24.2.2005.

Snježana Klopotan  

Krvnice u propitivanju roda

Postavke trećeg vala feminizma sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća teže redefiniranju pojmova moći i nadmoći i kroz žensku umjetničku praksu, pa u to vrijeme nastaje, prema riječima Jasenke Kodrnje u knjizi Nimfe, Muze, Eurinome. Društveni položaj umjetnica u Hrvatskoj “ekscesna, provokativna ženska erotizirana umjetnost”, kroz koju se izražava ženski subjekt. Otada do danas mnoge su se suvremene umjetnice u svojim radovima služile manipulacijom mrtvim i živim životinjama, kao i životinjama između života i smrti (nad kojima se u procesu nastanka umjetničkoga djela obavlja egzekucija) problematizirajući takozvano pitanja roda, ali i relativizirajući etička pitanja, kao ona kojima u umjetnosti nije mjesto ili su pak, s obzirom na imanentni smisao umjetnosti, zanemariva. No, upravo kontekst odgovornosti za (zlo)upotrebu (nad)moći u iskorištavanju životinja kao objekata umjetnosti otvara nove mogućnosti promišljanja pitanja moći i kreativnog doprinosa žena i umjetnosti i etičnom postupanju prema živim bićima, koja su u poziciji manje moći.

Otpor, ekstaza i mrtve životinje

Kubanska umjetnica Tania Bruguera je između 1997. i 1999. izvodila performans Breme krivice, u koji je ugradila legendu o Indijancima koji su, u očajnom otporu protiv španjolskih konkvistadora, odlučili jesti zemlju dok nisu pomrli. U performansu umjetnica nosi štit načinjen od trupla zaklane ovce, oblikuje loptice od zemlje i slane vode da bi ih zatim pojela. U katalogu izložbe u Kasselu ovaj umjetnički čin se interpretira kao dio središnjih interesa njezina rada – tišine i autocenzure kao sredstava nametanja i opiranja moći: “Breme krivice leži na njoj zato što je pokorna i tiha. No, ovo je također političko oruđe otpora i preživljavanja, apsorbiranje vlastitog identiteta kako bi se pokazala njegova neotuđivost.”

Whitney Chadwick u knjizi Women, art and society iz 1996. navodi kako britanska umjetnica Helen Chadwick u instalaciji Glossolalia (1993.) koristi odbačeno krzno ruske lisice posloženo kao kružni trofej na velikom, okruglom stolu. Ukras u sredini mekanog, krznenog kruga je tuljac od malih, janjećih jezika koji se preklapaju izliveni u bronci. Oko vrha tuljca, pet malih jezika otvaraju se oko rupe, upućujući na neku vrstu analnog otvora i konotaciju oralnog seksa. Zbog modulacija kako je krzno razmaknuto dobiva se dojam snažnog pokreta koji se pomalja u tuljcu jezika. Umjetnica svoj rad interpretira u feminističkom ključu: “Svi se jezici mogu razumjeti kao skupina falusoidnih oblika … Željela sam stvoriti rad koji će iznova propitati naše shvaćanje roda, a da ga, opet, ne može definirati”.

I u kontekstu spomenutih radova zanimljiva je konstatacija Stevea Bakera u tekstu Haunted by the Animal kako je “potpuno iznenađujuće da je razlika između žive i mrtve životinje nebitna u okvirima značenja stvorenih u velikom dijelu suvremene umjetnosti”. Dapače, suvremene teorije umjetnosti potvrđuju kako ne postoji konsenzus o pitanju što čini etičko ponašanje prema životinji u suvremenoj umjetnosti. Između ujednačenih stavova kako je, prema navodima Jasenke Kodrnje, “osnovni kriterij etičnosti estetska vrijednost kojom se umjetnost, odnosno umjetnik legitimira”, i mišljenja da se etička pitanja uopće ne mogu prikladno uokviriti u ovom kontekstu, pojavljuje se činjenica koju ističe Steve Baker, a ta je da je riječ o složenom pitanju, jer su podjednako “i etika i estetika grane filozofije”, te da pristranost i predrasude zapadnjačkog filozofskog kanona ni na kojem području nisu toliko evidentne kao kod izjašnjavanja o životinjama. Složenost problema povezanih uz korištenje živih životinja u umjetnosti, još više potiče rasprave o tome koliko se daleko pomiču granice umjetnosti i bi li si ih umjetnost uopće trebala postavljati.

Traženje Sebstva žrtvovanjem Drugoga

Vlasta Delimar je u svojim provokativnim akcijama nekoliko puta koristila životinje. No, negativnu percepciju u dijelu javnosti izazvala je performansom Tražim ženu (1996.) u kojem izvodi klanje kokoši, a zbog čega ju je Društvo za zaštitu životinja prozvalo zbog kršenja Zakona o dobrobiti životinja, tvrdeći kako se nasilje ne može odvijati pod zaštitnim okriljem (svete) Umjetnosti.

U intervjuu za Zarez (broj 25. svibnja 2000.) autorica je ovaj performans obrazložila imanentnim umjetničkim impulsom, bez potrebe da svoju umjetnost opravdava onima koji ubijanje ne smatraju umjetnošću: “Performans Tražim ženu uključuje traženje sebstva, preispitivanje najjačih segmenata ljudskog kroz egzistencijalno, kontrolu samodestrukcije, agresije… Klanje kokoši bit će pokušaj izoliranja emocije u danom trenutku. Kokoš neće biti žrtvovana u ime umjetnosti. Ona će biti naša svakodnevna hrana, ona koju inače kupujemo u trgovini; samo tada ne razmišljamo kako je ta kokoš došla do nas… Društvo za zaštitu životinja reagiralo je prijeteći kao što uvijek reagira. Njihove prijetnje i reakcije ne shvaćam ozbiljno jer ni oni nisu neka ozbiljna organizacija”. U kontekstu performansa zanimljivo je i njezino promišljanje feminizma: “Slažem se s onim ženama koje su prihvatile feminizam ne kao socijalnu konstrukciju koja je vrlo opasna i postavlja mnoge zamke koje nas lako mogu odvesti na krive putove, već su feminizam prihvatile kao plemenitu pojavu bez agresije, odmjeravanja moći, nasilja.”

Slične reakcije udruga za prava životinja izazvali su radovi Nathalie Edenmont, koja sama ubija životinje i reže im glave, kako bi izlagala mačje glave na vrhu porculanskih stalaka, mišje glave nataknute na prste ženske ruke i zečje glave izbočene na šarenim papirnatim ovratnicima. Vlasnik umjetničke galerije Bjorn Wetterling, slično kao i Vlasta Delimar za svoj performans, smatra kako je karakteriziranje umjetnosti Nathalie Edenmont kao odvratne odraz licemjerja zapadnog društva, u kojem mnogi ljudi jedu meso, nose kožu ili koriste kozmetiku testiranu na životinjama, a da ih to posebno ne zabrinjava. Umjetnost koju stvara Edemontova drži pronicljivim propitivanjem lažne stvarnosti te smatra kako ta umjetnost nije nemoralna, već od vitalne važnosti.

Suočavanje s predrasudom

Tendencije spomenutih umjetnica da ubijajući životinje promiču tradicionalno muške vrijednosti kako bi ostvarile osobnu ljudsku i umjetničku afirmaciju, ukazuju na neodrživost tvrdnje postavljene u spomenutoj knjizi Jasenke Kodrnje – kako iskustvo opresije u patrijarhalnoj hijerarhiji upućuje žene na “nehijerarhijski pristup, odbijanje natjecateljstva, afirmaciju života i ženskih atributa…”. Smatram kako korištenje živih životinja u umjetnosti otvara i pitanje mogućeg korištenja mrtvih ljudi, namjerno ubijenih upravo u svrhu umjetničke ekspresije. Nadalje, takvo razmišljanje povlači za sobom i suočavanje s vrsnom predrasudom (specizmom), po kojem se prema neljudskim životinjama može postupati u skladu s interesima ljudi, koji uvijek imaju prioritet nad životinjskima. Sudjelovanje u ubijanju i nasilju nad životinjama doživljavam kao korak natrag na putu transformacija odnosa moći kroz nenasilna rješenja, prihvaćanjem onih metoda djelovanja, na koje je feministički pokret utrošio prilično energije kako bi ih raskrinkao kao destruktivne i razarajuće. Vjerujem kako se osnaživanje žena može dogoditi razumijevanjem vlastitih iskustava diskriminacije i usmjeravanjem moći proizašle iz toga razumijevanja na njihovo artikuliranje u suosjećajan odnos prema slabijima, neovisno kojoj vrsti pripadaju.