Bojan Koštić i Suzana Marjanić  

KRLEŽINA GALICIJA

Koliko je Krležin prikaz ratnih užasa, pogibija hrvatskih domobrana u Prvom svjetskom ratu realističan, kako je to dokumentirao, recimo, u Hrvatskom bogu Marsu, s obzirom na to da sâm Krleža u Napomeni autora svoje zbirke ratnih novela bilježi: “Ja lično na svome mesu dakle nisam nikad osjetio nikakav užas rata”? Da li je opet riječ o Krležinoj antitetičkoj autoironiji? Naime, kao što je dobro poznato, Krleža je krajem 1915. pozvan u vojsku i unovačen u 25. domobransku pukovniju, a srpnja i kolovoza 1916. kao dio mase kanonenfutera nalazi se na galicijskoj fronti tijekom prve Brusilovljeve ofenzive.

Mislim da moramo biti maksimalno oprezni kada se pitamo o suodnosu realnosti i Krležinih doživljaja rata. Ta realnost sagledavana iz ukrajinskog i hrvatskog gledišta predstavlja slojevitu sintezu činjenica. Za ukrajinsku Galiciju to je bila tragedija, nacionalno stratište, jer je povijesna regija Galicija – ravničarski prostor zapadne Ukrajine, preko Lavova i sve do Prykapattja (dajem ovdje autentična ukrajinska nazivlja u transliteraciji) – predstavljala ratište preko leđa Ukrajinaca, poligon sudara dvaju europskih carstva (u ukrajinskoj terminologiji imperija – jer tako se službeno imenovala Rusija). Galicija-Galyčyna je bila granicom ta dva zla koja su pala na ukrajinsko pučanstvo. Na suprotnim stranama sukobljenih vojski bili su ukrajinski seljaci – oni iz podruskog imperija, dok je na podaustrijskom dijelu žrtvom bilo obično stanovništvo, a regrutirane muškarce su slali na druga bojišta, primjerice talijanska. Dakle, ukrajinski čovjek je žrtva. Slično je i s Hrvatima: oni su od samoga početka rata usmjeravani na istočnu frontu, vrlo surovu i žestoku – kao neprijatelji ruske vojske u ukrajinskoj sredini. To nije “izlet” i u stavu prema stanovništvu vojnik se morao ponašati adekvatno zahtjevu – neprijateljski, bez obzira na slavensku sredinu ili neki drugi sentiment. Osim toga, radilo se o vrlo snažnoj ruskoj vojsci s vještim vodstvom, koju je formirao general Brusilov, dok je na suprotnoj strani bio, ne manje jak u vještini, general Borojević. Ne ulazeći u detalje ratnih operacija, čime obiluje stručna literatura, možemo konstatirati da se mladi Krleža našao u središtu doista strašnih, žestokih događaja, ispunjenih svim užasima rata. Međutim, pitanje suodnosa realnosti i njegova prikaza rata otvara drugi sloj problema: Krleža – onaj ratni, moralni, stvaralački. Krleža-vojno lice je zanimljiv samo stoga što se, eto, odlukom komande našao upravo u ukrajinskoj Galiciji, zajedno s brojnim sličnima njemu, ali, istina, nije baš bio spreman sve to podnijeti te je napustio ratište iz poznatih razloga. Nije se ostvario kao ratnik što, uostalom, nije niti bio. Ovdje počinje onaj najznačajniji Krleža – mislilac i stvaralac. On je svjedok, prilično je mnogo uvidio i vidio – ne iz hurapatriotskih novina, već iz stvarnosti. Bio je dobro upućen u tadašnju ukrajinsku/galicijsku problematiku. Međutim, ne moramo očekivati od njega jednostavna svjedočenja jer to ne bi bio Krleža. On zna realnost, ali nju uobličava u simbole, snažne metafore kroz koje predočava stvarnost. Djela na tu temu – Hrvatski bog Mars i Galicija – za mene su upravo metaforičan izraz sa svim osobinama stilistike doba – ekspresionističke književne tradicije – i smatram da je autoru izričito blizak barok uz, dakako, one njegove individualne specifikume pisma. Metaforičan je već prvi tekst Bitka kod Bistrice Lesne – kao alegorija stradanja običnog čovjeka, zagorskog seljaka; alegorična je Galicija kao simbol apsurda rata i odraz raspoloženja drugoga staleža Hrvatske u tome ratu – onog “visokog”, odnosno srednjeg kojem je pripadao i sâm autor. Alegorije su isklesane iz realnosti koju vidimo u zapanjujućim reljefnim likovima seljaka iz novela ili oficira koji filozofiraju pod obješenom seljankom u spomenutoj drami. U Krležijani, kako mi se čini, skoro je neopaženom ostala činjenica da je središnji lik drame, ta ukrajinska seljanaka, bila žrtva represije austrijske vojske i kažnjena zbog optužbe u špijunaži naredbom odozgo, kao i rukama odozdo, odnosno rukama hrvatskih oficira koji moraju izvršiti naredbu. Krleža je znao za ta nasilja kao i za te Rutene, potlačene zlom i možda je simbolično stavio taj lik obješene žene na samo dno popisa likova Galicije. A i sama ta regija za njega je simbol apsurda; blato, odnosno socijalno i nacionalno dno slično zagorskom blatu kao metafora stanja ta dva naroda iz Zagorja i Galicije. Realni su ostali i likovi iz ukrajinske sredine koji se samo spominju, a svjedoče o autorovoj pronicljivosti. To su onaj Ukrajinac iz ruske vojske s izričitim istočnoukrajinskim prezimenom kao i drugi lik – Židov, predstavnik etničke slike Galicije. Krleža je sve to poznavao i koristi kao građu za alegoriziranje stanja. Zato je, za mene, Krleža najznačajniji kao takav pisac sa snažnim umjetničkim izražajem stvarnosti, prije nego puki kroničar, koji to nije ni težio biti. Sva saznanja je nosio u svijesti, duši, moralu, da bi ih izrazio u djelima koja ostaju spomenicima kako rata tako i književnosti. Ta djela ne bi bila takva da je samo kroničario, odnosno prenosio puku realnost.

OD BREGALNICE PREKO GALICIJE

Sâm je Krleža u nekoliko navrata istaknuo da su najviše, najtragičnije na njega utjecala dva Balkanska rata i Prvi svjetski rat. Što je, dakle, ostavilo jači utisak: Bregalnica ili Galicija?

Zasigurno su ga potresla oba u gradaciji doživljaja apsurda. Krleža kao čovjek hrvatskoga slavizma (te kronične boljke hrvatskog intelektualca) mora patiti zbog sukobljavanja balkanskih Slavena koji su u svijesti hrvatskog humanista – braća, da podsjetimo samo na Matoša kao i na sve prethodnike te utopije u hrvatskoj društvenoj misli. Pošto nisam baš neki balkanist i ne pripadam simpatizerima balkanskih zajedništava – iz čisto etičkih razloga, ne bih se upuštao u temu Bregalnice i prepuštam je drugima. Balkan me zanima više kao zona duboke arhaike i rudimenata prošlosti, skrivenih u dubinama ili u labirintima mozga balkanskog domoroca kojemu su svojstvene osobine od beskrajnoga gostoljublja (poznatog etnologiji – vrlo starog rituala obrane od pridošlice kao mogućeg neprijatelja) do ne manje jakih izražaja nasilja prema bližnjemu kao nagona prastaroga poganstva koje je drevnije od kršćanstva ili još mlađega muslimanstva, donesenih izvana na te prostore ispunjene šutljivom povijesti. Pojam Bregalnice, pretpostavljam, spada u jedan od izraza poganskih nagona bratoubijanja koje imenujem kompleksom Kajina i Abela i koji su mogli potresti Krležu kao humanista. Galicija je kao pojam nasilja i patnje značila još veći apsurd koji je prelazio balkanske okvire, potvrđivao se kao općeljudski refleks zla. Gdje je tu Krleža sa svojim humanizmom – nije teško pretpostaviti.

BEZ RUMA NEMA ŠTURMA

Budući da je galicijsko bojište bilo grobnica mnogim hrvatskim vojnicima (sâm Krleža u Zastavama navodi brojke od 14 000 mrtvih u 25. domobranskoj pukovniji ili 20 000 mrtvih u 26. domobranskoj pukovniji), kako objašnjavate činjenicu da je to razdoblje hrvatske (ratne) povijesti gotovo zanemareno u književnosti, osim ovdje već spomenutih Krležinih djela?

Kad sam hodao mjestašcima i selima suvremene Galicije u traganju za ostacima hrvatskih groblja, pričali su mi seljaci da je ta zemlja prepuna ljudskih kostiju. Čiji su to ostaci – najvjerojatnije Ukrajinaca iz obje vojske, ali i Hrvata. Tražio sam veliki bijeli spomenik poginulim Hrvatima koji sam vidio na fotografiji, grob kod mjesta Kolomeja. Nisu mi znali odgovoriti gdje je, vjerojatno je bio je srušen i raznesen. Jedan stari seljak je pričao kako je čuo da su Hrvati znali govoriti: Bez ruma nema šturma. Izrekao je to na hrvatskom, jer na ukrajinskom zvuči malo drukčije. Dakle, ljudi su išli u boj glavom zamagljenom i rumom, i hrvatskom hrabrošću služenja drugima, zbog čega su bili poznati kao “Vražja divizija”. Naravno da je Krleža znao za te bitke, za smrti i masovne pogibelji. Međutim, u noveli Bitka kod Bistrice Lesne on ne teži biti Tolstoj s epskim panoramama bitke, on stvara likove s jezgrovitim imenima, karakterima i kod njega broj sudionika nema funkciju preciznosti. To je, primoran sam ponoviti, simboličan broj nekolicine zagorskih seljaka kojima autor uobličava hrvatsko pučanstvo uvučeno u to zlo. Majstorski stvorenim likovima Krleža je uobličio sve one tisuće mrtvih koji su zauvijek ostali u zemlji Galicije. Da nije bilo Krleže, ti Hrvati zauvijek bi ostali zaboravljeni. Krleža je prikazom Prvog svjetskog rata obilježio glavnu karakteristiku 20. stoljeća, započetog svjetskim udruživanjem u ubijanju zbog danas beznačajnih interesa. Poslije toga rata su na svijest Hrvata padala kamenja povijesnih potresa – rušenje imperija 1918., težina pritiska beogradske diktature 1920-ih, cijepanje svijesti između propagande dvaju totalitarnih režima 30-ih – ruskog i njemačkog, rat 40-ih, strah golootočkih represija 50-ih, pritisak samoupravljačke ideologije u jugovarijanti, tipično ruskosovjetske soc-propagande “bratstva i jedinstva” 60-ih, represivne akcije UDBA-e protiv nacionalnih protesta 70-ih, agonija samoupravljačke konstrukcije 80-ih, rušenje tog monumenta uz pokolje s početka 90-ih… I tako je projurilo politički opterećeno 20. stoljeće. U svemu tome je, za vrijeme Prvog svjetskog rata, hrvatski vojnik kao žrtva ostao ležati na dnu minuloga stoljeća, pritisnut ruševinama tog stoljeća, prešućen, zaboravljen, ponekad lutajući kao privid u labirintima sjećanja predstavnika poneke rodbine, koja se sjeća da je negdje tamo, u nekoj Galiciji bio ili poginuo nečiji djed, rođak ili pak da se vratio otuda, ali većina ne zna odakle. Pa i sama Galicija je jedan krležijanski imaginarni topos u svijesti Hrvata za koji znaju, ali ne znaju gdje je, priznaje mi sugovornik Josip Prgomet. Taj rat je bio teška rana u svijesti običnog čovjeka te se u refleksu samoobrane od negativnih sjećanja kolektivna memorija potrudila i njega izbaciti. Za hrvatsku znanost ta tema kao da nije dovoljno privlačna jer Hrvatska se našla u društvu gubitnika, dok u susjedstvu od toga prave neki novi mit nacionalnoga junaštva. Drama hrvatskoga čovjeka u ukrajinskoj Galiciji pretvorila se u neku maglu. Galicija lebdi kao neki leteći tanjur za kojeg su čuli, ali nitko ga nije vidio i ne zna gdje je. Slična je nekoj fantazmagoriji – to je negdje tamo – u Bjelorusiji ili istočnoj Slovačkoj. Takvu geografiju ćete pronaći ako je upišete na Google: dobit ćete maglu znanja na prilično visokoj državnoj razini izjava koje ne govore o običnom čovjeku. U tome kontekstu Krležino stvaralaštvo na tu temu doživljavam kao gotovo jedini snažan izraz hrvatske svijesti o tome ratu. Ta djela svjetlucaju iz daljine povijesti o Hrvatima, zaboravljenima tamo. Ali, eto ti na – svijet se sprema za obilježavanje stogodišnjice rata! Treba očekivati parade i deklariranja, politička manifestiranja, izjave. U neku ruku to mi se čini nešto srodnim onim patetičnim deklariranjima koje Krleža sarkastično predočava. Očekujemo busanja u prsa, suze, bratimljenja, paradiranja snaga širom Europe i svijeta. Najbučniji su oni najjači, dok se hrvatska svijest budi s tradicionalnim zakašnjenjem, a iza nje i ukrajinska. Formiraju se tijela, odbori obilježavanja s neizbježnim natezanjem tko je prvi i najpozvaniji u slikanju, i druge izraze ljudske sujete i protokol. Međutim, Krleža i dalje ostaje snažan, još značajniji, aktualniji upravo zahvaljujući svome poštenju, odgovornosti, majstorstvu pisma koje doživljavam kao jedini hrvatski spomenik brojnim nestalim grobovima i grobljima hrvatskog vojnika.

DŽERELO BOGORODYCI

Nedavno ste u ukrajinskom selu Glybivki pronašli groblje hrvatskih vojnika iz 25. i 26. domobranske pukovnije, gdje stoji kamena spomen-ploča na njihova stradanja. Jeste li u svom istraživanju naišli na neke detalje – mjesta, događaje, ljude – koji se podudaraju s onima koje Krleža opisuje u svojoj antiratnoj novelistici? Na primjer, postoji li naselje Bistrica Lesna?

Držim da je spomenuti naziv mjesta bitke izraz autorove stvaralačke imaginacije koji je iskoristio spoznaje iz tamošnje geografije. Postoje tamo i selo Bistrica, i dvije rijeke Bistrice, i šume lijesa i mjesta pokapanja. Doduše u šumi sa zaboravljenim humcima o kojima pričaju i danas seljaci. Upravo jedno od takvih je i spomenuto groblje u selu Glybivka. Uz crkvu su bezimeni humci u kojima seljaci kažu da su hrvatski grobovi na što upućuje i spomenik s tekstom o spomenutim domobranskim pukovnijama, zatim drvena kapija od hrasta s istim tekstom koji je i na spomeniku. Postoje u tom selu na polju dva bunkera iz tog rata. Topografija također sadrži odjeke rata pa sam tako čuo da je to “hrvatski put”, ukazujući na jarugu koju su koristili vojnici da se sakriju od neprijateljske vojske kad su pristali u tome selu. Još uvijek stari ljudi prenose sjećanja o Hrvatima. Naime, priča se kako je dolazilo do pokušaja bratimljena između dvije fronte: s ruske strane su došli kod Hrvata pa se vratili, dok se hrvatski izaslanici nisu vratili. Zašto?! Pokazali su mi kaplyčku u jarugama, pored izvora, ispričavši kako je hrvatska kapelica, izgrađena za vojnike, izgorjela negdje 1970-ih, ali su postavili na tome mjestu novu, s ukrajinskim interijerom. Potvrdu da je tu postojala hrvatska kapelica u kojoj su se molili Kraljici svih Hrvata čini i ploča na kojoj se vidi hrvatski natpis s udubinom za svijeću. Napisane dvije riječi nisu bliske ukrajinskim govornim formama pa nisu ni znali što znače. Kad su čuli od mene što znače te dvije riječi – bili su zapanjeni. U prijevodu na ukrajinski to zvuči džerelo Bogorodyci, dok očuvani hrvatski tekst glasi: Kraljičin zdenac. Tako su oni obilježavali svoje uspomene na daleki Zagreb sa sličnim nazivom; slali su Kraljici svoje molitve da se vrate. Mislim da je Krleža u spomenutoj noveli blistavo to izrazio – od lutanja zagorskog udovca po zagrebačkim labirintima činovničke bezdušnosti s kafkinskim elementom žutih od cigareta zuba, do završne scene s mrtvozornikom koji čita pisma poginulih. Tragajući dalje po selu, uspio sam ući u trag jedne obitelji za koju se zna da je nastala u vezama hrvatskog domobrana i ukrajinske seljanke; čak sam pronašao grob sina koji je pokopan kao ostarjeli ukrajinski seljak, a zna se i za njegove potomke. Međutim, stvar je delikatna s obzirom na seosku etiku pa kad sam u šali pitao neke starije žene tamne puti nisu li možda vezane rodom za hrvatske vojnike, dobio sam upozorenje (molbu) da budem oprezan s takvim šalama u sredini s patrijarhalnim predodžbama. Ipak, vjerujem da ćemo, uz suradnju s tamošnjom administracijom, u školi napraviti jedan hrvatski kutak, da sitna dječica u školi, koju sam vidio, znaju za te pokopane Hrvate. Treba tragati i za drugim mjestima mogućih pokapanja. To se odnosi i na susjednu regiju – ukrajinsku Bukovynu, a i na druge regije koje su pripadale Habsburzima.

Koliko je (dakako, otprilike) naših domobrana izginulo na galicijskom ratištu te što je u ukrajinskoj i ruskoj povijesti zabilježeno o generalu Brusilovu?

Stanje u ukrajinskoj historiografiji na tu je temu ponešto slično hrvatskoj. Obilježavanje 100. godišnjice daje impuls za znanstveno angažiranje pa se pripremaju simpoziji, što će naravno doprinijeti većim spoznajama. Tema Brusilova će sigurno biti predmet ruske povijesti, odnosno publicistike, a s obzirom na sve veće rusko-ukrajinske tenzije u suvremenim odnosima, bit će tu i paradiranja s upućivanjem na snagu, intervenciju i slično. S ukrajinske se strane zna da je ruska vojska tamo bila izrazito antiukrajinski nastrojena i represivna, proganjajući Ukrajince zbog prozapadnjaštva i posebice zbog unijatske vjere. Sve bi to trebalo prikupljati i na kraju predočiti hrvatskom auditoriju jednu veću viziju na temu rata. Međutim, informacije o poginulim Hrvatima trebalo bi tražiti na drugoj strani – u arhivima austrijske strane čime se sada, kako vidim, sve više bave stručnjaci, opet zahvaljujući općeevropskom poduhvatu obilježavanja sto godina početka rata.

Krležini Davni dani obično se određuju kao naš jedini literarni dnevnik iz Prvog svjetskog rata. Kakvo je stanje u ukrajinskoj, ruskoj i bjeloruskoj književnosti?

Pitanje je vrlo značajno jer aktualizira nužnost poredbenih proučavanja književnosti regije. Treba razlikovati strane rata i književnosti strana kao i interpretatore strana. Eto, o tome ratu je pisao Solženicyn, ali s obzirom na njegova stajališta možemo vidjeti velikodržavne nostalgije i oplakivanja srušenog imperija. Slična raspoloženja ćemo naći u srpskoj književnosti. Za mene je značajnija tema poredbi ukrajinske i hrvatske književnosti. Pisci i djela na tu temu postoje i to zahtijeva konkretan rad. Kod Ukrajinaca se radi o nizu značajnih pisaca i nadam se da ćemo moći o tome više reći. O bjeloruskoj književnosti, nažalost, znam malo, s obzirom i na poznato stanje u tome društvu glede komunikacija sa svijetom.

KASARNA KAO KRLEŽINA METAFORA APSURDA

Kontekstualizirajte nam sljedeći Krležin zapis o iskustvu Galicije, koji se tiče dijela o Nadworni (Nadvirni), i Brusilovljeve ofenzive 1916. godine u Napomeni o Hrvatskom bogu Marsu: “Ja sam gledajući mimohod te bijedne maskerate ljudske bio subjektivno umoran, i promatrajući na primjer Nadwornu kako gori, ja sam spokojno čitao u svome šatoru Schopenhauerovu tezu – ‘o četverostrukom korijenu temeljnoga zasada’”. I nadalje u istoj Napomeni: “Na mene su uvijek i topovi i vojnici djelovali smiješno i mislim da se nikada nisam toliko nasmijao ljudskoj gluposti koliko baš u Galiciji za Brusilovljeve ofenzive 1916.”

Pretpostavljam da je tu jezgrovito izražena poza (u pozitivnom smislu riječi, dakle stav) intelektualca glede bijedne maskerate, kako imenuje tu sujetu koju je prezreo kao zlo i apsurd. Međutim, Krleža je pripremao svoju viziju koju pratimo i slušamo u narednoj noveli, onoj Kraljevskoj ugarskoj domobranskoj noveli. Upravo ovdje njegov sarkazam glede kasarne kao metafore apsurda dobiva svoj apogej. Pošto ruši ono što je prezirao, čitajući spomenuta filozofska djela u jeku paradiranja, autor postupno razvija motiv koji upravo osluškujemo u noveli kao neku vrstu sonate koja će prerasti u simfoniju. A to je veličanstveno slavljenje slavenstva u nekom novom izražaju – internacionalnom. Krleža odbacuje sve što je ponudila kapitalistička Europa i vidi svjetlost s Istoka – u liku Lenjina kao spasitelja. Taj motiv dobiva kod autora apoteozu u snažnim akordima glorificiranja slavenstva kao začetka internacionalizma. Krleža s tom temom nastupa kao neki Beethoven u književnosti – toliko snažno i nadahnuto izražava svoju vjeru u dolazak Lenjina kao osloboditelja. Tako dobivamo nov izraz tradicionalne hrvatske utopije – slavizam. Pratimo ga (u književnosti) kroz stvaralaštvo renesansnih Hrvata, doživljava kulminaciju u baroknom slavizmu, ne gasi se u svim narednim epohama i stilovima. Na počeku 20. stoljeća mladi Nazor nastupa s tom temom u stilu koji imenujem kao secesijski slavizam, a od 1920-ih naš Krleža nastavlja to u formi koju predlažem imenovati spomenutim nazivom hrvatski internacionalistički slavizam. Na drugome mjestu bavim se analizom tog pojma kod Krleže, sagledavajući ga s ukrajinske perspektive i pokazujem fiktivnost te utopije, zapravo folklornoga podrijetla (vrlo je slična poznatim socijalno-utopijskim legendama), provjerenu na ukrajinskoj građi. Ono što je za Hrvate mašta, za Ukrajince je realnost: vjera u Rusiju kao spas pada na provjeravanju Ukrajinom, koja kroz povijest ne daje nijedan primjer pozitivnoga realiziranja takve vjere. Prema tome, naš Krleža se predao utopiji koja ga je nosila iz žestoke ratne stvarnosti u maštu o ruskome boljševizmu i koja će se u narednim desetljećima potvrditi kao poraz. Krleža je blistavo osjetio totalitarizam 1930-ih, ali je ostao odan lenjinizmu u narednim desetljećima, između ostalog, kao i neki od Titovih istomišljenika, što danas nema baš opravdanja i predstavlja rudiment povijesti.

SELO CUCYLIV (ЦУЦИ́ЛІВ) IZ KRLEŽINIH DAVNIH DANA

I završno, kontekstualizirajte nam isto tako Krležin zapis iz Davnih dana o karpatskom mjestu Cucilovo: “Paraliza u Bjelovaru, Osječanin, mladoženja P., poručnik, zaklan kao ružičasto telence u klaonici, samoubojstvo K. S. u Cuciluvu, Karpati.”

Selo Cucyliv (Цуци́лів) na riječci Mlynivka nije u Karpatima jer Galicija i nije baš karpatska regija, već pripada Prykarpattju, spada u rajon Nadvirnjans’kyj, oblast grada Ivano-Frankivs’k (u ratu – Stanyslaviv). Pretpostavljam da zapis reflektira jedan od viđenih epizoda stvarnosti – samoubojstvo koje ćemo vidjeti u tekstu Bitka kod Bistrice Lesne. U tim je dnevničkim zapisima Krleža više blizak stvarnosti; naime, ti su dnevnički zapisi važni i za pokušaj rekonstruiranja njegova boravka u Galiciji, a radi se o neobrađenoj temi Krležina boravka na ukrajinskim terenima tijekom Prvog svjetskog rata.