Donosimo drugi dio iz veće cjeline zapisa šabačkoga književnika, novinara, punkera i anarhista o Krležinoj kritici Prvog svjetskog rata
VJEŽBOVNIK I BIBLIJA, VRHOVNI SOLDATNI ČETNI AUTORITETI Mnogi su skloni pogrešnom pristupu Krleži i njegovom delu. Misle da je Krležino viđenje Prvog svetskog rata samo u onim delima koja su označena godinama od 1914. do 1918. Mišljenja sam da su Krležine novele o ratovima i pre 1914. godine začete upravo u Prvom svetskom, kada je Krleža, na licu mesta, upijao ono što se zbivalo na ratištima i oko njih, i pravio pribeleške koje je kasnije ubacivao u svoje ratne priče, nazvane Hrvatski bog Mars. Po meni, najveći izvor informacija o Prvom svetskom ratu Krleža je dao u noveli Bitka kod Bistrice Lesne. U posveti iznad novele, Krleža pojašnjava kome je posvećuje, na svoj, pomalo ironičan način, u "slavu" onih koji su "pali za junačke navale na kotu tristaitrinaest, prolivši tako svoju kraljevsku ugarsku domobransku krv u slavu hiljadugodišnjeg kraljevstva Szent Istvána, u smislu Madžarsko-hrvatske nagodbe od godine 1868. Počivali u miru". No, između redova čitamo da su uzalud dali svoju krv za tuđe interese, isto što se dogodilo kasnije s hrvatskim "muškim življem" koje je ginulo za Habsburšku monarhiju.
U Krležinim "ratnim" novelama toliko su snažni njegovi "utisci" iz Prvog svetskog rata, da se samo menjaju glavni junaci, a "kičma" ostaje ista. U svima imamo nepismene i polupismene "jadničke", na silu u rat oterane pripadnike seljačke i radničke klase, potom "rulju rutavaca", onih koji su završili Ludoviceum, potpuno nesposobni za borbu, jer su i "u školi", i "na manevrima", kao i sada u ratu "dati u ruke" sirovim i surovim satnicima, vodnicima, poručnicima, generalima, koji su u miru više lumpovali i prepuštali se telesnim užicima, nego "nastavi", kao i u Prvom svetskom ratu, uvek u pozadini, uvek pijani, i osorni. I uvek u društvu ponekog kanonika, i "buketa" animir dama. U Kraljevskoj ugarskoj domobranskoj noveli ("Magyar királyi honvéd novela") Krleža nadopunjuje svoje viđenje Prvog svetskog rata. Svuda, samim tim i tamo gde se i on kretao, "vrhovni soldatni četni autoriteti" bili su Vježbovnik i Biblija! Vježbovnik je bio kodeks ponašanja u vojsci, u miru i u ratu. Za Bibliju znamo, а treba da znamo i to da je svaka "soldatna četa," imala sveštenika koji je Biblijom i križem blagosiljao vojnike, šaljući ih u rat, a da niko od njegovih nije išao na front, kao što nije niko iz porodica vojnih starešina. "Ispucali su naši ubogi domobrani propisnu seriju oštrih patrona, obukli se u zelene koprive, ispovjedili se i pričestili i sada okićeni trobojkama čekaju da pođu, da ginu, među njima i domobran Jambrek kome će poslije bitke odrezati nogu iznad koljena, a desnu baš točno u kuku." (Domobran Jambrek)
Za vojne starešine rat je, po Krleži, bio "stvar kod koje se ljudski pije i jede, s gospodskim kurvama". Bilo je u magacinu i konjaka, i burgundera crnog, i mađarskih vina vilanjskih i šampanjca, kao za zapovednike u Krležinoj noveli Baraka pet Be. A za zarobljenike, i za "naše" vojnike? Vojne starešine su ih vređale: "Stoko! Mulci prokleti! Mir! Ne gibaj se, svinjo ušljiva! Što se mrijestiš, ti some gnjili, crvljivi! Ti ćeš umrijeti i tvoja će djeca umrijeti, a za to se nitko ne će uzrujavati." Ili poput satnika Ratkovića, kome se izgubilo prase, pa viče mobilisanima: "Jer ako se još danas ne nađe, vezat ću vas po vagonima kao pse. Momci! Ja ću vas danas po podne vješati svakog desetog bez razlike, ako se ne nađe!" (Tri domobrana). Sve je to Krleža beležio o Prvom svetskom ratu. Čak je uspevao da ponešto od pesama i crtica objavi po časopisima toga vremena. A kad se sve okončalo, kad je Habsburška Monarhija propala, kad su svuda bili grobovi, bogalji i ubogi, sveštenstvo i vojne starešine sada prilaze na stranu pobednika, sad su uz kralja, u Kraljevini SHS. U Krleži se nakupilo gneva, da se prelilo. Tako da su njegovi sukobi s "novim" establišmentom posledica onoga što je video, doživeo i preživeo u Prvom svetskom ratu. Ono što i mi doživljavamo po raspadu ex-Yu.
SULUDA PIJANA GOZBA KAMELEONA I tako. Posle Prvog svetskog rata, širom Nove Trojedne Kraljevine SHS, "skidaju se po uredima, školama, izlozima, zlatnouokvirene carske i kraljevske slike Cara i Kralja Franje Josipa, vešaju se nove kraljevske slike Njegova veličanstva Kralja Petra u crvenoj maršalskoj husarskoj gali" (Pijana novembarska noć 1918.). Krleža nije mogao ostati u sobi. Krenuo je u šetnju Zagrebom, ulice prazne, nigde čoveka. Zgrada Kola i Sokola blista u punome sjaju prvog "gospojinskog" bala, poslije četiri duge ratne godine. "Do juče odane Kolabirajućoj Trojednoj Monarhiji, najuglednije gospođe priređivale su dobrotvorne balove, aukcije slika, i koncerte Elly Ney u Glazbenom zavodu, a sav prihod je išao za ispomoć braniteljima Monarhije na ratištu, ili njihovim udovicama, i djeci-ratnoj siročadi. A ta Elly! Svirala je na svom koncertu Tausigov 'Militarmarsch', u svilenom prozirnom papilonu, polunaga kao božica, gotovo potpuno gola, bez 'cache-sexea'/bez gaćica, sva u tisuću nabora kao fantom, ta stara Baba spada, kao čitavo to smeće po cirkusima, političkim i religioznima, u sveopću šarlataneriju (Dnevnik 1). U Novoj Trojednoj, ove gospođe, sada 'demokratske i jugoslavenske', priređuju čajanku u počast srbijanskih oficira, do jučer-neprijatelja! Zapravo: bestidno! Krleža ulazi u salu, penje se na galeriju, i s galerije gleda tu suludu, 'pijanu gozbu kameleona’. Potom, dole, ‘rakija progovara’ iz Gospodina Povjerenika Narodnoga vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca za Vojne poslove, doktora Mate Drinkovića. Nazdravlja svom glavnom ‘suradniku i prijatelju’, gospodinu potpukovniku Slavku Kvaterniku. Obojica su spremni, kao rodoljubi, za svoj narod ‘položiti glavu’, i to u svakom trenutku, i to – ako je potrebno – još večeras! I to je, zapravo, bestidno! Obojica su do juče bili Habsburgovci, i vješali svakoga tko je bio za Petra Karađorđevića, kao što će prvom prilikom opet vješati za Habsburga protiv Petra ili za Petra protiv Habsburga ili za bilo koga tko se bilo kada pojavi na Dravi ili u ovome gradu na bijelom konju kao Pobjednik.” (usp. Pijana novembarska noć 1918.)
HTJELI SU PIJANCI DA ME RAZNESU NA SABLJE “U trenutku kad je Mate Drinković dao riječ potpukovniku Kvaterniku, Krleža nije mogao da se obuzda. Noseći u sebi sve one užase, sve one svoje i tuđe strahote iz Prvog svetskog rata, s galerije je viknuo: ‘Dolje Kvaternik! Dolje nazdravljanje! Lažno ste nazdravljali jednoj od krvi masnoj dinastiji, isto tako lažno nazdravljali ste drugoj’. Krležin demonstrativni protest obezglavio je ‘šjor Matu’, i on je počeo da viče tonom pijanog oficira da je on ovdje zapovjednik, da nas može spasiti samo bezuslovna disciplina i odanost kralju Petru, a ne anarhija, i da će on obesiti svakoga tko se ne da disciplinirati. Onda je nastao pravi pakao. Oni dolje, vikali su: ‘To je boljševička propaganda! Bacite onoga s galerije dolje! Dolje komunizam!’ (...) Pučanstvo na galeriji je uzvratilo: ‘Govori istinu! Ne damo ga! Dajte mu riječ! Živio Krleža!’ (...) Urlanje treslo je čitavom zgradom kao potres, a grmljavina nogu davala je sliku oluje u porastu. Povjerenik Mate Drinković je dao znak svojim ‘haramijama’ da učine s Krležom što im volja. Tako je izbačen na ulicu, u blato, i ‘izdevetan’, pritom ‘počašćen’ s nekoliko jačih udaraca bakandžama u mekanijem dijelu Krležine ovozemaljske supstancije, koji se u boljim prozama ne imenuje svojim pravim imenom.” (usp. Pijana novembarska noć 1918.) Krleža i u knjizi Moj obračun s njima daje objašnjenje: “One kvaternikovske noći htjeli su pijanci da me raznesu na sablje i bili bi to učinili da me drugi neki pijanci nijesu obranili revolverima”. Nekoliko dana posle ovog skandala, Krleža je priveden na saslušanje. Tamo su mu pripretili da pazi što radi, što govori, jer “ima i takvih pomrčina koje jedu ljude”. Kaže se: “Pojela ga pomrčina! Eto, takva pomrčina! Pa, doviđenja, možete ići...”
Po izlasku od islednika, Krleža shvata da je i u Trojednoj SHS sloboda preminula i sahranjena. U znak žalosti, neke vrste još jednog svog otpora establišmentu, odlučio je da pusti bradu i brkove. I ovih godina, posle Krležine smrti, i posle raspada i Šestojedne Jugoslavije, ponavlja se ono o čemu je Krleža pisao: ljudi kameleoni opstaju. Očevi im bili uz Trojednu Kraljevinu SHS, oni-sinovi, bili su uz “Šestojednu – Brozovu”, a kad se i ona raspala, zajedno su na strani Pobednika! Jer, ljudi kameleoni su uvek uz Pobednika, uvek uz vlast, ma kakva i ma čija bila... Slavko Kvaternik je najpre bio uz Trojednu Monarhiju, potom uz Trojednu SHS, a sada njegov sin Eugen Kvaternik-Dido, uz NDH. U jednom od svojih snova, Krleža vidi Brozove špijune, ali i Didu: “Nikad mira i pokoja. Prate nas nepovjerljivim pogledima, a tamo me čeka čitava četa maovaca, pa konačno da se predam barabama kao augusta 1941., kad su Didovi momci htjeli da provale kundacima vrata i da Belu i mene odvuku i dotuku” (Dnevnik 5). Krleža je ostao svoj, i – proleter. “Da, ja sam već po tome proleter što nam je narod proleterskiji, jer su nam roditelji i djedovi bili isto tako kao i vama prosjaci, razumijete li, samo ja nisam izdao svoje klase, ja je nisam zatajio kao intelektualni majmun. Ja se ne obmanjujem da pripadam jednoj klasi kojoj nikada nisam pripadao već po svom podrijetlu” (Zapis iz godine 1933.). Od tada mnoge neprijatnosti i na ulici. Jednom, potrčao je za prenatrpanim tramvajem, uskočio na prednja vrata i sukobio se s kondukterom. “Zna on mene, čitao je u novinama o mojim raznim pripečenjima i čudesnim dogodovštinama, hoće da me ščepa kao varalicu i da me hapsi. Vidim, svaki moj napor ostaje jalov. I tramvajski narod se izazovno ruga svim mojim argumentima u bas-baritonskom unisonu. ‘Marš napolje, magarče’, viču jednoglasno, te iskačem iz tramvaja” (Dnevnik 4). Ljubiša Ristić, srbijanski kazališni redatelj, adaptirao je za teatar Krležinu Pijanu novembarsku noć 1918. S tom idejom nosio se od 1970. godine, te je “pregovarao” s Krležom, koji se kolebao, kao da je bio zastrašen, i umeo je i da, u svom stanu, mlati svojim štapom po fotelji, uz: “E nećeš ti meni mojim kurcem gloginje mlatiti.” No, konačno je pristao i predstava je izvedena, ali ne tamo gdje se to stvarno događalo, u zagrebačkom Kolu, nego na Splitskom ljetu, 1979. godine; Krležu je glumio Rade Šerbedžija. Njega su i Krleža i Bela voljeli poput sina (Ljubiša Ristić, iz intervjua, 15. 5. 2013., za zagrebački Globus).
FABRIKA SNA RADI NEUMORNO “Iščitavajući” Krležu, susrećemo se i s njegovim snovima. Do 1941. godine – do kada je bio preokupiran mnogim dnevnim obavezama, pisanjem za novine i književne časopise, pisanjem i štampanjem svojih dela, postavljanjem nekih njegovih drama na “daskama koje život znače”, odlascima na tribine i na književne susrete po Trojednoj SHS, i po inozemstvu – Krležini snovi su bili neka vrsta opuštanja. U snu je lutao po dragim mu šumama, cvetnim livadama, rečnim obalama. Igrao je u snu partije šaha s dragim mu osobama. Kad je usledio raspad Trojedne Kraljevine Jugoslavije – i kad je Prvi svetski rat prerastao u još stravičniji i besmisleniji Drugi svetski rat – snovi su postajali sve učestaliji, sve mračniji, zlokobniji. Nije mogao da im utekne ni ispijanjem po nekoliko kava, i ponovnim neumernim pušenjem. I sve te zaista mračne snove “bacao je na papir”, da bi ispraznio glavu. Dnevnik 2 i Dnevnik 3 su ih prepuni. Osvrnućemo se samo na neke, po nama najbitnije.
Ukazivala mu se voljena “plava” Bela, ali sada s crnom kosom. On je to tumačio njenim strahom pred onim što ih čeka u još jednom suludom ratu. U jednom snu, crnokosa, vukla ga je u teatar; u snu on je bio glumac. Kad su otišli, pozlilo mu je, zaboravio je ulogu. Budio se sav u znoju. Jednom, sanjao je sebe kao mladog bojovnika, “sitnog kao cvrčak u travi”, koji beži s bojnog polja, ali gde god pobegne nailazi na topove, puške, bajonete, pa bi mu pozlilo i budio se. Oskar Davičo mi je pričao da je Bela savetovala Krležu da napuste ove prostore, i da odu u mirnu neutralnu Švajcarsku – ono što je trebalo da uradi u Prvom svetskom ratu, koji ga i dalje razara. Po prirodi nesnalažljiv, pitao je Belu kako bi tamo. Uostalom, da je u vreme Prvog svetskog rata emigrirao, ne bi se on i Bela uzeli. Eto, pobedila je ljubav! Da, na to će Bela, pobedila je mrvica ljubavi, naša. “Da, ali mrvica po mrvica ljubavi, eto velike lopte”, uzvratio je Krleža. U jednom snu, video je sebe kako je našao nekakve kočije da se izvuku iz “blata”, ali kočije nisu imale ni konje ni točkove. Bela mu je predlagala da otputuju avionom, pa je u jednom snu video nju kako pilotira nekakvim avionom, kako aterira i zove ga, pa se opet budio “skockan od gungule sna”. Sećao se onoga što mu je govorila Stara Majka, baka Terezija, i što je slušao na časovima veronauke: “San je laž, a Bog je istina”. Međutim, sad je samome sebi govorio: “San je istina, a Bog je laž.” I tako, oklevajući, Bela i on su ostali u Agramu/Zagrebu, na milost i nemilost zaraćenih strana.
KANONIK, PEDOFIL VOLOVIĆ А “fabrika sna je radila neumorno”. U jednom snu, “čeprkao” je po nekakvim novinama. I video je in memoriam: Smrt kanonika Volovića, kome je kao dječak bio ministrant. U drugom snu opet mladi pedofil Volović. Kanonik ga odvodi u svoju spavaonu i daje mu crvenu knjigu na poklon; to je ona znana nam knjiga sa sadržajem neprimerenom za djecu, i s nagim muškarcima, koju kanonik daje malom ministrantu u noveleti/noveli Smrt Franje Kadavera. Eto, u snu i bake Terezije, ali sada je isto crvena knjiga, ali s drugačijim sadržajem, noveleta Pavle i Virdžinija, o ljubavi jednog dječaka i jedne djevojčice “izletjela dva kanarinca iz krletke”. Očito, kanonik i baka su se u snu, kao i na javi nekada, nagodili da i crkvenim i svetovnim istražiteljima podmetnu “kukavičje jaje”. Eto novog sna: Krleža pobegao s fronta, pere se na bunaru ispred nekakve katedrale, svuda blatne dečje pelene. Julije Benešić kaže da blatne dečje pelene u snu znače novac. No, nekoliko dana kasnije Krleža prolazi pored zagrebačke katedrale i vidi “truplo jedne zaklane žene, silovane (...) žensko truplo leži s podignutom suknjom nad golim bedrima, s grubom seljačkom čarapom skinutom s krvavog koljena”. Krležu je uznemirio i san s garderobijerkom iz teatra. San ga vraća u 1934. godinu. U garderobu ulaze Krleža i Bela, a garderobijerka kaže da nema predstave. Kako nema predstave?! Nema. Kralj je ubijen u Marseilleu (Dnevnik 5, 9. 10. 1967.).
A kad je 25. veljače 1958. godine, u vreme jutarnje šetnje video mlade vojnike, te noći je sanjao sebe i vojnike u Prvom svetskom ratu: “Dječaci, mladići, znojni kao mladi psi, pod punom opremom, na putu da lipšu.” A posle šetnje 1. ožujka 1958. godine, gledajući studentkinje, setio se devojaka koje su zbog Prvog svetskog rata ostale bez svojih voljenih dečaka, jer su “lipsali u rovovima”. Te noći usnio je još strašniji san, kako su se Prvi i Drugi svetski rat utopili u jedno, i hodaju Alžirom, love ljude. Kad ih ulove, smrtonosnim naponom struje s katodama u vagini, iznuđuju se danas djevojačka priznanja, i dok su Horthyjevi momci svojim vezanim žrtvama palili oči lupom na suncu, dok su razrezane ženske utrobe solili kao salamuru, dok su od gladi i od batina umiruće prisilno hranili duhanom i ljutom paprikom puštajući ih da krepavaju od žeđi, iste grozote primenjuju danas u Alžiru francuski generali kao najnormalniju istražnu metodu (Dnevnik 5). Eh! Da smo više čitali Krležu iz vremena krvavog Prvog svetskog rata, možda ne bi ni došlo do ovih novih, “naših” krvavih ratova, kad je cenu platilo pučanstvo, a ne oni koji su ratove izazvali, oni koji su, po Krleži, “zatajili kao ljudi, ali nisu kao majmuni”. A koliko smo i danas zatajili kao ljudi, a ne kao majmuni, kazuju užasna ratna razaranja na prostorima ex-Yu, kazuju potpisivanje mirovnih sporazuma od strane istih onih koji su ratove izazvali. A kazuje i naše svekoliko osipanje kulture.
Recimo, 1953. godine glavni gost na otvaranju tvornice Viskoza, u Loznici, bio je Miroslav Krleža. Tom prilikom, bila je Svečana akademija, na kojoj su loznički učenici, kazivali recital Krležinih stihova iz Prvog svetskog rata. To mi je, sredinom šezdesetih, kada sam bio saradnik Radio Loznice, kazivao jedan od urednika – Božidar Božo Kićović, inače poznati šahista, sada osamdesetogodišnjak. Danas su, na otvaranjima novih tvornica širom ex-Yu, glavne gošće silikonske kraljice disko, pop i turbofolk muzike. Bio sam prijatelj i sa Živojinom Pavlovićem, (Šabac, 1933. - Beograd, 1998.), inače filmskim rediteljem (Kad budem mrtav i beo, Crveno klasje). Na povremenim nedeljnim ručkovima kod njega (nameravao je da snimi dokumentarac po mojoj knjizi Amor u Borinom Vranju), Pavlović mi je pričao da se u mladosti kalio na pesmama bunta i otpora, koje je Krleža napisao od 1914. do 1918. godine, kao i na Krležinim ratnim novelama Hrvatski bog Mars. Gonio se mišlju da na temu Krleže i Prvog svetskog rata, snimi dokumentarac. Ali ima mnogo krležijanskog u njegovom filmu Doviđenja do poslednjeg rata, iako ga je radio po romanu Vitomila Zupana Menuet za gitaru. O Krleži Pavlović piše: “Što se mene tiče, svestan sam uticaja samo jednog čoveka, Miroslava Krleže, njegove upornosti, legendarne radinosti, doslednosti i nesavitljivosti u zastupanju sopstvenog života i životnog smisla” (Živojin Pavlović: Jezgro napetosti, 1990.).