U praznini bez vela privida ne osjećam ljutnju ni mržnju ni potrebu za životom. Spoznaje su me pročistile i odvojile od svijeta. Svijest o tome da sam ljudsko biće, na plavome planetu u tami beskonačnog svemira utvrdila je strah da sam zapravo samo to, ljudsko biće. Ljudsko biće bez mistične sudbine koja bi me na kraju odvela negdje drugdje. Jedan um nema mnogostrukih oblika, nikakvog nebeskog sjaja, nikakve slavne pobjede. S vremenom i s rastućim razočaranjem u svoje ja postao sam razočarano ljudsko biće, postao sam promatrač. Poželio sam se vratiti prijašnjem stanju sebe, a to sam pokušao postići pronalaskom u nekoj drugoj osobi. To bi mi uvelike pomoglo ponovno oživjeti na pozornici društvenog ludila. Zaboravio sam, kao što to često činim kada sam izgubljen, na drugu stranu medalje. Mogao bih s jednakom vjerojatnošću nekog drugog pronaći u sebi. Svaki put kada se vidim u ogledalu, u nečijim očima ili u svojim mislima uhvati me tjeskoba malog prostora. Kako netko može biti svjestan svojih zaista minimalističkih mogućnosti, a ujedno i svjestan prostranstva svemira i života? Sebe više nisam mogao gledati, morao sam gledati ostale i nadati se toj krhkoj slamki spasa. Tako sam i taj put bio ovdje, na njegovom mjestu, pored konja na kojemu vječno jaši. On, taj velik čovjek, sigurno nije imao probleme poput mojih. Već duže vrijeme dolazim i viđam iste osobe različitih lica. Samo promatrač uvijek ostaje isti, a možda jedini koji to više ne želi biti.
Oči su vrludale kroz gomilu kada su u trenutku zastale, gotovo iskočile iz oklopa, na crvenoj točki koja je krasila vrat nepoznate djevojke. Um je ubrzo izgubio bistrinu, a tijelo čvrstinu. Zašto? Crnobijele tenisice s crvenim vezicama su nešto što sam vidio već bezbroj puta. Na njoj sam ih ponovo primijetio iako je za mene neobično vraćati se viđenom. Nosila je kariranu košulju iz prošlog stoljeća, na kojoj su posvuda bili okačeni romantični simboli izgubljenih bitaka. Polako, skoro pa skrivajući se, približio sam joj se. Na trenutak je sve zastalo, automobili, tramvaji, ljudi, ptice pa čak i oblaci. Ovo nikad prije nisam vidio. Ne u ovoj kombinaciji ljepote i zla. Bio sam uvjeren kako se mozak našalio sa mnom ne dopustivši mi prije opaziti bit svog uzbuđenja. Crvena točka na njenom vratu bila je tetovaža križa smeđe simbolike. Moguće je i da sam imao čistu sliku viđenog, no zbog visoke razine proturječnosti nisam odmah shvatio ono što vidim. Možda je to izvan granica mog uma, gubio sam se. Promatrao sam je izrazito pažljivo, svaki njen pogled, svaku gestu pa i svaki treptaj očima, no nisam uspio vidjeti vezu znaka i nje. Kao da sam povezan s njom nevidljivim konopcem, vukla me duž cijelog trga, uvijek nekoliko koraka iza sebe. Probijao sam se tako kroz gomile ljudskih tijela, kroz djevojke u prekrasnim ljetnim haljinama koje bi mi nekad možda i uhvatile pogled. Tada su to bile sive sjene, sasvim nebitne. Sva svoja osjetila usmjerio sam na nju kako bi čuo kako diše, kako bi osjetio njen miris, kako bi nju osjetio ispred sebe. Ipak sam ovo još uvijek bio ja, ljudski degenerik. Došlo je vrijeme za pokretanjem moždanih vijuga, da izađem iz sebe i bacim pogled izvana na nju.
Osoba iz gužve bi u najmanju ruku rekla da je čudna. Pretpostavila bi kako se druži s krivom skupinom ljudi. Žalila bi je zbog njene pojave, a istovremeno i osudila zbog iscrtanog znaka na njenom vratu. Osobi iz gužve ona ne bi bila prihvatljiva. Ipak, ne bi mogla maknuti oči s nje, ona tako djeluje. Kada bi je površno poznavala, pozdravila bi je kao i bilo koga drugog. Kada bi nestala s vidika, ne bi nestala iz glave, tamo bi joj se sudilo, svaki dan nanovo. Ovisno o psihičkom stanju te osobe koja je poznaje ona bi ostala samo čudna ili bi postala vjetar zloglasni. U svakom slučaju ona bi ostala objekt interesa, potencijalni prijatelj ili neprijatelj. Potrebna je enormna količina razuma i hrabrosti, koju samo rijetki posjeduju, kako bi uspjeli vidjeti svijet onakvim kakvim ga ona vidi. Ono što nosi sa sobom na vratu velik je teret.
Kada bih bio njen muškarac, uzeo bih nju i veliki dio njenog tereta, makar to ne bi mogao zadugo. Istraživali bi sve motive, pozadine misterija oko nas, stvarali bi nove. To je svijet bez kraja, ne bismo bili više neprimjetno sitni u širokom svijetu. Ljubav je ipak nešto. Povezali bi se međusobnim razumijevanjem. Svaki novi pogled koji sam joj uspio ukrasti tjerao me prihvatiti istinu kako mi ni to ne bi bilo dovoljno. U želji da joj se barem fizički približim ubrzavao sam svoj korak. Kada sam imao sreće mogao sam uloviti i miris koji je ostavljala iza sebe. Uzalud, nisam uspijevao umanjiti razmak među nama. Nije bilo promjene unatoč vatri koja je buktala unutar mene.
Kada bih bio njen jedini, ljubav, sada i zauvijek zadovoljio bih svoje srce i nastojao zadovoljiti njeno. Oslobodio bih je i pobjegli bismo od svega. Svoj život bih stavio na stol za sreću, ako bih izgubio, ne bi mi više trebao. Iz gužve ljudskih tijela vrebao sam svoju žrtvu poput nemilosrdnog grabežljivca. Gladan i nesposoban zasititi se njenom prisutnošću. Poput živog mrtvaca, bez krvi, bez snage, koji ne želi priznati da za njega više nema nade, držeći se svog tijela kao posljednjeg dokaza postojanja. Nju, samo nju sam želio i nisam mogao priznati da sam se svakim korakom udaljavao. Nisam mogao shvatiti, iako sam samo nekoliko koraka bio udaljen od nje, da sam bio daleko od sebe, daleko od sebe koji bi bio njen. Razmak među nama naglo se smanjivao. Stala je. Moje srce napustilo je svoj koš i bolno penetriralo moju unutrašnjost, bio sam namučen viđenim. Počeo sam drhtati, ne od straha već od nekog dubljeg unutarnjeg osjećaja. Molio sam da prestane.
Djevojka sa znakom, dražesnog izgleda polako se okretala prema meni, njeno ljupko lice kao da je otpjevalo sve pjesme, kao da je izgovorilo sve lijepe riječi na svim jezicima ikada izgovorenim. Oči su joj suzile i opisao bih izraz njenog lica žalosnim i neustrašivim istovremeno. Morao sam odmah skupiti svu snagu, svu pamet kako bih joj se predstavio onakvim kakav jesam. Ne, boljim, morao sam lagati, nije bilo vrijeme za istinu. Vidio sam nekad davno ljepotu, reći ću joj nešto o tome, zadivit ću je sigurno, samo hrabro.
Hej, promrmljao sam i ostao u šoku onim što sam čuo.
"Odjebi", rekla je.