Krvavi i vinski svetac milosrđa

Najnovija, treća knjiga Antonije Zaradije Kiš o sv. Martinu, označenoga vokacijskom tetradom vojnik – redovnik – biskup – svetac, trinaestom Kristovu apostolu i jedinom kršćanskom svecu koji svetost nije stekao mučeničkom smrću, tvorcu zapadnoga redovništva, svecu s iscjeliteljskim darom zbog kojega nosi atribut egzorcist, zaštitniku siromašnih, bolesnih i ojađenih o čemu svjedoče brojne predaje i legende te najpopularniji (amienski) ikonografski motiv milosrđa – sv. Martin i prosjak, čuvaru mrtvih i zaštitniku živih, jahaču na bijelom konju kojega štiti pijetao, i kršćanskom borcu koji se, nažalost, moram pridodati, zalagao za poništenje poganstva – može se promatrati kao svojevrsni tematski nastavak autoričine prve knjige “Knjiga o Jobu” u hrvatskoglagoljskoj književnosti (1997.) kao i njezine druge knjige Šimun Greblo i njegovo tumačenje “Muke Kristove” (1493), objavljene 2001. Naravno, temelj sustavnoga proučavanja djela i djelovanja sv. Martina – kako ističe autorica u prvom poglavlju “Životnim stazama svetoga Martina” – biografsko je djelo Vita Martini, koje je sastavio Sulpicije Sever oko 397. godine, netom prije svečeve smrti, a kojega je i osobno dobro poznavao.

Autorica demonstrira kako je Martinova veza s Irskom i s elementima keltskih običaja polazište u razumijevanju martinskih običaja koji su dospjeli i u naše krajeve, a hrvatsku martinsku tradiciju promatra u okviru nekoliko regionalnih cjelina (Istra i Hrvatsko primorje, Dalmacija, te sjeverozapadna i panonska Hrvatska). Naime, ishodišta Martinovih kultnih atribucija izviru u početku zimskoga godišnjega ciklusa, a u keltskom kalendaru godina je razdijeljena na dva dihotomijska godišnja ciklusa – ljeto i zimu, u okviru čega zimski period započinje 1. studenoga kada nastupa zima Samain (keltski Samuhin), koja je obilježena duhovnim dodirima sa svijetom mrtvih iz subterraneusa. U kontekstu navedenoga autorica podsjeća da ono što je Samain na irskom području, to je Hallowe’en na engleskom, a pod utjecajem keltske tradicije štovanja mrtvih, od 8. stoljeća kršćanstvo prihvaća 1. studenoga kao dan spomena na sve svece (Svi sveti). Dakle, sv. Martin dovodi zimu, a hladno i mračno vrijeme stavlja pod svoju zaštitu, simbolički šireći ogrtač koji u isto vrijeme diferencira svijet živih od svijeta mrtvih, a unutarnja bjelina Martinova ogrtača ne evocira samo zimsku bjelinu nego najavljuje ulazak u svijet mrtvih.

Legendarna guska sv. Martina

U sklopu raznolikosti čudesa sv. Martina – riječ je o moći ozdravljenja, moći nad prirodom i moći nad životinjama – zadržimo se na svečevu animalističkom atributu – guski, a koja se u martinskim običajima ukotvila, na žalost, kao pečenka. Primjerice, što se tiče hrvatskih martinskih običaja, Antonija Zaradija Kiš apostrofira kako još 1939. Milovan Gavazzi nije uspio u potpunosti rasvijetliti činjenicu zašto je baš guska propisana kao gastronomska žrtva za dan Sv. Martina (11. studenoga), a navedeno autorica ilustrira podatkom prema kojemu guska kao simbol proročanstva u martinskom legendariju upućuje na germansku mitologiju i žrtvovanje guske, kao i na kasniju legendu o Martinu propovjedniku koji postaje biskup grada Toursa. Naime, prema spomenutoj legendi, neka guska gakanjem ga je izdala popevši se na plast sijena u koji se Martin sakrio od euforične svjetine koja je jedino njega željela za svoga biskupa. Varijanta navedene legende koja je zabilježena na web stranici o martinjskim običajima u općinama Zagrebačke županije glasi nešto drukčije. Naime, spomenuta inačica kaže da se Martin kad je proglašen biskupom sakrio među guske, a jedna koja ga je otkrila gakanjem morala je platiti glavom. Uostalom, guska je i proverbijalno povezana uz našega sveca milosrđa, a riječ je o martinskoj poslovici poznatoj posebice u istočnoj Francuskoj: “Ne potkivaju se guske na Sv. Martina!”.

Riječ je o proverbijalnoj memoriji na jedan krvavi pučki običaj (Gansabhauet) koji se do danas ipak, na žalost, uspio održati u švicarskom mjestu Surseeu. Naime, natjecatelji izvučeni ždrijebom, ogrnuti crvenim ogrtačima i s maskama na licima u obliku Sunca, natječu se u odsijecanju glave jednim zamahom sablje tek ubijene guske obješene na željezno uže. Tragom navedenoga običaja autorica ukazuje da bez obzira na to što je riječ o svecu koji je obdaren etikom milosrđa, temeljna je podloga martinskih rituala krv kao životni i ljekoviti fluid te da su rituali koji se pripisuju Martinu iznimno krvavi i sablasni tako da ponekad “svetac postaje oličenje krvava sveca”.

Egzorcistička molitvica

Među slavenskim katoličkim zemljama, kako pokazuje autorica, Hrvatska zauzima posebno mjesto u rasprostiranju martinskoga kulta, a što dokazuju toponimi i lokaliteti posvećeni sv. Martinu te svetišta kao i očuvanje raznolike martinske tradicije. Pritom je zanimljivo da se pučko martinsko nazivlje najviše odnosi na floru i faunu, npr. popišani martin, smrdljivi martin, šareni martin, martinica (martinovo grožđe). Naime, kult i tradicija sv. Martina u Hrvatskoj izravno su povezani s franačkim martinskim kultom koji se u zapadnoj Europi profilirao još za svečeva života, a za njegovo širenje posebno su zaslužni benediktinci te su diljem Hrvatske danas rasprostranjene četrdeset i četiri župne crkve Sv. Martina.

U kontinentalnoj Hrvatskoj posebnu pozornost Antonija Zaradija Kiš obraća na one kontinentalne martinske crkvice koje su odoljele razaranjima, poput primjerice templarske crkvice u Martinu kraj Našica te jedine drvene martinske crkvice iz 1696. u Starom Brodu na Kupi, koja pripada rijetko sačuvanim baroknim drvenim crkvicama pučkoga sakralnoga graditeljstva.

Pored sakralne arhitekture koja je posvećena sv. Martinu autorica isto tako propituje slikarske izričaje iz bogate martinske riznice kao što pokazuju, primjerice, beramski, senjski i brački (iz Bobovišća) reljefni prikazi sv. Martina, dok se posebnošću slikarske kompozicije ističe prikaz sv. Martina Vincenta iz Kastva u crkvici Sv. Marije na Škrilinah kraj Berma, koja inače pripada marijanskom kultu. Jednako tako autorica istražuje i hrvatsku književnu martinsku baštinu – srednjovjekovna glagoljaška ostvarenja poput epigrafskih zapisa iz Berma i Senja te nedavno otkrivenih srednjovjekovnih grafita iz Lovčića, što je izvanredan paleoslavistički pronalazak u ovom dijelu Slavonije, baroknu propovjednu književnost (pritom ističe Vramčevu Postillu, a među najzanimljivije barokne pučke antologije hagiografsko-taumaturško-homiletičkoga karaktera istaknuto mjesto pripada Gašparotijevu djelu Czvét szvéteh, ali sivlenye, y chini szvetczev) i pučku književnost, napitnice te lirske i poetske iskaze novijega doba. Primjerice, martinska pučka molitvica, zabilježena u Istri i Dalmaciji sa završnom projicirajućom molbom Sveti Martin, moli za nas sada i na smrtni čas! Amen!, izvorište nalazi, kako pokazuje Ivan Milčetić, u hrvatskoglagoljskom srednjovjekovnom amuletu koji je nastao negdje u Istri ili u Primorju na prijelazu iz 14. u 15. stoljeća, a čiji je predložak vjerojatno bila neka “kršćansko-latinska verzija s reliktima iz judeokabalističke tradicije zapadnoeuropskog podrijetla iz 13-14. st.”, kako upozorava Marija Pantelić, i čije početke prema Franu Ilešiču valja tražiti čak u zoroastrizmu. Navedenoj molitvici upisivale su se nadnaravne moći pripisane sv. Martinu u borbi protiv bolesti, vremenskih nepogoda i Sotone, i čini jedino svjedočanstvo starijega sloja vjerovanja u sveca iscjelitelja koja su danas gotovo nepoznata.

Kultura bučnijega Sv. Martina

Terenskim istraživanjima diljem Hrvatske, ali jednako tako Francuske i Mađarske, autorica ilustrira slikom i riječju kako svaki hrvatski kraj posjeduje specifičnosti u martinskom običajima te kako su martinski običaji sjeverozapadne Hrvatske obilježeni običajem branja grožđa i krštenja mošta, a što je popraćeno gozbom uz, na žalost, pečenu gusku ili neku drugu pernatu životinju. Naime, u Hrvatskom zagorju Martinje/martinšćak danas figurira kao praznik ića i pića, i ta pučka martinska tradicija gotovo je zasjenila liturgijsko značenje svetkovine te sv. Martin kao pronositelj kulta mrtvih gotovo je izgubio svoje značenje, a njegovo potencirano gozbeno obilježavanje početka zimskoga – bliskoga božićnoga ciklusa zasjenilo je istinski ponizni odnos prema svecu milosrđa. Naime, s obzirom na činjenicu da je sv. Martin plemićki svetac čija se tradicija s ugarskoga dvora infiltrirala u hrvatski feudalni milje, objašnjiva je Martinova simbolička figuracija u veselim pijankama te parodijska zabava krštenja mošta uz ceremonijalnu nazočnost biskupa Martina i njegovih pomagača (domaćin figurira kao biskup ili sv. Martin, a dva gosta kao kumovi pri krštenju mošta) uz anakreontske litanije komična sadržaja proizlazi iz srednjovjekovne vojničko-plemićke matrice i odraz je tzv. “kulture gospode” na hrvatskim feudalnim dvorovima i kurijama 18. i 19. stoljeća. Inače, Martin je vino rabio kao ljekoviti napitak tijekom svojih pastoralnih pohoda u kojima je djelovao i kao liječnik, i vino kao farmakopejski instrumentarij upravo je postalo slavno zahvaljujući svečevu iscjeliteljskom djelovanju.

Crveno, vrlo tvrdo ukoričena knjiga o svecu milosrđa odražava simboliku Martinova ogrtača, a izvanredno ukomponirani ispisi o milosrdnom svecu razotkrivaju kako autoricu prvenstveno više zanima milosrdni Martin (kult sveca) od pučkoga bakanalijskoga modusa “pijanoga” Martina. Naime, predaja o Martinu pijancu još se pripovijeda od Međimurja i Zagorja do Kastva. Jer kao što autorica ističe u predgovoru “Riječ prije” – knjiga, između ostaloga, nudi odgovor na sljedeće pitanje: “Zašto u današnje vrijeme sv. Martin postaje žrtvom čovjekove raskalašenosti i požuda za najprizemnijim potrebama? Zašto baš on?”.