Mario Kikaš  

Kroz pečenu maglu liberalne mitologije

Mira Bogdanović, jugoslavenska povjesničarka i sociologinja s adresom u Amsterdamu, svjesno je dirnula u osinje gnijezdo napokon objavivši svoju knjigu o Milovanu Đilasu kod malog, ali sve boljeg i boljeg beogradskog anarhističkog izdavača – Centra za liberterske studije. Na kontekst dugog puta – od pisanja studije do objavljivanja u raznim kraćenim, revidiranim i prevedenim verzijama , upozorava u predgovoru knjige naslovljene Konstante konvertitstva: Hod u mjestu – Od Đilasa do Đilasa. S ugodne distance, čije pogodnosti i sama više puta ističe. Mira Bogdanović piše ne samo monografiju o jednoj povijesnoj ličnosti, nego prije svega studiju o konstrukciji i recepciji jednog povijesnog slučaja i njegovim političkim uvjetima (i suvremenim implikacijama). Dok ispisuje redove o Đilasovim redcima koji su ga odveli u “disidentstvo”, Bogdanović ispisuje i presudu čaršije vlastitoj kritičkoj ličnosti i oštrici. Usudila se oglušiti na moralizam građanskog Beograda. Odlučila je pisati unatoč upozorenjima da će “povrediti osećanja”.

Hladnoratovski projekti i “povreda osećanja” I upravo zbog toga važnost knjige Mire Bogdanović ide onkraj dobro obavljenog historiografskog, arhivskog, pa i filološkog posla. Njezini zaključci i strpljivo rušenje mita u kontroliranim uvjetima kroz četiri poglavlja knjige u stalnom su polemičkom sugovoru sa suvremenom srpskom liberalnom mišlju koja je taj mit izgradila (a onda i na sve načine sprečavala i odgađala njegovo rušenje).

Središnje mjesto u knjizi zauzima njena već prije objavljena studija Milovan Đilas, Nova klasa i CIA, prilagođena novom ukoričenom izdanju i prevedena s engleskog na srpsko-hrvatski. U njoj iznosi tezu o hladnoratovskoj propagandnoj uvjetovanosti apelativne funkcije Đilasove najvažnije knjige Nova klasa. Drugim riječima, bez obzira na “disidentsku” poziciju Jugoslavije i Tita između dva bloka, Đilasova je knjiga prije svega bila dio CIA-inog “knjižarskog” projekta kojim se pokušalo izravno utjecati na stanje misli iza Zida. Tako njena funkcija nije bila u podrivanju ili eventualnom rušenju jugoslavenskog političkog poretka, nego u dokazivanju malignosti komunističkih režima kojim bi se Zapad okoristio na drugim stranama svijeta – prije svega u Trećem svijetu i nešto manje u Istočnoj Europi. Iako napisana kao svojevrsna kritika jugoslavenskih prilika, Nova klasa nije naišla na recepciju u tadašnjoj Jugoslaviji i to ne (samo) zbog zabrana tiskanja i raspačavanja, nego zbog toga što to nije bio primarni interes američke politike. Za SAD, Tito je bio prvotni disident. Đilas je bio tek lutka kojom se moglo (o)lako upravljati. Toliko lako da se moralo postaviti i pitanje autorstva Nove klase.

Mapiranjem izdavačko-redaktorskih puteva Bogdanović ukazuje na lakune i nejasnoće u tom procesu koje mogu biti dokaz i “fizičkom” uplivu CIA-inog aparata u sam tekst Nove klase čiji (autorov) original ne postoji, nego je “original” zapravo “subvencionirani prijevod” na američki engleski neimenovanog prevodioca, “anonimnog sveučilišnog profesora”. Da stvar bude dovedena do potpunog paradoksa, prvo izdanje na domaćim jezicima izdano u velikoj nakladi (bez impressuma) 1990. godine prijevod je “neizmjerno poboljšane američke verzije” nastale u izdavačkoj kući Praeger koja je surađivala s CIA-om na svojim izdanjima. Iako zamišljene kao historiografsko-politološki rad, Konstante konvertitstva ovim se poglavljem tako (nesvjesno) upisuju među (malobrojne domaće) znanstvene radove koji upravo u analizi autorstva, tj. atribucije, vide neizostavan aspekt u sagledavanju funkcije i mjesta, a onda i interpretacije samog teksta. Riječ je o pristupu deficitarnom u našoj filologiji koji je tek nedavno naišao i na svoju teorijsku artikulaciju.1

Status autora Ono što kompleksnost “slučaja Đilas” dodatno uslojava jesu i sami mehanizmi konstrukcije autora, tj. Milovana Đilasa, kao disidenta ali i kao intelektualca. Dakle osim stavljanja pod upitnik samog Đilasova pisanja, Bogdanović od početka u pitanje dovodi i samog Đilasa i pokriće za njegov disidentski i analitičko-metodički kapital. Time, donekle, nadoknađuje i najveći nedostatak središnjeg poglavlja knjige – manjak tekstološke analize Nove klase. Već u sljedećem poglavlju autorica podastire najznačajnije kritike, što strane (Crossman) što domaće (Brković, Bilandžić, Kelezić), koje s pravom Novoj klasi zamjeraju nedostatak analitičnosti, nekoherentnost i dnevnopolitičku argumentaciju, čime ova knjiga gubi na znanstvenoj važnosti koja joj se često priznavala u novim disciplinama zapadnih društvenih znanosti. Iako svi autori koje Bogdanović citira inzistiraju na konvertitstvu kao stalnoj odrednici Đilasova političkog puta (a neki kažu i karaktera), ipak ostaje pitanje dodatnih mehanizama kojim je zapadni prop-aparat uspio od Đilasa stvoriti “najubojitije oružje u arsenalu istine”.

Prije nego što se upusti u, neki će reći, prilično slobodne zaključke, Bogdanović predočava mrežu institucija koje su tijekom Hladnog rata u Europi igrale nedvosmisleno propagandnu ulogu – od i danas postojećeg Radija Slobodna Europa pa do ugaslog Kongresa za slobodu kulture koji je okupljao tzv. antikomunističku ljevicu kao važnu kariku u propagandno-intelektualnom otporu SSSR-u, ali i postojećim komunističkim partijama u Zapadnoj Europi. Đilas je sa svojom Novom klasom, ali i aurom koju je stekao nakon uhićenja (1956. nakon kritike jugoslavenske rekacije na Mađarski ustanak), zajedno s plejadom bivših staljinista i američkih trockista postao jedna od bitnih ličnosti  tzv. antikomunističke ljevice. U tom smislu, on je samo jedan od likova svjesno stvaranih u propagandnom ratu koji je upravo u političkim konvertitima vidio svoje najvjernije i najproduktivnije bojovnike i vojnike. Povijesni je paradoks, a i pouka, da su desnu vanjskopolitičku agendu SAD-a tijekom Hladnog rata uvelike održavali nekadašnji pripadnici američke (trockističke) ljevice koja je u međuvremenu postala tzv. antikomunistička ljevica. Stvorivši mrežu organizacija i medija, oni su odradili lavovski posao prvenstveno u obuzdavanju komunističkih partija u Italiji i Francuskoj, a onda i u stvaranju građanske opozicije u istočnoeuropskim režimima čiji su mnogi jurišnici postali čelnici novih režima nakon “demokratskih” promjena. Oni “manje uspješni” i snalažljivi  poput Đilasa ostali su živjeti na lovorikama disidentske slave.

Smrt disidenta i slon u sobi Kao što je rečeno na početku, rad Mire Bogdanović svoju važnost crpi iz umijeća povezivanja ove hladnoratovske konstrukcije mita o Đilasu i njegove današnje političke utrživosti. Tek nakon 1990. mit o Đilasu dobiva i domaću izvedbu. Nakon što se kao gumena lutka zapadne politike ispuhao, ostalo je domaćim konvertitima da od njega naprave novog idola i antipoda svim autoritarnim figurama koje su se prošetale ovozemljem kroz drugu polovicu dvadesetog stoljeća. Tako je Đilas postao igrač za sva vremena i sve političke trenutke. Ubrzo se svaka “greška” u zrenju i razvoju srpske demokracije tumačila nespremnošću da se odabere Đilasa umjesto Tita, Rankovića ili kasnije Miloševića, a njegovi su se stavovi iz 1954. prevodili u 1994. i kitili oznakama liberalizma. Osim što je takvoj generalizaciji promaklo mnoštvo kontradikcija i “detalja” koje se vežu uz njegovo ime i djelo, ona je od Đilasa napravila okamenjenu referencu i(s)konostasa suvremenog srpskog liberalizma. Kritici tog političkog sljepila i potpuno promašenih kategorijalnih rješenja Mira Bogdanović posvećuje zadnje poglavlje imenujući njihove nositeljice (Vesna Pešić, Zagorka Golubović, Biljana Kovačević Vučo itd.) i upućujući na njihove analitičke bućkuriše ili olake političke atribucije. Time dovršava posao rušenja mita o Đilasu i njegovih suvremenih (pod)nositelja koji, kao i nekoć, iz vida ispuštaju velikog slona u rozoj baletnoj opravi koji s kišobranom u ruci poskakuje tik ispred njihovih noseva, a oni se prave da ga ne vide. Zvuči potpuno nevjerojatno da danas, poslije svih transformacija i kriza te njihovih vidljivih posljedica, netko pokušava govoriti o “novoj ljevici”, a da pritom potpuno iz vida ispusti antikapitalističku dimenziju njenog eventualnog programa ili političkog horizonta. Jednako nevjerojatno kao da netko govori o “novoj klasi”, a da ne uzme u obzir zaključke Mire Bogdanović. Vrlo nevjerojatno vjerojatno.