Uz predstavu Krležin ljubavni kviz koprivničkih amatera okupljenih u kazališnoj skupini Pod galgama, a povodom izvedbe u Močvari (KUM) 3. prosinca 2012.
Velika je društvena previranja i većinu povijesnih razdoblja obilježio određeni stupanj napretka u različitim sferama društvenoga, političkoga, znanstvenoga ili kulturnoga života. Definiran kao “razvoj čega, promjena nabolje, dostignuće, poboljšanje, progres” napredak je uvijek promatran u kontekstu pozitivnog i nužnog – ono što civilizaciju “gura” naprijed. U 21. stoljeću napredak poprima globalne razmjere, a splet političkih, znanstvenih i tehnoloških dostignuća sve više utječe na sliku društva. Iako okarakterizirani kao promjena nabolje, masovna produkcija, mediji, konzumerizam i sve ostalo što pripada u sferu napretka, često se negativno odražava na psihofizičko stanje pojedinca. Želja za moći, pohlepa i novac mijenjaju percepciju modernoga čovjeka, a zajedno s tim i ljestvicu vrijednosti. Koje mjesto, u toj “izmijenjenoj” stvarnosti, zauzima kulturna produkcija, prije svega književnost kao “umjetnost riječi”?
Početkom tridesetih godina prošloga stoljeća, u svojem romanu Kontrapunkt života, Aldous Huxley zapisuje: “Riječi, riječi, riječi one vas odvajaju od svemira”. Iako možda otežavaju čovjekovu spoznaju istinske prirode stvari, riječi danas postaju moćno oružje u rukama nekolicine mladih koji, pomoću njih, izražavaju nezadovoljstvo materijalističkim i tehnokratskim društvom.
“UMJETNOŠĆU RIJEČI” PROTIV MATERIJALIZMA Simboličnog i provokativnog naziva, referirajući se na baladu Miroslava Krleže, koprivničko je amatersko kazalište Pod galgama okupilo skupinu mladih diletanata (lat. delectare – uživati) zasićenih ustaljenim formama i konvencijama u kulturnoj produkciji. Želeći ukazati na negativne karakteristike potrošačkog/materijalističkog društva i njegov utjecaj na kulturno stvaralaštvo, iskoristili su upravo “umjetnost riječi” kako bi izrazili svoj otpor i nezadovoljstvo. Njihov prvi amaterski uradak – Krležin ljubavni kviz – izveden je prošloga ljeta, a njegov je idejni začetnik mladi autor Bojan Koštić, magistar kroatologije i trenutno apsolvent na Studiju hrvatskog latiniteta.
Sjedinjujući gotovo desetak Krležinih djela u jednu kritičku cjelinu, uobličenu u dramskim licima Leonea Glembaya (Ivan Grobenski), Filipa Latinovicza (Mihovil Maloča) i Gabrijela Kavrana (Pavle Bojanić), predstava odaje počast Krležinu stvaralaštvu i indirektno ukazuje na cikličan karakter povijesnih zbivanja. Osim što upozorava na proročka obilježja Krležinih tekstova, autor predstave njegove tragične likove postavlja u neprirodnu okolinu masovnih medija – televizijski kviz koji vodi antipodni, satirični Voditelj (Sandrino Sabolić) – oblikujući sliku izgubljenog pojedinca/intelektualca u zaglupljenom mnoštvu modernog svijeta. Leone Glembay, Filip Latinovicz i Gabrijel Kavran predstavljaju “bolesne” karaktere nesposobne uspostaviti ravnotežu između racionalnog i osjećajnog dijela svojega bića. Njihove osobnosti određuje i povezuje nesretno djetinjstvo, odlazak od kuće, određeni stupanj anarhije i negativna predodžba figure oca. Istovremeno previše senzibilni i previše racionalni, bezuspješno pokušavajući kanalizirati misli i osjećaje, ostavljaju dojam neprilagođenih luđaka u “normalnom” društvu.
SUBVERZIJA PREKO FATALNE CASTELLICE Promišljajući o Europi, povijesti, politici i društvu općenito, protagonisti se dotiču gotovo svakog aspekta života, osim ljubavi. Autor navodi dva razloga za odabir naoko besmislenoga naslova predstave. Prvi je povezan s autorovom osobnom naklonošću prema Krležinu opusu, dok se drugi odnosi na važan subverzivni element predstave: žena kao nagrada. Poput junaka kakvog pustolovnog romana, onaj muškarac koji najbolje savlada nametnute “prepreke” osvaja večeru s fatalnom barunicom Castelli (Ema Sambol).
Subverzivnost “ljubavnog” motiva može se promatrati na nekoliko razina. Nekolicina bi poznavatelja Krležina rada, ali i radova drugih autora i teoretičara književnosti koji su se posvetili istraživanjima njegovih tekstova, pojavljivanje navedenoga motiva mogli povezati s često spominjanom, ali neispravnom, konstatacijom o Krleži kao mizoginom autoru. U kontekstu tih činjenica barunici je Castelli, kao i većini žena, unaprijed dodijeljena uloga nagrade u nemilosrdnoj igri muškaraca. Promatrajući lik barunice Castelli unutar konteksta same drame Gospoda Glembajevi, odabir isključivo ove fatalne žene, od niz Krležinih ženskih likova, poprima oblik autorove obrane njezine nesretne sudbine. Izložena “tiraniji izbora” mlada barunica odabire ulogu muškarčeve nagrade što na kraju plaća tragičnom smrću. Posljednje tumačenje subverzivnog motiva moguće je iščitati kao feminističku kritiku suvremene predodžbe o ženi kao pasivnom objektu čijim životom diktiraju nametnuti imperativi ljepote i muškarac kao dominantni subjekt.
No, ljubavni eksperiment završava neslavno. Glavni akteri apsurdne “romantične” priče zakazuju u svojoj ulozi dominantne muške ličnosti i ne uspijevaju osvojiti obećanu nagradu. Objašnjavati i promatrati svijet samo unutar racionalnih granica nije uvijek moguće. Iz tog okvira razmišljanja prvenstveno izostaju osjećaji koji predstavljaju apstraktni i iracionalni dio ljudske ličnosti što autor predstave navodi kao jedan od razloga zašto Leone Glembay, Filip Latinovicz i Gabrijel Kavran podbacuju u osvajanju barunice Castelli. Uz snažnu želju za racionalnim objašnjenjima svega ljudskoga, poraz se može tumačiti i u kontekstu psihološkog straha od normalnog seksualnog odnosa što je razvidno iz njihovih ljubavnih odabira.
Osim barunice Castelli, kao najviše subverzivnog lika u cijeloj predstavi, autor u radnju uvodi i sestru Angeliku (Helena Fuker) te Bobočku u ulozi naratorice (Petra Sedlanić). Epizoda između Leonea Glembaya i sestre Angelike upravo tematizira nesretne ljubavne odabire muških protagonista. Inteligencijom i senzibilitetom ravnopravne u nemilosrdnoj igri spolova, sestra Angelika, Bobočka pa i Ljiljana Sorge (u predstavi izostavljena), predstavljaju ženski dio muškarčeve psihe, mušku animu zbog čega je ljubavni/seksualni odnos s njihovim muškim antipodima od samoga početka osuđen na propast.
NAPOSLJETKU ČOVJEKU ZAISTA OSTAJU SAMO “GADNE RIJEČI” Završetak je predstave simboličan i prije svega krležijanski. Autor nesretne sudbine svih dramskih lica povezuje riječima Sergija Kiriloviča Kyrialesa i Doktora koje izriče Bobočka, naratorica ili Žena u bijeloj halji, kao suprotnost Krležinu Čovjeku u crnoj pelerini, oblikujući i končani sud o čovjeku koji je “okrutniji od svake druge zvijeri”. Apsolutni kraj ne postoji i ljudskom će biću život uvijek predstavljati samo mutnu slika slučajnih susreta i događaja. Završne riječi Žene u bijeloj halji svjedoče i ukazuju na jedini mogući izbor koji društvo nudi pojedincu – potpuna rezignacija i ravnodušnost prema svemu, prizor koji se često susreće u suvremenom svijetu.
Predstava Krležin ljubavni kviz Bojana Koštića u izvedbi amaterskoga kazališta Pod galgama svjedoči o aktualnosti Krležinih tekstova i mogućnosti drugačije, originalnije kulturne produkcije oslobođene ustaljenih i nametnutih konvencija. Uprizorenje obuhvaća nekoliko tematskih cjelina koje svojom slojevitošću raščlanjuju psihološko stanje pojedinca u modernome svijetu i kritički se odnose prema aktualnoj društvenoj klimi. Naposljetku čovjeku zaista ostaju samo “gadne riječi” koje, iako ga udaljuju od svemira, jedine zastupaju važnu ljudsku istinu.