Kruh, mlijeko i Novi list

Nedavno sam nešto bio govorio u Rijeci; tom prigodom nisam mogao izdržati da se malo naglas ne divim Novom listu. Poslije nastupa dobronamjerno su me upozorili da Riječani Novi list i ne smatraju nečim posebnim – da je njima on nešto kao i kruh i mlijeko: dio svakodnevice, nešto što se podrazumijeva. To upozorenje izgleda posve umjesno: zamislite kako bi Zagrepčani­ma izgledao gost koji hvali Večernji list! Ali, u drugu ruku, Novi list je – barem za mene – puno više od kruha, mlijeka i artikla široke potrošnje.

Novi list čitam svakodnevno već gotovo dvadeset godina, od 1990, otkad se u Hrvatskoj Tuđmanove ere uspio uspostaviti kao dragocjena oaza normalnosti. Svjestan sam mnogih ograničenja ovih novina – tko bi mogao dvadeset godina iz dana u dan davati po pedesetak stranica samoga savršenstva i genijalnosti? – ali ih svejedno smatram najboljim dnevnim listom u Hrvatskoj.

Zato mi je jako teško palo i jako me zabrinulo ono što je ovih dana isplivalo u javnost. Novi list, kao jedan – da oprostite – simbol drugačije Hrvatske, baš one Hrvatske u kojoj bih htio živjeti, našao se u srazu s drugim simbolom te Hrvatske: s Viktorom Ivančićem i Marinkom Čulićem, urednicima lani ugašenoga Feral Tribunea.

Feralovci u Novom listu

Prošle je godine Novi list ozbiljno krenuo u novu rundu borbe za tiražu, privlačeći publiku – između ostalog – angažiranjem niza vrlo bitnih imena hrvatskoga novinarstva (bitnih barem za nekoga tko je u proteklih dvadeset godina kritički čitao novine). U Novi list došli su – ili se vratili – Đermano Senjanović Ćićo, Sanja Modrić, Jagoda Vukušić, Denis Romac, Dražen Vukov Colić, Tatjana Gromača, Predrag Lucić, Ivica Đikić i niz drugih autora; velik broj njih došao je upravo iz ugašenog Ferala. U kolovozu sam u Novom listu našao i kratku noticu da su se novinarskoj ekipi priključili ni manje ni više nego Marinko Čulić i Viktor Ivančić, i to je itekako obećavalo. Međutim, otad pa do danas u novinama koje čitam svakodnevno nisam našao nijedan tekst ove dvojice – osim što su u novogodišnjem broju, u anketi o “događaju godine” po izboru “15 prvih pera Novog lista”, među “15 prvih pera” uvršteni i Čulić i Ivančić. Nisam se, dakle, bio prevario – oni su još suradnici Novog lista; ali mora da su na odmoru, ili na bolovanju, ili na nekom uredničkom poslu.

Prošloga je tjedna, međutim, javnost saznala (osobno sam o tome čitao u četvrtak, 29. siječnja, na H-alteru, u obliku “natuknica koje već nekoliko dana kolaju internetskim prostorom”) da su Marinko Čulić i Viktor Ivančić, istina, cijelo vrijeme na platnom spisku Novog lista – ali im Novi list ne želi objavljivati tekstove.

Nikoga ne plaćamo da ne bi radio

Nepotpisana Kronologija šikaniranja u Novom listu (http://www.h-alter.org/vijesti/mediji/storniranje-do-daljnjega) tvrdi da su Čulić i Ivančić, kao kolumnisti, primljeni u stalni radni odnos u Novom listu u kolovozu 2008, “i to na traženje uredništva lista i tadašnje uprave poduzeća”; da su dvojica novinara trebala pisati i za Novi list, i za tjednik koji je poduzeće namjeravalo pokrenuti; Ivančić je od 1. rujna trebao u Novom listu pisati kolumnu ponedjeljkom. No “tri dana uoči objavljivanja prve kolumne” dojavljeno mu je da se “’pisanje stornira do daljnjega’ – kako za njega, tako i za kolegu Marinka Čulića – i to po nalogu novoga većinskog vlasnika Novog lista.” (Novi je list, naime, lani promijenio vlasničku strukturu: većinu dionica kupio je Robert Ježić, vlasnik tvrtki Dioki i Dina, Riječanin i “dugogodišnji član HDZ-a”.)

U prosincu prošle godine, kaže Kronologija, nova je direktorica Novog lista, Nataša Mijačika, Čuliću i Ivančiću ponudila “sporazumni raskid ugovora o radu”. Kad ga oni nisu prihvatili, uslijedilo je učestalo pozivanje na “poslovne dogovore” u Rijeku. Potom je glavni urednik Novog lista, Goran Kukić, naručio od Čulića i Ivančića tekstove za broj novina od 5. siječnja. “Poslani tekstovi 5. siječnja nisu objavljeni u Novom listu, također uz obrazloženje da su ‘stornirani do daljnjega’, i to po nalogu uprave i većinskog vlasnika”, obavještava Kronologija, navodeći dalje da je Kukić izjavio Čuliću i Ivančiću da se Robert Ježić “kategorično protivi objavljivanju njihovih tekstova”.

Novi je list reagirao na ove optužbe – koje je 29. siječnja podržao Izvršni odbor Hrvatskoga novinarskog društva, a dan kasnije ponovljene su i na konferenciji za novinare Građanskoga odbora za ljudska prava – tekstom glavnog urednika Kukića (u subotu, 31. siječnja). Poanta je teksta da u Novom listu cenzure nema ni u kojem obliku; uostalom, u novinama  bez problema radi i objavljuje niz ostalih bivših feralovaca. O Čuliću i Ivančiću Kukić najkonkretnije kaže ovo: “Nikoga ne plaćamo da ne bi radio. To se odnosi i na dvojicu kolega – Ivančića i Čulića – koji su trebali biti autori u planiranom političkom tjedniku. S obzirom na to da je taj projekt prolongiran, Uprava ih je zamolila za redefiniciju njihovog radnog statusa uz obećanje da na njih računa u trenutku pokretanja političkog tjednika. Nije bilo govora o otkazima, nije bilo prijetnji ni ucjena, nije bilo cenzure.”

Nešto ipak nije u redu.

Uspoređujući jednu i drugu verziju, jednu i drugu stranu ovog sukoba, moram primijetiti da se Novi list i Kukić nekih detalja iz Kronologije nisu dotakli. Oni ne spominju angažiranje Čulića i Ivančića kao kolumnista u dnevnom izdanju novina, kao što ne spominju ni naručene, a neobjavljene tekstove od 5. siječnja – upravo ono što je Čuliću i Ivančiću, pretpostavljam, dalo povoda da se žale na cenzuru. Suprotno “sporazumnom raskidu ugovora” iz Kronologije, Kukić tvrdi da je Čuliću i Ivančiću predloženo “redefiniranje radnog statusa”.

Recimo, eksperimenta radi, da je istina na strani urednika Novog lista. To bi značilo da se Ivančiću i Čuliću naprosto nije dalo raditi, ili da su im ponuđeni novi ugovori (s nižim honorarima, s nepovoljnijim uvjetima) na koje nisu htjeli pristati. Moguće; nitko nije svetac, svi smo krvavi ispod kože. Ali, ako je tako, zašto bi dvojica novinara izlazila u javnost sa svojom pričom? Zašto bi riskirali da ih se javno raskrinka kao lijenčine i pohlepnike? I zašto urednik Novog lista ne spominje planirane kolumne, zašto točku po točku ne pobija navode iz Kronologije maltretiranja?

Najblaži zaključak koji iz ovoga mogu izvući jest da tu nešto nije u redu. Dakako da se poduzeće koje slobodno posluje na slobodnom tržištu mora brinuti o profitu, da ne smije rasipati novce; dakako da kriza i recesija ne pogoduju pokretanju novog tjednika. Ali – znači li to da Čulić i Ivančić, suprotno onom što piše u Kronologiji, nisu htjeli raditi ništa drugo osim pisanja za tjednik? Znači li to, možda, da su za 5. siječnja iz inata napisali tekstove koji su bili takvi da ih se nije moglo objaviti (ili da ih nisu napisali, mada Kronologija tvrdi da jesu), a da Kukić o tome naprosto džentlmenski šuti?

Nešto ipak nije u redu. Nije u redu.

Nematerijalni kapital

Nesuglasice između Novog lista i Čulića i Ivančića očito su – čim su dospjele u javnost – na točki u kojoj se više ne mogu izgladiti; dva novinara koje iznimno cijenim očito neće nikad pisati u novinama koje iznimno cijenim. Možda i nije toliko važno zašto ta suradnja nije uspjela, jesu li se izjalovili poslovni planovi, jesu li prevladale osobne antipatije, ili ima prostora i za teorije zavjere, za paranoična razmišljanja o tome koji feralovci smiju, “da se Vlasi ne dosete”, pisati u Novom listu, a za koje se ipak mora povući crta.

Istinu znaju insajderi; mi ostali, stojeći sa strane, možemo ili spekulirati ili se senzacionalistički (i pomalo zlurado) sablažnjavati. Ni od jednog ni od drugog neće biti posebne vajde. Ono što će biti korisno i važno, mislim, jest javno i glasno dati do znanja Novom listu i ljudima koji ga posjeduju, vode i stvaraju da osim materijalnog i financijskog kapitala novine imaju i onaj nematerijalni; da je kredibilitet glavni adut ne samo vjerodostojnog novinara – kakvi su nedvojbeno Čulić i Ivančić – nego i vjerodostojnih novina; da se takav kredibilitet može izgubiti samo jednom; i, napokon, da Novi list može biti nešto poput kruha i mlijeka, artikl široke potrošnje koji kupujemo radi nagradne igre i vremenske prognoze – ali da može biti i nešto puno, puno značajnije. Ako to požele ljudi koji ga rade. Kao što su bili poželjeli nekoć, prije dvadeset godina, na početku Tuđmanove ere.