Kreativni rasapi

Premda je unutar posljednjih dvanaest godina Izraelska filharmonija već tri puta gostovala u Zagrebu, bitno promijenjeni kontekst koncertne ponude naše male metropole donio je i nove mogućnosti iščitavanja njezina posljednjeg, četvrtog nastupa. Naime, od 1998., kada je Izraelska filharmonija posljednji put nastupila u Lisinskom, pa do danas, Zagreb je imao priliku čuti neke od najboljih svjetskih orkestara, pa tako ovaj izraelski nema nužno više istu težinu koju je imao kad su se takva gostovanja dozirala na kapaljku.

Sablasna fantazmagorična vizija

Ovom prilikom neizbježno se nameće usporedba s Bečkom filharmonijom, koja se na prvi pogled može činiti nepravednom. Jer, prema neslužbenoj kategorizaciji takvih ansambala, Izraelska filharmonija jest orkestar A klase, ali zato ona Bečka, zajedno s Berlinskom, čini dvojac neprijepornih vladara svjetskog simfonijskog muziciranja. No, sastav iz Tel Aviva ipak se nema čega sramiti. Njegovi glazbenici nisu toliki perfekcionisti kao njihovi bečki kolege, ali njihova je, uvjetno rečeno, “nesavršenost” prije kvaliteta nego mana. Naime, u njihovoj svirci nema niti trunke razmetanja samoljubivim virtuozitetom, a umjesto toga nailazimo na potpunu i, što je još važnije, posve iskrenu posvećenost orkestralnoj glazbi. Izraelci, k tome, sviraju s guštom, i to je nešto što publika zna prepoznati.

U tom guštanju ima i velike količine neodoljivog šarma, čemu bitno pridonosi i osobnost dirigenta Zubina Mehte. Straussove Vragolije Tille Eulenspiegela u Mehtinu su čitanju uistinu vrckave, premda to nipošto ne znači da su zanemarene i makabrične crte ove partiture. Ta vječna podvojenost razigrane javne i mračne privatne osobnosti još je jasnije podcrtana u interpretaciji Berliozove Fantastične simfonije. Većina će dirigenata prva tri stavka predstaviti kao idilične skladateljeve portrete raznih aspekata njegove žuđene Harrieth Smithson, dok će tek u posljednja dva stavka na vidjelo iznijeti i ironičnu stranu Berliozovih transformacija temeljne fiksne ideje. Mehta, međutim, već prvi nastup te teme boji na način koji nam odmah daje do znanja da je idealizirana slika privid koji će se brzo raspršiti. A kad on zaista i nestane, pojavljuje se zaključno Vještičje sijelo, koje u izvedbi Izraelske filharmonije nije tek vatromet orkestralnih boja, nego i upravo sablasna fatazmagorična vizija, koja Fantastičnoj simfoniji daje uvjerljivost koju rijetko postižu čak i najbolji interpreti.

Uvertira kao sublimat opere

Mehtino sagledavanje djela kao zaokružene cjeline, čiji sam početak nedvosmisleno najavljuje i kraj, primijenjeno je i na ostala djela s programa, te predstavlja rezultat njegova bogatog iskustva s opernom literaturom. Najbolje se to čulo u Beethovenovoj uvertiri Leonora br. 3, u kojoj Mehta prepoznaje sublimat čitave opere za koju je uvertira napisana. Teatralne gestičnosti ovom dirigentu ne nedostaje, no ipak je mnogo zanimljivije sagledati način na koji postupno i posve sigurno gradi rast glazbene i dramaturške tenzije. U tome vješto koristi ne samo naizgled beznačajne prateće ritamske figure nego i osnovni konflikt između gudača i puhača, kojim je obilježeno cijelo simfonijsko stvaralaštvo posljednjeg bečkog klasičara. Odnosi između tih dviju skupina, naime, u Beethovenovo vrijeme nisu još bili uspostavljeni na način definiran tek u prvoj polovini 19. stoljeća. Stoga skladatelj, iako puhačima daje bitno veću ulogu nego njegovi prethodnici, ipak ne može izbjeći dotad neprikosnovenu hegemoniju gudačkog korpusa, i upravo na tom elementu kreativnog rasapa Mehta gradi svoju interpretaciju.

Izbor dodatka, Tibaldove smrti iz Prokofjevljeva baleta Romeo i Julija, bio je još jedan pokazatelj kako Izraelska filharmonija i Zubin Mehta čak ni u tom “neslužbenom” dijelu programa ne teže jeftinom efektu. Umjesto toga, dobili smo još jednu porciju beskompromisne, ali iznimno snažene glazbe, koja je čitav koncert zaključila sugestivnije nego da je, recimo, izveden neki od Brahmsovih Mađarskih plesova. A kako, za razliku od gostovanja Bečke filharmonije, prednost pri kupnji ulaznica nisu imali razni uglednici i sponzori, nego redovna koncertna publika, Izraelska je filharmonija imala sreću nastupiti pred ljudima koji veličinu njezina glazbovanja uistinu i razumiju i cijene.