Krik i jezik

Piši samu sebe. Tvoje tijelo se mora čuti.

Hélene Cixous

Pisati o Fridi Kahlo u vremenu u kojem ona ima status kulturne ikone – čiji se snažni utjecaji prepoznaju u tako različitim područjima kao što su moda i popularna kultura, slikarstvo, film, aktivistički pokreti, feminizam, teorije o tjelesnome... – doista je težak zadatak. U spomen na Fridu Jean-Paul Gautier je kreirao svoje kolekcije. Njezino je slikarstvo izmijenilo oficijelni diskurs povijesti umjetnosti na način da su žene te uopće autori/ice čiji izraz ne pripada dominantnoj struji različitih modernizama, uvrštavani kao relevantni u ukupnu sliku slikarstva 20. stoljeća. Fridin život i umjetnost u feminističkom se pokretu uzimaju kao primjeri oslobođenja ženskog stvaralaštva i nužne revolucije iznutra koja vodi ka ženskom samopoštovanju. Kao nitko do tada, ona je uvela temu tijela u umjetnosti, pa se suvremene, razgranate estetičke teorije o tjelesnome – ne samo kao mjestu užitka nego i kao mjestu bola i rascjepa – redovito pozivaju na Fridina iskustva; npr. teoretičarka Donna Haraway povezujući napredak prirodnih znanosti s humanistikom upravo ovu slikaricu uvodi u svoj manifest o kiborzima. Uza sve to, Frida je neprijeporni simbol meksičke kulture, svojevrsni nacionalni kulturni brand i folklorna senzacija, a u povodu stote godišnjice njezina rođenja u lipnju je otvorena velika izložba u Mexico Cityju praćena i otkrićem velikog broja njezinih nepoznatih slika. O njoj je napravljeno nekoliko kazališnih predstava, napisano više romana i biografija, te snimljeno nekoliko filmova od kojih je onaj u holivudskoj produkciji iz 2002. potaknuo globalnu fridomaniju.

I Fridina bol i naša bol

Sve u svemu, pisati o Fridi Kahlo podrazumijeva suočavanje s mnoštvom različitih interpretacija i uvriježenih predodžbi, pri čemu se treba odlučiti kojem od navedenih tumačenja ćete se prikloniti, ili na koji ćete način sve njih – zajedno sa stereotipima i kulturalnim konstruktima – izbjeći. Očito svjesna tih zamki pisanja o kulturnim ikonama, Slavenka Drakulić se u svom romanu Frida ili o boli odlučuje izbjeći taj zavodljivi dekor oko umjetnice: njezin izgled, ljubavi, politički angažman, ukratko njezin vanjski imidž koji često natkriljuje njezinu osobnost. Drakulić spušta pogled sa slavljeničkog vatrometa u Fridinu čast i usredotočuje se na ono dublje, unutarnje, na sam nukleus njezina bića, na bol koju trpi i način na koji je ta bol izražena u njezinoj umjetnosti. Stoga je ovaj roman istodobno i priča o jednom dijelu života poznate umjetnice i svojevrsni portret ili biografija jedne emocije.

U današnjoj zapadnoj kulturi vizualno je, bez sumnje, odnijelo prvenstvo pred tekstualnim, vanjski omot nad sadržajem. Isticanje vanjskih obilježja slikaričina života, insistiranje na uzbudljivoj slici bolesne ali strastvene umjetnice ekscentrična izgleda i oblačenja, dovodi do toga da se Fridu Kahlo često prikazuje kao neku vrstu rijetke ptice, čak i groteskne papige. U takvom načinu prikazivanja Fridi je dodijeljena uloga egzotične Drugosti; i pri tome ona neizbježno, koliko god joj se možda divili, za nas ostaje tuđa i nikada do kraja razumljiva. Kako bi poništila taj odmak, Slavenka Drakulić piše upravo o onom univerzalnom u Fridinoj priči, o njezinu tijelu koje trpi bol i onome što joj ta bol donosi – o usamljenosti; o složenom odnosu prema vlastitu tijelu koje se, zbog različitosti, skriva, prerušava, ali i otvoreno pokazuje drugima; o stalnoj dilemi između boriti se ili odustati; o strahu da je ljubav drugih izazvana najviše sažaljenjem... Tako bol Slavenkine Fride može biti i naša bol; njezino tijelo može biti i tijelo svake druge žene izmučeno bolešću, operacijama, pobačajima, željom da se prevlada realnost, da se ukrasi i dopadne drugome.

Tako ispripovijedana priča o Fridi Kahlo može postati i priča o našim slikaricama, gluhonijemoj Slavi Raškaj, ili čak prije Nasti Rojc. Naime, i Frida i Nasta cijelog su života opsesivno slikale autoportrete, i jedna i druga su kroz to slikanje ponajprije tragale za svojim ženskim identitetom, za cjelovitošću – prva, zato što je njezino tijelo bilo izmučeno/ izobličeno/ fragmentirano čestim operacijama i bolešću; druga, s obzirom na rastrzanost zbog vlastita seksualnog opredjeljenja. Da je i Nasta u tom poziranju samoj sebi nastojala prikriti tjelesnu bol pokazuje slučaj njezina Autoportreta s kistom na kojem je sebe naslikala u odijelu torera, u pozi nagnutoj na jednu stranu. Ta se poza može tumačiti kao zavođenje, no iz njezina dnevnika doznajemo da je ta slika nastajala dok je Nasta Rojc osjećala veliku bol u bubregu, toliku da je, da si olakša bol, sama sebi “ispukala brzinom, nemilosrdnom kretnjom svoj mlječni zub koji je do te dobe zaboravio ispasti”. (Citat prema katalogu: Zelene vrpce: samoreprezentacijski radovi Naste Rojc i Stjepana Lahovskog, MSU, Zagreb, 2007.)

Ulazak u unutarnji svijet

Frida ili o boli, roman je posvećen tijelu i njegovoj traumi, načinu na koji je ta trauma odredila identitet osobe. Stoga je sve u romanu okrenuto prema unutra: Frida cijelo vrijeme leži u krevetu i prisjeća se, u zadnjim satima svoga života, najvažnijih događaja, osoba i svojih proživljavanja vezanih za operacije i postupne izdaje tijela. Taj se unutarnji monolog dijelom odvija u trećem, dijelom u prvom licu, a prijelazi među njima su naizmjenični i izvedeni tako vješto da se čine sasvim prirodnim, što onda pojačava spomenutu tendenciju prema univerzaliziranju Fridina iskustva i omogućavanjem poistovjećenja, ulazak čitatelja u sam lik. Uza to, svi važni događaji kojih se Frida sjeća odvijaju se u unutarnjim prostorima doma: spavaćoj sobi, ateljeu, kuhinji..., dakle u prostorima ženske intime, daleko od ulice, izložbi, političke govornice ili prostora zabave. U ovom se romanu vrlo rijetko opisuju vanjski prostori, rijetko se čak daje i interijere u totalu; pa je npr. Fridin boravak u New Yorku opisan samo u prizoru gdje ona sjedi uz prozor sobe i mučena nostalgijom za Meksikom promatra strani, vanjski svijet.

U takvu naraciju naizmjenično vođenu govorom u prvom i trećem licu, utkani su i pasaži o pojedinim slikama Fride Kahlo. U njima Slavenka Drakulić iznosi svoje viđenje Fridina slikarstva, prema kojemu se motivi na slici i načini slikanja uvijek stavljaju u relaciju sa stvarnim životom, s onim što je u vremenu nastanka Frida proživljavala. Te je odlomke moguće tumačiti i kao autoričine replike na one tendencije u teoriji umjetnosti u kojima se slike tumače hermetično, samo iz odnosa elemenata unutar zadana okvira. Njima je također dodatno naglašena i realističnost njezina slikarstva, jer, kako sama Frida kaže potaknuta Bretonovom izjavom na njezinoj Pariškoj izložbi: “Oni misle da sam nadrealist. Ja nikada ne crtam snove. Slikam svoju realnost.” Ta dva narativna tijeka – onaj o Fridi i onaj o njezinim slikama – moguće je razlikovati i prema njihovu koloru: kada se pripovijeda o Fridi i njezinoj boli boje su uglavnom ugašene i monokromne, tek ponegdje zabljesne šarenilo Fridina kostima; kada se pak analiziraju njene slike prisutan je punokrvni i temperamentni spektar njezina slikarstva.

Dodir i prevođenje

Bol donosi usamljenost i izoliranost; osoba koja trpi bol i čije je tijelo obilježeno uvijek se osjeća izdvojenom. Otuda dolazi ona silna potreba za komunikacijom, za dodirom, dijalogom, prihvaćenjem i razumijevanjem, za stapanjem s drugom osobom. Komunikativnost i interakcija s drugim; poništavanje razmaka između moga tijela i tijela drugoga, između bolesnoga/ unakaženoga i normalnoga/poželjnoga, središnji je semantički potencijal ovoga romana. Problemi komunikacije i prihvaćanja nameću se, na razini priče, u odnosima između Fride i Diega Rivere, te Fride i njezine sestre, koji stalno vrludaju između osjećaja ljubavi i ispunjenja te napuštenosti i izdaje. Na idejnoj razini, oni se pojavljuju u obliku problema prevođenja/transmisije emocija u umjetnost, odnosno boli u medij slikarstva i boli u medij književnosti. Kako artikulirati svoje emocije prema van, u drugi medij, kako disciplinirati svoje unutarnje proživljavanje u prostoru umjetničkoga: slike ili teksta (autoportreta i autobiografskog pisanja) – ključna su pitanja odnosa Fride Kahlo i njezina slikarstva, te Slavenke Drakulić i njezina pisanja.

“Fizička bol ne samo što ne dopušta jeziku da ga opiše nego ga razara, primoravajući ga da se povuče u stanje koje mu je prethodilo, svodeći ga na zvukove i krikove koje ljudsko biće proizvodi prije nego što nauči govoriti.” Te su riječi Elaine Scary iz knjige The Body in Pain stavljene kao moto knjige Frida ili o boli. Na više mjesta u romanu Drakulić piše o nemogućnosti književnosti da izrazi bol, jer “jezik boli je krik. Bol se ne može iskazati riječima”, zaključujući kako je slikarstvo tu u prednosti.

Bez sumnje, Frida Kahlo svojim slikama uspijeva izraziti bol; i ako promotrimo njezino slikarstvo upravo s obzirom na način artikuliranja boli, onda primjećujemo da su sve njezine slike vrlo disciplinirane, čak stroge, da u njima nema afektivnih, nekontroliranih gesti koje bi oponašale taj pravi jezik boli – krik. Slikajući Frida Kahlo kroti svoju bol; ona je osjeća i izravno pokazuje, i upravo je ta izravnost ključna u njezinu slikarstvu. Naime, ona uspijeva izravno pokazati svoje unutarnje stanje; ona kao da, riječima J. Derride, dokida barijeru kože, svoju utrobu i svoje sumnje jednostavno prevrće prema van, i nudi ih pomalo izazivački, na način da ne traži suosjećanje. Svoje lice ne crta zamrznuto u grimasi boli, ali ni omekšano osmjehom. Uza to, Frida slika za sebe, ne za izlaganje; i pozirajući pred ogledalom očito izvodi neku vrstu performansa sama za sebe. Zbog uvjeta slikanja u krevetu, njezine su slike često vrlo malih formata. Zanimljivo – i to je u ovome romanu vješto istaknuto – njezin muž, poznati meksički slikar, Diego Rivera često je slikao goleme freske na kojima su u povijesnoj panorami prikazani likovi seljaka, Indijanaca, revolucionara..., zajedno sa stvarnim osobama iz njegova života, pa i Fridom. Te su slike uvijek posvećene određenoj ideji i ideologiji (revolucije i komunizma) i svi likovi na njima imaju funkciju statista u velikoj povijesnoj priči. Za razliku od toga, Frida uvijek slika sebe, osobe i događaje iz vlastita života; ona je akter svoje povijesti, one druge, neslužbene povijesti intime i ženske svakodnevice. Iz te razlike između Fride i Diega ne treba izvoditi dalekosežni zaključak o nepomirljivoj razlici između muškog i ženskog načina slikanja (dovoljno se sjetiti samo sjajnih autobiografskih slika Kitaja pa da takva teza o muškom i ženskom slikanju, kolektivitetu i privatnosti padne u vodu).

Emocije u pukotinama teksta

Zašto medij slikarstva bolje izražava bol? Odgovori se moguće nalaze u naravi medija: u tome da su slikarski elementi: boje, linije, plohe... apstraktni i oslobođeni značenja, te da se ukupni dojam slike može postići u jednom trenutku i u sinergiji/međudjelovanju svih elemenata. Recepcija je u književnosti uvijek vezana uz vrijeme; ona se odvija linearno, kroz trajanje čitanja, a jezik po prirodi teži fiksiranju značenja, preciznom obuhvaćanju. Stoga se u književnosti značenja uvijek formiraju u suodnosima riječi, rečenica, odlomaka...; u magnetskom polju mogućih značenja, a ne po utabanim stazama samih riječi; u “pukotinama”, “zjevovima” teksta, negdje između gdje se oblikuje magija djela. Izraziti riječima bol tako za pisca znači stalno upisivati taj magijski krug, taj jedan te isti Tekst. Slavenka Drakulić to i čini, pišući već dvadesetak godina o različitim traumama tijela, počevši od Holograma straha, preko Božanske gladi i Kao da me nema, do Fride ili o boli; i ona je ovim posljednjim romanom, riječima Andree Zlatar s predstavljanja knjige, zapravo zaključila tu veliku temu tijela u svome pisanju. Unatoč načelnoj sumnji same autorice u moć jezika i moć književnosti, sumnji da je moguće u riječi prevesti emociju boli, mislim da ona u tome uspijeva i da se u “pukotinama” njezinih riječi iz ovoga romana odlično kristalizira ono Neiskazivo.