Križ spolnog života

Sve to sada već predugo traje, ne donosi stvarne rezultate, a vrijeme nije ni na čijoj strani. Tako bismo mogli sažeti drugi nalet javne rasprave o spolnom odgoju u školama, koji završava u izjavama pojedinih članova Povjerenstva, koje je Ministarstvo znanosti za svrhu izbora programa osnovalo, o vlastitoj izmanipuliranosti, nevjerodostojnosti posljednjih odluka prema kojima se program koji to ne zaslužuje djelomice provukao i sl. Dakle, opet samo blamaža jer ministar znanosti je izgleda uporan u želji da dobije program kakav očekuje, a on nikako da se ispili.

Budući da smo uvjereni kako čitatelji Zareza znaju osnovne podatke o programima GROZDA (Građanska inicijativa roditelja za zdravstveni odgoj) s jedne i Foruma za slobodu odgoja s druge strane, te reakcijama na njih, pozabavimo se nekim specifičnim dijelovima konteksta, koji do sada nisu toliko tematizirani.

Muka viška demokracije

Najprije, sama činjenica velike volje pojedinaca i udruga da se prijave na natječaj ministarstva i tako uđu u svjetonazorski “rat u kulturi”, ne bi li izborili pravo da baš njihov pogled bude ugrađen u curriculum predmeta (udruga GROZD baš tako shvaća svoju borbu: pravo svakoga da se udruži i pokuša nametnuti svoj svjetonazor i kroz školske programe, pogotovo kada je /krivo/ uvjeren da izražava stajališta većine u društvu), govori o dvjema stvarima: prvo, da osnovni fenomeni života, u koje spada i seksualnost, nisu isto što i neko “neutralno” znanstveno područje, i drugo, da država, u liku svojih uobičajenih putova potraživanja školskog gradiva, od “svojih” javnih znanstvenika, nije sposobna s tom problematikom sama izaći na kraj.

Je li pomoć koju nude organizacije civilnog društva, a ministarstva je (ne) prihvaćaju znak demokratske zrelosti našeg društva ili znak slabosti u državu i njezine institucije uložene političke volje da se odredi i u stvarima spolnog odgoja? Od kuda takav strah prosvjetnih i zdravstvenih vlasti da se same odrede u stvarima i toga školskog predmeta, pa osnivaju Povjerenstvo da to čini umjesto njih, a izradbu programa i udžbenika prepuštaju organizacijama civilnog društva, koje će Povjerenstvo ocijeniti, a ministarstva samo ovjeriti? Kao što feminizacija nekih zanimanja, pa čak i akademskih, ne mora biti znakom narasle ženske emancipacije, nego se može čitati i kao znak opadanja ugleda tih struka, tako je nejasna i sreća nevladino-organizacionog uređivanja sadržaja školskog predmeta zdravstvenog (djelom čega je i spolni) odgoja, kraj živih i zdravih struka koje su u školi već prisutne, poput liječnika školske medicine, psihologa i pedagoga. Zar sve to ne izgleda poput iznajmljivanja školskog polja, makar i istim, stručnjacima izvan škole, na isti način na koji se fizički prostor škole sve više iznajmljuje za razne izvanškolske aktivnosti? Taj “višak demokracije” dovodi do gotovo apsurdne situacije da se svaka skupina građana organizirana u nevladinu organizaciju osjeća uvrijeđenom ako nije pozvana sudjelovati u stvaranju toga školskog predmeta. Jer da u njemu valja paziti na rodnu ravnopravnost, ljudska prava djeteta itd. (formulacija o ljudskom pravu na seksualno zadovoljenje samo je skurilni refleks nove sveprisutnosti ideologije ljudskih prava), što je sve točno, ali ne vrijedi li isto i za npr. etiku, te za sve druge humanističke (književnost, povijest) i društveno-teorijske školske predmete (psihologija, sociologija, filozofija)?

Prave i krive udruge

Možda pokušaj da se u školu uvede jedan ili više ordinarnih “civilnih” predmeta proizlazi iz nesporazuma, zvao se taj predmet Građanskim odgojem, Odgojem za civilno društvo, Odgojem za ljudska prava, Zdravstvenim odgojem ili nekako drukčije? A nesporazum je sadržan u tome da neke civilne vrijednosti trebaju prožimati cijelu nastavu, a ne biti izdvojene u posebni (nad)ideološki predmet. To ne znači da mislimo i kako zdravstveni i spolni odgoj (ostavimo ovdje po strani inače važno razlikovanje zdravstvenog, spolnog, rodnog i seksualnog “područja”) ne zaslužuju i poseban predmet, nego da je očito kako se na njima ponovo prelama mnoštvo neriješenih pitanja iz drugih “područja”.

U prvome redu u nas je i nakon skoro dva desetljeća novoga života civilnog društva, nejasno što je ono i tko sve u njega spada. Svi kažu kako se ono ne može reducirati na udruge (ta riječ zbilja zavodi i zbog ozbiljnog shvaćanja udruga treba hitno poraditi na rehabilitaciji izraza organizacija), pa opet se to stalno čini. A udruge su prave, izvorne, grasroots, ako su napredne, liberalne, donedavno bismo dodali i financijski neovisne o hrvatskoj državi, a krive, neizvorne, lažne, para-državne ako su konzervativne, klerikalne, patriotske itd. Civilno društvo (pre)dugo je bilo po svome samorazumjevanju napredno, a svako građansko (samo)organiziranje koje je nazadno ili, ako vam to ljepše zvuči, konzervativno, ma koliko imitiralo organizacijske oblike civilnog društva, navodno u njega nije spadalo. Nema sumnje da je npr. spominjani GROZD udruga građana pod jakim utjecajem katoličke crkve (što oni i ne skrivaju, ali se kite blagoslovom svih vjerskih zajednica), no što su same vjerske zajednice? Nisu li i one organizacije civilnog društva, samo s malo jačom međunarodnom umreženošću? Uostalom što je to što smo nekad zvali narodom, npr. hrvatskim, ali i drugima, u svojoj posljednjoj državotvornoj reinkarnaciji, ako ne samo jedan novi identitetski društveni pokret, a pokreti su najviše što civilno društvo može iznjedriti? Pokret koji je, koliko jučer, u ime svog samoodređenja masovno bio spreman ubijati. I dalje: nisu li i današnja represivna državna tijela, poput vojske i policije, još jučer začeta kao volonterske nevladine organizacije civilnog društva? Što hoćemo reći tom digresijama? To da ne možemo govoriti o samo jednom, jedinstvenom i naprednom civilnom društvu, nego da je takvo samo iznimka u upravo suprotnom vladajućem trendu konzervativnog, tj. nazadnog društvenog samo-organiziranja. I kakve sve to ima veze sa zdravstvenim i spolnim odgojem? Ima i to velike.

Vjeronauk kao uzor

Školsko polje otvorilo se civilnom društvu odmah i radikalno, na početku nove hrvatske države, uvođenjem nastavnog predmeta vjeronauka u školski curriculum. Za razliku od sadašnje priče s Povjerenstvom za spolni odgoj, za nastavu vjeronauka čija se potreba činila tako društveno hitnom kao da spas dječjih duša ovisi o brzini reakcije vlasti, nije bilo potrebno nikakvo povjerenstvo, a nije bilo ni konkurentskih planova i programa. Ponuditelj nastavnog programa je bila samo jedna nevladina organizacija – katolička crkva (poslije su joj se pridružile još dvije prevladavajuće vjere okoline), a na njezin program nije bilo velikih sadržajnih i metodičkih prigovora. Svećenici su ušli u zbornice bez da ih je itko tražio dokaze o položenim pedagoškim i didaktičkim predmetima. Usporedno s tim procesom tekao je i proces opće klerikalizacije školstva, u prvome redu osnovnog, a onda i srednjeg. To znači da su po gotovo staljinističkoj matrici katoličke vrednote samo zamijenile mjesto sa socijalističkim vrijednostima. Na školskim priredbama ravnatelji su govorili s pozicije – mi vjernici, a tako su nastupali i nastupaju mnogi učitelji i nastavnici. Da ne govorimo kako su humanističke discipline, prije svih hrvatski jezik i povijest bile i ostale prožete vjerskim sadržajem.

Zašto je na to važno podsjećati? Zato da istaknemo kako sada, pri za jesen najavljenom (a do kraja roka raspisnog natječaja, 1. srpnja 2007., neizvjesnom) uvođenju zdravstvenog, te spolnog, seksualnog odgoja, nemamo pravo iščuđavati se i moralizirati, otkud sad odjedanput to mračnjaštvo u našim javnim školama. Sve to podsjeća na onu priču o pastiru i vuku, samo s obrnutim sadržajem: ako već toliko puta pastir nije vikao da vuk dolazi, a dolazio je, koga da mobilizira sada, kada je napokon viknuo? Možemo razumjeti, pa i sami se identificirati s koalicijom Stop rizičnom spolnom odgoju, jer vidimo da posljedice mračnjaštva ugrožavaju zdravlje naše djece, no zar smo do sada mislili da to zdravlje gotovo plebiscitarnim izjašnjavanjem za ovako konstruirane naciju i vjeru, kakve su u nas, nije ugroženo? Utoliko više iritira obranaško stajalište nekih od aktivista tzv. liberalne struje, koji svoje nastupe začinju mantrom: i ja sam Hrvat i katolički vjernik, ali …

Biskupsko-ministarska sloga

Inače, što se samog sadržaja nastavnih predmeta vjeronauka i spolnog odgoja tiče, oni i imaju dodirnih točaka: oba bi predmeta trebala učenicima pružiti pozitivna znanja, ali i poticati raspravu o osnovnim životnim činjenicama,  rađanju i umiranju. A onda i onome što slijedi nakon toga, za one kojima smrt nije kraj, a to je u Hrvatskoj, znanstveno dokazano, socijalistički udarnička većina, za koju je veza seksa i grijeha predmet žive kanonizacije, teorijske rasprave, ali i vjerničke prakse, koja je za katolike vrh u instituciji ispovjedi.

Za svakoga tko je primirisao humanističkom obrazovanju jasno je da je spomenuta “predmetna područja”, nazovimo ih ovdje priručno seksa i smrti, nemoguće bez velikog nasilja reducirati na problem teologije ili čak vjerske prakse, s jedne, i pozitivne znanosti, zastupane u liku medicine, s druge strane. Kao da ne postoji povijest uzmimo samo tzv. zapadne metafizike, pa onda renesansnog odvajanja filozofije i znanosti od religije, pa dalja “parcelizacija” svijeta života na npr. umjetnički, znanstveni i filozofski i sl. Da ne govorimo o suptilnostima novije kritike poznanstvljenja i medikalizacije seksualnosti, o čemu su filozofi poput Foucaulta, pokret anti-psihijatrije itd. ispisali cijele opuse.

A mi smo u regresiji došli dotle da su glavni arbitri u stvarima podučavanja o seksualnosti svećenici, predobro ušančeni u školskom polju, čiji je vjeronauk samo mali dio puno šire obrazovne moći, zatim nehajno prikrivene produžene ruke svećenika u civilnim udrugama, te liječnici, koji su, u svojim politički najmoćnijim predstavnicima, također produžene ruke organizirane vjere. Iako je miješanje vlasti i vjere, prijestolja i oltara, vrijedno suptilnije analize. A obrazovna vlast, o prosvjetnoj struci da ne govorimo, u cijeloj situaciji glumi skretničara “tuđih” ideologija i čvrsto se ne miješa u svoj posao. Zbog toga je stvar spolnog odgoja i stvar vjeronauka jedno te isto, čvrsto utemeljeno na u tim dvama  slučajevima u školskom polju neposredno prisutnim ideolozima, koji su zauzeli od pedagoške, prosvjetne itd. struke prethodno za njih ispražnjen prostor.

Cijela rasprava o “uvođenju” spolnog odgoja u škole, a koja se događa na relaciji GROZD (Građanska inicijativa roditelja za zdravstveni odgoj) s jedne, te Foruma za slobodu odgoja s druge strane, uz asistenciju pravobraniteljice za djecu Mile Jelavić, koja javno piše ministrima znanosti i obrazovanja Primorcu i zdravstva Ljubičiću, zato je blago rečeno od početka redukcionistička. “Ništa što bude dvojbeno, bilo homofobno ili suprotno Konvenciji o pravima djece, neće ući u hrvatske škole”, kaže sada ministar obrazovanja Primorac, koji je vrući krumpir prebacio zdravstvu, tj. Ljubičiću, tj. Hebrangu, sve odreda osobama u kojih se vjera i znanje politički burno prelamaju. U takvoj situaciji moguć je Ljubičićev argument da “Pravobraniteljica za djecu nije liječnica, niti se bavi zdravstvom, ni medicinom. Je li zdravstveni program u redu reći će stručnjaci u području medicine”, a mišljenje Ureda pravobraniteljice neće se uzeti u obzir. Dakle: spolnost je reducirana na zdravlje, zdravlje na stvar doktora, a njihova riječ valjda na objavu. Krug je zatvoren, samo u skučenijem promjeru od startnoga: Hrvatska je društvo znanja. Potpis: biskupska, pardon ministarska, konferencija.