Sve tri opere unutar tek prividno trivijalnoga okvira otvaraju prostor za vrlo ozbiljnu društvenu kritiku – tu je priliku, međutim, Jasna Žarić propustila
“Tri najkraće opere na svijetu” – tako Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu oglašava najnoviju produkciju svog opernog ansambla, Operni cabaret, što ga čine Barberova Partija bridža, Hindemithov Tamo i natrag te Fossova Upoznavanja i rastanci. Slogan zvuči intrigantno i, što je još bitnije, uvjerljivo – naime, riječ je o operama koje traju svaka po desetak minuta. No, osim što jest i intrigantan i uvjerljiv, ovaj je slogan (kao i mnogi drugi što ih proizvodi suvremeni marketing) – neistinit. Najkraća opera proizašla iz pera repertoarnog autora je, naime, sedmominutno Izbavljenje Tezejevo Dariusa Milhauda. No, čak je i i od te opere gotovo dvostruko kraći Pijesak vremena suvremenog velškog skladatelja Petera Reynoldsa. Sve su to podaci do kojih je lako doći, što znači da ih se u HNK-u ili nitko nije potrudio potražiti ili su svjesno ignorirani – prvo je neprofesionalno, a drugo i nemoralno, a i jedno i drugo zabrinjava od institucije od koje se očekuje veća odgovornost za napisanu riječ nego od, recimo, korporativnih dnevnih novina.
Veliko kazalište bez male scene Možda je upravo navedeno sitnica, no, nažalost, baca loše svjetlo na produkciju koja sâma po sebi uopće nije loša. Temeljna zamisao, ako već i nije osobito originalna, i dalje je dobra, posebice u godini obilježavanja dvjestote obljetnice rođenja Richarda Wagnera, u kojoj svakako treba pozdraviti ideju postavljanja opera koje traju i kraće od tri-četiri sata. Također, za svaku je pohvalu da se središnja nacionalna kazališna kuća, često (više ili manje utemeljeno) optuživana za rasipanje novca poreznih obveznika, odlučila za niskobudžetnu produkciju.
Također, ta produkcija, postavljena u HNK-ovom foajeu, upozorava na trajni problem te institucije – nepostajanje druge, komorne scene. Razloge potrebe za drugom scenom uistinu ne treba ni ponavljati ni pojašnjavati, ali činjenica je da taj problem već godinama “visi u zraku”, te je (uza stanje matične zgrade na Trgu maršala Tita) najzorniji odraz “kulturne politike” koja, zaokupljena time koga će i kako postaviti na čelo te kuće, zanemaruje temeljna infrastrukturna pitanja, koja će biti jednako goruća tko god bio na toj funkciji.
Moglo bi se, kao protuargument, reći da bi ovakvu “kabaretsku” produkciju bilo moguće ostvariti i u nekom drugom gradskom kazalištu, pa čak i u Teatru &TD – no, nijedno od tih kazališta (osim Komedije) nema kadrovsku infrastrukturu (pjevače i orkestar) koja bi mogla iznijeti takav projekt. To, pak, znači da je, usprkos izostanku “reprezentativnosti” (ako pod njome podrazumijevamo samo veliku pozornicu i raskošnu scensku opremu), i ovakvoj predstavi mjesto upravo u HNK-u.
Skečevi s glazbom Odabir upravo triju navedenih opera krije, međutim, u sebi nekoliko problema. Najprije, riječ je o raznovrsnim djelima, pri čemu Barberovo i Fossovo dijele isti kulturni kontekst Sjedinjenih Država oko 1960., ali zato ono Hindemithovo, praizvedeno u Baden-Badenu 1927. dolazi iz sasvim drugoga i općenito kulturnoga, ali i glazbenoga svijeta. Ono pritom jedino nosi oznaku skeča s glazbom, iako bi, zapravo, ta oznaka bila primjerenija kratkim jednočinkama druge dvojice autora. Naime, dok Tamo i natrag lucidno ironizira i predimenzioniranost Wagnerova teatra, ali i holivudsku melodramu dvadesetih godina prošloga stoljeća (sve još začinjeno majstorskom glazbenom i dramaturškom “inverzijom”, koja i doslovno opravdava naslov), Partija bridža te Upoznavanja i rastanci (oba djela na libreta Gian Carla Menottija, koji je i sâm bio operni skladatelj) uistinu su samo skečevi, čiji se sadržaj iscrpljuje na jednoj temeljnoj dosjetci.
Ipak, dramaturška intervencija Sanje Ivić, tri su djela povezana likom Majstora ceremonije (Luka Dragić), koji donosi izbor tekstova autora u rasponu od Shakespearea do Lorce, donekle je objedinila cjelinu ovog Opernog cabareta. Ta cjelina možda i nije osobito čvrsta, no kabaretska forma to niti ne iziskuje u onoj mjeri u kojoj bi to bilo potrebno, recimo, u “ozbiljnoj” dramskoj ili opernoj predstavi na velikoj pozornici.
Hiperakustični foaje Glazbenicima i glumcima uključenima u ovaj triptih valja priznati da su ozbiljno pristupili svom poslu, ne upadajući u zamku trivijalizacije uloga, u koju se lako moglo upasti u “kabaretskom” kontekstu. Izredao se tako niz, ako već ne na dulje staze pamtljivih, onda svakako urednih i visoko profesionalnih interpretacija, pri čemu je donekle iskočio tek mladi bariton Leon Košavić kao glavni i jedini pjevajući lik Fossovih Upoznavanja i rastanaka.
Dirigent Josip Šego dobro je pripremio komorni ansambl, sastavljen od glazbenika HNK-ova opernog orkestra. Akustički odnosi između pjevača i instrumentalista pritom, doduše, nisu bili posve usklađeni, no to je problem s kojim je, u hiperakustičnom HNK-ovom foajeu, vrlo teško, ako ne i nemoguće izaći na kraj.
Vizualni segment bio je obilježen diskretnom i improviziranom, ali funkcionalnom scenografijom Marte Crnobrnje, vještim oblikovanjem svjetla Josipa Levačića i razigranim kostimima Petre Dančević – posebice u Upoznavanjima i rastancima.
Zamka trivijalizacije Sve je te sastavnice, međutim, ipak trebalo posložiti u autorski zaokruženu scensku cjelinu, što je primarno posao redatelja. Ili, u ovom konkretnom slučaju, redateljice – Jasne Žarić. Nažalost, bogato iskustvo stečeno mnogobrojnim asistenturama drugim redateljima opernim predstavama u ovoj samostalnoj režiji nije osobito učinkovito pretočeno u praksu. Redateljica je, naime, upala u istu onu zamku trivijalizacije koju su pjevači i glumci uspjeli izbjeći. Nizala su se tako na pozornici površna, “prvoloptaška” rješenja, čiji je dojam tek donekle popravio razrađen scenski pokret što ga potpisuje Mateja Pučko Petković.
A moglo se sa svim trima operama napraviti puno više – sve tri unutar tek prividno trivijalnoga okvira otvaraju prostor za vrlo ozbiljnu društvenu kritiku – Barber i Hindemith tako preispituju lica i naličja tradicionalnih obiteljskih odnosa, dok Foss ironizira društvene obrasce američkih cocktail partyja. Tu je priliku, međutim, Jasna Žarić propustila. I tako se u konačnici savršeno uklopila u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu – kazalište kojem je sada već gotovo desetogodišnja tradicija proizvodnja predstava koje od otvaranja problematičnih pitanja bježe kao vrag od tamjana.