Opasnost simboličkog kapitala eventualnog “uspjeha” referenduma (čiji su pravni učinci praktički nikakvi) jest u tome što sve ukazuje na to da bi se, oplođena tim kapitalom, radikalna desnica mogla odvažiti na daljnje korake u smjeru ne samo desekularizacije, nego i fašizacije Hrvatske
Iako je po svoj prilici riječ o pukoj koincidenciji (realno je pretpostaviti da u Hrvatskoj nema političara dovoljno inteligentnog da bi bio u stanju s ironijskim odmakom namjerno posegnuti za tom analogijom), simbolički je znakovito da je državni referendum o uvođenju definicije braka kao zajednice muškarca i žene u Ustav RH raspisan upravo 8. studenog 2013. – dan uoči 75. obljetnice takozvane Kristalne noći. A sličnosti između Njemačke 1938. i Hrvatske 2013. na toj koincidenciji, nažalost, ne završavaju, nego tek počinju. Jer, nemojmo zaboraviti da su strahote počinjene u ime nacističke ideologije svoj početni “legitimitet” imale u korištenju prividno demokratskih struktura Vajmarske Republike, pritom potpomugnute i raznim paravojnim skupinama, koje su djelovale više onkraj, a manje izvan zakona. Isto tako, i nova fašizacija Hrvatske (a “referendum o braku” pritom je samo prvi korak – što je, barem nakon događaja 18. studenog u Vukovaru, sada već prilično jasno) također počinje (zlo)upotrebom demokratskih procedura, potpomognuta raznim “inicijativama” i “stožerima”, formiranima također onkraj strogo legalističkih okvira.
Borba za političke pozicije Cinik bi, doduše – s potpunim pravom – mogao odmahnuti rukom i lakonski konstatirati da je, na formalno-pravnoj razini, referendum potpuno besmislen. Naime, jedino što se u slučaju “uspjeha” referenduma može dogoditi jest sprečavanje da se istospolne brakove – kad i ako ih se zakonski regulira – zove brakovima. I to je to – istospolnim se zajednicama (ako bude političke volje) i dalje mogu dati ama baš sva prava kao i raznospolnim brakovima (čak i tabuizirano pravo na posvajanje djece), samo što će ih se morati nazvati nekim drugim imenom. Dakle, intervenira se samo u naziv, a ne i u sadržaj bračne zajednice. Krenemo li korak dalje, možemo stvar dovesti i do dodatnog besmisla – niti referendumski rezultat može spriječiti neku buduću dvotrećinsku saborsku većinu da izglasanu odredbu izbriše iz Ustava, niti je može spriječiti da je eventualno nadopuni tako da glasi, primjerice, “Brak je zajednica muškarca i žene ili dvoje građana istoga spola.” – obiteljaši, naime, nisu bili dovoljno inteligentni da predlože definiciju prema kojoj bi brak bio samo zajednica muškarca i žene.
Problem s takozvanim “referendumom o braku”, međutim, nije na doslovnoj, pravnoj, nego na simboličkoj razini. Riječ je, u osnovi, o prljavoj igri borbe za povrat izgubljenih političkih pozicija ili zadržavanje postojećih. Glavni akteri pritom – koliko god nam se upravo to tvrdilo – nisu ni inicijativa U ime obitelji s jedne i velik dio nevladine scene s druge strane; još manje “tiha katolička većina” i “glasni gej lobi”. Pravi akteri su SDP, HDZ i Katolička crkva – sva tri nesvjesna da će, i opet na simboličkoj razini, bez obzira na ishod referenduma, od njega imati više štete nego koristi.
Ménage à trois SDP-a, HDZ-a i Crkve SDP tako očajnički pokušava osvjetlati obraz deklarativnim pozivanjem na demokratske mehanizme i istodobnim ograđivanjem od njih u ime poštivanja manjinskih prava. Pritom, međutim, referendum (trenutno) vladajućima, zapravo, služi kao sjajna medijska tema, koja će otkloniti pozornost javnosti od činjenice da SDP-ova vlast goruće ekonomske (a i druge, šire društvene) probleme uopće ne rješava, nego ih, naprotiv, samo dodatno produbljuje.
HDZ se, pak, prikazuje kao čuvar “tradicionalnih vrijednosti”, ali s motivima vrlo sličnima SDP-ovima – i HDZ želi odmaknuti pozornost javnosti od svega onoga što bi moglo javnost podsjećati na činjenicu da su već apostrofirani problemi uvelike baština bivše, HDZ-ove vlasti.
Na kraju balade (ili barem referenduma), i SDP i HDZ vratit će se na početne pozicije, pri čemu ne treba očekivati da će ovakav ili onakav ishod referenduma bitno promijeniti odnose snaga unutar hrvatskoga de facto dvostranačja – na nekim sljedećim izborima deziluzionirani glasači “ljevice” priklonit će se nekoj trećoj opciji (recimo ORAH-u), a jednako deziluzionirani glasači “desnice” nekoj “ekstremno desnoj” opciji (uspjeh Ruže Tomašić na izborima za Europski parlament dobar je pokazatelj takvih tendencija “desnog” biračkog tijela).
Katolička crkva očajnički se bori za izgubljene pozicije na hrvatskoj političkoj sceni, dodatno ugrožene i izvana, novim vjetrovima koji (pa makar i ne baš orkanskim udarima) pušu iz Vatikana. I dok se od političkih stranaka logično očekuju licemjerne političke igre, Crkva svojim političkim angažmanom (relativno prikrivenim, ali i dalje posve razvidnim i providnim) razotkriva vlastito licemjerje. Jer, dok se u ime “tradicionalnih vrijednosti” i “katoličke većine” kreće u križarski rat protiv istospolnih brakova en particulier i homoseksualaca en général, za saveznike se izravno ili neizravno uzimaju, recimo, razvedeni muškarci, proizvođači kontracepcijskih lijekova i notorni kršitelji autorskih prava – sva sâm uzoran katolik do katolika.
(Usput budi rečeno, znakovito je da su neke druge vjerske zajednice, poput Židovske zajednice i Evangeličke crkve u Hrvatskoj, jasno iskazale svoje protivljenje i referendumu i referendumskom pitanju.)
Licemjeri i kukavice Opasnost simboličkog kapitala eventualnog “uspjeha” referenduma (čiji su pravni učinci, kao što je već naglašeno, praktički nikakvi) jest upravo u tome što sve ukazuje na to da bi se, oplođena tim kapitalom, radikalna desnica mogla odvažiti na daljnje korake u smjeru ne samo desekularizacije, nego i fašizacije Hrvatske. Prvi koraci već su učinjeni – takozvani “Stožer za obranu hrvatskog Vukovara” (jednako neformalan kao i “inicijativa” U ime obitelji) svoj je džihad protiv ćirilice (o čijoj je besmislenosti autor ovih redaka već pisao na stranicama Zareza) uzdigao na novu razinu, istodobnim korištenjem demokratskih institucija (inicijativom za raspisivanje još jednog referendum) i njihovim negiranjem (prilikom obilježavanja pada Vukovara 18. studenog).
Mogli bismo sada racionalno reći da, kao što hrvatski jezik ne ugrožavaju Srbi, ni katoličku obitelj ne ugrožavaju homoseksualci, nego sâmi katolici. Ali ovdje nemamo posla s racionalnim argumentima, nego s niskim strastima svih onih koji krivca za vlastite probleme uvijek traže u nekom (stvarnom ili, puno češće, imaginarnom) “neprijatelju”, a nikad u sebi sâmima. Veliki junaci kakvi već jesu, oni “neprijatelja” uvijek traže u manjinama. Takve “junake” u civiliziranom se svijetu naziva kukavicama. Kao što se kukavicama s pravom zove i one koji im omogućavaju da se licemjerno predastavljaju kao junaci, “borci za tradicionalne vrijednosti”, “veliki katolici”, “čuvari baštine” itd., itsl. I, nemojmo zaboraviti – Kristalnu noć možda i jest u djelo provela “skupina ekstremista” – ali omogućila ju je “tiha većina”.