Na izborima za katalonski parlament pobijedila je inicijativa za nezavisnost Katalonije, no i dalje ne znamo kako bi se provelo odcjepljenje ni kako bi to pomoglo njenim građanima
Kada sam 28. rujna letio u Barcelonu, pilot španjolske kompanije Vueling objavio je preko razglasa: “Dobro došli na Kosovo.” Nakon ne baš pretjerano ugodnog slijetanja, nitko od putnika, bilo s ex-jugoslavenskog, bilo s iberskog područja, tu pilotovu doskočicu nije dobro prihvatio.
Dan ranije, u Kataloniji su održani prijevremeni izbori za parlament te autonomne španjolske pokrajine. Važnost tih izbora bila je velika s obzirom na to da služe kao uvertira za parlamentarne izbore u Španjolskoj koji će se održati 20. prosinca. Pojavom antikapitalističke stranke Podemos, prvi put nakon smrti Francisca Franca ugrožena je dominacija dobro utabanog španjolskog dvostranačja te je politička sudbina aktualnog premijera Marina Rajoya iz konzervativne stranke PP (Partido Popular) u velikoj mjeri uvjetovana raspletom događaja u Kataloniji. No značaj izbora za katalonski parlament zasnivao se prije svega na činjenici što su oni na simboličkoj razini ujedno bili i svojevrstan referendum o katalonskoj neovisnosti.
Nezavisnost/odcjepljenje Početkom godine dosadašnji predsjednik katalonskog parlamenta iz konzervativne i, u vremenu nakon Francove smrti, najvažnije katalonske stranke CDC (Convergència Democràtica de Catalunya), Artur Mas i Gavarró raspisao je prijevremene izbore za katalonski parlament i objavio ulazak u koaliciju s najjačom katalonskom strankom lijevog centra ERC (Esquerra Republicana de Catalunya). U koaliciju pod nazivom Junts pel sí (kat. “Zajedno za da”) ušlo je nekoliko manjih independentističkih stranaka s ljevice i s desnice, zajedno sa značajnim katalonskim kulturno-političkim udrugama poput Òmnium Cultural i Assemblea National Catalana koje su ostavile veliki trag u borbi za katalonsku autonomiju, odnosno nezavisnost. Koalicija je označila stvaranje svojevrsnog pan-katalonskog bloka i glas za njih ujedno je trebao predstavljati glas za neovisnost, odnosno za odcjepljenje (dok su stranke iz koalicije uglavnom koristile termine poput “nezavisnosti” i “suverenosti”, vodeći španjolski mediji, kao i stranke koje su se našle u opoziciji prema toj inicijativi, služile su se terminom “odcjepljenje”).
Zbog neslaganja s liberalno-konzervativnom politikom koju je provodio dosadašnji premijer Artur Mas, izvan koalicije ostala je antikapitalistička stranka CUP (Candidatura d’Unitat Popular) koja unutar svog programa priželjkuje stvaranje socijalne nezavisne katalonske države na prostoru katalonskog govornog područja (pokrajina Valencija, Balearsko otočje i Katalonija).
Iako je nezahvalno govoriti o racionalnim kriterijima koji neku naciju čine nacijom te iako je ona mnogo relativnija povijesna pojava nego što je to opće prihvaćeno, suvremeni je svijet u velikoj mjeri opterećen tim pitanjem. Ako se jezik, kultura ili povijest uzimaju kao kriteriji postojanja neke nacije, tada je više nego jasno da Katalonija čini zasebnu naciju, odvojenu od ostatka Španjolske. Otkad je katalonska aristokracija 1714. godine izgubila svoje feudalne povlastice, Katalonci su bili suočeni s centralistički orijentiranim španjolskim kraljevima iz dinastije Burbona te s dvjema diktaturama koje je karakterizirao izraziti španjolski nacionalizam. Ne treba stoga previše čuditi što su u posljednje vrijeme snažno prigrlili separatističku retoriku svojih političkih elita.
Valja reći da se suvremena katalonska težnja za stvaranjem vlastite države poklapa s pojavom posljednje krize svjetskog kapitalizma. Vladajuće katalonske političke strukture predvođene Arturom Masom, koje su dotad zagovarale katalonsku autonomiju unutar Španjolske, ali ne i nezavisnost, u vremenu nakon pojave ekonomske krize prigrlile su nacionalističku retoriku, koju su mase, kako na desnici tako i na ljevici, spremno prihvatile. Takvo je stanje potvrđeno prošle godine kada je na neustavnom referendumu u Kataloniji, kojeg je obilježila veoma slaba izlaznost (manja od 50 posto), 81 posto birača izrazilo želju za vlastitom državom.
Predizborna retorika bez jasnih odgovora U posljednjih nekoliko mjeseci u Kataloniji se stvarao ugođaj “povijesnog trenutka”. Slogan koalicije Junts pel sí glasio je: El vot de la teva vida (kat. “Glas tvog života”). U ekonomskom i socijalnom aspektu dvije nespojive stranke, CDS i ERC, prebrodile su svoja neslaganja samom činjenicom što je u njihovoj predizbornoj kampanji izostao bilo kakav gospodarski program. Koalicija je izbore doživjela isključivo kao svojevrsni plebiscit za katalonsku neovisnost u kojem je računala na pobjedu. Pritom je određen rok od 18 mjeseci za koji je predviđeno političko ostvarenje katalonske nezavisnosti, iako prema španjolskom postfrankističkom ustavu iz 1978. godine takvo što u praksi nije provedivo.
Velik broj pitanja, počevši od samih mehanizama političkog ostvarenja katalonske nezavisnosti, još je uvijek bez odgovora. Izlaskom iz Španjolske, Katalonija bi bila prisiljena izaći iz Europske unije, što bi ujedno značilo i izostanak bilo kakvog utjecaja na europsku monetarnu politiku, tj. na valutu eura. Ponovni ulazak u EU bio bi moguć uz pristanak svih njezinih članica, uključujući i Španjolsku, što bi u slučaju neustavnog odcjepljenja bilo teško očekivati. Nejasno bi ostalo i pitanje španjolskog državljanstva, mirovina, ali i ništa manje važno, sudjelovanja katalonskih sportskih klubova u španjolskim ligama.
Niti na jedno od tih pitanja koalicija Juns pel sí nije imala jasan odgovor, što tijekom predizborne kampanje nisu propustile iskoristiti stranke suprotstavljene katalonskoj inicijativi za neovisnost. Nova gradonačelnica Barcelone Ada Colau Ballano, bliska stranci Podemos, opisala je predizborno djelovanje ovih stranaka kao retoriku širenja straha. Podemos, nova lijeva stranka koja je u protekle dvije godine zauzela mnogo medijskog prostora te ostvarila nevjerojatne rezultate na izborima za Europski parlament i na španjolskim lokalnim izborima, dobivši pritom gradonačelnike u Madridu i Barceloni, kao i u još nekoliko većih gradova poput Zaragoze, u predizbornoj se kampanji fokusirala na socijalna pitanja i na kritiku dosadašnje politike Artura Masa. Istovremeno, Podemos je naglašavao da bi katalonsko odcjepljenje bilo štetno kako za Španjolsku tako i za Kataloniju, no pritom su isticali kako bi Kataloniji trebalo dati status nacije te bi Katalonci demokratskim putem trebali moći odlučivati o svojoj sudbini. Očekivalo se da će takav pristup za Podemos, odnosno za koaliciju Catalunya, sí que es pot (kat. “Katalonija, može se”) koju je ta stranka oformila zajedno s katalonskim zelenima (ICV – Iniciativa per Catalunya Verds) i komunistima (EUiA - Esquerra Unida i Alternativa), kod katalonskog biračkog tijela, tradicionalno sklonog progresivnim lijevim strankama, polučiti dobre rezultate.
Stranka PSC (Partit dels Socialistes de Catalunya), katalonski ogranak socijalističke, odnosno socijaldemokratske stranke PSOE (Partido Socialista Obrero Español) druge najjače stranke u Španjolskoj, u predizbornoj kampanji isticala je federalizaciju Španjolske kao svojevrsno kompromisno rješenje. Najvećim protivnicima katalonskog separatizma uz vladajuću španjolsku konzervativnu stranku PP pokazala se stranka Ciudadanos. Ta stranka osnovana je 2006. godine upravo na paradigmi radikalnog protivljenja katalonskom nacionalizmu. Njezini je pripadnici opisuju kao centrističku i postnacionalističku, iako ih mnogi u Španjolskoj doživljavaju samo kao modernu verziju postfrankističke stranke PP.
Poraz Podemosa Nakon održanih izbora koje je obilježila rekordna izlaznost od 77,5 posto ostvareni su više ili manje očekivani rezultati. Koalicija Junts pel sí osvojila je 39,5 posto ukupnih glasova (što znači 62 zastupnička mjesta u novom sazivu katalonskog parlamenta). Stranka CUP osvojila je 8 posto (što za independentiste može značiti dodatnih 10 mjesta). Tako su stranke sklone nezavisnosti osvojile su 72 od ukupno 135 zastupničkih mjesta u katalonskom parlamentu, što je tijekom izborne noći ostavljalo dojam uvjerljive pobjede i otvorenog političkog prostora za ostvarenje katalonske nezavisnosti.
Pomalo neočekivano, stranka Ciudadanos osvojila je 18 posto, odnosno 25 zastupničkih mjesta te se time nametnula kao najjača oporbena stranka. Kao relativni gubitnik izbora pokazala se stranka Podemos, odnosno koalicija Sí que es pot, koja je osvojila svega 9 posto glasova, odnosno 11 mjesta. Podemos je time izgubio i od stranke PSC-PSOE, direktnog konkurenta na ljevici u predstojećim španjolskim parlamentarnim izborima, koja je osvojila 13 posto glasova i 16 zastupničkih mjesta. Podemosova orijentiranost na socijalna pitanja i kritika dosadašnje politike mjera štednje očito nije mogla parirati gorućem pitanju o sudbini katalonske nacije. Također, u parlament je ušla i stranka PP, osvojivši 8,5 posto glasova i 11 mjesta.
Mada su se na prvi pogled rezultati izbora doimali kao pobjeda inicijative za katalonsku nezavisnost, kako bi ostvarile većinu u katalonskom parlamentu independentističke stranke tek trebaju dogovoriti poslijeizbornu koaliciju i političku strategiju. Antikapitalistička stranka CUP teško će pristati na politiku dosadašnjeg katalonskog premijera Artura Masa. Iako će se kompromis vjerojatno pronaći uz prisustvo stranke lijevog centra ERC-a, što će značiti formiranje vlasti u okviru inicijative za katalonsku nezavisnost, činjenica jest da independentističke stranke nisu osvojile više od 48 posto ukupnog broja glasova. Takav im rezultat ne ostavlja puno prostora za neustavno političko djelovanje koje bi dovelo do katalonskog odcjepljenja. S obzirom na trenutne okolnosti, rješenje katalonskog pitanja u danima nakon provedenih izbora i dalje ostaje nejasno.