Anđelka Mustapić  

Kultura obvezuje

Specijalist za tzv. male majstore, kojima je posvetio brojne monografije, ali i za duga razdoblja, kao što je, primjerice, renesansa, o kojoj je napisao istoimenu, po ocjeni struke, monumentalnu knjigu, prof. dr. sc. Milan Pelc objavio je nedavno u Nakladi Ljevak vjerojatno svoje životno djelo Povijest umjetnosti u Hrvatskoj. Na 420 kartica, s više od 700 ilustracija, prof. Pelc sažeo je - analitički preciznim strukturiranjem i jezgrovitim, čitkim stilom, rasterećenim od bilo kakvih ukrasa - u dvanaest cjelina, podijeljenih u dvjestotinjak poglavlja, povijest umjetnosti na tlu Hrvatske: od vučedolske kulture do potkraj devedesetih godina prošloga stoljeća, što je poslije 30 godina prvi takav povijesni prikaz umjetnosti u nas, i to s nizom novih uvida i novim hijerarhiziranjem spomenika i spomeničkih cjelina, kako je naglasio jedan od recenzenata Povijesti prof. Joško Belamarić.

Na promociji svoje Povijesti, prof. Pelc nije propustio prigodu da istakne kako je njegova knjiga nastala u suradnji s Institutom za povijest umjetnosti, kojeg kao ravnatelj vodi. Iskreno je priznao da se, pišući Povijest, nalazio između “čekića i nakovnja” te da je svjestan nekih propusta, pogotovo uočljivih u XX. st., koji su, opet, posljedica njegove “stroge i okrutne” selekcije, ali, prije svega, godina i godina sustavnog iscrpnog istraživanja umjetničkih djela, na njihovom postamentu i u ambijentu, odnosno na terenu. Općenito, to i jesu bitne karakteristike znanstveno-istraživačkog rada prof. Milana Pelca, kojima se etablirao među najvrsnije povjesničare umjetnosti i zbog kojih ga smatraju nasljednikom Grge Gamulina i Cvite Fiskovića i, evo sada, jedinstvenim autorom “enciklopedijske širine”, čija će “Povist”, nedvojbeno, postati dijelom kulturne baštine čije je izvorište crpila. 

Stilska periodizacija

Zašto je za Vas, prof. Pelc, znanstvenika, afirmiranog povjesničara umjetnosti, bilo teško i riskantno pisanje Povijesti umjetnosti u Hrvatskoj? Na promociji ste rekli da Vas je čak bilo strah pisati tu knjigu, što se čini pomalo apsurdnim, pogotovo kada se zna da tu materiju držite u “malom prstu”.

 S jedne strane, moj strah proizlazi iz neke vrste mog perfekcionizma koji mi se uvijek u pravilu naruga kad obavim neki posao. Naime, bez obzira koliko se dobro poznaje materija, u tako opsežnim pregledima kao što je ovaj uvijek postoji opasnost da se negdje potkrade neki propust sadržajne ili tehničke prirode. Pišući i objavljujući knjige uvjerio sam se da ni jedna od njih nije savršena. To je moja osobna patnja. S druge strane, osjećao sam pri radu silan teret struke koja je vrlo zahtjevna, ali nije uvijek složna u nekim važnim pitanjima. Naposljetku, trebalo je osmisliti koncepciju koja će na jednostavan, široko dostupan, a opet stručno fundiran način sintetizirati sve ono što je znanstvena povijest umjetnosti iznijela u više od stopedeset godina istraživanja i interpretacija umjetničkog stvaralaštva u Hrvatskoj. To je velika odgovornost i veliki izazov koji nužno ispunjava i određenom zebnjom.

Knjigu ste objavili pod naslovom Povijest umjetnosti u Hrvatskoj, a ne “Povijest hrvatske umjetnosti”, kako se obično slične knjige nazivaju. Distinkcija očito ima svoje povijesne razloge.

 Nacionalno određenje umjetničkog stvaralaštva snažno se naglašavalo u doba utemeljenja nacionalnih identiteta. Danas je jasno da nacionalna obilježja ne ulaze u skupinu primarnih odrednica umjetničkog stvaralaštva. Moja knjiga u prvom redu prikazuje stvaralaštvo prostora suvremene Hrvatske koji pripada i Hrvatima i svima onima koji su na njemu u prošlosti ostavili svoj trag – od prapovijesti do suvremenog doba. Naravno, nijedan naslov te vrste nije savršen pa bi se i ovome mogle naći manjkavosti...

U prikazu povijesti umjetnosti držali ste se tradicionalne stilske periodizacije. Je li, možda, otuda proizlazio Vaš strah? Jer postoje mišljenja da stilska kategorizacija, unatoč tomu što olakšava prikaz povijesti, nije sveobuhvatna metoda, pogotovo kada je riječ o prikazu od samih početaka pa gotovo do današnjeg dana.

 Stilska periodizacija je osnovni alat tradicionalne povijesti umjetnosti. Ona ima mnogo nedostataka, ali ipak uključuje ono što je najbitnije. Treba pritom podsjetiti da mi u Hrvatskoj nemamo još ni jedan opširniji sintezni pregled ove vrste koji bi iz pera jednog autora na taj način predstavio umjetničku baštinu naše prošlosti. Da bismo mogli pisati “problemske” sinteze, moramo najprije imati stilske i kronološke sinteze.

To se pitanje nametnulo stoga što je recenzent Vaše Povijesti akademik Tonko Maroević podsjetio kako je još i pokojni prof. Milan Prelog govorio da je ideja stila u suvremeno doba teško prihvatljiva, ali da bi bez nje povijest umjetnosti izgubila jedno svoje čvrsto uporište. I Vi ste se, kako je to zaključio akademik Maroević, “držali toga vidika”.

 Točno, dobro sam bio svjestan toga da je ideja stila zastarjela i da nove metode interpretacije traže drugačiji, suvremeniji  pristup. Međutim, mislim da stil kao osnovno pomagalo u povijesnoj sistematizaciji i periodizaciji nikada nećemo moći posve odbaciti. Bez stilskih pojmova mi jedva možemo komunicirati kad je riječ o umjetnosti prošlosti. Njih se stoga ne treba odricati, već ih treba rabiti  kao alate čija je korisnost znatna, ali ograničena.

U umjetnosti nema kašnjenja

Vaš profesor i, po svemu sudeći, jedan od uzora, Grga Gamulin, uveo je, među ostalim, u terminologiju povijesti umjetnosti pojam “morfološka inercija”, koji se odnosi na dugo trajanje pojedinih stilskih tendencija, i sintagmu “nacionalni sinkretizam”.O kakvoj je zapravo nacionalnoj umjetničkoj pojavi riječ?    

 Riječ je o pokušajima prof. Gamulina (ali i drugih) da se protumače fenomeni dugog trajanja pojedinih stilskih izričaja, posebice gotike i bizantinizma, koji su tijekom mnogih stoljeća živjeli na prostorima Hrvatske, miješajući se s renesansom pa i barokom, ili su s njima koegzistirali. To miješanje, taj sinkretizam stilskih idioma sastavni je dio stvaralačkih tijekova i procesa jednog primarno receptivnog kulturnog podneblja koje dugo ostaje vjerno  usvojenim i provjerenim formulama. Ta se vjernost nekoć tumačila kao konzervativnost ili zaostalost naspram “napredne” renesanse, primjerice. Po tome bismo i umjetnost drevnog Egipta mogli proglasiti zaostalom u odnosu prema grčkoj umjetnosti. Bit je u tome da se umjetničko stvaralaštvo promatra s optikom koja mu je primjerena. Naime, da se prepozna vrijednost autohtonog umjetničkog htijenja – kako nas je  davno učio Alois Riegl.

Postoji i tzv. retardacija i kašnjenje u povijesti umjetnosti. Kada su te pojave bile najdominantnije?

U tom smislu nema retardacije. Slikovito rečeno: svako kulturno podneblje ima svoj vozni red. Negdje su vlakovi brži, drugdje sporiji, ali to ne znači da kasne. Oni se drže svoga plana koji je usklađen s konkretnim mogućnostima kulturne recepcije i kreativnosti. Te su mogućnosti pak u pravilu uvjetovane različitim “vanjskim” čimbenicima, u prvom redu onima ekonomskog karaktera. Bogate sredine imaju brže i udobnije vlakove s većom i gušćom prometnom mrežom od siromašnih!

Tvrdite da je umjetnost na tlu Hrvatske bila odvajkada kozmopolitska. Je li takva bila silom prilika ili zahvaljujući svojim vlastitim postignućima i usmjerenjima?

Kozmopolitski karakter umjetnosti u Hrvatskoj proizlazi iz specifičnog geopolitičkog položaja njezinoga prostora otvorenog različitim kulturnim strujanjima i utjecajima tijekom povijesti, jednako kao i u sadašnjosti. Oduvijek je postojala snažna fluktuacija umjetnika i umjetničkih fenomena iz mediteranske, srednjoeuropske pa i istočnoeuropske kulturne sfere. Kulturni prostor Hrvatske je otvoreni prostor koji rado prima, usvaja i posvaja – stvarajući nove vrijednosti.

Hrvatske specifičnosti?

Što se tiče “historijske legitimacije“, da upotrijebim Vaš izraz, kada je naša umjetnost ušla u zapadnoeuropski krug?

 Ne bih rekao da je ikada u njega ušla zbog toga što je u njemu oduvijek bila. Mi nemamo nimalo potrebe dokazivati da pripadamo tom kulturnom krugu. To je vidljivo svakome na prvi pogled. No da bi do toga pogleda došlo moramo raditi na promociji naše kulturne baštine i učiniti je na taj način dostupnom onima koji je ne poznaju. Na tome se ponešto radi, ali trebalo bi još više, jer riječ je o vrlo isplativoj investiciji. Tako bi se, mislim, i ova knjiga trebala objaviti na engleskom jeziku, a za to nema novaca!

Ima li umjetnost na tlu Hrvatske svoje specifičnosti?

 O nekim generalnim hrvatskim specifičnostima teško se može govoriti. Svako povijesno razdoblje posjeduje određenu crtu posebnosti u odnosu prema stvaralaštvu drugih sredina. Pritom se izdvajaju skupine spomenika koje posebnost svjedoče u većoj mjeri. Recimo u ranom srednjem vijeku to su crkve “slobodnih” tlocrta, kako ih je nazvao Ljubo Karaman, jednako kao i iznimno bogatstvo reljefa s pleternom ornamentikom. U ranom novom vijeku to su, primjerice, dubrovački ljetnikovci, kao izvanredan graditeljsko-ambijentalni fenomen lokalne aristokratske kulture. Specifično je također miješanje gotike i renesanse tijekom kasnog 15. i 16. st., ali ono se ne  pokazuje samo u Hrvatskoj, već i drugdje u Europi, no u Hrvatskoj ima neke svoje osobitosti itd.

U odnosu na europski kontekst, u Hrvatskoj je, sve do polovice XVIII. st., uglavnom postojalo crkveno slikarstvo. Jer, kako je to zapisao Iso Kršnjavi u prikazu umjetnosti svoga vremena, naša je vlastela rado išla na sajmove stoke, ali na prvoj izložbi Društva umjetnosti, koje je Kršnjavi utemeljio, nitko od njih nije kupio niti jednu sliku. Tada je u vlastelinskim palačama bila aktualna barokna moda zidnog slikarstva, s tim što je Jadranska Hrvatska bila pod venecijanskim utjecajem, a sjeverna Hrvatska pod austrijskim. Umjetnici su bili stranci, tako da su se “načelnici od Zagrebgrada”, čak i na početku XX. st. žalili i htjeli pošto-poto osloboditi tuđinskog utjecaja.

 Crkva je u Hrvatskoj od ranog srednjeg vijeka do konca baroka najvažniji naručitelj. Plemićke narudžbe također su često vezane uz vjerske zaklade i crkvenu umjetnost. I to je jedna od hrvatskih osebujnosti koja se objašnjava povijesnim razlozima. Međutim, ne treba podcijeniti ni plemićku kulturu – vidimo je na djelu u Dubrovniku, ali i u baroknim dvorcima i palačama i mnogim drugim djelima. Na žalost, mnogo je toga propalo ili je zapušteno, posebice nakon II. svjetskog rata. Građanstvo je u nas tijekom 19. st. sporije stasalo, a prve su generacije, koje akumuliraju kapital, obično slabo marile za umjetnost – to je situacija o kojoj svjedoči Kršnjavi. Unatoč tome gustoća umjetničkih narudžbi u 19. st. nije bitno manja nego prije. To što su mnogi umjetnici dolazili iz europskih krajeva u Hrvatskoj nije ništa novo niti loše. Većina je od njih, poput Franje Kleina, Hermanna Bolléa ili Josipa Franje Mückea dala vrijedna, upravo izvanredna ostvarenja, koja su postavila temelj kulturi 20. stoljeća. Naravno, kad je sazrjelo vrijeme u kojem su umjetnici domaćeg podrijetla mogli preuzeti scenu, stranaca je bilo manje, a nacionalna samosvijest postala je većom. Nastojanja oko nacionalne emancipacije i homogenizacije tijekom 19. st. često u duhu romantičarskog zanosa veličaju mlade domaće snage, no njihova akulturacija, ako se tako može reći, vrlo je složen proces s različitim, dobrim i manje dobrim pa i lošim posljedicama.

Slojevita kulturna mapa

Sa stajališta umjetnosti, možemo li govoriti o autohtonoj Hrvatskoj, s obzirom na to da je ona od XI. st. bila pod vlašću stranih kraljeva, careva, dinastija… a time i pod utjecajem njihovih radionica i majstora?

 Ne možemo govoriti o autohtonoj Hrvatskoj u cjelovitom smislu, već o hrvatskom povijesnokulturnom  mozaiku – o slici sastavljenoj od mnogih faceta koje se spajaju ili stapaju u jedinstvenu kulturnu mapu prostora koji pokriva Hrvatska i na kojem pretežito žive Hrvati. Ta mapa ima svoje vremenske slojeve koji naliježu jedan na drugi i spajaju se u povijesni kontinuum. Utjecaji političke vlasti i njihove mijene tijekom povijesti uvelike određuju profilaciju hrvatskoga kulturnog reljefa. Pritom se neizbježno iskazuju razlike između zona jadranske i kontinentalne Hrvatske, razlike koje se postupno smanjuju od vremena klasicizma prema dvadesetom stoljeću. Upravo je to i doba sve veće nacionalne homogenizacije.

U cijelom povijesnom razdoblju, čini mi se iznimno zanimljivim XV. i XVI. st. Mlečani su kupili Dalmaciju za 100 000 dukata i vladaju svim gradovima, osim Dubrovnika, Istra je procijepu između mletačke i habsburške vladavine, nadiru Osmanlije… Kako se sve to odražava na povijesne umjetničke slojeve?      

 Baš je to razdoblje jedno od najburnijih u političkoj i kulturnoj povijesti hrvatskih krajeva. To što su Mlečani zavladali većim dijelom priobalja prava je sitnica prema strahovitim gospodarskim i demografskim štetama koje su dugoročno prouzročili ratovi s Osmanlijama. Od njih se možda do danas nismo oporavili. Pa ipak, i u tim stoljećima kultura i umjetničko stvaralaštvo pokazuju žilavost postojanja i sposobnost prilagodbe. Tako se i umjetnost renesanse uspijeva proširiti u svim dijelovima hrvatskoga prostora, premda ne posvuda jednako intenzivno. Dapače, u Dubrovniku je to doba velikog kulturnog procvata jer mala jadranska Republika spretno koristi političku situaciju za svoj gospodarski probitak.

Izdvojili ste tzv. islamski sloj hrvatske umjetničke baštine, koji se osobito očitovao u graditeljstvu. No od tog jakog utjecaja islamske kulture ostalo je vrlo malo tragova, za razliku od mletačkoga utjecaja u Dalmaciji.

 Islamski sloj je u dijakronom presjeku povijesti hrvatske kulture novoga vijeka  nezaobilazan, premda je veći dio spomenika nestao. Osmanlije su nekim prostorima Hrvatske vladale gotovo dva stoljeća, uspostavivši oblike i sadržaje islamske kulture – može li se to zanemariti? Možemo li tu ostaviti prazan list, kao da ničega nije bilo osim ratovanja? Ta je kultura integralni dio povijesne vertikale našega prostora, kao što je to bila rimska ili keltska, naravno u drugačijim povijesnim okolnostima.

I to je primjer da u jednoj povijesti umjetnosti nema čistih stilova, koje je u nas bespogovorno zahtijevao Iso Kršnjavi.

 Ovdje ne bih govorio o čistoći stila jer se radi o posve drugačijoj kulturnoj matrici. Na žalost, težnje za umjetnom čistoćom stila i postupci  purifikacija u doba normativnih estetika XIX. st. nisu rađale najsretnijim rješenjima u odnosu prema spomenicima i umjetničkim vrijednostima općenito. S druge strane, i to je dio naše i europske kulturne prošlosti.

Gigantska pojava Kršnjavog

Kakvo je Vaše mišljenje o zagrebačkoj katedrali, kao spomeniku kulture, koja je u vrijeme Bolleove obnove izazivala poprilično oštre polemike i kulturna trvenja?

 Historicizam je imao svoje ideale koje su prihvatili i promovirali mnogi autoriteti pa smo tako dobili i novogotičku katedralu umjesto da se faksimilno obnovila stara. Težilo se za monumentalnošću i stilskom čistoćom, a stara je katedrala svojim ionako nedovršenim pročeljem bila razmjerno skromna i skrivena iza renesansnih bedema i kula. Bollé je uspostavio željenu veličinu i pomalo napuhanu dojmljivost djelovanja građevine, no izvorni je spomenički kompleks platio ceh. Ipak, dobrim dijelom on je još uvijek ostao sačuvan kao osebujni amalgam starog i novog. Osobno bih više volio da imamo onu slikovitu katedralu kakvu vidimo na starim vedutama sa svom unutrašnjom opremom i oltarima iz baroknog vremena pa i s bedemima i kulama ispred nje. Bio bi to sjajan i autentičan spomenik čija bi memorijska vrijednost daleko nadilazila sadašnju crkvu, no unatoč tome treba uvažiti i ostvarenje koje dugujemo Bolléu i njegovom vremenu.

Možemo li pretpostaviti kakva bi bila hrvatska umjetnost da nije bilo Isidora Kršnjavoga, jednog od najvećih podupirača umjetnosti kojeg je Hrvatska ikada imala, ali, što se tiče ukusa, čovjeka zaljubljenog u romanički i gotički, pogotovo strogi njemački stil?

 Kršnjavi je gigantska pojava hrvatske kulturne prošlosti, on je doista veliki utemeljitelj, kako smo ga nazvali prigodom nedavnog simpozija koji smo mu posvetili. Bio je u svakom pogledu čedo svoga vremena koje je zaljubljenim očima promatralo prošlost, ali ne samo srednji vijek, već i antiku i renesansu, ali je isto tako žudio za napretkom u sasvim modernom smislu. Jednako je volio Njemačku i Italiju, ali je isto tako cijenio i domaći, narodni genij. Njegove su ideje mješavina romantičnog nacionalnog idealizma i pragmatičnog  racionalizma. Njegovoj energiji i organizacijskim vještinama dugujemo niz obrazovnih i kulturnih institucija i umjetničkih ostvarenja, bez kojih je nazamisliv kulturni život u Hrvatskoj modernoga doba. Neki su ga doživljavali kao diktatora i političkog kameleona. Kamo sreće da smo imali više takvih kulturnih diktatora i političkih konformista koji rade za opće dobro, a ne za svoj džep!

Prednost je u raznolikosti

Jeste li namjerno izbjegli prikazati posljednja dva-tri desetljeća hrvatske umjetnosti zbog izrazite komercijalne banalizacije elitne umjetnosti, kako ste u uvodu nazvali jednu od pojava suvremene umjetnosti, ili zato što se pojavilo toliko mladih autora i različitih stilova koje je još gotovo nemoguće sagledati?

 Umjetnost uglavnom ne postoji bez naručitelja, odnosno, u novije doba, bez tržišta. Protiv svoje vlastite banalizacije na tržištu ona se bori koliko može. Ali to nije glavni razlog što moj pregled zastaje u vremenu u kojem intenzivnije do riječi dolazi tzv. postmoderna osamdesetih godina, a usporedno s njom razmahuju se i najrazličitiji oblici nekonvencionalnih umjetničkih praksi. Sve su to teme za kritiku suvremenog umjetničkog stvaralaštva. Moja knjiga obuhvaća građu koja je već prošla kroz proces historizacije – ona u naslovu zato ima riječ povijest.

Na kraju, uzimajući u obzir suvremene spoznaje, kako biste u najkraćem, definirali povijesni kulturno-umjetnički identitet?

 Kulturna povijest prvorazredan je identitetski čimbenik, no nema jednoznačne formule za nacionalni kulturnopovijesni identitet. On, naime, podliježe interesima i doživljaju vremena koje o njemu raspravlja. Na jedan način o njemu se razmišljalo, primjerice u XIX. st., na drugi način nakon II. svjetskog rata, na treći način nakon 1990. godine. Ideologije i politike usmjeravaju poimanje nacionalnog identiteta. Moja knjiga ne želi stvarati napuhanu sliku o veličini i ekskluzivnosti našeg nacionalnog genija, već želi prizvati mnogo primjereniji doživljaj raznolikosti kulturnih utjecaja koji su tijekom stoljeća formirali umjetnički život zemlje u kojoj danas živimo i koju volimo. U raznolikosti vidim prednost koju mnogi drugi nemaju. Mi se u prvom redu trebamo pokazati dostojnim nasljednicima. Kultura u prošlosti i sadašnjosti u bitnoj mjeri stvara naš identitet. Stoga i u ovo doba krize ne treba zaboraviti da kultura obvezuje!