Knjiga koja bi se trebala naći na svim bibliografskim listama tekstova koji se bave fenomenom “nekad znanim kao romanizacija”
Cambridge Scholars Publishing 2014. godine objavio je zbornik radova proizašlih iz arheološko-povjesničarske i classics konferencije Imperialism and Identities at the Edges of the Roman World održane 2012. u istraživačkom centru Petnica (u blizini Valjeva u Srbiji). Imperijalizam i identiteti, pojmovi koje stoje u nazivu konferencije, danas su interesantne teme u mnogo širem kontekstu od onog arheološkog. Činjenica da se u tom slučaju radi o rimskom imperijalizmu, te o identitetima na rubovima rimskoga svijeta, a ne na rubovima današnjeg globalnog Imperija ne bi nas smjela obeshrabriti u čitanju i promišljanju tih tema; upravo suprotno, današnji su imperijalizmi i identiteti itekako isprepleteni s onima u antičkoj prošlosti.
Od pedesetak izlaganja održanih u Petnici od 20. do 23. rujna 2012. godine, urednici Marko A. Janković, Vladimir D. Mihajlović i Staša Babić izabrali su šesnaest radova. Uz uvodni tekst Richarda Hingleyja, te završni Staše Babić, oni sačinjavaju knjigu koja – iako nema pretenzije biti udžbeničkog karaktera – nudi niz intrigantnih tekstova koncentriranih oko dviju središnjih tema: kako je rimski imperij funkcionirao na rubovima i granicama, te kako konceptualizirati kulturne promjene koje su se dogodile u provincijama Carstva.
Formiranje istraživačkog polja Tim su temama autori/ce prilazili/e iz niza različitih kutova, te iz različitih disciplina, arheologije, povijesti i klasične filologije kao najzastupljenijih, potvrđujući tako i u praksi novo istraživačko polje koje postaje sve prominentnije i institucionaliziranije, posebice na anglofonim sveučilištima: ono klasičnih studija (classics). Poglavlja knjige ugrubo se mogu podijeliti u dvije skupine. Većina radova koncentrira se na specifične provincije i interakcije različitih etničkih skupina1, dok manji broj pokušava ponuditi nove metodološke i teorijske ideje, zahvaćajući specifične teme kroz šire kronološke ili geografske lukove2. Ta je podjela daleko od precizne, s obzirom da se teme i pristupi isprepliću, pogotovo u knjizi čiji osnovni teorijski okvir čini postkolonijalna dekonstrukcija pojma romanizacije.
Novi teorijski vjetrovi Naime, romanizacija je dugo vremena bila prevladavajuća paradigma i analitički alat rimske arheologije i povijesti. Ideja romanizacije je u razdoblju kasnog devetnaestoga i ranog dvadesetog stoljeća bila relativno samorazumljiva, pogotovo u očima viktorijanskih učenjaka koji su uživali privilegije pripadanja velikom kolonizatorskom imperiju: “napredni” Rimljani nakon što su izgradili svoju civilizaciju počeli su se teritorijalno širiti ratujući sa “slabije razvijenim” susjedima prvo na prostoru Italije, potom i izvan nje, osvajajući provincije i šireći svoj utjecaj cijelim Mediteranom, sve do Crnog mora i Britanije. Uzimalo se zdravo za gotovo da su dolazeći na novi teritorij Rimljani sa sobom zajedno sa sistemom cesta, poreza i carinskih postaja nosili i svoju kulturu, te da su latinski jezik i rimska religija spajali sve stanovnike Carstva u veliki kulturni koiné.
Nakon postkolonijalne kritike takve konceptualizacije suvremenih društava, novi teorijski vjetrovi zapuhali su i u jedra rimske arheologije i povijesti, osobito među znanstvenicima u Velikoj Britaniji, posebno osjetljivima na kolonijalizam. Kroz teorijsko osvještavanje istraživanja rimske prošlosti (predvođeno TRAC-om – Theoretical Roman Archeology Conference – konferencije i neformalne istraživačke zajednice koja ove godine slavi četvrt stoljeća svog postojanja), pojam romanizacije izašao je iz upotrebe kao istraživački koncept. Niz istraživača ponudilo je svoje konceptualizacije kulturnih promjena koje su se dogodile u provincijama nakon rimskog osvajanja – diskrepantna iskustva, kreolizacija, globalizacija, akulturacija, otpor, da nabrojim tek one izraženije, te se povela živa interdisciplinarna rasprava o novim razumijevanjima društvenih i kulturnih procesa u provincijama. Iako se iz anglofone perspektive činilo da je koncept romanizacije mrtav i pokopan, kada je 2012. godine (iste one kada je održana konferencija u Petnici), TRAC održan u Frankfurtu, izlazeći tako prvi puta s Otoka, pokazalo se da se u kontinentalnoj teoriji malo toga promijenilo. Cijeli niz izlaganja bio je posvećen romanizaciji, bez nakane da se taj pojam obrani ili opravda: gotovo kao glasna šutnja koja je ukazivala na ignoriranje cjelokupne teorijske rasprave o toj problematici.
U tim je okvirima organizacija konferencije u Petnici imala višestruku predvodničku ulogu. Organizatori konferencije (te urednici zbornika) Marko A. Janković, Vladimir D. Mihajlović i Staša Babić jasno su se odredili uz antiromanizacijske postkolonijalne struje dovodeći kao pozvanog predavača Richarda Hingleyja, jednog od najprominentnijih autora koji se bave pitanjima transformacija rimskoga svijeta i njegovim granicama iz postkolonijalne perspektive. Konferencija je bila iznimno uspješna: na njoj je, kako Hingley napominje u svom uvodnom tekstu, svoja istraživanja prezentiralo 53 izlagača iz osamnaest zemalja. Iako su neki od izlagača na konferenciji koristili romanizaciju kao interpretativni okvir, niti jedan od objavljenih šesnaest tekstova nije ga upotrijebio, osim kako bi ga kritički razložio.
Imperijalizmi i identiteti Iako je konferencija održana u Srbiji, te je tek manjini autora engleski prvi jezik, sva su izlaganja bila na engleskom, kao i tekstovi u zborniku. Engleski je često nazivan novim latinskim, lingua franca današnje znanstvene zajednice, mada u okvirima arheologije i antičke povijesti njegova upotreba nije (još uvijek) toliko samorazumljiva kao u nekim drugim, posebice prirodnim i tehničkim disciplinama. Nerijetko su arheološke konferencije – posebice one organizirane u kontinentalnom dijelu Europe – višejezične, te engleski često nije niti prevladavajući jezik izlaganja, osim ako se ne radi o konferencijama na sjeveru Europe; no, nizozemska i belgijska znanstvena zajednica i teorijski je i jezično stala uz bok onoj u Ujedinjenom Kraljevstvu. Odabir engleskog u tom je smislu markiran kad je posrijedi konferencija koja se događa u Srbiji: on pokazuje i odabir teorijske strane.
Paralele u temama identiteta, imperijalizma, granica i centra; korištena terminologija (post)kolonijalizma, globalizacije i akulturacije, kao i zajednički (engleski/latinski) jezik i lokalne interpretacije (teorijskih postavki/kulturnih institucija) daju nam mogućnost i jednog meta-čitanja kako samog zbornika, tako i cijele teorijske rasprave o romanizaciji u kontekstu rimske arheologije. Neka čitanja Hingley nudi u svom uvodnom tekstu: on naglašava kako “rimska prošlost može predstavljati duboko političku temu u različitim zemljama u kojima živimo, ne bismo trebali očekivati da se svi slože oko toga kako istraživati i kako razumjeti preživjele tekstove i materijalnu baštinu” (str. 2)3. Takav pristup, koji prepoznaje ideološku potku u inače “apolitičnim” i “ateorijskim” znanstvenim pristupima, poprilično je revolucionaran u kontekstu rimske arheologije, ali i cijelog niza drugih povijesnih znanosti. Staša Babić, analizirajući neke od tekstova prominentnih arheologa u Srbiji, također ukazuje na ideološko “more” koje često biva neopaženo upravo zbog toga što smo u njega duboko uronjeni, ovaj put na području Balkana: “Balkanske zemlje, primjerice, bile su dijelom nekoliko carstava – Rimskoga, za početak, ali i Bizantskog, Osmanskog, Austro-Ugarskog. K tome, tijekom povijesti neki su balkanski vladari također pretendirali na carske titule, primjerice srpski i bugarski. Svi ti imperijalni susreti ostavili su značajne praktične posljedice u regiji te odjekivali na različite načine u narativima o prošlosti.” (str. 255) Ideologija imperijalizma tako je vezana ne samo uz Rimsko Carstvo, nego je sadržana i u pristupu istraživanju rimskoga doba, konstrukciji identiteta prošlosti prema političkim potrebama sadašnjosti.
Knjiga The Edges of the Roman World neće se nužno naći na svakoj polici, ali bi se trebala naći na svim bibliografskim listama tekstova koji se bave fenomenom “nekad znanim kao romanizacija”. Posebno je važno što se radi o projektu koji su pokrenuli znanstvenici koji rade na rubovima današnjih carstava visokog obrazovanja i istraživačkih projekata, a koji su iznimno ambiciozno stvorili prostor za ravnopravnu raspravu uistinu internacionalne zajednice vezane zajedničkim pristupom i teorijskim određenjem. Iako se može propitivati odabir engleskog jezika i izdavača iz Ujedinjenog Kraljevstva – izbori koji su vođeni željom za relevantnošću pozicioniraju projekt na teren i u “pravila igre” jednog od centara novog ekonomskog i kulturnog imperija – ta je publikacija iznimno bitna i kao mjesto emancipacije mladih autora/ica s manje prestižnim afilijacijama. Posebno me stoga veseli da je nedugo nakon izlaska ovog zbornika održana u Petnici druga konferencija s istim nazivom, a zbornik radova s koje očekujemo u sljedeću godinu-dvije.