Suzana Marjanić  

Kružna instalacija-Wunderkamera

Najnovija izložba-zbirnica Vladimira Dodiga Trokuta, začetnika konceptualne i postkonceptualne no-umjetnosti i osnivača black-it-arta, odnosno prvoga našega protagonista crne umjetnosti kao i prvoga našega umjetnika smeća (Junk Art), začetnika antimuzeja industrijske arheologije kao poligona odbačenih uporabnih predmeta – koji se paradoksalno svim umjetnikovim angažmanima još uvijek nije institucijski ostvario – još jednom potvrđuje njegovu umjetnost kao likovnu alkemiju na razini odvojene duhovne stvarnosti, i to prema latinskoj alkemijskoj izreci solve et coagula. Naime, svaki izložbeni predmet prvotno je rastavljen, destruiran od svoje svakodnevne, pragmatične uporabe i onda nanovo ljubavnički, životno-energetski sastavljen, kao npr. čajnik kojemu je umjetnik oduzeo pipak za izlijevanje te je time modificiran, reći će Trokut – transmutiran, u svojevrsno cjedilo. Ne znam zašto, ali navedena industrijsko-alkemijska demontaža-transmisija u potpunosti me osvojila. I tako je u toj izložbenoj zbirnici Perpetuum mobile svaki uporabni predmet demontiran, očišćen od svoje svakodnevno-pragmatične, kulturalne uporabe i dodatno transmutiran u alkemiju na razini stvarnosti V. D. Trokuta. Stoga kada bi se sastavljala publikacija ove izložbe, koja se može promatrati i kao svojevrsna mini retrospektiva V. D. Trokuta, koji ovih dana obilježava četrdeset pet godina vlastitoga umjetničkoga rada, ali i kao svojevrsni priziv umjetnikove izložbe Solve (Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb, 1982.), taj šamanski, alkemijski deplijan mogao bi brojiti simboličkih Šeherezadinih 1001 karticu teksta. Pritom, možda valja naglasiti za nešto mlađi vizotorij, a čijih je predstavnika/ica te posljednje izložbene nedjelje bilo i više nego dovoljno, Trokut kataloge svojih izložbi uvijek priprema post festum, s obzirom da u sâmom činjenju izložbe ponekad i ne zna (riječ je, dakako, o namjernom odsustvu racionalizacije) na koji će način strukturirati njezin postav. Sve ovisi o prostoru, tako da je i sâma izložbena zbirnica Perpetuum mobile svojevrsna site-specific instalacija.

PATKA I JAJE, DEVET POLJA Kako Trokutov Antimuzej, svojevrsni kabinet čudesa, nosi dva simbola-posvete – patku (s prizivom sintagme novinska patka – namjerno krivotvorena lažna vijest) i jaje (u simbolizaciji alkemijske retorte) – na izložbi-zbirnici Perpetuum mobile prisutni su dakako i navedeni skulpturalni simboli – što preparirane što skulpturalne patke, a od skulpturalnih jaja ovom prigodom izdvajam usamljeno izložbeno jaje napola prerezano pilom (odnosno rezanje jajeta tek je začeto) u simbolizaciji rezimencije (ovo je riječ koju V. D. Trokut posebno obožava, kao npr. i riječi dodirnost i zbirnica i sakupljač) alkemijske retorte (pećnice).

Pritom, alkemijska instalacija ili Wunderkamera Perpetuum mobile svedena je na devet polja, od kojih su dva polja u izmicanju, odnosno – na zidu tih dvaju polja nema ničega, čime se naglasak stavlja na sedam vrlina (atributa) čiji su nazivi ispisani na latinskom na kružnom obodu ispred zidnih, podnih, stolnih i postamentnih besprijekorno uredno poredanih izložaka. Kako se taj kružni prostor Galerije PM izložbeno okreće, umjetnik je stoga i označio dva moguća smjera kretanja svjetovima svoje zbirnice – odlazak na Sjever ili odlazak na simbolički Jug, odnosno u njegovu određenju riječ je o Ratnicima Sjevera i Ratnicima Juga. Tim dvoznačnim ulazom u prostor Wunderkamere svakome je prepušteno tumačenje na osoban način, percepcija prepoznavanja Trokutova rukopisa.

Nadalje, u kontrapunktu svake instalirane slike na suprotnoj ovojnici, obodnici Meštrovićeva kruga-paviljona nalazi se tumačenje te slike koja podrazumijeva alkemiju na razini stvarnosti. Odnosno, kako je Meštrović projektirao paviljon kružno, u odnosu na ovaj prostor sačinjena je i Trokutova slika-prostorna instalacija, i to prema hermetičkom principu, kako to voli pojasniti V. D. Trokut: puno je prazno, prazno je puno; ono što je dolje jednako je onome što je gore, a ono što je gore jednako je onome što je dolje; odnosno ono što je unutra je vani, ono što je vani je unutra; mi se projiciramo iznutra prema vani da bi se izvana bolje vidjeli a iznutra bolje razumjeli.

Inače, za Trokutovu zamisao Antimuzeja, za koju sâm umjetnik postulira koncept da je s kulturološkog aspekta danas jednaka vrijednost jednog Picassa i Mickeyja Mousea (razlika je samo u cijeni) ili bilo kojeg drugog predmeta iz svakodnevne trivijalne upotrebe, Miško Šuvaković bilježi da Antimuzej može figurirati i kao performans koji se temelji na destrukciji, parodiranju i deestetizaciji muzejskih funkcija izlaganja, dokumentacije i čuvanja umjetničkih artefakata.

Vladimir Dodig Trokut, likovni umjetnik i kolekcionar, točnije kako voli reći – sakupljač, koji djeluje akcijama, performansima, reciklažama društvene i mentalne angažiranosti, a široj je javnosti poznat kao autor i vlasnik projekta Antimuzej, deklarira se kao anarhist, ratnik, umjetnik, pisac, filozof, mistik..., antikonceptualist iz “obitelji hrvatskih poglavica”. Moćnu posvećenost riječima umjetnik je npr. jednom prigodom ilustrirao i razlikovnom odrednicom između kolekcionara i sakupljača, odnosno njegovim određenjem: “Kolekcionari označavaju perverziju na razini uma, inhibirani su seksualnim frustracijama (nedostatkom seksualnog libida), a sakupljači su veliki muškarci i ljubavnici, realizirani su po svom seksualnom libidu, i po fenotipu i po genotipu!” Marijan Susovski u katalogu Trokutove izložbe Amuleti, čine, arkane (Studio Galerije suvremene umjetnosti, Zagreb, 1980.) umjetnikovu uporabu predmeta tradicionalne pučke izrade, a koje sâm umjetnik postavlja u trijadni niz – amuleti (zapisi magijskog karaktera), čini (čaranja) i arkane (tajne), interpretira u kontekstu šamanizma Josepha Beuysa, kojega Trokut apostrofira kao svoga učitelja. U okviru vlastite umjetnosti ponašanja navedeno je odnedavno označio i nošenjem Beuysova štapa koji je dobio 1974. godine u okviru jedne umjetničke trampe. No, razlika je i više nego očita: dok Beuys kroči iz umjetnosti u šamanizam, Trokut polazi iz šamanizma u umjetnost.

POJ PTICA PJEVICA Tako je prvo polje-instalacija zbirnice Perpetuum mobile označena krletkama koje se iščitavaju kao podslike; pritom je jedna krletka simbolički označena prikrivenim ptičjim pjevom, u drugoj je pak smještena Trokutova signalistička pjesma iz 1967. godine, i tako redom, sve dok ne dođemo do drugoga polja-instalacije Ribari ljudske duše, u okviru koje su na zidovima raspoređeni flakovi kojima su dodani pojedini elementi kojima ih Trokut transmutira u skulpturu, odnosno pridaje im dušu. Zatim dolazimo do izložbenoga stola na kojemu su posloženi brojni predmeti, psihomaterije iz Antimuzeja, a među njima i jedna “glava” Moše Pijade koja se oslikava u zrcalu; zatim jaje u simbolizaciji alkemijske retorte; nadalje, skulptura žabe koja imaginarnoj princezi nosi ružu. Tu su vrlo uredno posložene i granate koje su uvučene u mrežaste ovojnice kobasica, kao i uvodno spomenuti čajnik-cjedilo koji me kao podslika podsjetio na zabašurenu emotivnu situaciju u kojoj već dulje razdoblje teško probavljam gorku euforiju.

I slijedi Wunderkamera koja je određena šamanskim štapovima, od kojih je jedan šamanski štap sa zapisima; nadalje, štap pretvoren u koplje. Pored navedene zidne, štapne instalacije nalazi se Trokutova instalacija-ormarić Zimnica za intelektualce (1974.) u okviru koje je novine modificirao u ciglu. Pritom, kako umjetnik to vrlo otvoreno priznaje – mnogi su radovi u toj devetopoljnoj instalacijskoj Wunderkameri prisvojeni prema načelu atributivne participacije kao npr. slučaj imele u koju je netko pritisnuo, otisnuo tri metalna čepa. Rad je Trokut s oduševljenjem prisvojio 1983. godine. Dakle, nije slučajno što Muzej suvremene umjetnosti Trokutovo djelo određuje terminom individualne mitologije koji je kustos i kritičar Harald Szeemann uveo na izložbi Documenta 5 (1972.).

Pored navedene devetopoljne instalacije-Wunderkamere (točnije sedam instalacija-Vrlina/atributa uz dvije instalacije praznine jer praznina je prema hermetičkom principu punina) mogli smo pogledati i dokumentarni film iz 1986. godine o Dodigovu Antimuzeju koji je zabranjen (jednom drugom prigodom navodi da je zabranjen 1987. ili 1988. godine, što i nije bitno u Trokutovoj mistifikaciji kao mediju), jer navodno vrijeđa građanski moral i socijalizam, a pritom je zanimljivo da ne sadrži, kako nadalje umjetnik dodaje, nijednu riječ o politici. 

Ukratko, navedena je izložba svojevrsna preslika njegova podrumskoga stana, smještenoga nedaleko HDLU-a, tako da je emisiju Gost urednik (Hrvatski radio, Drugi program, 23. siječnja ove godine) posvećenu Trokutu, urednica Ružica Šimunović sjajno koncipirala preselivši snimanje iz studija Hrvatskog radija u Trokutov stan gdje je umjetnik u hodu interpretirao pojedine elemente-psihomaterije svoga stana-galerije Ilegalis-Antimuzeja. I kao što je naglasio Ružici Šimunović, živio je od nemila do nedraga te je taj galerijski podrumski stan jedini prostor u kojemu je živio, a da je blizak civilizacijskom prostoru. I nadalje, kao što je, među ostalim, tom prigodom izjavio, kako je sublimacija svih poligona njegova iskustva započela 4. 4. 1949. kada je rođen u Kranju, čime je započelo njegovo osobno otvaranje alkemiji na razini stvarnosti te kako je autist, živi u paralelnom svijetu koji je analogan svijetu ljudi, ali na drugoj ravni prostire se izvan ljudske razine, gdje se čuje poj ptica pjevica (pjevalica), kako je i imenovao jednu instalaciju-krletku iz ovdje prve spomenute Wunderkamere, a koja datira iz 1999. godine. Riječ je o razini u kojoj se umjetnost ostvaruje kao transmutacija, transmisija, poništavanje pet osnovnih strahova – straha od ludila, smrti, ljubavi, tijela i straha od orgazmičkog iskustva. Put oslobođenja od tih inhibicija Crkve, Države, Odgoja i Obitelji, a i drugih oblika indoktrinacija, to kružno putovanje zbirnice Perpetuum mobile označeno je nazivima vrlina/atributa tih sedam instalacija – Magnitudo, Veritas, Voluntas, Virtus, Potestas, Bonitas, Sapientia s napomenom da su dvije Wunderkamere-vrline – NIŠTA, a pritom, kao što smo već zapisali, praznina u Trokutovu svijetu figurira kao punina.