Plesna umjetnica i pokretačica novog splitskog IKS festivala, koji je krajem prošle godine privukao u splitski Dom mladih plesne umjetnike iz cijele Hrvatske
Festival koji ste pokrenuli prošle godine – IKS – skraćenica je od Inovativna kazališna scena. Možete li pobliže definirati taj pojam – inovativno, u odnosu na – autorsko? I što mislite pod pojmom umjetničke INOVACIJE, možda imajući na umu i svojevrsnu devalvaciju tog pojma kao i pojmova ORIGINALNOST, KREATIVNOST do koje je dovela industrija makretinga/brandinga?
Zanimljivo je da mi postavljate ovo pitanje upravo kada je Ministarstvo kulture objavilo poziv za prijedloge o nadopunama i izmjenama Zakona o kazalištima. Mogla bih Vam ispričati jednu zanimljivost i ujedno objasniti zašto se u nazivu IKS festivala krije i inovativna scena. Naime, s postojećim Zakonom o kazalištu određuje se i uređuje obavljanje kazališne djelatnosti, ustrojstvo i upravljanje kazalištima koja raspolažu funkcionalnim prostorom, osnivanje privatnih kazališta, kazališnih družina, ali i umjetničkih organizacija koje mogu biti vođene pod formom kazališnog festivala. No, ni u jednom retku Zakon o kazalištima ne dotiče se pitanja tipologije kazališta s programskog ishodišta. Uzmimo za primjer Italiju gdje sam provela šest godina i stekla svoje akademsko obrazovanje. Italija uopće nema zakon o kazalištima, veći dio novca iz državnog proračuna odlazi u FUS, Fondo unico per lo Spettacolo, koji dijeli kazalištima financijsku potporu preko javnog natječaja pa su tako talijanska kazališta podijeljena, između ostalog, na Teatro Stabile i Teatro Stabile d’innovazione. Zbog tekućih struja novije izvedbene umjetnosti u Europi koje se mogu okarakterizirati kao interdisciplinarne, hibridne umjetnosti raznih novih likovnih, glazbenih i scenskih praksi, talijansko Ministarstvo kulture odlučilo je dodati nekim kazalištima pridjev inovativno te na takav način zaštiti te prostore, programe, kao i umjetnike. Zaštiti ne samo financijskom potporom, već i pravilima za rukovođenje jednog kazališnog prostora, kao i upravom koja se mijenja, ali je programski određena. I zamislite, Teatro stabile d’innovazione može postati čak i udruga koja ima kontinuirani rad i program te zaposlene u kulturi, pod uvjetom da imaju određene kapacitete za jednu efikasnu i profesionalnu organizaciju i upravu. Moja vizija budućnosti IKS Festivala stremit će k jednom mediteranskom festivalu, koji će prvenstveno svoj program bazirati na razmjeni programa po decentraliziranom modelu unutar Hrvatske, ali i orijentacijom ka zemljama EU, kao što su Italija i Španjolska.
Nezavisna Dalmacija
Već smo započeli s razgovorima za razmjenu programa sa Festivalom Inteatro iz Ancone, Teatro Stabile d’innovazione. Istina, iako se plesna scena najviše razvila u Zagrebu, regija Dalmacija ima puno više sličnosti s ostalim centrima na našoj obali, baš kao centrima s druge strane Jadrana. Nadam se da će ulaskom Hrvatske u EU međunarodna suradnja biti olakšana i da će moj program u Domu mladih vezati prekrasnu scenu amfiteatra sa suvremenom izvedbenom umjetnošću talijanskog kazališta inovacije.
Možete li opisati evoluciju projekta XONTAK i njegovu ulogu na nezavisnoj splitskoj izvedbenoj sceni? Koji je bio put od XONTAKTA do IKS-a?
Od 2008. godine projekt XONTAKT djeluje u Domu mladih u Splitu te je u ovih pet godina pružao sustavno podršku udrugama i pojedincima na području nezavisne plesne umjetnosti. Trud se najviše uložio kod osnivanja Državne strukovne udruge plesnih umjetnika UPUH Podružnica Split, koja se razvijala pune tri godine. Prvo izdanje IKS festivala održalo je ukupno sedam visoko estetskih predstava, filtrirali su se suradnici od povjerenja s kojima imam razumijevanje i s kojima dijelim kreativne ideje u rukovođenju te zajedno sa mnom čine kreativni tim. Najviše me radovala suradnja na vizualnom identitetu festivala s Ljubomirom Mateljanom i na organizaciji sa Sanelom Marković. Osim godišnje suradnje s Udrugom Domino na predstavljanju queer kulture u Splitu surađujemo s Tjednom suvremenog plesa, a slijedi i zajednička produkcija s festivalom Dani suvremenog plesa u Varaždinu te s bliskom suradnicom i umjetničkom voditeljicom koju poznajem još od pankerskih dana - Sanjom Tropp Fruhwald. Put od XONTAKT-a do IKS-a bio je naprosto prepun novih kontakata i lijepih trenutaka, a u ovom zadnjem je zasigurno uspio i kod šire publike koja nas je prepoznala.
Koga sve okuplja Dom mladih i kamo stremite? Kakva je vaša vizija tog centra? Nešto kao zagrebački Pogon?
Dom mladih je uvijek bio žarište i centar nezavisne kulture u Splitu. Moja jedina vizija tog centra je njegova konačna obnova da bi ispunio svoju svrhu i svoj potpuni potencijal. Zgrada Doma mladih mora ispuniti programom dva gledališta, mali i veliki amfiteatar, koja se nalaze u srcu građevine. To je možda najzanimljiviji scenski prostor u Hrvatskoj, s dvije rampe i istodobno dva horizonta, koji bi izvedbenim umjetnicima omogućavao zasigurno nove i kreativne redateljske i scenografske podvige. Obnovom kazališnog prostora Doma mladih bio bi riješen jedan veliki problem Splita. Svakako ću se potruditi da nezavisna plesna scena u tom prostoru opstane i zaživi. Nezaobilazni problem Doma mladih je što prostor dijeli nekoliko udruga i njegova konačna obnova dovela bi u pitanje opstanak udruga koje bi ili trebale izaći iz prostora ili će se pronaći način kako regulirati njihove programe. Novi model funkcioniranja, hibridna institucija, trebao bi zadovoljiti sve korisnike prostora te uspostaviti otvorenije rukovođenje i upravljanje prostorom, jasnih kriterija. Zanimljivo, kada smo 2011. godine za vrijeme umjetničke akcije FUCK pod vodstvom Selme Banich “lansirali” peticiju za konačnu obnovu Doma mladih, mnogi nisu vjerovali da je to moguće, ali danas je nada za njegovu obnovu proširila entuzijazam među ostalim akterima nezavisne scene.
Utjecaji i učitelji
Ukoliko se zaista ostvari dugogodišnji san to će zasigurno poboljšati i rad samog IKS Festivala i nadam se da će Ministarstvo kulture napokon shvatiti da unaprijediti nezavisnu kulturu na nacionalnoj razini znači sustavno podržavati kazališne projekte iz južnih regija kako bi se programi nadopunjavali, provodili, umrežavali, što do sada i nije baš bio slučaj. Taj problem se već mogao riješiti Strateškim planom Ministarstva kulture već za razdoblje 2012. – 2014.
Diplomirali ste Discipline kazališnih umjetnosti u Bologni, a magistrirali kulturni menadžment u Padovi, no odlučili ste se identificirati sa suvremenim plesom, koji je vjerojatno najmarginalnija umjetnička praksa i najprekarnija trenutno. Koji je vaš put do plesa? U čemu je fascinacija? Uzori? Vizija? Sigurno bi vam bilo lakše da ste se okrenuli teatrologiji ili dramaturgiji, s obzirom da i pišete.
Glavna prekretnica bio je rad na predstavi Antigona na Splitskom ljetu 1999. godine u režiji Paola Magellija. To je bilo moje prvo iskustvo i priznajem da sam osupnuta gledala režiju u kojoj na probama iz redateljeve strasti stolice iz gledališta lete u mahovima. Magelli mi je prvi otkrio čari fizičkog kazališta. Imala sam osamnaest godina kad je na istom Splitskom ljetu bio prikazan Hodač nezavisnog kazališta Trafik i tu sam se upoznala s kazalištem pokreta i suvremenim plesom. Iste godine uslijedile su radionice suvremenog plesa Kiline Cremone koja je bila direktorica Baleta u isto vrijeme kad i Ivica Buljan direktor Drame. Sjećam se da je tada Split bio živ grad, o kazalištu se pričalo svakodnevno, od skandala, preko kritike koja je još tada imala smisla, odnosno nije bilo puko prepucavanje spinovima i pogodovanje interesnim skupinama, već je bila obrazovana i oštra, a pratila se i nezavisna scena. Nisam upisala Akademiju dramskih umjetnosti jer se žiri izjasnio da “imam duboki glas”, ali sam sljedeće godine upisala Filozofski fakultet u Bolonji, odsjek kazališnih umjetnosti iz kojih je znanje prštilo u mlazovima i stvaralo moju izobrazbu s kojom sam se nadala vratiti u Split i pronaći svoje mjesto u kulturi i posao. Ali pri povratku sa studija, tog čarobnog Splita je nestalo. Nakon uvida u stanje splitske kulture dobila sam stipendiju talijanske vlade za studij Planiranje i upravljanje aktivnostima kulturne suradnje i obrazovanja koje mi je pomoglo izgraditi temelje XONTAKT-a i podići Festival. Dakle, mogu reći da sam ponosna što je Festival izašao iz nezavisne kulture u pravom smislu riječi i to u vrijeme kad nitko sustavno nije ni strateški podržavao nezavisnu kazališnu kulturu. Organizirati i uspješno projektirati isto je kao i znati harmonično plesati: morate ravnomjerno raditi na svim segmentima pa tako upoznati svoje tijelo kroz suvremeni ples bilo je ujedno upoznati organizam plesne nezavisne scene u Domu mladih, na koji je način artikulirati, vezati. Da se razumijemo, ne spadam u ozbiljne kulturne menadžere, iako se moj nastup karakterizira dosta ambiciozno. Prije svega njegujem kreativnu energiju kaosa u svemu što radim. No ja radim kazalište, a za to potrebno je znati živjeti ga.
Dobitnica ste nagrade Anto Gardaš Društva hrvatskih književnika za knjigu Sve zbog pogleda godine 2009. Koja je uloga pisanja u vašem životu? Imate li planova i vremena? Kako biste odredili odnos pisanja i plesa?
Ideja za dječju knjigu došla je spontano. U istoj Nakladi Bošković izašla je i knjiga Kako svaka smijuša završi na plakušu, a u pripremi je dječja knjiga Netribalica za koju naprosto trebam naći vremena i mira. Sve može biti povezano s plesom, jedina je razlika što organizacija kazališta i režija podrazumijeva rad s ljudima, suočavanje s njihovim osobinama, različitostima u karakteru, a samo implementiranje kreativne ideje znači i ponekad uspostavljanje novog logosa u poredak među ljudima. Redovnim treninzima suvremenog plesa održavam mentalnu higijenu i upornost. Ako znate kako ispravno ili bez ozljede pasti na parket, znate skoro sve što je potrebno za renovirati energiju. Pisanje i čitanje za mene je opuštanje od tog napornog rada, predivno mjesto gdje postoji samo slika, riječ i ritam. U pripremi imam i dvije drame za djecu, ali to je još u povojima. Bilo bi mi drago vidjeti ih uprizorene.
Kako objašnjavate vrlo snažnu novocirkusku scenu u Splitu? Imate li objašnjenje u kontekstu ili mentalitetu, zašto se baš u Splitu novi cirkus tako razvija?
Novocirkuska mreža u Splitu nastala je zaslugom Udruge KAM HRAM koja ima redovite aktivnosti u Domu mladih od 2000. godine. No, snažna sila novog cirkusa upravo su Udruga Positive Force i skupina Room 100 koja je osvojila pregršt nagrada, a usput pokazala diljem Europe da Split ima potencijal za razvoj novog cirkusa. Kulturna alternativa HRAM i Positive Force imaju potpuno drugačiji pristup novom cirkusu. Predstave Room 100 bliske su konceptualnoj umjetnosti, izrazito su likovne, a sam efekt meditativan, prožet jedinstvenim osjećajem stanja budnosti. Za vrijeme njihovih predstava gledalište se naelektrizira posebnim nabojem, dok je njihova poetika spora i vješta, s elementima breakedancea. Mislim da je tajna njihovog uspjeha u tom naboju privlačnosti pa možemo reći i pozitivne sile koja prožima masu u gledalištu i u ljepoti likovne scenske dorađenosti.
Integracija i koordinacija
No, aspekt u kojem je Udruga KAM HRAM nenadmašiva upravo je edukacija mladih u novocirkuskim vještima koju obavljaju svakodnevno pa i kad nemaju financijsku potporu, a ta ustrajanost u Splitu je zbilja pohvalna. Mislim da se fenomen novog cirkusa pojavio 2001. godine umrežavanjem i suradnjom breakerske scene sa scenom suvremenog plesa koje djeluju u Domu mladih: Male scena i Plave dvorane.
Koja je vaša veza sa skupinom Fraktal Falus i na kojim projektima trenutačno radite kao izvođačica?
Fraktal falus teatar nezavisno je kazalište još iz 1994. i datira kao najstarije nezavisno kazalište u Splitu. Hrvoje Cokarić njegov je idejni začetnik i redatelj. FFT imao je nekoliko visokokvalitetnih projekata, a najprepoznatljiviji bio je projekt Olovni vojnik koji je igrao i na Eurokazu, na čijem su konceptu radili Dragan Živadinov i Ivica Buljan. Potom je radio predstavu Jezici Sama Sheparda koja je ove godine obnovljena i gostuje na festivalu Sarajevska zima u izvedbi glumca Nikole Ivoševića, dok ja nadopunjavam predstavu s koreografijom preciznog minimalističkog izraza. Hrvojeve ideje za predstave su hermetičkog tipa sa sublimiranom ritualnom energijom. Koncepti se često ponavljaju iz pretpostavki i teorija fraktalne fizike i determinističkog kaosa. Judita je bio projekt s kojim smo započeli suradnju, dok je PROCES PROTOKOL 2011. godine bila aktivistička predstava za konačnu obnovu Doma mladih, koja još traje, jer se aktivizam proširio i na druge aktere civilnog društva.
Koji ljudi i projekti čine suvremenu plesnu scenu u Splitu i kako vidite razvoj? Festival IKS krajem studenog je bio, čini mi se, svojevrsna prekretnica? Kakvi su odjeci i planovi?
Vidjet ćemo. Suvremena plesna scena ima svoju povijest i svoju memoriju, ništa se ne može na silu. Koordinacija se događa i kad mi nismo glavni akteri, prirodni poredak stvari se ne može zaobići. Bilo je pokušaja kada se na nezavisnoj sceni htjelo uvesti “reda“, koordinirati je. No ono što zaista čini scenu nezavisnom u Splitu je nepodnošljiv osjećaj slobode i potreba da se bude svoj i ničiji. To objašnjava i pojavu pregršt nezavisnih lista na lokalnim izborima. Nadam se najboljem lokalnom razvoju kroz prizmu regionalizacije i da se konačno postave pravi ljudi u lokalnu samoupravu koji će protresti Split i izvući ga iz primitivizma u koji je zapao.
Kako je splitska nezavisna scena pozicionirana prema splitskim medijima?
Posvemašnji nedostatak prakse kazališne kritike i općenito suvremenih teorija koje gravitiraju oko izvedbenih umjetnosti, razmjena znanja, interpretacija i refleksija, postavlja splitsku nezavisnu kazališnu scenu u nezavidan položaj i ne dozvoljava joj mogućnost da koegzistira paralelno s ostalim umjetnostima. Češće se kroz medije utvrđuju trendovi ili bolje rečeno “moda” onoga što se pod kazališnom praksom podrazumijeva, a rijeđe se daju primjeri istraživanja u domeni kulturne proizvodnje. Javno mnijenje, ali i afiniteti građana upoznati su općenito s kazališnom praksom preko dnevnih novina, i to je u Splitu, nažalost, jedino mjerilo za oblikovanje mišljenja. Kako publiku obrazujete, tako će vas i prihvaćati. Kao posljedicu imamo i zatvoreni krug simpatiziranja same kulturne ponude koja se prati u dnevnom tisku, a tu govorimo ponajviše o kazališnim programima gradskog i nacionalnog kazališta. Kroz prizmu izvaninstitucionalne umjetničke prakse, kultura bi trebala biti odnos prema zajednici koja veliča solidarniji i širi pristup građanima o primjerima intelektualnog i umjetničkog stvaralaštva. Međutim, lokalni splitski mediji nezavisnu kulturu stavljaju u poziciju alternativne scene u nedostatku upravo tog komunikacijskog kanala u kojem i nezavisna kultura može djelovati obrazovno i svježe, ali i sudjelovati u političkom i korporativnom marketingu kroz dijalog ili kritiku društva. Paradigma nezavisne kulture u kojoj se djeluje umjetničkim praksama, teorijskim razmišljanjima, novim modelima organizacije i upravljanja prostorima, iako dolazi do splitskih medija, ne uspijeva uvijek biti prikazana u svim svojim kvalitetama. S jedne strane mediji traže urnebesnu vijest s kojom čitatelju žele dati prividno stanje reakcije, dok kvalitetne informacije budu zanemarene. U nedostatku kritike, s druge strane, akteri nezavisne scene traže afirmaciju, a ne pluralizam u mišljenjima i praksama koje mediji trebaju pratiti. Nažalost, ukoliko posredovanje medija uključuje dodvoravanje određenim interesnim hijerarhijama, zasigurno ćete biti bolje primljeni. Ili ćete biti okarakterizirani kao splitska alternativa kako bi vas se pozicioniralo u nešto što ni sami mediji ne mogu artikulirati, ali postoji.
Koje konkretne planove imate za ovu sezonu?
U sklopu Nomad Dance Academy obilježit ćemo Svjetski dan plesa, 24. Travnja, manifestacijom GO OUT AND DANCE koja će se paralelno odviti u nekoliko gradova: Varaždin, Zagreb, Split, Zadar, Rijeka, Pula. Tom prilikom ugostit ćemo u Domu mladih Studio za suvremeni ples i nagrađenu predstavu Large. Potom spremamo prezentaciju queer kulture kroz kulturni program pred 3. Split Gay Pride u lipnju i naravno novi program IKS Festivala u listopadu