Povodom obznane gradova koji su prošli u drugi krug utrke za naslov Europske prijestolnice kulture (EPK) 2020., razgovarali smo s pročelnikom Odjela za kulturu Grada Rijeke
“Luka različitosti“ je u drugom krugu natjecanja za titulu EPK 2020. Koje emocije i razmišljanja o onom što je iza i onom što slijedi su trenutno najprisutniji u riječkom organizacijskom timu?
Sretni smo, ali ta sreća dosta brzo prolazi, s obzirom da ćemo odmah upasti u “mašinu“ drugog kruga koji je puno kraći. Vlada jedna slatka nervoza, ono što moramo isporučiti u drugom krugu je konkretnije i preciznije. Prvi krug činilo je puno širokih pitanja oko kojih se čovjek može raspisati. Drugi krug je puno precizniji budžetski i programski, traži preciziranje konkretnih realizatora i ciljeva. Tu nema prostora za neodređene odgovore što je u prvom krugu de facto moguće. Ali radujemo se, i čestitam svim gradovima koji su ušli u drugi krug (Pula, Dubrovnik i Osijek, op. L. J.).
Ključ je u kompromisu
Kulturno-povijesno naslijeđe, demografska i društvena struktura, politički stabilan okvir i kulturna strategija donesena “još“ 2013. stvaraju preduvjete da pogram EPK zaista bude implementiran sukladno natječajnim propozicijama, strateški i kapilarno, a ne tek pompozno-formalistički?
U principu da. S tim da postoji jedna razlika, koju smo osvijestili tijekom pripreme kandidature, između onoga što je idealno da grad napravi sam za sebe u okviru realnih potreba, i onoga što Europa očekuje od EPK. Treba biti iskren: EPK je politički projekt EU koja je odlučila da tu titulu svake godine rasprši u neki dio same sebe i da to bude reprezentativno. I koliko god se sve kulturne politike EU uvijek kunu u inkluziju, bottom up i u sve ono što su, recimo, pozitivne kulturne i demokratske prakse, to su često i floskule. Jer bitan je i spektakl, bitno je da je budžet veći, a ne manji, ipak paze da način na koji će neki grad biti prijestolnica kulture ne bude previše opasan, previše off, da ne bude... baš da ne bude opasan, to je prava riječ. Europska politika je kompleksna. Dugo je nastajala ta komplicirano strukturirana skrb o kulturi. Svatko tko je radio bilo koji EU projekt, zna da je količina vremena potrebna za administriranje postala toliko iritantna u odnosu na kreativni dio, da to nekad zna biti grozno, a EPK je sličan projekt. I toga moraš biti svjestan čim uđeš u natjecanje. Nemoguće je da grad napravi ono što je dobro za njega, a da pritom ne bude zadovoljna i druga strana.
Kandidatura za, a onda i eventualna realizacija programa EPK 2020, temelje se na sinergiji pristupa “odozgo“ i “odozdo“. Kada je riječ o prvom, što riječka kulturna administracija vidi kao ključne ciljeve koji bi trebali biti realizirani u prostorno-vremenskoj točki “RI 2020.“, sa ili bez titule EPK?
Prvo, mislim da smo iskreno kombinirali “odozgo“ i “odozdo“. Poticaji jesu išli od nas, ali su uvijek bili poticaji u smislu da se najšira baza aktivira, od ustanova kao najvećih aktera, pa do pojedinačnih građana koji su imali priliku participirati svojim idejama. Mislim da se kroz javnu komunikaciju uspostavilo dosta dobro povjerenje. Scena je super odreagirala na cijelu priču oko EPK. I na tome im zaista hvala. Nama je prvi cilj jačanje scene, jačanje kapaciteta. Druga stvar koja je bitna jest promjena lokalnog mentaliteta u segmentu kulture, kreativnosti, doživljaja samih sebe i samopoimanju. Riječani se još uvijek čude turistima u gradu. Mi od sredine 90-ih jedva da smo industrijski grad, a u komparaciji s onim što smo bili prije 50 ili 100 godina nismo nikakav industrijski grad. A i dalje, kako iznutra tako i izvana, vrijedi parola "industrijski i lučki grad“. Rijeci zaista treba promjena, dovršetak postindustrijske tranzicije. Ona ne može niti treba postati divovski kulturno-turistički centar jer je to nonsens, ali mora pokušati uzeti dio kolača koji može uzeti. Nalazimo se na spoju Istre i Kvarnera koji imaju dvije trećine turističkih noćenja u RH, na dobrom smo prometnom položaju, blizu drugih velikih gradova. Moramo prestati biti jedini neturistički grad na Jadranu. Turizam je mogućnost izvoza našeg kulturnog proizvoda. Pritom ne prizivam scenarij poput splitskog, iako u njemu često ima puno šarma.
Koje lokacije čine prostornu mrežu “Rijeke 2020“?
Ja bih rekao da je “Benčić“ (nekadašnja tvornica “Rikard Benčić“, op. L. J.) lokacija broj 1, Hartera lokacija broj 2. Ovim primjerima pokazujemo kako mijenjamo industrijski imidž mijenjajući namjenu bivšim industrijskim prostorima. Pritom, kad je riječ o “Benčiću“, to jest velik i relativno skup projekt, no jeftiniji je od novogradnji i pogodan je za sufinanciranje iz EU fondova. Nije rizičan, u njega ulaze postojeće ustanove (Muzej grada Rijeke, Gradska knjižnica, Muzej moderne i suvremene umjetnostI (MMSU), op. L. J.), sa postojećim kadrovima, znanjem, poviješću. On treba udomiti ustanove koje trenutno rade na 20% optimalnih prostornih kapaciteta. Što se tiče Hartere, tu priču radimo sa savezom udruga “Molekula“ koji je taj prostor, uz još dva, dobio na upravljanje. Usto, u programima se pokazalo da je riječki lukobran ili Molo longo mjesto koje brojne udruge i ustanove žele razvijati kao urbanu lokaciju. On je sad poluimprovizirana šetnica, ali ljudi u njemu vide potencijal, jer je u centru grada i najizravniji je kontakt Riječanâ s morem. To bi mogao postati jako interesantan javni prostor za sve projekte u sklopu EPK koji se žele njime baviti.
Ocrtajte nam dijapazon kulturnih projekata pristiglih „odozdo“ i uključenih u program kandidature. Je li njihova vrijednost u uklapanju u propozicije inicijative EPK (osvještavanje europskog identiteta, socijalna uključivost i slična, uvjetno rečeno, opća mjesta) ili će biti moguće uočiti i njihovu samosvojnost, da ne kažemo avangardnost?
Kroz javni natječaj smo dobili oko 250 projekata, a njih 80-ak smo ugradili u natječajnu dokumentaciju u prvom krugu. Ima tu svega: od off projekata na periferiji grada, do megalomanskih scenskih ili glazbenih produkcija. Mislim da su projektni prijedlozi dovoljno samosvojni i avangardni zato što je sam koncept kandidature sugerirao da se to traži. Čim se bavite različitošću ili pitanjem rada, već ste potakli ljude da budu hrabri, kritični i provokativni. Ima manjinskih, LGBT, medijskih i znanstvenih programa. Mislim da je stvarno pokriven najširi dijapazon onoga što danas uopće smatramo kulturom. No u drugom nas krugu čeka ozbiljno preslagivanje svega toga, budući da je potrebno uvesti figuru umjetničkog direktora koji će iz sadašnje slike probati izvući maksimum, u kontekstu onoga što smo spomenuli: “OK, to je ono što vama treba, ‘ajmo sad to ‘upakirati’“.
Kultura i demokratičnost
Polaže li se previše nade u navodno demokratični ‘bottom up’ pristup? Motiv za ovo pitanje mi je slučaj festivala “Republika“ koji je zamišljen kao platforma za umrežavanje razasutih kreativaca i kulturnjaka, da bi na kraju ispalo da ga oni sami jednim dijelom ne žele jer je poremetio ustaljenu interesnu dinamiku...
Fejkerski je kleti se u bottom up, kad je sistem primarno javno-institucionalni top down. No kod većeg dijela “nezavisnog“ sektora smeta me što mu je često bitnija forma od sadržaja. Uopće me ne zanima unutarnja struktura organizacija, niti je li nešto top down ili bottom up. Ali trend je da postaje bitnija procedura od proizvoda. Ispada da je važniji loš proizvod s kompleksnom participativnom praksom, nego fenomenalan kulturni proizvod koji je proizveo neki tiranin. Ne mislim da je područje kulture i umjetnosti plodno tlo za široko participativne, pregovaračke priče, zato što je kreativnost primarno individualna stvar. To ne znači da ljudi ne mogu surađivati, ali iz iskustva vidim da participativnost često usporava i da je ta forma, bitna iz internih svjetonazorskih razloga, zapravo postala teret pri bavljenju samim produkcijama. Što se tiče “Republike“, žao mi je što ta priča nije mudrije odigrana, počevši od mene, ali mislim da se tu, među inim, pokazalo da ti participativni ne vjeruju toliko u participativnost, nego vole biti dominatori u nekoj niši koju smatraju svojom.
“Nezavisnost“ ispada statusnim simbolom koji nastojimo utržiti...
Nemam ništa protiv trženja, dapače, sve je nekakva transakcija, ali nošenje tog “nezavisnog“ kao neke zastave, gdje je nezavisno jednako ispravno, moralno i bolje, mi je promašeno. Nikad nisi nezavisan, uvijek si u nekoj kompliciranoj interakciji s izvorima financiranja, publikom, medijima, partnerima. Svaka udruga želi više novca, a više novca je više odgovornosti – čim je odgovornost u igri, tu nema nezavisnosti. To je partnerski odnos u kojem dvije strane – ako vlada demokratski, pluralistički pogled na svijet – uopće ne moraju imati isti svjetonazor, ali su međuzavisne. Svaki ugovor je zavisnost, dok god se potpisuju ugovori, zavisimo jedni od drugih. Najgore je u toj trgovini kad pozicija moći ne vidi da je to razmjena, u kojoj nema moćnije i nemoćnije strane. S jedne strane je javni novac, a s druge usluga isporučena za javnost. Uostalom, vidljivo je da najrazvijeniji konglomerati tzv. nezavisne scene, kao u slučaju Zagreba, a sada i Rijeke, teže javno-civilnim partnerstvima i hibridnim ustanovama. A to definitivno nije nezavisnija, nego partnerskija pozicija, što govori u prilog mojim tezama.
Spustimo se još stepenicu “niže“. Dojam je da kandidatura Rijeke za EPK ozbiljno računa ne samo sa “službenom“ izvaninstitucionalnom kulturom, nego i s narodom u cjelini. Zanimljiv je naglasak koji riječki kandidacijski koncept stavlja na pitanje rada, (propale) industrije i sl., programatski se distancirajući od klišejizirane, elitističke vizije kulture...
To pokušavamo bez fige u džepu. Mislim da je to vidljivo i iz rada dviju najelitnijih ustanova, HNK i MMSU. HNK se generalno otvara javnosti, pogotovo kroz participativne programe kao što je program “Diplomirani gledatelj“. U MMSU-u je zanimljiva situacija jer je ravnatelj Slaven Tolj, a on je “izrastao“ u izvaninstitucionalnoj kulturi i dobro su mu poznati njeni mehanizmi. Puno njegovih projekata uključuje osnovnošokolce, umirovljenike, npr. izložba u kojoj su umirovljenici bili kustosi. Stvarno pokušavamo priču maksimalno raširiti, iako da Vam budem iskren, nisam siguran koliko je to moguće dok god je naš edukacijski sustav takav da škole stvaraju kulturno neinformirane naraštaje. To ne vrijedi samo za Rijeku, nego generalno za cijelu Hrvatsku. Mislim da ćemo uskoro imati velikih problema ako ne počnemo ozbiljnije tretirati kulturu u obrazovnom sustavu. Uvijek će postojati ljudi koji će konzumirati tradicionalne, subvencionirane umjetnosti, ali danas je ponuda svih drugih sadržaja toliko ogromna, pogotovo za Digital Natives koji su prije nego li uđu u školu na touch screenu i zatrpani su informacijama. Ozbiljno se pokušavamo baviti najširom javnošću, ali paralelno imam ozbiljnu skepsu jer je pop-kulturna produkcija koja se nalazi izvan sustava o kojem razgovaramo užasno moćan konkurent, naročito u digitalno doba. Zapravo je pitanje do koje mjere smo mi kao ipak jaki tradicionalisti sposobni odraditi tako široke procese.
Kreativne industrije s periferije
Može li nam ono što je nekad bilo industrija s tisućama zaposlenih, danas donijeti razvoj u funkciji kulturne baštine, iako ova ni u najkreativnijoj varijanti i u najpovoljnijim okolnostima ne može angažirati ni približno toliko ljudi, pogotovo ne iz radničke klase?
Apsolutno, i takve stvari treba izgovarati eksplicitno, kultura i čitav segment kreativnih industrija ne mogu nadomjestiti klasične industrije, ali trebaju pokušati izvući svoj maksimum. Na nekoj široj europskoj i globalnoj skali, mi definitivno nismo najidealnije mjesto za ovo, ali ipak postoji dovoljno potencijala da taj sektor funkcionira bolje nego što sada funkcionira. Bitno je naglasiti da je u EPK priči naš ozbiljni partner Sveučilište koje je strašno bitan razvojni faktor u Rijeci. Rijeka je od 17. st. uvijek imala neki vid višeg školstva, ali suvremeno riječko sveučilište postoji tek 40 godina. Krajem 60-ih i početkom 70-ih, dok je industrija bila na vrhuncu, Rijeka je bila grad bez trećeg i četvrtog sektora, a sad je obratno. Sad imamo Sveučilište s ogromnim razvojnim ambicijama. Mislim da Sveučilište može biti generator dolaska u grad, ali i ostanka u njemu. Cijelu priču oko kulturnih i kreativnih industrija stoga ne treba gledati statično. Rijeka prije 15 godina nije imala ni Školu za primijenjene umjetnosti, ni Akademiju primijenjenih umjetnosti, ni privatne medije. Sad to sve ipak postoji, i to je nekakav ekosistem koji treba njegovati, pa ako se pokaže da je to četiri posto riječke ekonomije, bolje da je četiri, nego dva. S tim da se na sve to veže turistički dio priče. Doduše, taj dio svi mi u kontinentalnoj Europi, a pogotovo u Jugoistočnoj, loše radimo. U Britaniji su kultura i turizam uvijek sektorski povezani. OK, oni to znaju vulgalizirati, ali kad vidite kako danas izgleda Liverpool koji je prije domaćinstva EPK 2008. bio u rasulu, shvatite da način postoji. Samo ne treba biti naivan i reći “kulturne i krativne industrije će zamijeniti klasičnu industriju“ – ponavljam, neće. Ali da se puno može učiniti, može se.
Polučuje li inicijativa EPK željene rezultate u sredinama koje su ionako društveno emancipirane te ekonomski i kulturno razvijene, dok dubioze i disktuabilni učinak ostavlja u gradovima s europske periferije, npr. Mariboru, Tallinu, Vilniusu?
Nama kao tranzicijskoj, posttranzicijskoj ili kakvoj već zemlji uvijek Maribori i Tallini vise nad glavom, i činjenica je da su uvijek EPK-ovi bili problematični u sličnim zemljama. Tu je glavno pitanje ukupnog društvenog razvoja. Mi sigurno nemamo know how kakav imaju Francuzi ili Englezi. Bilo bi sad suvišno ulaziti u to zašto je tome tako, naprosto, oni su uspješnija i posloženija društva. Mislim da nam i u sferi kulture kronično nedostaju organizacijska znanja, i ma kako god na puno mjesta zabljesnuli neki kulturni menadžeri, poduzetnici i sl., činjenica je da je kod nas kultura upravljački problematičan sektor.
Nepostojanje nacionalne strategije
Kako realizirati ambiciozne kulturne politike isključivo ekonomizacijom i preraspodjelom postojećih lokalnih resursa, bez povećanja proračuna i nacionalne koordinacije?
I konstruktivni rezovi su ponekad izraz ambicije! Pravo je čudo kako je kulturni sustav gotovo neokrznut preživio ovako dugu krizu. Mislim da je to postignuto nauštrb nezavisnog sektora i kvalitete programa. Jer ipak, nije da se, kao u BiH ili Srbiji, ugasila neka od ključnih ustanova. Na papiru, sustav je preživio, ali mislim da će, ako se ubrzo ne dinamizira, biti problema. Država nema kulturnu politiku, uređena je bizarno, sa županijama koje imaju manju moć od pojedinih gradova. Imamo suludu situaciju da su gradovi, ako ništa, zbog EPK napravili kulturnu strategiju, pa ispada da imamo strategije najnižeg reda, a nemamo višeg. To je potpuni kaos, jer planirati iz lokalne perspektive, bez da znaš što se događa na nacionalnoj razini je vrlo manjkavo.
Gradimo od krova...
Upravo tako. Sad, ne mislim da je obratno dobro. Ali mislim da su ključni hrvatski strateški kulturni dokumenti trebali nastati odjednom, i da su gradovi trebali zajedno s Ministarstvom paralelno slagati neku strategiju, koja bi obuhvatila od nacionalne razine, preko četiri-pet makroregionalnih centara, na niže. Sad je korak na Ministarstvu, bilo koje vlade. Situacija je stvarno perverzna, gradovi imaju kulturne strategije, a da na vrhu ne postoji ni jedna pisana riječ o tome što ti gradovi znače iz nacionalne perspektive.
Proračunska stavka riječkih javnih potreba u kulturi ove je godine tri puta “mršavija“ nego 2009. te s 5,8 mil. kuna iznosi svega 1,5 mil. kuna više od gubitka koji je prethodnih godina nagomilao, a dijelom i zatajio, HNK. Vjerujete li da imate snage reformirati model kulturnog gospodarenja u kojem su moguća stanja poput ovog?
Institucionalna kultura jest u komfornijoj poziciji od izvaninstitucionalne, ali ne treba tvrditi da su to mastodonsti koji ništa ne rade. Što se tiče reformi, neke se svakako mogu uraditi bez obzira na financije. Odjel za kulturu odradio je ključne strateške upravljačke pomake. U potpunosti smo se odrekli programiranja i upravljanja infrastrukturom. Prije četiri godine, kada sam došao na ovu poziciju, imali smo situaciju da grad upravlja i programira prostore kao što su Art kino, HKD (Hrvatski kuturni dom na Sušaku, op. L. J.), Filodrammatica, a klub Palach je bio ugostiteljski objekt. Sad smo u situaciji koja je puno čišća, Art kino je postalo javna ustanova, HNK je preuzeo HKD kao drugu scenu i postao prvi HNK s ozbiljne dvije scene, a preostalim dvama prostorima i Harterom upravlja SU “Molekula“. Dakle, upravljački smo potpuno promijenili situaciju. To je svježe, mjerljivi rezultati se tek očekuju, ali već se vide ozbiljni pomaci. Art kino je u prvoj godini nakon osamostaljenja skoro udvostručilo broj projekcija i povećalo broj posjeta za gotovo 20%. Isto se vidi i s HKD-om jer je HNK za 20% povećao broj produkcija samo na temelju ovih upravljačkih promjena. Puno smo napravili i suradničkim modelima poput "Muzeji zajedno" sa Primorsko-goranskom županijom i ovogodišnjim Riječkim ljetnim noćima koje su postale participativni projekt svih gradskih ustanova. Ipak, ključna je kulturno-politička odluka u državi ona vezana za mogući preustroj sustava HNK-ova. Vidljivo je da su nac. kazališta, koliko god im bilo lakše, na rubu – ako ne dođe do promjene, morat će se početi smanjivati broj zaposlenih. To se možda u početku neće odraziti na kvalitetu jer vjerojatno 280 ljudi može napraviti što i 300, ali tom logikom će se na kraju doći do situacije u kojoj naprosto neće biti moguće manje – ne možeš imati simfonijski orkestar od 30 ljudi. Činjenica je da smo mi jedina zemlja u kojoj su nacionalna kazališta na teret gradskih proračuna, a ozbiljno nacionalno financiranje usmjereno je samo na ionako prebogati Zagreb. Kad bi se ostali gradovi barem djelomično rasteretili, oslobodila bi se značajna sredstva. Split i Rijeka daju 10-11% svojih proračuna za kulturu, što je za gradove te veličine presedan na europskoj razini: nema gradova te veličine koji imaju tako velike ustanove, od kojih se očekuje da ih sami financiraju. Ja Vam garantiram da ni Rijeka, ni Osijek, ni Split ne mogu ni mrdnuti s postojećim resursima. I to nije tema gradskih kulturnih politika. To je pitanje od nacionalne važnosti.
Postoji li opasnost od toga da se reforme svedu na “rezanje“, odnosno da se reorganizacija kulturnog sektora, tj. mjere koje se u riječkom slučaju provode ili planiraju pod egidom “strategije promjena“, možda i nesvjesno, u duhu vremena, prometnu u mjere koje će u konačnici eliminirati kulturu kao opće i relativno široko dostupno dobro?
Mislim da bi se kulturni sektor više trebao truditi da bude opće dobro. Ne volim kad se nešto apriori naziva općim dobrom, a to javnost ne uživa. Ponavljam, radi se o važnom nacionalnom pitanju, a ne o lokalnim strategijama! Kulturne elite koje završe u politici, tj. koje stoluju u Zagrebu, moraju odlučiti treba li Osijeku simfonijski orkestar, ili će odlučiti da orkestar treba samo Zagreb. Ili neka odluče, simfonijski orkestar će biti u Zagrebu, ali mora 73 puta godišnje nastupiti u Osijeku, Đakovu i Vinkovcima. Ova primjedba ne ide na adresu ni jedne političke stranke, jer se o tome nije pričalo 25 godina, a to je stvarno nevjerojatno, da se o tim pitanjima tijekom proteklih 25 godina nije razgovaralo!
S obzirom na to da Vam dobro ide u natjecanju za titulu EPK 2020., planirate li u “fušu“ pomoći kolegama iz Odjela za sport, pa da konačno u Rijeku stignu i Mediteranske igre?
Ovim se pitanjem eliptično vraćamo na prvo. Činjenica je da je Rijeka pet puta izgubila kandidaturu, ali je pritom izgradila svu najavljenu infrastrukturu. I koliko god bilo luzerski izgubiti, same kandidature su imale smisla jer su nas – inače nesklone dugoročnom planiranju – natjerale da dignemo pogled s preživljavanja od danas do sutra i upitamo sami sebe: “Dobro, što želimo postići za šest godina?“ Mislim da kroz kandidacijske procese za Mediteranske igre ili EPK puno učimo, a to je najvažnije.