Kultura se (ipak) isplati!?

Peta konferencija o kreativnoj ekonomiji pod nazivom Creative Clusters 2007 održava se ove godine u Londonu od 9. do 14. studenoga. Creative Clusters neovisna je strategijska konferencija koja ispituje rast kreativnih ekonomija i njihovu ulogu u ekonomskom razvoju i regeneraciji urbanih sredina.

Konferencija je namijenjena profesionalcima koji rade na razvoju umjetničkih i medijskih centara, kulturnih mreža i portala, agencijama za podršku kreativnog sektora, kreatorima programa i politike u ekonomskim, kulturnim i društvenim organizacijama koje se bave regeneracijom u privatnom, javnom i dobrovoljnom sektoru, savjetnicima u kulturnom i ekonomskom razvoju, planiranju gradova, investitorima i financijerima, stratezima razvoja medija i informativnih tehnologija te akademicima i studentima.

Iz središta svjetske kreativnosti

Konferencija se održava u različitim dijelovima Londona, svaki od njih s velikom koncentracijom kreativnog poduzetništva i kulturnih aktivnosti: South Bank, City Fringe, Soho/West End i Exhibition Road. U sklopu konferencije bit će organizirani posjeti kulturnim i regeneracijskim projektima po cijelom gradu. London je sjedište nekih od najvažnijih samoodrživih javnih investicija u kreativnoj industriji na svijetu. Tamo se također nalazi i mnogo vodećih svjetskih kreativnih i medijskih “biznisa” koji su se razvili bez ikakve izravne vladine financijske intervencije. London je zbog izuzetne kulturne ponude već prozvan “glavnim gradom svjetske kreativnosti”.

Ovogodišnja konferencija Creative Clusters događa se u prijelomnom trenutku za kreativnu ekonomiju Velike Britanije. Prošlo je deset godina otkada je tadašnji ministar kulture Chris Smith osnovao komisiju za inicijalno istraživanje britanske kreativne industrije što je godinu dana kasnije rezultiralo dokumentom koji je termin “kreativne industrije” uveo u rječnik svakodnevne politike. Taj je termin uskoro postao oznaka za skup strategijskih koncepata koji su se počeli ostvarivati u Europskoj uniji i cijelom svijetu. Sadašnja vlada, s novim premijerom na čelu, objavit će svoj prijedlog zakona o kreativnoj ekonomiji nešto prije početka ove konferencije, s kompletnom analizom važnosti kreativnog sektora za britansku ekonomiju, njezinoj poziciji u svijetu te predložiti politički okvir djelovanja za sljedećih deset godina. Upravo će te predložene mjere imati posebno mjesto u programu rada ovogodišnje konferencije.

Današnje strategije ekonomskog razvoja moraju osloviti široku lepezu tema, propitujući pritom tradicionalne granice između umjetnosti, biznisa, obrazovanja i znanosti; između profitnog i neprofitnog poduzetništva; između ekonomske, socijalne i kulturne politike. Političke bi pak inicijative trebale uzeti u obzir zahtjeve individualnih kreativnosti, interese lokalne i regionalne kulture, kao i zahtjeve socijalnih i ekonomskih snaga globalizacije. Stoga se postavljaju sljedeća pitanja: tretiraju li vladajuće strukture kreativni sektor još kao “poseban slučaj”? Jesu li umjetnost i ekonomija odvojene ako je kultura uzrok, prije nego posljedica ekonomskog uspjeha? Kako riješiti problem raspodjele dobiti u kreativnim industrijama, koju zasad neproporcionalno uživa ekskluzivna i zaštićena „kreativna klasa“? Kakvi su novi modeli svjetske trgovine i kakvi su novi odnosi koji se u njoj javljaju? Kako se sve to odražava na kulturne i ekonomske politike? Kako se mijenja medijski “pejzaž” i kako bi političari trebali reagirati na te promjene? Na ova i druga pitanja konferencija će potražiti i ponuditi odgovore kroz četiri tematske cjeline:

– Kreativni kvart: U gradovima diljem svijeta stvaraju se zone namijenjene kreativnosti i kulturi: to mogu biti mjesta za kulturnu konzumaciju, za produkciju kreativnih industrija ili za turizam i baštinu. Ali uvijek se te zone kulture (okruzi ili kvartovi) doživljavaju kao ključ identiteta pojedinog mjesta, njegove obnove i suvremenosti.

– Mogućnosti u kreativnoj ekonomiji: Svjetska banka procjenjuje da u zemljama skupine G7 više od 50 posto potrošnje odlazi na proizvode kreativnih industrija te da one čine sedam posto ukupne svjetske proizvodnje. Svaka se napredna ekonomija sada okreće kreativnom sektoru, radi nadomjeska radnih mjesta koja su “otišla” u zemlje u razvoju.

– Svjetska kreativna sjedišta: Prije deset godina na listi svjetski najkreativnijih centara najvjerojatnije bi dominirali gradovi zapadne Europe zajedno s glavnim centrima u Americi. Danas se pojavljuju novi centri energije i gravitacije: jezgre gradova unutar mega-regija u svim dijelovima svijeta, kao što su London, Peking, New York, Sao Paolo, Lagos, Los Angeles.

– Kreativna masa: Oruđa kulturne produkcije i distribucije su sve jeftinija, lako ih se koristi i dostupnija su nego ikad prije. Konzumenti kulture su njezini novi proizvođači: možete publicirati svoju životnu priču u trenutku dok se ona i događa, emitirati vlastiti televizijski kanal i trgovati sa svijetom gdje god se nalazili. U pozadini kulturnih i medijskih strategija nalaze se neke osnovne pretpostavke o producentima, distributerima i konzumentima kulture – njihova uloga, njihova moć i resursi koji su im dostupni. Sada to u korijenima preispituje internet sa svojom sposobnošću da osigura jeftinu i jednostavnu platformu za kolektivnu kreativnost i njezinu masovnu upotrebu.

Europaland, ali...

Cilj je organizatora postati uistinu globalni forum te ih stoga podjednako zanimaju inicijative i projekti kako iz regija Velike Britanije tako i iz cijelog svijeta, a posebno one inicijative koje su osmišljene da ostvare i kulturni i ekonomski učinak. Oko stotinu sudionika ovogodišnje konferencije koji dolaze iz Velike Britanije, Nigerije, Francuske, Brazila, Tajvana, Italije, Njemačke, Australije, Irana, Južne Afrike, Amerike, Španjolske, Nizozemske, Austrije, Trinidada i Tobaga, Litve, Švedske, Japana i Hrvatske imat će svaki 20-minutnu prezentaciju u kojoj će iznijeti svoje prijedloge i ideje vezane za razvoj kreativnih ekonomija.

Udruga „Ravnica“ radi na promicanju i razvoju međunarodne kulturne razmjene, kulturne različitosti i samoodrživog kulturnog turizma. U tu svrhu „Ravnica“ surađuje s kulturnim, državnim i regionalnim europskim institucijama te radi na izradi aplikacija i poslovnih planova za projekte financirane iz fondova EU-a.

Alison Radovanović će na konferenciji Creative Clusters 2007 održati predavanje pod naslovom: Opasnosti od “zabavnog parka Europa” – potreba za ruralnim i regionalnim strategijama za razvoj kreativnih industrija, i jedina je na konferenciji koja upozorava i govori o važnosti da se osim urbanih i ruralni dijelovi Europe uključe u strategije kreativne ekonomije što će pojasniti na primjeru Istre kao regije.

Njezinu je prezentaciju stručni žiri konferencije opisao kao: “ …provokativan i dobro argumentiran prijedlog”.

Alison Radovanović u svojoj prezentaciji iznosi da je prihvaćanjem lisabonskih smjernica i implementacijom programa Culture 2007 kao dijela Europen Union Communitiy Programmes Europska unija potpuno prihvatila kreativnu ekonomiju kao svoj primarni ekonomski pokretač. Za mnoge zemlje srednje i južne Europe hitno su potrebne nove smjernice koje će im osigurati aktivno uključenje u ovu kulturno ekonomsku arenu. „Ravnica“ trenutačno istražuje strategije koje bi konkretno bile namijenjene Istri kao regiji, ali koje bi se mogle primjenjivati i u drugim regijama, uključivo ruralne, zapadne Europe. S nekoliko glavnih gradskih centara i metropola i brojnom ruralnom populacijom urbano orijentirani model “kreativnih klastera” trenutačno je uglavnom neprikladan za te regije. U slučaju Slovenije ili Hrvatske, na primjer, broj stanovnika zemlje manji je od broja stanovnika Londona. Situacija se u tim zemljama dalje komplicira sa slabim internim tržištem kreativnih proizvoda, hermetičnoj produkciji i konzumiranju istih, “malim” jezicima...

Ako se nove strategije koje bi osposobile održive kreativne ekonomije u ovim regijama već sada ne počnu pripremati, za očekivati je da će se situacija u budućnosti dodatno pogoršati demografskom “selidbom” proizvođača kulture u zapadna kreativna središta (Creative Hubs). Međutim, istodobno većina novih zemalja članica EU-a imaju daleko veći postotak ljudi trenutačno zaposlenih u kulturnim industrijama nego mnoge zapadnoeuropske zemlje, a postotak bruto nacionalnog dohotka ostvaren u tom sektoru je iznad europskog prosjeka. Na papiru te statistike izgledaju sjajno, međutim, analizirajući ih nalazimo prevladavajuću pristranost prema primarnoj kulturnoj produkciji i baštini. Naime, velikoj većini kulturnih aktivnosti, osim što se ponavljano sponzoriraju iz državnog proračuna, nedostaje neovisni priljev prihoda tako uobičajen u zapadnoj Europi. Stoga nove zemlje članice kao i one koje se pripremaju za ulazak u EU sada trebaju kulturne strategije koje bi očito bogatstvo u sektoru kulturnih industrija (umjetnička produkcija, muzeji itd.) korisno upotrijebile za razvoj kreativnih industrija. Slična situacija postoji i u Hrvatskoj. Istra, na primjer, ima proporcionalno velik broj vizualnih umjetnika, umjetničkih obrtnika i djelatnika u kulturi. S oko 200 tisuća stanovnika Istra ostvaruje između 35 do 38 BDP-a po stanovniku, što iznosi 6,3 do 6,5 posto hrvatskog BDP-a, i to uglavnom od turizma. Kulturni turizam stoga je glavni pokretač trenutačnih strategija razvoja kreativnih industrija u regiji. Pristupa mu se još tradicionalno, oslanjajući se pritom uglavnom na arhitektonsku i nacionalnu baštinu, čime se i Istra definira kao dio “zabavnog parka Europa”. Propušta se staviti naglasak na ljudske resurse, u smislu kulturnih proizvođača, što je i potencijal za utemeljenje neovisnih i samoodrživih kreativnih industrija. Nedovoljan broj ‘”moderno” educiranih državnih kulturnih radnika prisiljava umjetnike da se uključuju u kulturnu politiku, a političare da ‘grade’ kulturne institucije “ni na nebu ni na zemlji”. Potencijalne beneficije utemeljenja uspješnih kreativnih ekonomija u regijama kao što je Istra su goleme. S članstvom Hrvatske u EU, koje sada izgleda neizbježno i koje donosi povećanu mobilnost za lokalne proizvođače kulture, izreka “iskoristi ili izgubi” sada zvuči izrazito zlokobno. Neki predviđaju da će zapadni dio Europe stvarati novac, dok će ostatak kontinenta preživljavati snabdijevajući te ambiciozne ekonomije “kulturnim” godišnjim odmorima, što sve nekako podsjeća na Rimsko carstvo u njegovoj konačnici.

EU fond Culture 2007

U tzv. zemljama u tranziciji pojam EU se još uvijek, u većini slučajeva, izgovara s negativnim konotacijama. Političari uglavnom desne i nacionalistički orijentirane provenijencije plaše stanovništvo gubitkom nacionalnog identiteta, ekonomskog siromaštva i političke podređenosti zbog pristupanja Uniji. Naravno da izbor može biti i nečlanstvo u EU, ali to dovodi do izolacije i beskrajne vladavine upravo onih koji zagovaraju takav izbor. Da bi se ublažile ekonomske posljedice priključenja EU i izbjegle pogreške novih članica kao što su propusti potpune iskoristivosti njima raspoloživih fondova, prijeko je potrebno potpuno razumijevanje političkog programa i ciljeva Unije. Ona je politički i ekonomski projekt, a njezini su fondovi dizajnirani za specifičnu implementaciju tzv. Lisabonske strategije, koja želi stvoriti Europsku uniju “ …kao najkonkurentniju i najdinamičniju ekonomiju u svijetu koja će se bazirati na znanju; bit će sposobna za održivi razvoj s većom i boljom zaposlenošću te će biti šire društveno povezana”. Program Culture 2007 kao dio EU Community Programmes ima svrhu stimuliranja daljnjeg ekonomskog rasta europskog kulturnog i kreativnog sektora koji se temelji na nedavno izrađenoj studiji EU-a pod nazivom Ekonomija kulture u Europi, u kojoj se europski kreativni i kulturni sektor predstavljaju kao važni elementi lisabonske strategije. Prema toj studiji doprinos kulturnog i kreativnog sektora je u 2003. bio 2,6 posto europskog BDP-a te je kao jedan od industrijskih sektora u Europi s najvećim prihodom ostvario 654 milijardi eura. To je značajnije više nego cijela europska automobilska industrija koja je u 2001. ostvarila “samo” 271 milijardu eura. U međuvremenu ICT proizvođači (Information & Communication Technologies), koji se smatraju europskim ekonomskim “herojima”, također zaostaju za prihodima kulturnog i kreativnog sektora s ostvarenih 541 milijardu eura u 2003. (podaci Europske komisije). To pokazuje da u većini zemalja koje su članice EU-a kulturni i kreativni sektor najviše pridonosi ekonomskom rastu i nacionalnom bogatstvu. Kao direktan rezultat ove statistike svaki prijedlog projekta za financiranje iz fondova EU-a, koji želi biti uspješan, mora naglasiti pozitivne doprinose lokalnoj, nacionalnoj i europskoj ekonomiji, bilo direktno bilo indirektno. Direktno kroz porezne i druge prihode a indirektno kroz npr. pozitivni doprinos lokalnom i regionalnom ekonomskom razvoju putem osnivanja ‘kreativnog centra’ koji će privući poslovne investicije na određenu lokaciju.

Uspješan pristup fondovima Europske unije, a posebno Culture 2007 zahtijeva od kandidata sljedeće sposobnosti:

1. Potpuno razumijevanje ciljeva i svrhe Europske unije, njezinih programa koji su motivirani strategijama za implementaciju političkih i ekonomskih smjernica EU-a. Projekti moraju biti usklađeni s tim smjernicama i striktno slijediti pojedini Call for porposal.

2. Dokazani ekonomski doprinos podnositelja zahtjeva od kojih se očekuje da osim financijske potpore države i/ili EU-a sami stvaraju dodatni prihod. Galerije i muzeji trebali biti vođeni kao poduzetnički posao koji će stvarati neovisan priliv prihoda.

3. Dokazana sposobnost preuzimanja projekata – kako financijski tako i u smislu sposobnosti osoblja.

Komercijalizacija kulture

Culture 2007 više ne dijeli kulturne aktivnosti na sekcije kao što su npr. muzeji, baština, likovna umjetnost, glazba itd. Cilj programa Culture 2007 je poticanje interdisciplinarnih kulturnih aktivnosti jer se smatra da su kulturna produkcija (likovna umjetnost, ples, kazalište itd.) i kreativne industrije (dizajn, kulturni turizam, glazbena industrija itd.,) međuovisne te da se njihov razvoj, te stoga i financiranje, trebaju upotpunjavati. U praksi to znači da će sektori s tradicionalno visokim državnim potporama (muzeji, baština) konkurirati pod istim uvjetima kao i poduzetnički sektori kao što su izdavaštvo i glazba. Komercijalizacija umjetnosti već je odavno razvijena u zemljama zapadne Europe, a strategijska inicijativa Europske unije Culture 2007 zamišljena je da je još više potiče. Međutim, u jugoistočnoj Europi a i šire ovaj razvoj kulturnih strategija predstavlja glavnu paradigmatsku promjenu. Mnoge organizacije na polju kulture u tim zemljama imaju i imat će problema u “hvatanju koraka” bez ciljane pomoći i podrške.

Ne postoje “nacionalne kvote” za dobivanje financija iz fondova EU Community Programmes . Svaka će se kulturna organizacija natjecati izravno sa sličnim organizacijama iz svake od zemalja članica i zemalja kandidata da bi osigurale financije za svoje projekte. Stoga je neophodno da kulturne organizacije budu pripremljene s neophodnim informacijama, znanjem i sredstvima koje će im to omogućiti.

Nadalje, svaka regija trebala bi osnovati određenu agenciju ili udrugu za razvoj kulturnog i kreativnog sektora koja bi imala sljedeće obveze:

– produkcija jedinstvene strategije za razvoj kulturnog i kreativnog sektora;

– razvoj međunarodnog partnerstva u vezi projekata i financiranja razvoja kulturnog i kreativnog sektora;

– direktna aplikacija za fondove koji podržavaju razvoj kulturnog i kreativnog sektora;

– sudjelovanje u programima EU-a kao službeni partner domaćih udruga i organizacija;

– sudjelovanje u programima EU-a koji djeluju na regionalnoj, državnoj i međunarodnoj razini;

– učinkovitu integraciju agencije u drugim vanjskim projektima EU-a značajnim za regionalni urbani i ruralni razvoj.

Što su kreativne industrije?

Britansko ministarstvo kulture kreativne je industrije definiralo kao: “ ...one aktivnosti čije je porijeklo u individualnoj kreativnosti, znanju i talentu i koje imaju potencijal stvaranja bogatstva i kreiranju novih radnih mjesta kroz proizvodnju i eksploataciju intelektualnog vlasništva” a uključuju: oglašavanje, arhitekturu, izradu i dizajn namještaja, modnu odjeću, film, video i ostalu audiovizualnu produkciju, grafički dizajn, obrazovni i rekreacijski softver, živu i snimljenu glazbu, izvođačke umjetnosti i zabavu, TV, radio i internetske prijenose, vizualnu umjetnost i antikvitete, te pisanje i izdavaštvo.

Postoje dvije strane kulturnih proizvoda. Izgledaju veoma jednostavno: kolut filma, CD disk, kompjutorski disk, list papira. No njihova vrijednost leži u njihovom sadržaju, u njihovom značenju ili u onome što predstavljaju. Sadržaj može biti film, priča, fotografija, igra ili pop pjesma, a može biti i zabavan, informativan ili atraktivan. Informacija je ta koja ima vrijednost a ne fizički objekt koji ju sadrži ili nosi. Čak i na majici ili nakitu ono što vrijedi je stil i dizajn, a ne tkanina ili metal.

Kreativnost je ključni faktor za pogon razvoja svake zajednice. Poduzetništva u cijelom svijetu koja su temeljena na individualnoj kreativnosti naglo rastu i imaju dramatičan utjecaj na globalnu kulturu i ekonomiju. Njihova izrazita osobina je da su uspješni “u društvu” sa sličnim poduzetništvima. Štoviše, znanje i aktivnosti temeljene na kulturi sada imaju glavnu ulogu u aktivnostima svakog biznisa u ovom novom dobu kreativne ekonomije.

Kulturne su industrije jedinstvene u današnjem poslovanju i sposobne su vrijednosno pridonijeti u ekonomskom, umjetničkom i društvenom smislu. One stvaraju visoko kvalitetna radna mjesta, osmišljavaju identitete zajednica, gradova i regija, stvaraju nove ideje i mogu biti veoma profitabilne. Globalna potražnja kreativnih proizvoda i usluga je u porastu a kreativne industrije sadrže jedan od najbrže rastućih sektora svjetske ekonomije.

Zbog toga što su kulturni produkti temeljeni na informaciji, nagli je napredak digitalnih tehnologija i globalizacija komunikacijskih mreža učinio kulturni sektor jednim od najbrže rastućim na svijetu. U svjetskim naprednim ekonomijama ovi sektori imaju godišnji rast između pet i 20 posto.

Tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća najveće svjetske kompanije bile su industrijski proizvođači i nabavljači sirovina kao što su Ford, Standard Oil, General Electric, Philips, General Motors. Danas imamo kompletno nova imena na listi najvećih kompanija: Time Warner, Disney, News Corporation, Bertelsman. Kultura je danas velik i unosan biznis.

U informatičkoj ekonomiji ima dovoljno sirovih informacija (engl. data). Ono što je vrijedno i za što je potrebno mnogo umijeća jesu znanje: smisao, sadržaj, stil, ideje, planovi, priča, koncept, dizajn, moda. To čini kulturnu industriju. U doslovnom smislu kulturne su industrije, s umjetnikom-poduzetnikom u svom središtu – proizvođači informatičke ekonomije.

I mašta se mjeri novcem

Iz perspektive kreativne industrije umjetnik je generator ekonomskih vrijednosti, što je mnogima još strana i nedobrodošla ideja. Uobičajeno mišljenje je da su ekonomsko bogatstvo i moć nešto potpuno odvojeno od kulturnog bogatstva i moći. Mnogi poslovni ljudi, umjetnici i političari upravo tako misle.

U industrijskom dobu ljudska se kreativnost dijelila na zasebne aktivnosti:

– analiza i kontrola fizičkog svijeta: znanost;

– stvaranje poslovnih procesa i stvaranje bogatstva: menadžment i poduzetništvo;

– stvaranje djela koja međusobno komuniciraju s pojedincima: umjetnost ili humanistika.

Industrijska proizvodnja tada nije trebala ovu treću vrstu kreativnosti.

Ekonomiji temeljenoj na masovnoj proizvodnji dovoljno je razumjeti ljude en masse. Poslovanje industrijskog doba uspješno je upravo do one mjere gdje standardizira svoj odnos s ljudima te ne koristi sve svoje resurse u tretiranju svakog zaposlenika ili konzumenta kao različitog pojedinca.

Tri navedena aspekta kreativnosti toliko su se razišla u našem načinu razmišljanja da ih doživljavamo kao udaljene, čak nespojive vrste aktivnosti koje imaju drukčije načine učenja, ponašanja i jezika. Ta razlika postala je organizirani princip koji se reflektira u svim javnim institucijama: na fakultetima (posebne škole za znanost, umjetnost i biznis), u vladinim ministarstvima, a i u samoj dugotrajnoj izolaciji biznisa od umjetnosti.

No te su razlike nastale isključivo iz potreba industrijskih ekonomija. Prije industrijskih ekonomija nisu niti postojale. Danas još uvijek postoje poduzetnici koji vjeruju da umjetnost nema veze sa stvarnim svijetom. Što bi na to rekao da Vinci koji je bio inženjer i dizajner oružja? Danas postoje umjetnici koji kažu da su poniženi potrebom da zarađuju novac i da ih je država dužna uzdržavati. Što bi na to rekao Shakespeare koji je bio poslovni čovjek i građevinski poduzetnik?

Upravo kako je industrijsko doba zamijenilo prethodno poljoprivredno doba tako je sada ono na redu. Sada ulazimo u drukčiji svijet; u svijet gdje sirovina nije više ugljen i željezo nego informacija; svijet gdje su najvrjedniji proizvodi ideje koje nisu proizvedene strojevima nego maštom.

Kako tehnologije napreduju, tako je dobavljačima tradicionalnih potrošačkih dobara i usluga teže biti konkurentan; prvo s cijenama a onda i s kvalitetom. Njihova reakcija na to je sve veća potreba za razlikovanjem jednih od drugih “ugradnjom” životnog stila ili kulturnih vrijednosti u proizvode koje nude. Na taj način kulturne industrije doprinose svim sektorima moderne ekonomije.

Masovno tržište također se mijenja. Pogledajmo Nike ili Coca-Colu. Što te kompanije ustvari rade? One ne rade tenisice ili pića; to za njih rade druge kompanije. Tenisice ili piće slučajni su proizvodi, dok je stvarna prodajna ponuda stil života. Kompanije kao Nike ili Coca-Cola ne upravljaju tvornicama, nego pričom, a jezik koji pritom upotrebljavaju nije analitički i neosoban, nego intuitivan i estetski. To je jezik pripovjedača, zabavljača, umjetnika.

U tom kontekstu očito je da je ljudska kreativnost objedinjena i da je prijašnje mišljenje da su znanost, industrija i kultura bitno odvojeni sada zastarjelo te je ozbiljna prepreka napretku u poslovanju, društvenoj regeneraciji, pa i samoj umjetnosti. U kreativnom dobu umjetnost postaje ordinarna, te u biti nema razlike između kreativnosti poduzetnika, znanstvenika i umjetnika. Najkreativniji pojedinci danas razvijaju sve aspekte svoje kreativnosti bez prisila kategorija prošloga doba. Pored poslovnih i tehničkih vještina, sada su i tradicionalna umjetnička znanja važna za biznis.

Današnji su kulturni proizvodi rudnici bogati informacijama, dragocjeni prirodni resursi. Ali umjesto da su zakopani pod zemljom kao minerali zadnje industrijske revolucije, ovi resursi su u ljudskim glavama, u njihovom društvenim običajima, svakodnevnom jeziku, u načinu odijevanja. Fantastičan broj informacija posložen je u jednom romanu ili filmu, plemenskoj glazbi, folkloru, govornom jeziku, suvremenoj umjetnosti, modnoj odjeći. Sve su to spremišta puna značenja i najvrjedniji su ekonomski resursi svake nacije. Već sada je očito da su najuspješnije moderne ekonomije one koje izvoze kulturu u svijet služeći se pritom informatičkim tehnologijama (net exporters ).

Sve ovo potvrđuje da se i uloga umjetnika mijenja. Umjetnik nije više čudnovati usamljenik s magičnim talentom koji država ili mecene moraju štititi. Umjetnička kreativnost je svakodnevna ljudska aktivnost. Sviranje muzičkog instrumenta, pisanje ili snimanje filma posebnosti su koje su, kao i druge posebnosti, težak posao, te će neki ljudi biti bolji u tome od drugih. Ali kreativne vještine nisu magija. Mogu se učiti i naučiti.

Kreativni klasteri

Ekologija kreativne industrije može se usporediti s odnosom kita i planktona: šačica velikih globalnih igrača i multinacionalnih kompanija ovisi o neizmjernom jatu malih poduzeća. Na površini su vidljive samo velike ribe ali one potpuno ovise o malim ribama koje se nalaze cijelom dužinom nabavnog lanca.

Nove vrijednosti u kreativnoj industriji počinju se stvarati kad se tehničke inovacije, umjetnička kreativnost i poslovno poduzetništvo grupiraju zajedno u izradi i distribuciji novog kulturnog proizvoda. Poduzetništva koja kreiraju sadržaj (slike, tekstovi, muzika) moraju brzo reagirati na promjene mode i tehnologije. Njihova imovina kao što su reputacija, umješnost i brandovi nevidljiva je i nepostojana. Takva poduzetništva operiraju u globalnim “rupama” velikih tržišta, a razvijaju se na način da postaju bolji, ne veći. Glavni protagonisti nagrađeni su stilom življenja i reputacijom isto koliko i novcem. Velik dio nužne infrastrukture nalazi im se izvan tvrtke. Zbog svega toga njihov poslovni profil još nisu prihvatile banke, investitori ili država.

Iako se novi kreativni sadržaji proizvode u malim kompanijama, većina distribucijskih kanala kontroliraju velike multinacionalne kompanije. Mnoge od tih kompanija su već udomaćena imena: Fox, AOL – Time Warner, Reuters, Disney, Sony, EMI, BBC. Zbog nejednakosti u veličini i omjeru između kreatora i distributera, komunikacija u nabavnom lancu često je problematična.

Stoga osnovna strategija koju kreativni sektor u cjelini usvaja da bi odgovorio na te strukturalne probleme jest da okupi resurse i udruži se putem umrežavanja, klastera, kvartova i ostalih vrsta partnerstva. Uobičajenu definiciju poslovnog klastera daje Michael Porter u svojoj knjizi Competitive Advantages of Nations: “ …geografska koncentracija međusobno povezanih kompanija, specijaliziranih dobavljača, usluga održavanja, srodnih tvrtki i pripadajućih institucija ( npr. fakulteti, ustanove koje određuju standarde , trgovačke udruge) u određenom sektoru koji svi međusobno konkuriraju ali i surađuju”. Silicijska dolina u Sjedinjenim državama često se navodi kao takav primjer.

U cijelom su svijetu agencije za ekonomski razvoj identificirale kreativne industrije kao rastući sektor i mnoge od njih ih podržavaju kroz neke oblike ekonomskih razvojnih strategija bazirane na klasterima.

Clusters Group pri britanskom ministarstvu trgovine i industrije je primijetio da: “ …kreativni klasteri nisu isti kao i drugi klasteri, te da primjena uobičajenih ekonomskih strategije ne funkcionira”.

Klaster kreativnog poduzetništva treba mnogo više od standardne vizije “poslovne zone pored tehnološkog fakulteta”. Kreativni klaster uključuje neprofitno poduzetništvo, kulturne institucije, umjetničke prostore i umjetnike uz bok sa znanstvenom zonom i medijskim centrom. Kreativni klasteri su mjesta gdje se može živjeti i raditi; mjesta gdje se kulturni proizvod konzumira i proizvodi. Takve su sredine otvorene 24 sata za rad i zabavu. “Hrane” se različitostima i promjenama i bujaju u aktivnim, multikulturalnim urbanim sredinama koja imaju vlastitu osebujnost, ali su također povezane sa svijetom.