U moru interpretacija i različitih razloga koji su se nalazili u abdikaciji pape, najčešće se zanemarivalo ono najjednostavnije, a odgovor se možda krije upravo u Ratzingerovim knjigama i enciklikama
Sad kad gledam i promišljam o kratkom pontifikatu Benedikta XVI., čini se da su stvari posve jasne. Kada su ga novinari pitali da li se ljuti što ga zovu Božji rotvajler, rekao je naravno da se ne ljuti. Odmah sam znao da je riječ o velikoj mangi. Nisam se prevario. Njegovo odstupanje iz službe rimskog biskupa i odricanje s pozicije Kristovog namjesnika na zemlji iznenadilo je i razočaralo mnoge. Premda ne pripadam ni u jednu skupinu, s podsmjehom sam dočekao razne teoretičare zavjere koji su u domaćim medijima mudro raspredali o tome kakvi su sve planovi skovani protiv njega i zašto je sve Benedikt XVI odstupio. S kakvim je samo zavjerenicima papa bio okružen, čudno je da je njegov pontifikat tako dugo i trajao.
Kratak tečaj papinske povijesti A onda je tu i proroštvo svetog Malahije iz Irske koji je sve točno predvidio i po redu pobrojao što će se odgađati sa svim papama te kako će sljedeći papa biti ni manje ni više nego crnac, a nakon toga dolazi smak svijeta. Bila je to kap koja je prelila čašu. Malo je ljudi uopće promišljalo o tome da je on prijelazni papa koji je želio pripraviti put za svog nasljednika čiji će pontifikat trajati puno dulje. Svima je jasno da je riječ o zavjeri osim meni. Možda zato jer ne razumijem tehnologiju moći i vladanja.
Nažalost, navedena grupa nadri-apokaliptika premalo zna o crkvenoj povijesti. Nemali broj crkvenih otaca i papa bijahu crnci. Gustoća pigmenta nikad nije presudna za izbor u neko crkveno zvanje. Nije riječ o porijeklu, nego o nasljedovanju. Nije riječ o gustoći pigmenta, nego o vjeri koja je u ljubavi djelotvorna. Do šesnaestog stoljeća pitanje rasizma u Crkvi nije bilo pitanje, jednostavno zato jer su se kršćani iz sjeverne Afrike širili prema jugu sve do Etiopije i Sudana. Ne treba puno za pretpostaviti da su ama baš svi bili crnci. Augustin, Tertulijan, Izak Sirijac, Dorotej iz Gaze, Afrata nisu bili bijelci. Papa Gelazije nije bio bijelac. Znači bili su crnci, primjerice Augustin je bio Tuareg, najvjerojatnije i Tertulijan, što znači da su bili crnci, a ne zanosni plavušani. Uostalom, prvih sedam stoljeća Crkva se širila najviše na Mediteranu i na Arapskom poluotoku. Dakle, od sjeverne Afrike do Sirije, na području koje nije naseljeno bjeloputim ljudima kao da su Skandinavci. Isus nije izgledao kao Zagorac. On je bio semit.
Jednako tako, navedeni apokaliptičari moraju znati da su u jednom periodu Crkve, u takozvanom avinjonskom sužanjstvu Crkve, bila trojica papa, i to u periodu između 1378. – 1417. (Dakako, Kopti u Egiptu i danas svog poglavara nazivaju papom, ali oni su pravoslavci pa se to ne računa.). U zlokobnom periodu avinjonskog sužanjstva jedan je papa ekskomunicirao drugog i tako sve u krug. Sve je kulminiralo izborom čuvenog Urbana VI koji je ubio šestoricu kardinala i isto toliko dao mučiti prije nego što je obolio i posve poludio. Urbana VI su trinaestorica kardinala doslovno su proglasila Antikristom, demonom, odmetnikom i tiraninom, što je i pismeno dokumentirano. Njima trinaestorici pridružuju se talijanski kardinali i na posve nečuven način u povijesti Crkve svrgavaju pomahnitalog Urbana VI. Za papu izabiru ženevskog kardinala Roberta koji je danas poznat pod imenom Klement VII.
No tu su se stvari još više zakomplicirale jer nakon njega dolazi Bonifacije XI. poznat po simoniji i raskolu kojeg će samo još produbiti avinjonski protupapa Benedikt XIII. On će na saboru u Konstanci ostati bez papinske titule. Kratak je put od raskola do kaosa. Malo je ljudi bilo spremno slušati koncilijarni prijedlog uglednog Nikole Kuzanskog o cjelovitom redefiniranju papinske institucije. Sve će kulminirati saborom u Konstanci i spaljivanjem Jana Husa 1415. Neko mora biti kriv, najčešće su to oni koji to nisu. Husovo spaljivanje je stravični podsjetnik da smo svi pepeo i dim.
Reformacija će na tragu Kuzanskog i djelomično Husa još jednom pokušati reformirati kuriju. Nažalost, neće uspjeti ni u čemu osim u dodatnom mrvljenju zapadnog i sad već posve razjedinjenog kršćanstva kojeg će Tridentski sabor samo još više zabetonirati u suprotstavljene tabore. Ovaj kratki povijesni ekskurs služi samo tome da pokaže kako je Antikrist u liku Urbana VII već došao i da je stvorio do tada neviđeni kaos unutar papinske institucije, bar za kratko vrijeme, što je općepoznata stvar za svakog studenta teologije na trećoj godini.
Dekodiranje Benedikta Dakle, imamo tri osnovne grupe komentatora Benediktova odreknuća: prvi su začuđeni (papa nas je iznenadio, ostali smo u šoku, žao nam je, nismo se tomu nadali), druga su zavjerenici (riječ je o uroti protiv pape, on je htio reformirati kuriju, ali mu nisu dali, neki kardinali radili su mu o glavi, najvjerojatnije masoni i iluminati). Treća skupina su apokaliptici (ovo je kraj, sljedeći papa je crnac, a onda je kraj svijeta jer tako je rekao sveti Malahija). Navedene grupe se kasnije dijele i permutiraju na podgrupe i razvrstavaju se u manje skupine. Premda se čini da nitko ne odgovara na ključno pitanje: Ako je papa Kristov namjesnik na zemlji, kako je moguće da odstupi s božanske pozicije na koju je postavljen? Ovo je uistinu metafizičko pitanje na koje nije moguće odgovoriti pomoću spletki, komentara i govora tipa "svi smo iznenađeni". Zašto bismo bili iznenađeni kad je papa to najavio u knjizi intervjua. Ovdje se ipak mora odgovoriti na neke stvari.
Medijski djelatnici koji prate crkvu, razni portali, nevladini stručnjaci, neovisni analitičari, komentatori i anonimni stručnjaci s foruma došli su do dubokoumnog rješenja. Kardinali zavjerenici koji nisu dali da Ratzinger reformira kuriju i zlokobna proroštva o zadnjem papi crncu, formirali su sinusoidnu kontroverzu koja je dovela do odreknuća Benedikta XVI. Već vidim kako Dan Brown radi na novoj knjizi prema kojoj će se snimiti film pod nazivom Dekodiranje Benedikta.
Razni zavjerenički materijali iz neimenovanih izvora bliskih kuriji, hrabri premda rijetko kad potpisani forumaši i komentari na portalima, uvjerili su nas da je uistinu riječ o zavjeri neviđenih razmjera. Sad nam je svima puno lakše jer znamo da iza svega stoje mračne masonske sile koje žele naštetiti ugledu Vatikana i papinstva kako bi konačno zavladale svijetom uspostavljajući novi svjetski poredak. U međuvremenu se pojavila skupina anonimnih vjernika koja papinog pomilovanog sobara Gabrielea predlaže za blaženika. Čeka se reakcija novog pape.
No možda su stvari puno jednostavnije i jasnije. Istina je puno puta očigledna i nije konstrukcija nego glagol. Možda je čovjek jednostavno procijenio svoje snage i sposobnosti i, nakon dugog promišljanja, molitve, razmatranja i savjetovanja s prijateljima odlučio se odreći moći, autoriteta i vlasti. Kada bi ljudi čitali knjige, pogotovo one teološke, a Ratzinger ih je stvarno dosta napisao, možda bi se iznenadili kakve bi odgovore tamo našli. Njegove će knjige nadživjeti test vremena, u to ne trebamo sumnjati.
Dostojanstvo gubitnika i melankolija pobjednika No koga još brinu takve teške i duboke, premda zanimljive knjige? Tako sam se i sam osjećao kada sam prvi put čitao Ratzingerov Uvod u Kršćanstvo kao student teologije. Nije mi bilo ništa jasno. Težak i neprohodan vokabular za nadobudnog studenta kojeg zanimaju mnoge stvari. Ali probio sam se do kraja. Isplatilo se, ali tek mnogo godina kasnije. Naučio sam važnu lekciju. Znanje se sedimentira i tek nakon dugogodišnjeg studiranja, učenja, istraživanja i pisanja, neke vam se stvari, misli i ideje slože kao puzzle u jednu cjelinu. Ratzingera sam uvijek doživljavao kao profesora kojeg je bilo potrebno čitati, čak i kad je bio prvi čovjek Kongregacije za nauke vjere. On ju je vodio kao odsjek fakulteta ili kao što predstojnik katedre upravlja katedrom za dogmatiku. Kasnije se govorilo, on je papa koji se čita, za razliku od drugih papa koji se nisu čitali.
To je bilo razvidno u njegovoj borbi s teologijom oslobođenja. On je teologiju oslobođenja prije svega tumačio striktno akademski iz svog njemačkog, zapravo europskog rakursa, a tek onda kao specifičnu teološku praksu jednog sociološkog latinoameričkog konteksta. Kada sad promišljam o Ratzingerovom odnosu prema teologiji oslobođenja, vidim sukob i razmimoilaženja između akademskog i teorijskog, naspram praktičnog i aktivističkog. Bio je to sukob koji nikom nije donio ništa dobrog, a pogotovo ne onima protiv kojih je bio usmjeren, protiv onih koji su izgubili, a to su teolozi oslobođenja. Postoji nešto dostojanstveno u porazu gubitnika, kao i čudna melankolija od koje obole pobjednici.
Toliko je svećenika ubijeno u Latinskoj Americi, uključujući biskupa Romera, a da nijedan nije proglašen svetim, pa ni blaženikom. A o tome da ni jedan svećenik iz španjolskog građanskog rata iz republikanske vojske (a takvih je bilo) nije proglašen blaženikom posve je razumljivo. Nije ih dovoljno ubijeno, a mučeništvo u prošlom stoljeću nije bilo na cijeni, pogotovo ako su za njega bile krive i odgovorne fašistoidne vojne hunte. Možda je to previše očigledno, ali teologija oslobođenja danas je u defanzivi i njezin bi teološki kôd možda trebalo iznova prekodirati, da se poslužimo Deleuzeovim i Guattarijevim rječnikom.
Što je papa ostavio iza sebe? Unatoč svemu, kod Benedikta XVI trebalo bi izdvojiti barem tri važne stvari koje će po mojoj prosudbi, ostati ključne za njegov razmjerno kratki pontifikat. Prva je njegova trilogija o Isusu Kristu. Riječ je o knjigama u kojima se Benedikt posredno obračunava s takozvanom liberalnom teologijom šezdesetih i sedamdesetih. (Liberali negiraju božansko začeće, Kristovo božanstvo i, ponekad, tekstualni izvještaj o uskrsnuću u Evanđeljima). Svoju knjigu o Kristu on je najavio još za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II., ustvrdivši kako se će se povući iz kardinalskog zbora, da bi se mogao posveti pisanju navedene knjige. Za njega je to bila prevažna knjiga i njegov životni projekt.
Ratzinger ovdje nudi više hermeneutički, a manje fenomenološki program kako na autentičan katolički način čitati Novi Zavjet i kako razumjeti Krista. On se upisuje u klasični patristički kôd katoličkog čitanja, od Augustina i Tome Akvinskog pa sve do alegorijskog i mističnog čitanja teksta. Posredno se obračunava s povijesno-kritičkom egzegetskom metodom i usvaja takozvani kanonski kriticizam koji je nastao kao protestantski odgovor na historijsko biblijski kriticizam. Ratzingera krase umjerenost, trezvenost, odlično poznavanje grčkog i moderne egzegeze, ali i jednostavna pobožnost i duboka ljubav za otajstvenost kristovskog događaja. Riječ je o rijetkoj sintezi prvog i drugog. Trilogija nije samo njegov program, nego i testament. To je najbolje od Ratzingera. U toj trostrukoj knjizi posredno se sugerira kako bi profesori trebali razumjeti i predavati egzegezu na katoličkim učilištima.
Druga važna stvar je njegova prva enciklika koju je napisao kao papa, Deus caritas est, Bog je ljubav. Pravo malo remek-djelo kako kršćanstvo razumijeva eros i agape, i koje su socijalno-političke implikacije tog razumijevanja. Ljubav opisuje kao ekstazu za vječnost. Kritički se odnosi prema modernom shvaćanju ljubavi kao robe i medijskoj eksploataciji seksualnosti. Nietzsche bi se vjerojatno okrenuo u grobu kad bi znao da ga papa citira u svojoj enciklici. Jednako neugodno bi se osjećao i sam Vergilije kojeg u istom kontekstu Ratzinger spominje. Eros nije samo seks i kršćanstvo nije otrovalo eros, kako je to rekao Nietzsche. Kršćanstvo nije protivnik tjelesnosti. To je vidljivo u njegovom izrazito mističnom i senzualnom tumačenju najseksulanijeg teksta Biblije, Pjesme nad pjesmama. Agape vodi u odgovorno karitativno djelovanje, brigu za bližnjeg. Agape u sebi sadrži eros i filia.
Treća važna stvar je njegova socijalna enciklika Caritas in Veritate, jedna od najvažnijih socijalnih enciklika još od Drugog svjetskog rata. Jedan dio katoličkog klera na Zapadu ju je proglasio previše romantičnom, ali ovdje se Ratzinger naslanja na tradiciju socijalnog nauka kojeg su zastupali Belloc i Chesterston o takozvanom "moralnom tržištu" i na istraživanja o renesansnoj ekonomiji razmjene i dara.
Caritas in Veritate i kritika liberalnog tržišta Ratzinger u Caritas in Veritate nudi originalnu i konstruktivnu kritiku liberalnog tržišta koje istovremeno uništava pojedinca, društvo i tržište. U svojem radu se poziva na najpoznatije suvremene talijanske ekonomiste (svjetskog renomea) Brunnija i Zamagnija koji su mu i pomagali u pisanju enciklike. Ratzinger u svom tekstu nudi preduvjete za nastanak pravednijeg i milosrdnijeg tržišta utemeljenog na ekonomiji uzajamnosti. On priziva nadnaravnu vrlinu milosrđa u sekularnu sferu ekonomije unatoč tome što se čini da je ta sfera inherentno amoralna i da je nije moguće do kraja modificirati. Milbank smatra kako Ratzinger ovdje podsjeća na Sergeja Bulgakova, pravoslavnog heterodoksnog ljevičara za kojeg "(…) opća ljudska ekonomija (znakova i brojeva te roba i cijena) participira i vođena je božanskom economia pravoslavne teologije: kompletna ‘podjela’ Božjeg vječnog bića u jedinstvenom stvaranju i otkupiteljskog ponovnog stvaranja".
Za Ratzingera to znači da način na koji kupujemo i prodajemo, darujemo i razmjenjujemo u konačnici utječe na našu nadnaravnu sudbinu zato jer ekonomsko moramo razumjeti unutar granica uzajamnosti koje je prostor definiran milosrđem i pravdom. Navedeni ekonomski odnosi moraju na alternativni način biti definirani obrazovanjem u vrlini, stjecanjem dobrih navika kao i "socijalnom simpatijom" i "uzajamnošću". Brunni i Zamagni tvrde kako je, inzistiranjem na uzajamnosti, moguće uravnotežiti tržišnu ekonomiju koja je istovremeno vođena ugovorom i darom, s čime se Ratzinger načelno slaže.
Kontekst ekonomskih odnosa ujedno je prostor posredovanja između političkog i socijalnog u kojem se prema Ratzingerovom mišljenju, mora nastaviti pokazivati pravda. Pravda se mora konstantno revidirati pod vodstvom milosrđa koje traži najbolje za svačije dobro. Sama ekonomija bi u tom smislu trebala postati temelj preraspodjele, a ne država koja ima monopol kao što je to sada slučaj u anglosaksonskom i djelomično kontinentalnom svijetu. Zato Brunni i Zamagni prizivaju određene oblike renesansno građanske ekonomije prema kojima bi se organiziralo novo tržište koje bi ponudilo prostor između poduzetništva, koje traži razumni profit, i reciprociteta udjela u kompanijama, koji će na zajednički način biti uokviren milosrđem i pravdom.
Bogomdani potez Osim uobičajenih napada na Ratzingera kako nije napravio dovoljno za žrtve pedofilije tijekom svog pontifikata, pogotovo što se nije radikalnije obračunao sa zločinima i skandalima unutar takozvanih Kristovih legionara te što je u Crkvu primio ultrakonzervativnu Družbu Pia XII čiji je biskup negirao Holokaust, Ratzinger je imao nekoliko zapaženih i dalekosežnih uvida o kojima će tek u budućnosti biti riječi.
Kao važne bih izdvojio govor o imigrantima (koji iz sjeverne Afrike dolaze u Europu) koji je bio radikalniji od bilo kojeg govora s ljevice na tu temu. Njegov govor u kojem poziva na odlučujuću intelektualnu bitku za Europu jest njegov politički program. I treća jednako važna stvar je njegova vizija Crkve na Zapadu kao kreativne manjine. Dakle, Crkva, ne kao trijumfalistička srednjevjekovna feudalna udruga, nego "kreativna manjina" nomada koji svojom prisutnošću i autentičnim kršćanskim životom mijenjaju stvarnost.
Moj omiljen profesor je Benediktovo odreknuće otprilike sažeo na ovakav način. – Što se pak tiče Benediktova odreknuća od moći, mislim da to nije nipošto loša stvar. Možda mu je taj čin zapravo najvažnija stvar koju je za vrijeme svojeg pontifikata napravio za Crkvu u perspektivi kršćanskih generacija koje dolaze. Aktivirao je jednu veoma važnu promjenu paradigme percepcije i obavljanja papine službe u Crkvi. Bogomdani potez!