Kratki rezovi spektakla

Dossier: 50 najvećih hrvatskih kamatara; 20 najopasnijih mjesta za noćni provod; Popis poznatih Hrvata na kokainu; 100 najutjecajnijih Hrvata u svijetu; Junaci 2005. Deset osoba koje su obilježile proteklu godinu – to su udarne teme s naslovnica Globusa u posljednja dva mjeseca. Da je zavladala prava medijska manija velikog pospremanja koja se lako dijagnosticira već na naslovnicama ovoga tjednika, potvrđuju i različiti manje važni popisi objavljivani unutar njegovih korica, kao onaj o Globusovih 100 najseksi Hrvatica koji se sastavlja treću godinu za redom. A da ta manija nije kratkotrajni, afektivni ispad patološkog ponašanja dijela hrvatskih medija potvrđuje i to da se slična popisivanja provode tijekom cijele godine, osobito u vijestima suhim ljetnim mjesecima kada nas je primjerice Globus iz broja u broj obavještavao o tome tko su vlasnici najskupljih hrvatskih jahti, tko su najbolje odjeveni Hrvati i Hrvatice, koje su najbogatije hrvatske obitelji, koje su naj-destinacije hrvatskog seksi turizma, ili koje su najlošije knjige svih vremena. Osim jahti, salona za masažu i klubova s narodnjacima; osim hrvatskih kamatara, hrvatskih seksi djevojaka, hrvatskih bogataša ili slavnih hrvatskih ovisnika, u medijima se svakodnevno popisuju i besmislice poput one Najpoznatiji Hrvati koji su pobjegli medijima (u Jutarnjem listu), što su, za neupućene, one slavne osobe koje su uspjele sačuvati svoja vjenčanja daleko od javnosti.

Inventura mafijaša, bogataša i ovisnika

Premda pravi hrvatski žuti tisak – s tradicijom od ST-a do Imperijala, Storyja i sl. – sadrži neusporedivo odioznije primjere popisivanja, nerijetko i prokazivanja, važno je takvu navadu prokomentirati upravo na primjerima onih medija koji smjeraju, poput navedenog nacionalnog tjednika, ka ozbiljnom pristupu novinarstvu i održanju standarda profesije. Naime, različite rang liste postale su danas jedan od najatraktivnijih novinskih žanrova, i to ponajprije stoga što uredništvima omogućuju nedvojbeno iznošenje/propisivanje nekog mišljenja, te istodobno zaobilaženje složenijeg istraživanja fenomena; dok čitateljima daju instant uvid u pojedinu temu, bez napora da se probiju kroz duži tekst i razmišljaju svojom glavom. Naime, svi prilozi spomenuti na početku teksta nastoje se prikazati kao detaljna istraživanja – radi uvjerljivosti favorizira se riječ dossier – a rang liste i popisi kao rezultat sintetiziranja mnogih prikupljenih spoznaja o pojedinom fenomenu. No, umjesto slojevitih analiza i upućenih sinteza, najčešće je riječ o podvaljivanju trećerazredne robe, kafanskom tračeraju u tiskanom obliku, ili lakonskoj zafrkanciji redakcijskih zvijezda koje daleko od terena zamišljaju stvarnost.

Preuzimanje elemenata do jučer rezerviranih uglavnom za trash tiskovine, dokaz je u prilog tezi o posvemašnjoj estradizaciji hrvatskog javnog prostora, o kreiranju novih odnosa u stvarnosti i dolasku novih važnih aktera na pozornicu hrvatskoga društva spektakla (pojam Guy Deborda). Ti novi akteri, novi junaci s naslovnica naših mainstream političkih tjednika, postali su kriminalci, reketari, zaposlenici tajnih službi, vlasnici narodnjačkih klubova, estradnjaci ili naprosto bogataši (npr. naslovnicu Nacionala broj 508. zaslužio je jedan bračni par isključivo stoga što posjeduje najskuplju hrvatsku jahtu). Oni su izgurali čak i političare s obasjane tranzicijske medijske pozornice; oni su se uspjeli probiti s periferije žutila u centar tzv. ozbiljnog novinstva. Zahvaljujući silnoj medijskoj pažnji koju su dobili ti novi junaci zajedno sa svojim popratnim folklorom, u ovome su se društvu kao dominantne vrijednosti nametnuli: uniformni life style sa zagrebačke špice, iliti novac, zdravlje, seks i glupost.

Teme poput razotkrivanja ratnih zločina, krađa u pretvorbi, konvertitstva u sabornici, ekonomskog glavinjanja i sl. koje su punile naslovnice proteklih godina očito su, po procijeni medijskih kreatora, postale zamorne. No, bijeg od hrvatskog političkog blata nije doveo do  otkrića novih tema i fenomena – poput onih na naslovnicama Focusa, The Economista, Spiegela, Timea koje kao svoje uzore spomenuti tjednik redovito objavljuje u rubrici Terminator – ni do afirmiranja novih vrijednosti i novih ljudi. Hrvatski mainstream mediji sveudilj su se bacili na prekapanje po prljavom vešu estrade, na potucanje po opskurnim mafijaškim ambijentima, te, konačno, na popisivanje bofl robe s našeg tranzicijskog tržišta.

Trač kao novinski žanr

Očigledni primjer za navedeno je tekst pod naslovom Popis poznatih Hrvata na kokainu (Globus, broj 788, 13. siječnja 2006.), čiji je nastanak potaknut informacijom da je “državni odvjetnik naložio policiji udar na narkodilere iz visokog društva”, a sve nakon pronalaska nekoliko grama kokaina kod jednoga glazbenika. U samom tekstu pak nema ni spomena o policijskoj akciji, narkodilerima, preprodavanju droge, novim drogama na tržištu, ovisničkoj slici hrvatskih gradova i sl., već se u bogato ilustriranom prilogu na šest stranica spektakularno navode imena poznatih estradnih zvijezda koje prema glasinama stalno ili povremeno uzimaju drogu. Najveći broj anketiranih zvijezda – osim one najbeznačajnije, jedne striptizete i pjevača koji godinama kruži medijima kao simbol narko-rock scene – ne priznaju moguću vezu s drogama, niti iznose ijedan važan podatak ili iskustvo vezano uz uživanje ili preprodaju droge. Taj kvazi-istraživački prilog očito je smišljen ne zato da se rasvijetli tema narkomanije i trgovine opijatima, već da se jeftinim trikovima namami i nahrani gladna arena konzumenata; a to potvrđuju i ilustracije uz prilog, studijske fotografije s nekoliko manekenki koje odjevene u odjeću s potpisom sa srebrnog pladnja tobože šmrču kokain. Umjesto dokumentarnih slika servira se simulirana glamurozna poročnost; umjesto istraživanja i analize fenomena nudi se tek trač umotan u sjajni papir, novinarski amaterizam bez odgovornosti.

Sa stajališta profesije ponešto je bolje obrađena tema 20 najopasnijih mjesta za noćni provod (Globus, broj 790, 27. siječnja 2006.), s obzirom da su se novinari, prije nego što su složili top listu klubova s narodnjačkom muzikom i striptizetama u Zagrebu, barem potrudili obići spomenuta mjesta. Kao i slučaju droge, temu su potaknuli događaji iz crne kronike – ubojstva ispred zagrebačkih noćnih klubova, dakle, ponovno iz atraktivnog mafijaškog miljea, čiji su obračuni, iznuđivanja i luda zabava top teme hrvatskih tiskovina. Posebno je zanimljivo da se na fotografiji s naslovnice jasno vidi lice gole plesačice u jednom od klubova, dok je lice muškarca s oružjem u ruci kompjuterski skriveno. Bilo da je ponovno riječ o simulaciji, bilo o vjernoj snimci, urednička je procjena da treba sakriti identitet muškarca-konzumenta (stvarnog moćnika ili interpretatora), ali ne i identitet žene-striptizete. Golo žensko tijelo kao oduvijek najsigurniji, ali i najprimitivniji mamac za publiku, pojavljuje  se sve češće i u našim tzv. ozbiljnim nacionalnim tjednicima kao sredstvo za povećanje tiraže; pa tako paradigmatski Globus voli razotkrivati žensko poprsje ne samo kada to ima neke veze s temom (kao u slučajevima navedene naslovnice, ili one s temom Seks za 50 kuna o salonima za masažu iz broja 793), već i onda kada se primjerice piše o Sanaderovu doktoratu u HNK-u (Globus, broj 775).

Da je promicanje, blago rečeno, neobičnih vrijednosti uzelo maha čak i kada je riječ o izboru onog najboljega, potvrđuje prilog Junaci 2005., 10 osoba koje su obilježile proteklu godinu (Globus, broj 786), koji je sastavio ugledni kolumnist i književnik, a ne, kao više puta do tada, apstraktni “investigacioni redakcijski tim”. Taj novogodišnji popis samo utvrđuje gradivo ponavljano tijekom godine po kojemu su pravi heroji naše stvarnosti dobrim dijelom oni muškarci s političke ili zabavljačke estrade koji su najuspješniji u manipuliranju medijima, a prave heroine upravo one žene koje su svoj razvod pretvorile u profesiju, ili svoju osobnu dramu unovčile u svoju slavu. Popis je to u kojemu se, osim pojedinih sportaša i kulturnjaka, ne afirmiraju novi ljudi i nove vrijednosti, već se iz spektakularnog medijskog inženjeringa perpetuiraju iste slike – za ovu specijalnu priliku u zajedničkom, obiteljskom pakiranju.

Je li netko ostao nevin?

U kontekstu estradizacije domaćih medija koja se provodi pod diktaturom kapitala, i provincijalizacije javnog prostora koji je usredotočen ponajprije na lokalne moćnike (a Nacional je čak u broju 492. sastavio i Top listu 1 000 moćnika, na kojoj su se našli objedinjeni heroji i heroine naše svakodnevice – političari, estradnjaci, mafijaši, itd.), zakonitosti dobrog novinarstva sve se češće odbacuju, a razina profesionalizma drastično smanjuje. Istraživačko se novinarstvo ne potiče; dobre reportaže sa stvarnim akterima malo koga zanimaju; politički komentari su prvoloptaški i navijački; dok se kolumne, kao žanr-favorit u hrvatskim medijima, svakodnevno umnažaju.

Popisivanje stvarnosti – sve te nepregledne liste moćnih, bogatih i seksipilnih, njihovih jahti, salona za masažu, wellnes centara ili narodnjačkih klubova, kojima smo se ovdje bavili, samo su dio simptoma općeg potonuća hrvatskog novinarstva. Samo dio slike u simuliranom društvu spektakla u kojemu svi na izvjestan način sudjelujemo. I oni koji takve priloge pripremaju, ali i mi koji ih čitamo i o njima pišemo. U medijskoj su kaši, nažalost, svi uprljani.