Kućni video

Žalosnog li prizora. Upadam unutra, a telka radi. Pa mogli ste raditi nešto drugo. Mogli ste voditi ljubav. Ili barem razgovarati… Da, da, da – na njezinom bih mjestu i ja plakao. A ti – što drhtiš toliko? Je l’ ti hladno? Pa dobro, uključit ću radijator. Bit će toplije. Moj je nastavnik fizike uvijek znao reći: još nitko nije umro od smrada, ali jest od hladnoće. Smrzavanje nalikuje tonjenju u san. No, postoje još i gore stvari. Silno se bojim da će me na kauču dokrajčiti moždani udar, s rukom još uvijek zavučenom u gaće. Zašto? Jer bi me tada nekakvi televizijski murjaci, zajedno s televizijskom ekipom s RTL-a mogli raščerečiti. Neki bi murjak tako, s naočalama tanka metalnog okvira i pogleda uperena u kameru, objašnjavao da su im se susjedi potužili na televizor koji ovdje radi cijeli dan. A to bi objašnjavao u pravu kameru, a ne u takvu kao što je ova moja ovdje na stativu, nego u doista skupu, profesionalnu kameru. Na vrpci imam desetke ljudi koji su krepali u svojim stanovima. Djelomice su bez lica. Obrisana su im ovim okruglim filtrima od mliječnog stakla. Mrtvi u telki. Mrtvi pred telkom. Mrtvi pred telkom – u telki. I tako se to nastavlja u nedogled…

Strah me je i vremena kada će odrasti ljudi čiji sam porođaj gledao u Hallo Baby. Jer su već kao fetusi bili u telki. Postoje dvije stvari koje nije moguće kontrolirati. Krvav porođaj. Krvavu smrt. Općenito se tvrdi da je onime što ti se događa između tih dvaju trenutaka moguće upravljati. Tako se nekome nasmiješiš, a on ti uzvrati osmijehom. To se u fizici naziva akcija i reakcija. Mnogim sam se ženama nasmiješio. No nijedna mi nije uzvratila osmijehom. Ni ti mi se ne smiješiš. Čemu onda to? Rekao sam da se smrt ne može kontrolirati? Slagao sam. Molim te, nemoj me razbjesniti. Strah me toga kada pobjesnim, kada sam još bješnji nego inače nakon što na e-bayju skužim da ljudi počinju licitirati osam dana prije samog kraja aukcije. Znate li koliko su me stajala ova dva para lisica, i to samo zato jer ih je htjela kupiti nekolicina pederskih guzičara kako bi ih upotrijebila za nekakve svoje perverzije? Zašto te seronje ne shvaćaju – odakle sad to – je li to tvoj mobitel na stolu? Hej, i ja imam takav. Pa te stvarčice su posvuda. Ne znam nikog tko ne bi imao mobitel. Nije li to strašno? Još je gore da se ne mogu sjetiti kako se živjelo prije, bez mobitela, što vam je? Zaista vjerujete da su čovjeku potrebna ta sranja? Možda za jednu stvar, barem sam se toga dosjetio: kad bih, dakle, bio žensko, neka strašljiva ženska, tada bih pod “pozivom na glas” snimio svoj vrisak. U slučaju da me netko siluje. Tada jednostavno zavrištim, a moj mobitel automatski nazove murjake. Time ne želim reći da živimo u takvome strašnom svijetu. Ne  želim te plašiti. “Nekoga plašiti”. To zvuči kao “nekoga voditi”. To je smiješno. Jer: nikoga se ne može plašiti s obzirom na to da strah uvijek čuči u tebi unutra. Upravo vidim da je kita tvojega muža manja od moje.

timecode o1:57:32

Znate što mi smeta? Što ne znam vaša imena. Mogao bih te zvati Uwe. A tebe Beatrix. Pritom sam nedavno sanjao o nama dvoma. Doista. Sanjao sam nešto takvo kao da se već odavna znamo. No, dobro. San. Ne pitaj gdje smo bili. Više ne znam. No tvoje su sise bile gole i svaki tren sve veće. Jednostavno su rasle, sve se više nadimale. Same od sebe. A ja sam samo buljio u njih. Rekla si: Probodi ih, probodi ih! Upitao sam te: A čime?

Jer ništa nisam imao. Tada si počela vikati: Nisam ja kriva! Uzvratio sam: Pa kak’ da to napravim? A ti si vikala: Svojim očima. A onda sam zamijetio kako iz mojih zjenica izrastaju dugi tanki čelični šiljci koji postaju sve duži i teži. Njima sam te ubo izravno u bradavice, na što je iz njih umjesto zraka počela istjecati glazba. Nacionalna himna koju je netko pjevušio na vrlo neobičan, dubok način, kao da je zaboravio tekst.

timecode o2:5o:11

Ljudi nekad čine stvari kao da su pod utjecajem droge ili ih se omamilo na neki drugi način. Negdje sam čuo da ljudska tijela svake godine izluče 100 tona sredstava za ublažavanje bolova. To sve dospijeva u podzemne vode. A onda i u vodu za piće. I što još? Sredstva za smanjenje masnoće u krvi, a pogotovo klofibrinska kiselina, antireumatici, npr. Ibuprofen i Diclofenac, kao i različiti analgetici i rendgenska kontrastna sredstva. Premda nismo bolesni, cijelo vrijeme uzimamo te lijekove a da to uopće ne znamo. Pa to ne može dobro završiti. Ne želim to. Pa nisam ja tamo nekakav pokusni kunić. Te seronje. Otkada za to znam, više ne pijem vodu. W. C. Fields jednom je rekao: “Ne pijem vodu. U njoj se ribe jebu.” I ljudi se u njoj jebu. Ili u nju ispuštaju svoju krv. Sve te ženske sa svojim krvlju natopljenim tamponima, zar ne, Uwe? O, čovječe! Sve to moramo gutati. Krvogutači. Pretvaramo se u nešto slično vampirima. Popušiš li svojem mužu ponekad ili ne? Ako da, progutaš li i taložiš to s ostalim sranjem koje je u tebi?

timecode o3:53:12

Slušaš li ti mene, Beatrix? Slušaš li me zaista, ne onako kako se inače sluša. Svega ostalog mogu se odreći. Kada bismo se sada seksali, a ja pritom bio bogomoljka, a ti mužjak, tada bih ti tijekom spolnog odnosa proždro glavu. Oni to čine. Tada bi problem bio riješen. Glava se proždre, a tijelo dalje fuka. Čak i poslije, kada padne na pod, s obzirom na to da bogomoljka više nije gladna. Ponekad se i ja osjećam upravo tako. Kao da sam ženka. A ponekad sam i mužjak.

timecode o4:12:56

Mali savjet tvom suprugu: kada vam je navečer prilično dosadno ili mu ne želiš popušiti, mogao bi vrebati neku tuđu ženu, ona putuje nekamo biciklom, izbuši se mala rupa u gumi tako da kotač ostane bez zraka tek kada je usred šume, matematički je to moguće izračunati i isprobati tako da se napravi pokus, odvezeš se i uz pomoć štoperice pratiš koju ćeš udaljenost prijeći. Akcija i reakcija. Bože sačuvaj da bih nešto takvo i učinio. No, takve su mi teorije potrebne zato što mi u glavi služe kao kočnica u slučaju nužde. Misli mi ponekad tako brzo vrludaju amo-tamo da me sve to zaboli. Nemam pojma zašto je to tako. Možda od onih tvari u podzemnim vodama. Možda od zračenja mobitela. Vjerojatno sam već odavno ozračen.

timecode o6:25:o6

Naravno da nema nikakve koristi od vrištanja kada su ti usta začepljena. Uh, upravo sam se dosjetio. Znaš, onu ideju s pozivom na glas možeš zaboraviti.

timecode o6:58:o3

Nešto ću vam otkriti: Polako stječem dojam da se nekakvi ljudi u minhenskim uredima brinu za moj život. Oni mi šalju odreske s kuponima. Nazivaju me. Ljubazno me podsjećaju na to da sam prošle godine sudjelovao u nagradnoj igri. Ne znam odakle im moja adresa. Moj broj. No na drugoj strani veze uvijek je neka žena čiji bi glas i staklo mogao rastopiti. Jednom sam je upitao kako se zove, a ona je rekla Beatrix. Pokušavala mi je prodati mobitel i uz to policu životnog osiguranja. Dok me drolja nagovarala, onanirao sam. Kad sam joj naposljetku to i rekao, spustila je slušalicu. Vjerojatno je pomislila da sam perverzan. No i dalje mi, unatoč svemu, šalju pisma u kojima stoji: Da, želim za dva tjedna naučiti španjolski. Da, htio bih ovo i ono. Ne znam, odakle znaju što ja želim. No, ponavlja li se nešto dovoljno često, jednom u to i povjerujemo. To mi je u glavu utuvio otac. Želite li možda primjer za to? Dakle. Prije  sam mrzio grožđice. Povraćalo mi se od njih. Podsjećale su me na masne šmrklje. A danas ih jedem do besvijesti. Što želim: da, doista želim seks s Beatrix, želim da ona želi telefonski seks sa mnom, i glatku tamnoputu kožu, želim glatku kožu u kojoj se odražava osmijeh drugih žena. Da, želim mišićav trbuh i sve artikle iz Manufactumova kataloga, ako mišićavi torzo ne bude dovoljan. Želim da se uvijek sjećam večere provedene s vama. Čuješ li? Želim. Želim, želim. Izgovaraj za mnom: Da, želim. Što? Ovo zamalo zvuči kao da me snubiš s mojom kitom u ustima. Može li to malo razgovjetnije?

timecode o8:32:29

Mala prljava kurva. Kurvetina. Drolja. Htjela si to. Pa sama si mi rekla. Prokleta drolja. A sada cmizdriš zbog malo Uweove krvi. Drugdje ljudima režu glave. Kažem ti, to je pravo sranje. Mogao bih ti odrezati malo kose i obrisati njome njegovu kitu. Ili, čekaj… Budi mirna. BUDI MIRNA, KVRAGU! Tako. Da. To je dobro. Vidiš. Sada imaš novu frizuru. Čak nisi ni trebala potrošiti novac na farbanje. Sviđa mi se. Sviđa li se i Uweu? Sranje, posve sam zaboravio da sada više ništa ne može vidjeti. E, jebi ga. Što da se kaže? Kaže se hvala. Nemaš razloga da se odmah usereš od straha. Reci, imate li ovdje zapravo kakve dobre CD-e? Možda kakav soundtrack of our lives? Ide mi polako na živce što stalno slušam samo svoj glas.

 

timecode o9:38:49

“Cause if you’ll just have to die, just to get some reply

I’ll give you back you eyes so you can see

And if you never had enough

And if fools are satisfied

Well, all you have to do is to let it bleed for me

While you try to stay away from the ironic dead end streets

So true...”

timecode 12:32:o7

No dajte mi sad predložite što da poslije napišem na videovrpcu. “Uwe, Beatrix i ja”. Kako vam to zvuči? Zvuči kao da je riječ o jeftinoj komediji, zar ne? A uostalom nitko ne zna tko je taj ja. To je tužno. Kad bih jednom u velikoj videoteci života morao predati vrpcu sa svojim imenom na njoj, htio bih barem da je netko ponovno posudi. U tom bih slučaju htio da svatko kaže kako je film bio ekstreman. Ono mjesto kada je on bio privezan lancima za radijator, a fifica za krevet. Htio bih da film uvijek iznova gledaju meni posve nepoznati ljudi. Da ga kritičari uz film protrljaju. Da žene počnu cmizdriti. Da se tipovi počnu oblačiti kao i ja. A vas dvoje, primjerice, ekskluzivno sudjelujete u snimanju – čini mi se kao da imam deja vu… kao da sam već jednom rekao – u snimanju. Kao da mi je kraj već poznat. Science-fiction. Volite znanstveno-fantastične filmove? Beatrix? O stvarima za koje se kao takve smatra da se uopće ne bi mogle dogoditi?

timecode 14:34:18

No, vidi sad ovo! Sve je opečeno. Uwe, Uwe, Uwe. Cijelo vrijeme mislim što to miriše po McDonald’su. Bolje da smanjim grijanje. Beatrix, zašto ništa nije rekao? To ga je sigurno jako boljelo. Ili nije htio pred nama cmizdriti? Beatrix, jedino što znam jest to da ne smiješ potiskivati sve u sebe! Izbaci mirne duše sve iz sebe. Kažem ti, velika je pogreška kada ne pokazuješ slabosti. Možda mislite da se danas ne mogu činiti pogreške. Mislite da ste se osigurali od pogrešaka. Kao što se sklapa osiguranje za auto. Za vašu budućnost. Sigurno mislite da se ne trebate brinuti. Mislite da imate dosta korektora kako biste njime prebrisali sve ono što vam se u vašem životopisu ne sviđa. Nije to baš tako. Boja ispod toga ostaje očuvana. Pogledajte me. Ponekad ono napisano ispod korektora izbije na vidjelo. Onda se sve ponovno može pročitati. Uvijek plačem kada čujem kako redovnici pjevaju. Ne mogu sebi pomoći. Kao da netko u mojoj glavi pritišće gumb na kojem stoji: “Izbaci sve iz sebe!”

timecode 16:36:o2

Uostalom, vjerujem u život nakon smrti. Jedino se pitam vide li oni tamo gore sve što se zbiva. Pa sad i nas ovdje. Ali i televiziju ovdje dolje. Jednom sam gledao emisiju o duhovima. U njoj je neki istraživač paranormalnih fenomena rekao: Kada gledamo neki film u kojemu je glumio danas već pokojni glumac – ne vidimo li zapravo duha? Razmisli o tome. Ježim se jer znam da čovjek ima pravo. Jer pomislim na to koliko sam duhova već vidio. Čitav jedan svijet duhova. A i vas dvoje ste već takvi. Već ste sada duhovi.

timecode 18:18:o7

Nemam pojma što bih ti još trebao ispričati da bi… Problem je jednostavno sljedeći: Hoće li uopće itko pogledati moj film? Jer, kvragu, postoji mnoštvo drugih filmova. Čini mi se kao da sam neki usamljeni emoticon negdje na Internetu. Mislim, kod vas ovdje dovoljno je da bacim pogled uokolo, da samo malo razgledam spavaću sobu. I to je već dovoljno da se osjećam poprilično usrano. Beatrix. Znaš li ti što mi govore ove zavjese, ovaj ormar sa zrcalom, ovo rublje od satena? Kažu mi: Sve je moglo pripadati tebi. Samo si ti, nažalost, u pogrešnom trenutku na pogrešnom mjestu, dok su svi drugi bili uspješni. Žao mi je, ali niste izvukli glavni zgoditak, no još uvijek Vam se pruža prilika da zatražite utješnu nagradu. Ne-želim-nikakvo-sranje-od utješne nagrade! Niti želim sporednu ulogu u vašem životu. A ne želim ni mobitel koji nikada ne zvoni. Uostalom, ono sa ženskim glasom bila je čista laž. Beatrix se zvala moja kornjača kada sam imao 13 godina. Pustio sam je da luta vrtom, sve dok jednom nije odgegala u ulaz garaže gdje je moj otac audijem prešao preko nje. Znaš li da orlovi razbijaju oklop kornjačama tako da ih puštaju da s velike visine padnu na tlo? Je li se moja Beatrix u tom trenutku osjećala kao i te kornjače? Kada se kornjače polegnu na leđa, same od sebe ne mogu se okrenuti. Tada se osjećaju otprilike kao i ti sada.

timecode 22:31:39

Ne zavaravajmo se: naša veza nije uspjela. S tvoje strane jednostavno nijednom nije zaiskrilo. Kao da sam cijelo to vrijeme bio nevidljiv. Kao da sam bio tek neznatan voice over. Zločesti duh u offscreenu koji se krije iza rupica filmske vrpce. Da ti kažem kako se tamo dospijeva? Želiš znati kako je tamo? Kada dugo gledam u neku reflektirajuću površinu, satima, ponekad danima, najprije nestaje bijeli zid pored toga, a zatim i ulica, drugi ljudi, sve. Tada sam ondje. U offscreenu. No dovoljan je jedan jedini usrani mig, zvuk, zujanje muhe i sve je bilo uzalud. Ponovno vidim samo zlog duha koji gleda zlog duha. To je sve. Sranje. Zbog toga sam ti začepio usta. Da bi zavladala tišina. U svakom ću slučaju vrpcu još presnimiti na VHS. Ostavit ću ti je nakon što nestanem a videorekorder namjestim na beskonačno ponavljanje. Na ljepljivu vrpcu preko očiju već ćeš se naviknuti. Vjeruj mi. Stavio sam ti je da ne pomisliš da ćeš tako završiti. Nećeš. Jer ćeš shvatiti da ono čega se bojiš nije kraj. Zapravo je strah pred početkom još mnogo gori.

timecode oo:oo:oo

Žalosnog li prizora. Upadam unutra, a telka radi. Pa mogli ste raditi nešto drugo. Mogli ste voditi ljubav. Ili barem razgovarati…

S njemačkoga preveo Tihomir Engler.

Objavljeno u e-časopisu  titel magazin

www.titel-forum.de/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=4119