Kreativni potencijal različitosti

Tek se s pojavom Beethovena nametnula ideja da glazbeno djelo mora biti jedinstveno i važno. Od slušatelja se pritom očekuje da pozorno prati izvedbu i promišlja razne značenjske slojeve skladbe. To je, naravno, posve prihvatljiv modus funkcioniranja stvari kada je riječ o glazbi nastaloj tijekom proteklih dvjestotinjak godina. No, poteškoće nastaju primijeni li ga se i na starija djela, koja danas također promatramo kao autonomne umjetničke cjeline. Ona su, naime, u većini slučajeva bila svojevrsna “primijenjena umjetnost”, kojoj je funkcija bila dijametralno suprotna od one koju se danas očekuje. Razonoda je tako imala prednost pred “ozbiljnošću”, a umjesto privlačenja pozornosti preferiralo se nenametljivost “zvučne kulise”.

Osobito to vrijedi za nezanemariv dio korpusa komorne glazbe baroknog i pretklasičnog razdoblja. U to vrijeme, primjerice, nije bilo ničeg spornog u tome da se čitave zbirke skladbi uglednih autora objavljuju pod naslovom Tafelmusik, označavajući njihovu funkciju pratnje banketima i sličnim događanjima. To nipošto nije samo po sebi označavalo neku “glazbu drugog reda” – primjerice, Telemannova Tafelmusik i danas se po kvaliteti stavlja uz bok Bachovim Brandenburškim koncertima.

Kontinuitet interpretacijskih načela

Ipak, pripremiti koncert koji će u cijelosti biti posvećen upravo takvoj glazbi višestruko je riskantno, jer publika automatski ulaže u njeno slušanje veći intelektualni angažman nego što su skladatelji očekivali od svog slušateljstva. Konkretnije rečeno, večer sastavljena isključivo od duo i trio-sonata prve polovine osamnaestog stoljeća lako može postati jednostavno – dosadna.

U takav se rizik, međutim, potpuno svjesno upustio sastav Musica viva na svom posljednjem nastupu u Preporodnoj dvorani. Ključ konačnog uspjeha pritom je bilo vješto balansiranje između dviju latentnih opasnosti – predoslovnog shvaćanja odabranih djela samo kao “zabavne glazbe”, ali i suhoparne filološke analitičnosti, kao potencijalne druge krajnosti. Iako je ansambl ovom prilikom nastupio u djelomično pomlađenom sastavu, u kojem su čembalisticu Višnju Mažuran i čelisticu Tanju Andrejić zamijenili Pavao Mašić i Jasen Chelfi, zadržan je kontinuitet prepoznatljivih interpretacijskih načela. Odbacujući svaku rigidnost, članovi sastava njeguju međusobne različitosti, pa umjesto da ih prevladavaju, upravo u njima pronalaze kreativni potencijal.

Nov život rutinski konvencionalne glazbe

Novi članovi predstavljaju dva pola tih razlika – Mašić je duboko ukotvljen u načela povijesno obaviještene svirke, dok je Chelfi skloniji nešto slobodnijem, uvjetno rečeno romantičarskom pristupu. No, u njemu on ipak pronalazi pravu mjeru, dajući si oduška samo ondje gdje je to primjereno sâmoj glazbi, kao u pomalo sladunjavim polaganim odsjecima Sonate za flautu, violončelo i continuo Antonija Lottija. Između njih se nalaze veterani ansambla, oboist Branko Mihanović i flautistica Renata Penezić, koji, svaki na svoj način, učinkovito pomiruju povijesna interpretacijska načela sa svirkom na modernim glazbalima.

Kada se, dakle, zbroje svi ti naizgled teško spojivi elementi, rezultat je izvedba koja unosi dinamičnost ne samo u mala remek-djela Bacha, Telemanna i Vivaldija, nego i u rutinski konvencionalne sonate Michela Blaveta i Johanna Joachima Quantza. U interpretaciji “Musice vive” ona tako nisu niti puka “zvučna kulisa”, niti okamenjeni muzejski izlošci, nego uistinu, kako već i sâmo ime ansambla kaže – živa glazba.