Sa splitskim multimedijalnim umjetnikom razgovaramo o punk rock bendu Ilija i Zrno Žita te o njegovim angažiranim performansima i akcijama
Krenimo od Vašega glazbenoga djelovanja. Naime, član ste performativne punk art grupe Ilija i Zrno Žita. Recite, kada je grupa-trupa počela djelovati, zbog čega ste odabrali taj odličan dada-naziv i zbog čega Vam je i izvedbena dimenzija glazbe bitna?
Grupa se okuplja negdje krajem 2008., a samo ime za nju smislio je Vinko Barić, frontmen grupe, akademski slikar, poznavalac i kolekcionar glazbe i stripa, i to još godinama ranije promišljajući o najglupljem mogućem imenu za bend. Na Vinkov poziv te godine Marko Marković, Vinko i ja prvi put smo nastupili na jednome od festivala Buke u klubu Kocka u Splitu. Od samog početka izvedbena dimenzija je zauzimala veliku važnost; kako smo nas troje, a i ostali članovi grupe vizualni umjetnici, konceptualci, performeri, grupa je u ranim izvedbama bila puno bliže performansu negoli klasičnom punk rock bendu, a prvi nastupi mahom su se održavali u galerijama i muzejima u formi glazbenog happeninga. S vremenom i dolaskom većeg broja festivalskih i koncertnih stage nastupa izvedba se više bliži fuziji benda i performance arta.
U kojem se smislu Vaši glazbeni performansi razlikuju, recimo, od kostimografsko-glazbenih performansa benda Let 3?
Usporedbe s Letom 3 nisu nam nikad bile drage unutar benda (smijeh). Mislim da je mnogo razlika i u glazbenom i izvedbenom dijelu, a i u samom odnosu prema glazbi. Let 3 je zbilja kvalitetan bend čiji rad izuzetno cijenim, međutim smatram da ih je uspoređivati s nama brzopleto, iako i postoje neke sličnosti. Ilija i Zrno Žita, kako sam i objasnio maloprije, nastaje kao grupa umjetnika vizualaca koji su također na ovaj ili onaj način duboko vezani i uz glazbu, a formira se kroz glazbeni performans i happening koristeći jednostavan i iskren punk izričaj koji bend dodatno banalizira i približava apsurdu, komediji, a sve kako bi se ukazalo na apsurde i tragedije u glazbi, umjetnosti i kulturi, odnosno politici današnjeg vremena. Ukratko, jednom prilikom sam rekao, Ilija i Zrno Žita kretenizmom se bore protiv kretenizma.
UMAS
Koliko Vam je studij medijske umjetnosti na Odsjeku za film i video Umjetničke akademije u Splitu pripomogao da se uključite, priključite i u umjetnost performansa?
Protekle jeseni magistrirao sam na UMAS-u film i fedijsku umjetnost gdje sam sada i vanjski suradnik. Naravno da je studij uvelike pomogao da se uključim i proširio moje znanje; također studij na UMAS-u zahtijevao je od mene da se fokusiram na umjetničku formu performansa i videoperformansa upravo kroz kolegij Performans i video umjetnost koji predaje Sandra Sterle, što je dovelo i do prvih radova koji su me onda i priključili umjetnosti performansa.
Koliko mi je poznato, performanse ste počeli izvoditi na DOPUST-u koji je pokrenuo Marko Marković zajedno s udruženim snagama njegove bivše profesorice s UMAS-a, Sandre Sterle. Recite, koji je Vaš prvi performans i koji su Vas razlozi potakli na izvedbenu dimenziju rada?
U vrijeme kada je Marko došao na ideju pokretanja takvog festivala, stanovali smo zajedno. Od samog početka podržao sam ga u toj ideji, a kasnije i uvelike omogućio i odradio cijeli tehnički dio festivala. Kako sam tada već dugi niz godina DJ-ao u klubovima, kombinirajući DJ setove s nastupima muzičara, s te glazbene strane koncept izvedbe mi je bio jako blizak. Na prvim festivalima DOPUST-a radio sam glazbene performanse, pozivajući brojne muzičare na eksperimentiranje i improvizaciju prilikom izvedbe glazbe, a tijekom Festivala surađivao sam i na performansima umjetnika starije generacije, npr. s Jusufom Hadžifejzovićem, Enverom Hadžiomerspahićem, Božidarom Jurjevićem itd., pretežno kao glazbenik, DJ i sound dizajner. U to vrijeme sam upisao i studij filma i videa na UMAS-u gdje sam napravio i prve svoje isključivo art performanse; mislim da je prvi bio interpretacija performansa Sanje Iveković Praksa čini majstora, što je bio zadatak u sklopu kolegija Performans i video, a kasnije sam napravio i videoperformans Pusti me da prođem.
PIPI MOLOTOVLJEVI KOKTELI
Sudjelovali ste na izložbi Dalmacijavino – izložba solidarnosti, u organizaciji Mreže solidarnosti 2012. godine, u okviru koje ste izveli performans Dalmacijavino Resistance. Čini mi se da se i današnje stanje u Splitu ogleda na primjeru dokumentacije Vaše serije performansa, izvedenih na izložbama u Splitu, Zagrebu i Ljubljani 2012. godine, gdje ste otvoreno poručili da nam od Pipi pića, bočica, danas preostaje napraviti samo Molotovljeve koktele. Naime, 11. svibnja 2012. otvoren je stečaj Dalmacijavina da bi već na prvom ročištu rujna 2012. u procesu stečajnog postupka bila otpuštena polovina radnika. Ipak, preostali radnici/ice uspijevaju pokrenuti proizvodnju u stečaju te su vraćanjem u prodaju npr. Pipi i pelinkovca uspjeli ostvariti odlične rezultate na tržišnom ringu brendova. Tako Pipi ponovo postaje simbol Dalmacijavina, ali ovoga puta ne njegova razvoja, nego krajnjega uništenja. Transformirajući Pipi bočicu u Molotovljev koktel, tu ponosnu bočicu Pipi postavili ste kao simbol otpora. Molim Vas, ukratko nam predstavite neke svoje performanse otpora…
Na poziv Nine Jurić i Anteja Jelinića priključio sam se neformalnoj inicijativi, kasnije poznatoj kao Mreža solidarnosti, kad se krenulo na zauzimanje i postavljanje izložbe unutar devastiranog pogona Dalmacijavina u trajektnoj luci u Splitu. Situacija koju smo tamo zatekli nije bila nimalo lijepa i imala je veliki utjecaj na sve nas. Tijekom postava izložbe uspio sam spasiti i premjestiti u Splitski filmski arhiv cijeli filmski fundus Dalmacijavina koji se sastojao od gomile 35 mm filmskih vrpci koje su bile razbacane po podu kancelarija, među kojima su i snimke izgradnje istog pogona 50-ih godina i sl. Među tako stravičnim prizorima uništene industrije koja je nekoć cvjetala ležale su i prazne Pipi boce; tako nekako je došlo do ideje za seriju od tri performansa koje potom izvodim prvo tu u pogonu Dalmacijavina na otvaranju same izložbe, a potom u Zagrebu i Ljubljani. Kako se i situacija s Dalmacijavinom mijenjala, tako su se i moji perfomansi oblikovali. Tako sam nakon Dalmacijavina, gdje su Pipi Molotovljevi kokteli ležali među gomilom plinskih boca koje su se nalazile u jednom od pogona, poslije u Zagrebu radio neku vrstu timeline instalacije koja je počinjala s punim Pipi bocama proizvedenim od 1998. do 2005. (koje sam pronašao po splitskom pogonu), a završavala s praznima bocama i ‘’Pipi koktelima’’. Upravo u to vrijeme Dalmacijavino prestaje proizvoditi Pipi, ali ubrzo ponovno započinje s proizvodnjom pa tako u ljubljanskom Otporu novo napunjene boce formiram u krug, a potom Pipi Molotovljeve u sljedeći krug koji ih na neki način simbolički čuva. Vrlo sam ponosan što su se uskoro i sami radnici Dalmacijavina sjetili tog davno zaboravljenog brenda pa ga potom i sami iskoristili za ponovnu promidžbu tvrtke gdje su im se onda odmah priključili i splitski košarkaški klub, stavljajući besplatno logo Pipija na dresove, a potom i šira javnost, građani koji opet kupuju Pipi te mu tako vraćaju status brenda kako bi pomogli i solidarizirali se s tvrtkom i njezinim zaposlenicima. Dalmacijavino tako danas, iako u stečaju, pozitivno posluje te otvara nove poslovnice i sl. što nažalost nije slučaj s Jadrankamenom, UZOR-om i dr.
MREŽA SOLIDARNOSTI
Kakvo je danas stanje s Mrežom solidarnosti?
Mreža solidarnosti i dalje je neformalna inicijativa građana te na taj način i danas djeluje nevezano za bilo kakav institucionalni oblik građanskog udruživanja. Predstavili smo rad i strategije mreže na ovogodišnjem Bijenalu mladih Mediterana, Zagrebačkom salonu, a tu je i Adria Art Annale, MKC Split i sl. Također smo radili i na stvaranju udruge radnica UZOR-a, pratili sudske sporove, sakupljali dokumentaciju te se koristila svaka prilika kako bismo što više povezali radnike različitih tvrtki tako da izmjenjuju iskustva i strategije. Tu je i dokumentarni film Mreža solidarnosti, koji prikazuje neke od važnih akcija i strategija na primjerima Dalmacijavina, UZORA-a i Jadrankamena što je ujedno i moj magistarski rad na UMAS-u. Mislim da je jako važno da postoji određena snaga koja u svakome trenu može mobilizirati veliki broj ljudi kada je nužno ukazati na bitne i goruće probleme unutar korumpiranog sustava.
I završno – koliko je točna generalizacija da splitska art scena, s jedne strane, počiva na bogatom životno-trepećem iskustvu ridikula, koje je na svoj način – a možemo ga odrediti na način plemenitoga diletantizma, iznjedrila postdadaističke akcije i performanse Franka Bušića ili pak performanse kapetana duge plovidbe Zlatana Dumanića, a s druge pak strane – tu je bogata anarhosindikalistička praksa Splita (MASA, Split) koja na tragu udruživanja radnika u kulturi i radnika u industriji akcijama, performansima i hepeninzima nastoji osigurati brzi utjecaj na publiku i širu društvenu zajednicu. Bez obzira na generalizaciju, Vi biste se sigurno našli na anarho-strani?
Splitska art scena danas je dosta kompleksnija. Istina je i da je oduvijek bila jako vezana s anarhističkim stavovima i da poznaje i koristi, kako ono kažete, bogato životno-trepeće iskustvo ridikula, ali također dugo poznaje i mnoge druge umjetničke strategije i prakse. Mislim da bi se takva podjela više mogla primijeniti na pojedine radove umjetnika, a teže generalno na cijelu splitsku art scenu.