Nenad Obradović  

KRLEŽA I BEOGRAD: (IZ)BRISANA SJEĆANJA

Odnos Miroslava Krleže prema Beogradu bio je ambivalentan, često zasjenjen sjećanjima na mladenački izlet u Beograd iz 1913. godine kada je kao mladić, zaokupljen idealima  pravedne borbe, došao u Srbiju, kao dobrovoljac, a završio u zatvoru kao “špijun”. Sjećanja na tu epizodu Krleža opisuje u više navrata, sama pomisao na te dane zvuči mučno i napeto;  sjećanje na prvi dolazak u Beograd, dakle, ima crnu mrlju. U knjizi Moj obračun s njima iz 1932. godine Krleža piše: “Žandarmi, apsane, zatvori, hotelska internacija, zapisnička ispitivanja, bjegunac pod sumnjom špijunaže na ratnom području, u djelokrugu glavne komande, bez dokumenata, koji su se navodno izgubili, bez identiteta, potpuno u tmini ja sam tada prilično duboko pogledao smrti u oči”.

Nesporno je da je prvobitni doživljaj Beograda, uz blizak pogled smrti u oči, Krležu trajno obilježio, ali je takvo iskustvo za pisca poput njega, koji je tek iskušavao granice književnosti i društva, bio poticaj da upozna Beograd, da razotkrije njegovo skriveno lice i njegove tamne strane. U više navrata je, nakon toga, pisao o Beogradu, kritizirajući klimu društvenog posrnuća u gradu u kojemu “gomila ljudi nosi zastave, deru se, krvare, razbijeni su u sekte, religije, stranke, parole ...”. Na takve riječi 1927. godine odgovorio je Stanislav Vinaver u tekstu Beograd i g. Krleža gdje, između ostaloga, kaže: “Nikada i nigde nije se tako jako videla sva zelena mržnja g. Krleže na živi život, na sve manifestacije života, kao u njegovom napisu o Beogradu. Eto u tome i jeste zagonetka g. Krleže: On mrzi  život uopšte, mrzi život kao takav. Prelistajte njegova dela: nigde tople svetlosti, nigde čega žarko simpatičnoga. To što g. Krleža nameće Beogradu sve grehove buržoazije (kao da nema buržoazije van Beograda!) – jeste g. Krležin frankovluk. Ali to što g. Krleža napada Beograd ima dubokog osnova u duši i srcu g. Krleže. On je morao napasti Beograd, neminovno”.

Krleža je Beograd posjetio i 1922. godine, u vrijeme užasa u kojemu gladuje trideset milijuna ljudi u Rusiji, apelirajući za pomoć gladnima. Studentski odbor za pomoć gladnima u Rusiji iz Beograda 14. svibnja 1922. organizira predavanje Miroslava Krleže pod nazivom O gladnima u Rusiji. Navode iz beogradskog lista Videlo, na čijim se stranicama pojavljuje izvještaj sa skupa, objavio je u knjizi Krleža i partija Ivan Očak. Krleža je “govorio objektivno (...) navodeći razloge zbog kojih smo dužni da pomognemo Rusiji (...). Krleža je na kraju dobio buket cvijeća”.

Polemike oko Krležina pisanja o Beogradu nastavljene su i dalje, njegove društvene dijagnoze nisu značile optuživanje, mržnju ili prezir prema gradu, već, napokon, odnos intelektualca prema sredini koja tone u provincijalizam. Sve napise o “mržnji” prema Beogradu Krleža je osporio nakon intenzivnog “druženja” s Beogradom tijekom 1934. godine dok je s Markom Ristićem uređivao časopis Danas. Taj period na Krležu je ostavio duboki trag pa se sentimentalno sjeća Beograda i redakcije u ulici Zmaja od Noćaja u dnevničkim zapisima mračnih godina osamljenosti i šutnje pod NDH. Na dan 15. lipnja 1942., nakon stanke od nekoliko godina, ponovo se vraća svojim dnevničkim zapisima. U dnevničkom zapisu toga dana piše o užasu rata, o vremenu koje je opasno, nasilno, silovito i nepravedno, sjeća se beogradskog prijatelja i autora više njegovih portreta  –  Petra Dobrovića, kojega je tih dana u jednom beogradskom liftu zatekla smrt. “Više ga nema i po svemu je sretniji nego da jeste, to jest sretniji nego svi mi koji jesmo. Što ostaje? Nekoliko slika u mozgu, koji je isto tako na proputovanju, tren dva i ništa. Lift u Aeroputu kralja Petra 36 četvrti sprat, lift, koji je zapravo od prvog dana bio suđen da mu bude kovčegom.” Krleža potencira  tezu – ironija i povijesna zbilja još jednom prepliću svoje putove dok odjekuje grmljavina topova u svakoj vijesti.

KRLEŽA I PITANJE KOSOVA – POLEMIKA I PREKID PREŠUTNOG ODOBRAVANJA Poslijeratnim razdobljem i Krležinim angažiranjem uz vlast njegov doživljaj u Beogradu biva nešto pozitivniji. Ushićenje pred “najvećim piscem” socijalizma prevladava sitne zamjerke temeljem Krležinih kvalifikacija Beograda ili srpskih imperijalističkih ciljeva. Određeno zahlađenje dolazi 1967. godine s Krležinim potpisom na Deklaraciju o nazivu hrvatskog jezika kada je, prestao biti članom CK Saveza komunista Hrvatske.  Iako je svako reagiranje na tekst o neravnopravnom položaju hrvatskoga književnog jezika u Jugoslaviji, koji je prema Josipu Šentiji bio izuzetno žestok ubod u ondašnji jugoslavenski državni sustav, kontrolirano i partijski sankcionirano, Krleža je smatrao da je njegov potpis neophodan budući da je jezik bio njegovo najjače i najubojitije oružje i da je, zbog toga, imao obavezu da ima stav po tom pitanju. Pritajena netrpeljivost oko Krležina imena ipak je kulminirala uz, još i danas, aktualno pitanje neovisnosti Kosova. Naime, polemiku i oštar napad na Krležu iz Beograda otvorio je 1987. godine u Borbi kritičar Radojica Tautović tvrdeći da Krležin roman Zastave, za koji dobiva Ninovu nagradu, promovira albanski separatizam i antijugoslavensko raspoloženje. Baveći se ovom polemikom publicist Sava Dautović smatra da je najbolju dijagnozu ove situacije dao Stanko Lasić u šestom tomu Krležologije gdje piše: “Želimo odmah istaknuti da mislimo da Zastave sadržavaju Krležinu filozofiju povijesti pa dakle i jasan Krležin stav u odnosu na događaje na Kosovu 1913. i na kasnija tragična zbivanja: krivac je srpski imperijalizam ili katastrofalna ideja o ujedinjenju cijelog srpskog naroda i svih teritorija na kojima je on boravio ili boravi”. Lasić, dakle, izražava konstataciju o Krležinoj filozofiji povijesti koja uključuje razmatranja o stoljetnoj tamnici u kojoj se naši narodi međusobno tuku, ratuju i ubijaju. Jer, Krležina je namjera ukazati na povijesne zablude i fatalnost povijesti, istaknuti da se počesto, kako veli Lasić, parola o slobodi pretvara u otvorenu tiraniju.

Slično se dogodilo i s enciklopedijskim tekstovima o Albancima koji su izašli neposredno nakon Krležine smrti. Sava Dautović navodi: “U Srbiji su nacionalno nastrojeni intelektualci rasplamsavali hajku protiv mrtvog Krleže, oživljavajući stereotipe o njegovom antisrpstvu i iznoseći nove, još stupidnije optužbe. S Miloševićevim dolaskom, Srbija će uskratiti financijsku podršku Krležinim nasljednicima i projekt njegove jugoslavenske enciklopedije bit će ubrzo upokojen, kao i sama Jugoslavija”.

KRLEŽA NAKON DEVEDESETIH – OSPORAVANJA I STIDLJIVA SJEĆANJA Početkom devedesetih Krleža definitivno gubi zvaničnu intelektualnu “podršku” u Srbiji. Početkom rata, koji uključuje Krležine najstrašnije prognoze o anđelu smrti koji leti nad našim blatnim područjem, gubi se zanimanje za njegovo djelo. Čak i u tako opasnim vremenima opće obespravljenosti i sivila nacionalizma u Beogradu dolazi do objavljivanja nekoliko publicističkih tekstova i radova koji tematiziraju Krležino stvaralaštvo. Profesor Gojko Tešić, koji se Krležom bavi od 1973. kada u časopisu Razvitak uređuje temat posvećen piscu, u jeku rata 1993. objavljuje, s prijateljima Brankom Dragašom, Marinkom Vučinićem i Lukom Mičetom, publicističko izdanje Pečat o Krleži Danas. Kasnije, Tešić je ustvrdio: “Beograd je, dakle, jedini 1993. godine na prostorima bivše Jugoslavije obilježio stogodišnjicu Krležina rođenja”.

Uslijedila je studija Krleža i Srbi Radovana Popovića, tiskana u izdanju Prosvete 1997. godine, kapitalno djelo o odnosu Krleže i Srbije, dilemama i stavovima koje Krležu muče uza  svako putovanje u Beograd. Knjiga razmatra period od 1912. do 1981. uz izrazite faktografske  činjenice koje Krležu dovode u vezu sa Srbijom. Popović se referira na Krležina svjedočanstva o dolasku u Beograd, poziva se na njegove dnevničke zapise i druge tekstove koji za temu imaju dolazak u Srbiju, ali iznosi i niz zanimljivih biografskih podataka o Krležinu boravku u Beogradu, kao i druženju s piscima i intelektualcima toga doba. Radovan Popović iznosi podatke prilično obazrivo i faktografski pronicljivo, potencirajući Krležina promišljanja o Beogradu bez dubljih analitičkih linija.

Niz publicističkih tekstova od početka 2000. godine u beogradskom tisku objavljuje i  istaknuti kroničar Sava Dautović, koji se posebno bavio Krležom i albanskim pitanjem. Njegova publikacija Krleža, Albanci i Srbi, objavljena u ediciji Slučaj izdavačke kuće Narodna knjiga, najznačajnija je polemička rasprava objavljena u Srbiji o Krleži i albanskom pitanju, kao i njegovu enciklopedijskom radu. Dautović polemički razmatra pitanje potencijalne neovisnosti Kosova iz vizure Krležina shvaćanja povijesti, uz to dajući iscrpan pregledn polemičkih tekstova koji su uz ovo pitanje objavljeni u bivšoj Jugoslaviji. Knjiga se sastoji od novinskih tekstova i polemika koje Dautović vodi još za Krležina života, ponajviše oko pitanja enciklopedijske odrednice o Albancima kojima se, prema autoru, pripisuje integralistički pristup izvan okvira Srbije. Kako svjedoči Dautović  –  Krleža je na takve kritike bio veoma ljutit, što je Dautoviću u razgovorima svjedočio i Enes Čengić, svjestan da se osjetljivo pitanje enciklopedije može instrumentalizirati.

Zbog toga je Krleža u više javnih nastupa naglašavao nepristranost  i važnost pisanja jedne zajedničke enciklopedije. Primjerice, u razgovoru koji je sarajevsko Oslobođenje objavilo posthumno, 13. siječnja 1982., u povodu tiskanja njegovih djela u Čengićevu aranžmanu, ističe da je rad na Enciklopediji izuzetno sveobuhvatan i da sva izdanja treba “da postanu u prvom redu ogledalo i registracija pozitivnih fakata iz historije južnoslavenskog naroda. Osnovni motiv po kome se uređuju naša enciklopedijska izdanja inspirira se upravo tim faktom, što na kulturnom sektoru naši narodi već stoljećima žive po jednom dubljem principu moralno-političke kohezije”. Sava Dautović smatra da je Krleža bio nedovoljno oprezan i izmanipuliran, ali da njegova namjera nikada nije bila antisrpska. “Ja dokazujem da Krleža nikada nije gajio antisrpska osjećanja, ali je pojavom tih nacionalnih ideologija (Ćosić, recimo) počeo da zauzima distanciranu poziciju i pokazuje odbojnost prema srpskoj nacionalnoj tradiciji”, kaže Dautović.

FAJRONT NA GVOZDU Rajko Lukač Krležino djelo analizira od 2000. godine. Posvećuje mu kratku priču Kojoj su svi mahali i koja se njiše u mom snu, objavljenu u knjizi Šetalište hromih, da bi u romanu Kroničar nastavio potragu za pojedinostima iz Krležine intrigantne biografije. Sve fragmente o Krleži pretvorio je prije nekoliko godina u dramu Fajront na Gvozdu, prvobitno objavljenu u časopisu Povelja, u kojoj piše o poslednjim danima koje Krleža provodi u kući na Gvozdu. Drama potencira temu starosti iz vizure poznatog pisca u sjenci smrti, a na strukturalnom planu odvija se kroz dvije kontradikcijske linije. Dok se smjenjuju razgovori između Krleže i Enesa Čengića, uz likove poput novinara iz Beograda koji Krleži donosi knjigu Marka Ristića, bolničarke i doktora Vranešića, u drugom segmentu drame odvija se napeta igra između dvojice dječaka, Frica i Milana, u čijim se razgovorima nazire Krležina mladalačka znatiželja.

Drama je intrigantna jer Krležinu biografiju dopunjuje manje poznatim detaljima, ali i zbog činjenice da tematizira pitanje smrti koje Krležu zaokuplja više nego ikada. Zato u drami postavlja pitanje: “Što bi bilo da nema smrti? Da li bi bez smrti postojala umjetnost?”  Nadalje, prikazuje se Krležina stvaralačka znatiželja koja se dramatizira kroz naglašene ironijske dosjetke. Primjerice, kada Krleža shvaća da je novinar došao kod njega kako bi mu predao najnoviju knjigu njegova prijatelja Marka Ristića, ironično zaključuje: “A i Marko! Kako misli da mogu čitati u ovakvom stanju? To što su dvojica pisaca umrla upravo čitajući Krležu, ne znači da i ja moram skapati s nečijom knjigom u rukama. Ili možda očekuje, ne stignem li je živ pročitati, da postupim kao Gorki, kad je u testamentu napisao da ga imaju sahraniti s Faustom?” Dvojica koji su umrli s Krležinom knjigom u rukama, kasnije je pojasnio, bili su Ivo Vojnović i Bogdan Popović. Prvi uz dramu glembajevskoga ciklusa U agoniji, drugi uz knjigu Krležinih eseja. Za Popovića kaže: “Na kraju života odlučio se ipak me čitati, te je tako taj literarni preobraćenik praktički na samrtnoj postelji iščitao sedamnaest mojih knjiga, a u trenutku smrti, u rukama je držao knjigu mojih eseja.”

Drama je dokumentarne prirode jer se sâm autor, kako pojašnjava, bazirao na crticama iz Krležine biografije. Pokazao je izuzetnu napetost i uzbuđenje koje je Krleža imao prema literaturi i svojim (ne)prijateljima, sentimentalnost prema nedavno preminuloj Beli, prijatelju Enesu Čengiću, ali i podozrivost kada je u pitanju njegova politička djelatnost. Naime, kada mu mladi novinar postavi pitanje zašto u Dnevnicima ne piše niti u jednom trenutku o svojim putovanjima i druženjima s Titom, Krleža se ljuti i postaje nervozan i neljubazan (“On će mene da ispituje što ništa nisam pisao o putovanju s Titom?”). U prvom je planu, dakako, Krležina ironična dosjetka, njegova zapitanost pred obimnim djelom koje ostavlja u nasljeđe. Tako će u drami ustvrditi: “Kao enciklopedista propustio sam kroz prste na tisuće biografija i tako imao prilike uvjeriti se kako je ljudski život luk i voda, a sada vidim da veće šanse nemaju ni naša djela na rubu sverazorne senilije”.

AGRAMERSKA ATLANTIDA – POSTKRLEŽIJANSKA PROMIŠLJANJA U recentnu literaturu u Srbiji uz Krležino djelo valja navesti i esejistička zapažanja Predraga Brebanovića, koji je objavio značajan esej o Krleži, zapravo raspravu s djelima Bore Ćosića i Igora Mandića, pod nazivom Agramerska Atlantida. Riječ je o tekstu objavljenom u beogradskom časopisu Reč, u kojemu Brebanović pravi zanimljive paralele između krležologa – Ćosića i Mandića – uz teorijsku analizu njihovih zapisa o Krleži. Brebanović se ponajviše referira na recepciju Krležina djela kroz tekstove dvojice krležologa, pitajući se koja je to razlika između Ćosićeva i Mandićeva Krleže. Esej zaključuje simptomatičnim pitanjem da li su se nad krhotinama krležijanskog mita tako zbilja pojavile konture jednog novog, “postkrležijanskog”?

Krležin stvaralački rad, obilježen praksom stalnog opiranja političkim parolama i glupom mutljagu u glavama ljudskim, svoj dekonstruktivni aparat u postkrležijanskom mitu gradi iz narativnog diskursa gusto obilježena pojmovima, metaforama i referencama na kulturno i političko polje, na kulturno povijesni trenutak koji Krležu, kao pisca, obilježava i trajno zaokuplja. Stoga, suvremeni čitatelj Krležina književnog opusa neupitno mora biti dovoljno obazriv i u isto vrijeme upoznat s nekim povijesnim znacima vremena koji daju koordinate njegovom dijelu, njegovoj društvenoj pronicljivosti u markiranju povijesnih zabluda i suludo neuračunljivih ispada u povijesti narodā.

POVRATAK KRLEŽE U BEOGRAD Krleža u Beogradu bila je tema prošlogodišnjega beogradskoga Festivala jednog pisca u organizaciji Kulturnog centra, gdje se okupila velika skupina Krležinih poštovalaca i pisaca s pitanjem Kako danas govoriti o Krleži i njegovom poimanju dvije obale? Taj pokušaj normalizacije odnosa između dva intelektualna kruga, beogradskog i zagrebačkog, naišao je na paničan strah u srbijanskom akademskom krugu koji je godinama ignorirao Krležu. Čule su se razne neugodne opaske uz Krležino ime (profesor Filološkog fakulteta u Beogradu Milo Lompar objavljuje feljton Krleža – Osioni negator srpske istorije u časopisu Novi Standard) pa je, prema pojedinim intelektualcima, festival bio uvod u novi obračun s “antisrpskim”, “propagandnim” piscem bliskim Titu.

Ako se ostave po strani neugodne situacije vezane uz ovaj festival, njegovo postojanje ponovno je pokrenulo pitanje Krležine uloge u srpskoj kulturi. Beograd je postao središte Krležina djela, uz nekoliko skupova i predstava predstavljen je i strip Miroslavljevo jevanđelje prema scenariju Bore Ćosića. Iako proglašavan nepotrebnim festivalom, njegovo održavanje u Beogradu pokazalo je da je Krležino stvaralaštvo trajna inspiracija za jugoslavenski prostor. Sjena pisca s Gvozda ostala je duboko utisnuta u Zagreb i Beograd, dok njegovo djelo, u bipolarnom ključu (S. Lasić), još uvijek privlači zagonetne maštovite stvaraoce iz naših predjela gdje su, kako piše Krleža, “tolike tisuće pobjesnjele u zlu, te se žderu, i čupaju, i uništavaju, i biju do krvi”.

Potrebno je napomenuti da je Krležina literatura, raskošnih tematskih odrednica, inspirirala brojne umjetnike i omogućila suvremeno čitanje Krleže na prilično nekonvencionalan način. Smatram da je određena izvedba Krležina djela, poput stripa, performansa ili zastupanja anarhističkih gledišta u njegovu djelu koja podupire underground književnik i novinar Ivan Glišić u zbirci eseja Krleža protiv Krleže (riječ je o Krležinu anarhoindividualizmu na tragu Maxa Stirnera s kojim se “preko obale” pozabavila i S. Marjanić u knjizi Kontekstualnost Davnih dana), neophodan i koristan vodič kroz čitanje Krležina teksta. U osnovi, radi se o reinterpretaciji koja sputava jednosmjerne teorijske naracije, a koja uvelike potvrđuje potentnost Krležine literarne i stvaralačke mudrosti.