Maja Hrgović  

Krim-izni geto

Svježe objavljen roman prvijenac sociologinje, prevoditeljice i urednice Nade Gašić Mirna ulica, drvored, medijsku je pozornost već privukao činjenicom da je to prvi naslov u novoj Algoritmovoj biblioteci KaLibar, kojom će Kruno Lokotar pokušati opravdati najveći transfer u nakladništvu ove godine – svoje preseljenje iz AGM-a. Sudeći prema knjizi kojom je otvorio niz – a kojim će, kako si je ambiciozno zacrtao, “učiniti KaLibar središnjom bibliotekom za hrvatsku književnost u zemlji” – ti su planovi realno ostvarivi.

Mirna ulica, drvored žanrovski je roman, uzbudljiv i lako prohodan krimić, bjesomučno progresivne dinamike; ukratko, vrlo dotjerana proza koja se čita u jednom danu.

Sintaksa krimića

Radnja, ograničena na dvanaest dana u kolovozu 2003. i na mirnu ulicu s drvoredom blizu Kvaternikova trga u Zagrebu, počinje fizičkim obračunom liječenog pitiespijevca Emanuela Pongračića i plahog starca Alije. Alijin je stan Pongračić “zauzeo” nakon rata, prisilivši ga da se preseli u bijedan podrumski prostor u istoj zgradi. Ljeto je sparno, vrelo; meteorolozi bilježe rekordne temperature, ljudi su malaksali, umrtvljeni, bezvoljni, a smeće se na ulicama raspada i kužno smrdi. U toj atmosferi (sjajno opisanoj) stanari mirne ulice mazohistički uživaju u nenadanoj “povećanoj aktivnosti” u ulici pa se jedan po jedan počinju uplitati u sukob: htijući pomoći ugnjetavanom starcu, profesor likovnog Viktor Fedor zaradi ozljedu glave, gospođa Kišpatić bjesomučno širi tračeve, sve se zahukta pronalaskom Pongračićeva trupla, policija oživljuje ulicu ispitivanjem svjedoka, jedini je pravi svjedok šutljiva Daša Zelina, intrige spajaju dokone sredovječne protuhe Hunsta i Cvirna…

Karakterizacija likova u romanu nije provedena do neke senzacionalno uznapredovale razine. Ne bi ni trebala: likovi su u romanu funkcionalni, oživljeni do one mjere do koje je to potrebno radnji; njihova dakle unutrašnja previranja ne narušavaju naratološku sintaksu krimića: Kišpatićka i Cvirn su tako nositelji intrige, Viktor Fedor i Daša Zelina su (u modificiranoj Proppovoj teoriji naratologije) pomagači, Daša je ujedno i žrtva, supružnici Foček su lude, lakrdijaši koji radnju, zasićenu ozbiljnim zločinima rasterećuju grotesknom komikom i karikiranošću svoga odnosa. Način na koji njih dvoje pripremaju i izvršavaju ubojstvo čangrizave punice Kukec stripovski je zabavan, i dramaturški odrađen kao epizoda sitcoma.

Zbog likova koji svojom funkcionalnom fiksiranošću jamče manipulativnost u najrazličitijim situacijama i zbog zaokruženih epizoda koje je moguće izdvojiti iz skladne, valovite pripovjedne strukture – roman bi lako mogao biti “preveden” u scenarij za kakvu televizijsku krimi-seriju.

Šarenilo narativnih postupaka

Ono što je u romanu upravo zavodljivo, slika je Zagreba kao mozaika provincijalnih geta. Jednoga od njih – onoga u romanu – autorica ocrtava portretirajući tipične, sveprisutne stanovnike metropole: ogorčene branitelje, policajce, ljude bez domovnice, traču sklone penzionerke, sredovječne pijandure, prezrene homoseksualce, hodočasnike tržnice i crkve, okorjele šoviniste, mentalno oboljele, ubojice...

Suprotno od Alije, koji je jednoslojno (i tankoslojno) okarakteriziran (karikiran) kao jadni, sažaljenja vrijedan dobroćudni starac, lik Daše Zeline je najživotniji i najuvjerljiviji. Krhka i usamljena pedesetogodišnjakinja stanarka je mirne ulice, živi sama i bogatim se unutrašnjim svijetom opire ukalupljivanju u malograđanštinu koja počinje s druge strane spuštenih roleta. Duboko potresena Pongračićevim ubojstvom koje je jedne besane noći vidjela, ona započinje pisati dnevnik “o nepotrebnim stvarima i to bez selektivnih zahvata, od početka”, kao neku vrstu terapije. Dašini dnevnički zapisi puni su lirske čežnje za prošlim vremenima, tople melankolije i razvučenih opisa prijelomnih događaja njezina života. Tonom neodoljivo podsjećaju na autobiografsku prozu Irene Vrkljan. Tekstove prate osnovnoškolski proizvoljni crteži odjeće – haljina, cipela, hlača. Opisivanje njihove sudbine, od skupog materijala do krpice za nanošenje paste za cipele – u službi je meditiranja o prolaznosti života, kojim se Daša opsesivno bavi u posljednjim danima svoga života “kao da se vozi u vlaku, leđima okrenuta lokomotivi”.

Fragmentiranje proze na dnevničke zapise, policijske izvještaje, rješenja, službene dopise, crteže, dijaloške dionice napisane kao u drami, razglednice – samo se na mahove čini pretjeranim, pretencioznim poigravanjem s postmodernizmom. Zato jer su fragmenti na koje je razbijena kompozicija posloženi linearno i šibani uzročnoposljedičnom progresijom koja je sinonim za protočnost, takvo šarenilo narativnih postupaka uglavnom ne iritira.

Umjetnička a ne trivijalna književnost

Što se tona tiče, autorica se nadmoćno i znalački drži u sjeni. Bez eksplicitnih komentara, njezina suptilna ironija izroni samo ponekad; najviše je ima u onim dijelovima kad je fokus radnje premješten na tračericu Kišpatićku. Ironije su sasvim lišeni dijelovi u kojima progovaraju Daša i Viktor Fedor.

Tematska klasifikacija romana – prema kojoj smo Mirnu ulicu, drvored odredili kao krimić – osjetljiva je stvar. Oprezan je u svojoj Teoriji književnosti i Milivoj Solar, no on ipak kaže kako u slučaju kriminalističkog romana ta klasifikacija može biti korisna jer u njemu tema određuje način oblikovanja. Klasičnu, očekivanu strukturu, u kojoj sve počiva na zapletu/zapletima, Nada Gašić je nadišla promišljenim, sofisticiranim poigravanjem s očekivanjima čitatelja. Upravo to čini ovu prozu umjetničkom, a ne trivijalnom književnošću, u koju po inerciji, lijeno i nepravedno svrstavamo krimić.