Natjecali se Amerikanac, Rus, Hrvat i Tatar koji će prije zajahati apsolutni duh i razviti ga u vremenu
Lindsay Papattacci sjedila je sama za jednim stolom u jednom kafiću u Greenwich Villageu i promatrala šarolik, pseudoboemski ugođaj svuda oko sebe: propali pjesnici masnih kosa; lokalni žigoli isto tako masnih kosa; nadobudni književni kritičari; Portorikanke bljedunjavih lica; slikari s kičicama zataknutima za srednje uho; masne kose odbjegle od matičnih glava. Ukratko, sve i svašta, svi i svatko.
Rusija u Americi Odjednom, pojavi se tipičan ruski seljak iz 18. stoljeća i počne, na tečnom ruskom, kleti svojega feudalnog gospodara; da nije mu dobar, da mu je loš, da ga mlati vrbovim prutom i sve u tom stilu.
Lindsay Papattacci bila je talijanskih korijena, tako da joj opisani prizor nije predstavljao nikakvu posebnu novost; kao što je općepoznato, Talijani su od davnina putovali u Rusiju na dnevnoj bazi, bez ikakvog razloga, bez uzroka i bez posljedica.
*** Ilvomen Brückner, pak, njemački emigrant treće generacije, stajao je u pustinjsko predvečerje na vidikovcu Mulholand Drive i promatrao svjetla Los Angelesa zamućena prošlogodišnjim smogom. Nosio je, Brückner, odijelo nalik onima iz pedesetih godina prošloga stoljeća, a na glavi pusteni post-panamski šešir obrubljen elegantnom vrpcom boje bijele kave. Stajao je tamo iz posve osobnih, reklo bi se posve iracionalnih razloga: zaustavljao je divovske mucice biljnoga podrijetla koje su se – poznati prizor iz hollywoodskih filmova – valjale niz ili uz cestu. Nipošto nije, iz nekih svojih, najosobnijih razloga, želio dopustiti istima da dođu do užeg središta Los Angelesa i prouzroče... što ono? Nije se mogao sjetiti...
Odjednom, iz polutame iskoči ruski nihilist nečajevskog kruga. Izvede vrlo ishitrenu piruetu pa na tečnom ruskom počne razglabati o tome kako on ni u što ne vjeruje, kako nasilje pročišćava te kako je dešperatan i zato što ne može pronaći svoju trojku.
I Ilvomen Brückner tečno je govorio ruski, s obzirom da su pripadnici njegove obitelji već treću generaciju za redom jednom godišnje hodočastili u ohotski grad Magadan, i to iz razloga koji su i njima samima bili nejasni.
*** Xrvoj Luchevich bijaše hrvatskim doseljenikom prve generacije. (Ovo X umjesto H na početku njegova imena posljedica je pogreške koju je počinio djelatnik imigrantske službe prilikom upisa u privremeno državljanstvo.) Sjedio je na jednoj klupi u jednom perivoju lijepoga grada Pittsburgha, Pennsylvania. Prisjećao se prošlosti: siromaškog djetinjstva u jednom zaseoku blizu Halelujevaca; odlaska u Ameriku u potpalublju trošne parnjače; dvadesetogodišnjeg rada u jednoj od tada brojnih pitsburških čeličana; prijevremene mirovine i naprasne preobrazbe grada čelika u grad perivoja; a na klupi jednoga od njih upravo je sjedio. Cijela jedna povijest stala je u njegov, još nedovršen život.
U Americi je Xrvoj Luchevich bio smiren, ali stanje u pradomovini, dalekoj Hrvatskoj, mučilo ga je poput reume za vlažnih dana. Hrvatska sada, pomisli, jest neovisna, ali opet joj je nametnuta nenarodna vlast! A i ona ranija, navodno narodna, baš i nije puno učinila za taj napaćeni narod na koji se toliko pozivala. Jednostavno nemamo sreće, pomisli, možda bi najbolje bilo...
I tad mu na pamet padne bizarna ideja: da napiše pismo Vladimiru Putinu i zamoli ga da vojno pokori Hrvatsku! Nije imao pojma otkud mu je to došlo; ta Rusija je vjekovni prijatelj Srbije, ne Hrvatske! (Xrvoj Luchevich nije bio upoznat s panslavensko-proruskim nastojanjima Jurja Križanića, Ljudevita Gaja i ponekog informbiroovca kojemu rusijanstvo i komunizam bijahu ista stvar.)
Uto, gungula u industrijskom parku: jedan od dimnjaka davno upokojene, balzamirane i pobaštinjene čeličane naprasno je ispustio dim. “Nemoguće!”, pomisli Xrvoj Luchevich. Potom hitro ustane, praktički odskoči od klupe i krene prema mjestu zbivanja.
1242. U međuvremenu, u Hrvatskoj, tamo neke godine – recimo da je bila 1242.
Drita je obavila svoje dnevne dužnosti: pobiranje dnevne ljetine i pometanje iste u tuhačeke za spremanje noćne zimnice; gacanje potokom dok joj stopala ne odrvene; dogovor s gradečkim svrdlarom oko mjera za dužinu i težinu što se mijenjaju za punoga mjeseca. Stigla je još i dočekati Uzjugona koji se vratio s Kravopija gdje je, po tko zna koji put, obavljao nanobrednu košnju. Lijegala je s Uzjugonom već osam i osam rizosunaca, a još nije stiglo dijete, dijete koje je – o, tješimoro! – već poodavno bilo na putu.
Uspela se zatim Drita do Vrgrada gdje se, kao i uvijek, pečila crkva, nekakvog svetog Mraka, rekli su joj, i nije joj bilo čudno: iz mraka dolazimo, u mraku spavamo, a to što u svjetlo odlazimo, to i nije tako važno, mislila je – važno je zdravlje, zdravlje i grebúra, a treba i jesti svakoga dana – po mogućnosti štogod mrsnoga!
Stala je Drita na ulazu u crkvu, sada već staru, razmočenu i nagnjilu – balvanje je već bilo pozelenjelo, a užad pucala čak i za molitava, što joj pak bijaše čudno i gromudno. Pogledala je na nagore, na goru; kamena tvrđa jedva se nazirala od uzmaglice. Nikad Drita nije bila gore. Tamo, govorili su, stoluje medved-đavo, crn kao mrak, što joj bijaše čudno, jer iz mraka dolazimo, u mraku... Pogleda tad u dolinu, prema Savuj-vodi. Tamo dolje anđeo božji rasproljećeni, imenom Jarule-Šarule, jebe majčici zemlji sve živo i neživo!
Uputi se tad Drita do zajužnog zida; zidari, isto kao jučer, prekjučer, nakjučer i svakjučer, kidaju balvanje i stavljaju kamen. Da je tvrđi, da ga ne može probiti ni bakarno, ni gvožđansko koplje; da je pliskavo, da se ni Tatar iz Tartara ne može uspenuti uza nj. I da sve to, rušenje drvenog i dizanje kamenog zida, plaća kralj krunom svojom zlatnom!
Kralj, pomisli Drita: Karl, Kral, Arkl, Lark. Nije vjerovala ni da postoji, kamoli da bi od krune svoje išao zidine podizati gradu. Sve će to nama poslije uzeti, jadala se Drita sama sebi, sve ću to ja sama iz ničega nikamo, ja i Uzjugon moj kleti i dijete naše što nam je na dugom, već i predugom putu.
Tad krene do obližnje jame-zaiskače. Pljune u nju, okrene se, kad tamo kraljev čovjek – kraljevac vjerodični. Vidjela ga je prije osam i osam puta. Nije vjeru davala da ga je poslao kralj, niti da kralja za stvarno i ima. Ovaj ovdje je neki prijevorac, mislila je u sebi, pa ga odluči zatajiti. Ipak, od nekog neodvoljnog poriva, obrati mu se:
“Rečeš, kralj te šalje, a govoriš po horvecki. Kralj je, ako ga ima uopće, Ugr! Kako ugrečki ne pričaš?”
Tatarovo tattoo Kraljev poslanik se iznenadi. Ljudi iz grada rijetko ga pogovaraše. Gledali ga isto kao da je prosjak ili lutajući torbetar. Ta rabota sa zidinama ni najmanje ih nije dirala. Bio zid drven, kamen ili gvožđan, gradu ne može nitko ništa, pričali su burgeri. Nitko ga nikad ne osvojio, a već su centuši prohujali. Nitko ga nikad nije ni napao. A i da ga je napao, oni bi se, burgeri izlični, izdjeljali da se to ne vija. A i da ga osvoji neka od strašnih vojski kojima djeca smušne mašte plaše nedoučne roditelje, opet bi sebi izdjeljali da nije ništa. Gledali bi sebe, radili što rade svaki dan. Hodovali i godovali, vragali srebro za zlato i za šumšir, timarili zečad, jeli loj za lojem, kleli đavoljeg medveda gore na brdu, molili Jarula-Šarula, najizličnijeg od svih, Jarulicu svojega dole u dolu.
I sad, burgerica ova, rečena Drita, iz nečistog snemira pogovara kraljevog čovjeka, rečenoga kraljevca. Udostoji se taj poslanik i odgovori Driti:
“Pričam ja i ugrečki.”
“Kako se dva jezika jednim jezikom mogu govoriti?”
“Mogu. Znaš što rušimo ovdje, rušimo pa gradimo, slaguvamo kamen na kamen?”
“Brituvam da zida će napraviti pak od nas kamčiti kože, srebro, zlato, šumšir i što sve ne?”
“Ne, ženo – Tatari dolaze. Moramo prijačati obranu.”
“Tatari ne postoje.”
“Ih, te tako postoje! Osvojili su pol i pol svijeta. Eno ih gore, na limnici od Kraljevstva našega.”
“Ajd, postoje kad hoćeš. I kad postoje i kad su strašni – što vrijedi braniti se?”
“Vrijedi, ne vrijedi – tko to zna? Nisi glumpara. Svjetat ću te: kad Tatari napadnu do u velike blizine, kad se zbliznu na blizinu oka – e, a oni ne nose rokava – ne gledaj im šare po rokama!”
“Kakve šare?”
“Iscrtane im ruke od ramena do pesti. Ne gledaj to: tko pronikne šaru tu, taj je tucet i tucet puta i klet i zaspan i trešten. I tad, nema više...”
Drita više i ne sluša kraljevca; gleda u daljinu, u maglene kravopijske šikare. Vidi konja, na konju jahač, ide do grada.
“Tko to biva?”, upita kraljevac.
“Ja znam”, reče Drita. “To je ono!”
“Koje ono?”
“Moje dijete! Evo ga, vraća se s puta!”, drekne Drita, provuče se kroz zidine između iščijanih balvana pa krene u susret jahaču konj kojega je jurio brzo, poput dobro namašćene strijele.