Kultura susreta, a ne susreti kultura

Dvadeseta godišnjica festivala Instant videa i poezije održala se u Marseilleu od 12. do 18. studenog 2007., u ruševinama nekadašnje tvornice duhana. “La Friche la Belle de Mai”, sadašnji je naziv za 40.000 “kvadrata” bivših tvorničkih hala otvorenih javnosti u korist kreativnog rada (gotovo 80 različitih radionica) i ispreplitanja različitih umjetnosti. Svake godine u rezidencijalnoj trokatnici, i na niz lokacija u gradu, “La Friche” prima tisuću umjetnika iz Francuske i svijeta na kratkoročne, mjesečne i godišnje boravke.

U petnaest godina od prenamjene stare tvornice duhana, u tim se prostorima nastanilo šezdeset skupina vezanih uz kazalište, glazbu, film, ples, arhitekturu, fotografiju, audiovizualne umjetnosti, digitalnu poeziju i multimediju. “La Friche” ima i svoju radiostanicu, a otvara se i internetska televizija. Stalno, privremeno ili samo volonterski, zaposleno je ovdje četiri stotine ljudi. Producenti, kompanije, medijatori, tonski ili scenski tehničari trude se održati kulturalni dinamizam i šarolikost kroz petstotinjak prezentacija ili, kako se popularno kaže, evenata, svake godine, a sve u duhu instalacije umjetnika u njegovu društvenu cjelinu, pozicioniranja veza između kulture i ekonomije i ponovnog upisivanja kulture kao motora za ekonomski i urbani razvoj. Prisutan je isto i trend izuma i programiranja tehnoloških sitnica koje se razvijaju u korak s umjetnošću, što je suprotno od uobičajenog mrskog prilagođavanja tehnologiji, koja se nerijetko doživljava kao neprijatelj ustajaloj kreativnosti, pa se rijetko ili neprimjereno upotrebljava projektor u kazališnoj scenografiji, a poznat nam je i “mučan” prijelaz kulturnog kolektiva s pisaćeg stroja na tastaturu ili web stranicu. U “La Fricheu” poezija se čita najčešće kao zasebni audiovizualni performans, ili je integralni dio nekog multimedijalnog rada, što ne mora biti, a često i nije, bolje od konvencionalnog pristupa tinte na papiru.

Pod okupacijom trgovačkog poretka

Urednik festivala, pjesnik Marc Mercier, u uvodnom je izlaganju na okruglom stolu želio naglasiti kako treba održavati kulturu susreta umjesto susrete kultura. Kako osloboditi pogled, uho, oko, jezik? Pitao se je li slika još moguća u svijetu monopoliziranom od trgovaca vizualnim, čija je namjera zaslijepiti nas, učiniti nas strancima samima sebi. Je li jezik polje posljednje moguće revolucije, pjesničke revolucije? Živimo pod okupacijom, kaže. Trgovački je poredak složen da u potpunosti impregnira i naše najbezazlenije navike.

Svaka osoba kontaminirana trgovačkom ideologijom kandidat je za žrtvovanje svog života, svoje slobode, svoje sposobnosti mišljenja, u cilju kupnje vlastite sigurnosti. Pristaje od sebe se rastati, ako ga u zamjenu rukovoditelji sistema i njihovi kolaboranti uračunaju kao dio mase korisne za dobro funkcioniranje stroja za proizvodnju profita.

Kako bi sakrili pregaču okrutnosti – jer kapitalizam si može priuštiti luksuz pristojnosti – političari jednom rukom distribuiraju nekoliko novčića kako bi potakli projekte koji podupiru “susrete kultura”, a drugom rukom oni investiraju značajan novac kako bi ih prisilili da se utope u globalnoj kulturi marketinškog društva.

Sam koncept “kulture kao izuzetka” sumnjiv je baš zato što brani princip po kojem kultura ne smije biti tretirana kao roba koja izdržava nemilosrdne zakone ponude i potražnje, i tako potvrđuje činjenicu da sve ostalo – kruh, zrak, voda, stanovanje, radna snaga – može biti žrtvovano na oltaru kompeticije.

Nema prostora koji ne bi trebao biti meta kritičkog mišljenja. Poželjno je zato pitati se kako zamijeniti “susrete kultura” ljudski prihvatljivijom “kulturom susreta”.

Palestina u četiri zida i...

Tri generacije Palestinaca prisutne na okruglom stolu imali su oprečan stav o potrebi nesvrstanosti umjetnosti u odnosu na prevladavajući marketinški kriterij. Umjetnik srednje generacije, Taysir Batniji, prikazao je rad o jednom od check-pointa u Gazi gdje se za prijelaz s jedne na drugu stranu zna čekati i mjesec dana u skloništu pod čestim bombardiranjem. Tiha i diskretna poetika njegovih Intimnih dnevnika iz Gaze, koja govori o djetinjstvu koje putuje s nama uvijek kao sjena koja raste kako sunce sve više odmiče, pridodana je njegovu eksperimentu koliko može izdržati padanje bombi iznad njihovog betonskog skloništa a da ne trepne niti spusti glavu. Uz putne kovčege zatrpane pijeskom pojavljuje se i citat iz intervjua jednog pilota koji govori da sasvim dobro spava bez obzira što u bombardiranjima ginu civili.

Wafaa Yasin pripadnica je najmlađe generacije palestinskih umjetnika, trenutačno se usavršava u Londonu, a prošlu je godinu provela kao stipendistica u Berlinu gdje je osmislila svoj rad Worm way (Put crva). Na festivalu je prikazan i njezin rad Ice and Salt, performans na ledu, gdje sredovječni mladići na klizaljkama nose lijes u krug po klizalištu. Odbija odgovoriti na pitanje jednog moderatora o životu pod prodemokratskim ili sadašnjim militantnim političkim strujama ratom zahvaćenih područja iz kojih potječe, pozdravlja sve komercijalne aspekte današnjeg tržišta umjetnosti, želi uspjeti na Zapadu, misli da u trusnim područjima politika do krajnjih granica manipulira medijima i društvom, pa i umjetnošću, želi Zid boli i druge memorijale nositi u srcu, a ne ih isticati kao značke ili pribadače jednog identiteta, ali prioritet joj je bolji život u prosperitetnim europskim zemljama.

Taysir Batniji, iako ukorijenjen u palestinsku stvarnost, živi i djeluje u Parizu i već je dugo prisutan u suvremenim europskim krugovima. To znači kretati se zonama sveučilišnih stipendija i gostovati u umjetničkim rezidencijama u Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Engleskoj i drugim boljestojećim zemljama sličnih programa. Prije socijalne i političke, za njega je bitna umjetnička vrijednost nekog rada. Što se tiče marketinških kriterija, misli kako ne treba izabirati, biti plaćen osnova je dostojanstvenog rada. U komercijalizaciji umjetnosti smeta mu pogrešna valorizacija, što vodi rasipanju sredstava, pa je nekih pet posto umjetnika višestruko preplaćeno a ostali su, iako priznati, potplaćeni i ovisni o subvencijama. Festivalu prigovara anarhistički pristup, tj. odsutnost nekih zadanih kriterija.

Za razliku od potpunog odbijanja politike i povijesti u umjetnosti prisutne kod najmlađe umjetnice, Wafaae Yasin, ili društvene angažiranosti, ali po europskim umjetničkim kriterijima, prisutne kod Taysira Batnija, umjetnika srednje generacije, Veri Tamari, pripadnici starije generacije i ravnateljici Virtualnog muzeja Palestine, najvažniji je otpor represiji koji umjetnost može generirati.

“U Palestini je umjetnost nešto što se događa nekom drugom, tamo ljudi gledaju kako izaći na kraj sa svakodnevicom i nemaju vremena za kulturu”, rekla je Vera Tamari. “Umjetnost nema stvarne podrške od institucija. Postoji samo nekoliko galerija. U sedamdesetima, nakon izraelske okupacije Zapadne obale 1967., jedna je grupa umjetnika počela zajednički izlagati svoje radove na javnim mjestima, iako je to bilo zabranjeno. Izložbe su se selile s jednog mjesta na drugo, i u škole i u domove. Cijela su se sela okupila oko slika, bilo je to čudesno iskustvo. U jednom je danu izraelska vojska službeno proglasila da će u slučaju ako ulja na platnu imaju iste boje kao i palestinska zastava, ista biti skinuta sa zida i konfiscirana. Osim teškoće preživljavanja umjetnika koči i nepokretnost, iz Ramale ne može se u Jeruzalem, u Betlehem ili Gazu.”

... i jednom prozoru

Umjetnost Vere Tamari potraga je za izgubljenom povijesti Palestine. Otišli smo u vožnju s Verom Tamari, dva puta, jednom gledajući projekciju njene izvrsne dokumentarne instalacije Going for a Ride?, i jednom na povratku kući, kada smo se slučajno sreli na avionu iz Marseillea za Pariz. Pokazala mi je knjigu koju je upravo čitala. Palestinian Walks: Notes on a Vanishing Landscape Raje Shehadeha, koja govori o krajoliku djetinjstva koji nestaje galopirajućom brzinom. Od vremena Isusa Krista do druge polovice 20. stoljeća, manje se toga u Palestini promijenilo nego što se danas mijenja iz dana u dan. Rekla je kako su kasnih četrdesetih i pedesetih mnogi izraelski slikari, iako školovani pretežno na europskoj klasici i moderni, počeli slikati figurativne krajolike svoje zemlje. Na tim su platnima sve više počela iz kompozicije izostajati arapska sela, ostala bi zaboravljena.

O svom radu Vera Tamari kaže kako su auti postali moćne ikone u društvu i metafora dnevnog života: “S tim se beživotnim konstrukcijama ljudi čak i emocionalno povezuju. Gledajući jedno jutro s prozora kako crvena volkswagen buba moje prijateljice Lize leži smrvljena, u naopakom položaju poput prave mrtve bube, sjetila sam se koliko me je puta vozila u tom čudnom autu, sada pregaženom od tenka. Ti beživotni objekti, simboli skladnog života i slobode, dali su novu dimenziju izraelskoj invaziji na Ramalu 2002. Jedan je praktični element domaćinstva pretvoren u objekt osvetničkog iživljavanja. Hoćemo li više povrijediti Palestince uništenjem njihovog privatnog vlasništva? Moja ideja u izradi ove instalacije nije puko propagiranje otpada kao umjetničke forme, niti je to pridruživanje novo-realistima ili umjetnicima dade poput Marcela Duchampa i Cesarea i njihovim kompozicijama auta smrskanih u sudaru, te rukavice bačene onima koji se bave umjetnošću kao estetskom vježbom. Ja sam jednostavno željela prikazati kako mondena logička stvarnost postaje potpuno nelogična kroz nasilje ratnog stroja. Ne mogu reći da je moja instalacija smrskanih auta apolitična. Sedamsto privatnih i javnih automobila bili su zdrobljeni pri vojnoj intervenciji u Ramali. Željela sam tim automobilima dati glas – jednu ironijsku refleksiju na prirodu nepotrebnog nasilja čiji su autori bili pripadnici izraelskih snaga. Taj akt destrukcije postao je i umjetnički čin koji uznemirava ustajalu ravnotežu stvari: “Vojnici su ovdje postali umjetnici / stvaratelji Vojnici su gledatelji Vojnici su i re-kreatori, instalacija se nastavila mijenjati i zadobivati novu i sve nasilniju energiju.

Ja sam bila samo kustos izložbe. “

(iz prezentacije Vere Tamari na konferenciji nazvanoj Umjetnost i rat, organiziranoj u Ramali pod pokroviteljstvom Goethe instituta, 2004.)

Samo jedna ljubavna pjesma

Izraelski umjetnici Sharon Horodi i Cheb M. Kammerer prikazali su petominutni aktivistički video Simply a Love Song (Pashut Shir Ahava), hrabar dokumentarni prikaz anti-ratnih demonstracija u kolovozu 2006., kada je rat s Libanonom bio na vrhuncu, a prolaznici se izobličili od bijesa i krenuli se na silu obračunati s kolonom mirotvornih, usput im dovikujući najstrašnije uvrede. Između prosvjednika i razularene gomile na sreću se postavila policija, pa je skup nastavljen kao bučna polemika sukobljenih strana, iako s čestim naglim provalama mržnje i pokušaja proboja policijskog kordona od slučajnih prolaznika. Na balkonu zgrade jedna žena nijemo promatra cijeli sukob kao da nije nimalo zainteresirana za političku argumentaciju bilo koje strane, imamo dojam da u sebi nosi golemu bol i strepnju, kakvu u sebi nose djevojke, supruge i majke ljudi poslanih negdje na bojište u neizvjesno, i od njih ne dolaze nikakve obavijesti, samo bremenita tišina.

Fonetska poezija

Fatima Miranda španjolska je “maorska” multimedijalna pjevačica i glumica, pustinjski vjetar, čiji je glas poput sablje presjekao hrpu kartonskih kutija Kartonerije, jedne od dvorana “La Frichea”. Svi mi posjedujemo neko podsvjesno sjećanje na zvukove i kompozicije prošlosti i mnogi koji je slušaju kunu se kako s njenim glasom putuju u Afriku, Indiju, Japan, što bi se reklo: pustinjom i prašumom kroz povijest.

Fatima Miranda (www.fatima-miranda.com) diplomirala je povijest umjetnosti u Madridu i specijalizirala se za suvremenu umjetnost, o kojoj je objavila dvije knjige. Osnivačica je eksperimentalnih grupa Taller de Música Mundana i Flatus Vocis Trío, koje su se bavile isključivo fonetskom poezijom. Za knjigu La Fonoteca dobila je od španjolskog ministarstva kulture nacionalnu nagradu za kulturu i komunikacije.

Poput mnogih suvremenih umjetnika iz Europe i satelitskih zemalja poput naše, njezino je studiranje, s pomoću fondacija, stipendija i međunarodnih nagrada neprekidno putovanje. Ali Fatima Miranda nije uzalud iskoristila širom joj otvorena vrata. Istraživala je vokalnu glazbu u korijenima naroda, rovarila za zaboravljenim instrumentima, od onih lonaca s rupama koje su koristili kotlokrpe iz Šervudske šume do bakrenih diskova egipatskih princeza. Studirala je i sa znamenitom japanskom pjevačicom Yumi Nara, a tradicionalnu glazbu jugoistočne Azije i mongolsku harmoniku (pjevanje grlom) s vijetnamskim glazbenikom Tran Quang Haijem. Krajem osamdesetih učila je sjeveroindijsku klasičnu glazbu u formi poznatoj kao Drupad, u Gurukulu, u blizini Bombaya, u školi obitelji Dagar koja se održala kroz 19 generacija i jedna je od najstarijih u Indiji. Glazba poznata kao Drupad dolazi kao spoj riječi “Druvatare” večernje zvijezde koja nikada ne treperi, i riječi “Pada” – poezija. Deset je godina, s različitim profesorima, studirala bel canto, kako bi spojila tradicionalno nekompatibilne glasovne tehnike, tako da je Fatima Miranda razvila potpuno osoban i inventivan repertoar, a korištenje zvuka u njezinoj izvedbi nadilazi poznate nam limite, posebno zato što osim za pjevanje i govor uspješno koristi glas kao više instrumenata, a posebno je uspješna u izvedbi udaraljki. Tehnike koje je brižljivo prikupljala iz raznih zaboravljenih džepova živog zvuka, kompleksne su multifonijske izvedbe u rasponu puno višem od četiri oktave. Surađivala je s mnogim renomiranim glazbenicima i nastupala kao solist na mnogo festivala suvremene i eksperimentalne glazbe, zvučne poezije i kazališta.

Poetika Fatime Mirande nije glas “vapijućeg” u pustinji, glas razuma, ali nije ni medij kaosa; ona je prije kontrolor svih kaotičnih elemenata u povijesnom krajoliku španjolskog juga, obećane Kastilje ili subsaharske Afrike, pa sve kroz snježne tunele Mongolije ili do Sjeverne Indije, gdje je u pjevanju domaćeg stanovništva kovala glasove za svoje nastupe. Njezin je koncert i multimedijalna prezentacija koja se sastoji od različitih nekonvencionalnih elemenata kao glazbala ili udomitelja zvuka, poput metalnog lavora s površinom preslikanog neba dok njezin glas pokreće vrtloženja i priziva nastanak zvijezda. Suverena koreografija, istančano korištenje svijetla, efekt iznenađenja, nostalgična melodija i izvrsna videoprojekcija dali su, među ostalim, i dojmljiv prikaz egzodusa naroda preko Pirineja nakon sloma republike, gdje je stradao i velik španjolski pjesnik Antonio Machado.

Poetika Fatimi Mirandi ne služi kao neka nostalgična utjeha, ni kao prostor za dokazivanje superiornosti. Pjevajući ona luta između enigmi. To je razmišljanje zvukom koje nas, prerastajući sve granice, i one stvarne i one imaginarne među ljudima, oslobađa od nezdrave strasti prema svemu izvjesnom i sigurnom.

U stara vremena, kada su cirkusi Moire Orfei s neviđenim čudima zakovanim u crvljive bačve i hrđave kaveze, ti nomadski karavani gdje su se artistima zvali hodači po žici ili lijepe gimnastičarke zraka, još stizali u Zagreb – i kada je najvažnija stvar na svijetu bio izlazak Strip Arta Ervina Rustemagića – znači, u ta stara, stara vremena kada su anonimni motociklisti sreće vozili zidove smrti na Jakuševcu za pivo i kotlovinu i djevojački osmijeh, a posljednji plejboj Oktobarske revolucije vozio se svojim ružičastim elektro-mobilom i plašio žirafe na privatnom otoku-zoološkom vrtu i bio nama djeci dalek, nestvaran poput neprirodne pojave koja se javlja samo na mjestima koje nećemo nikada nastanjivati, još dalji od Haleyeve komete; u ta već pomalo zaboravljena vremena, umjetnike poput Fatime Mirande zvali su trbuhozborcima.

Za vrijeme koncerta mogli smo Fatimu Mirandu vidjeti kako hoda s nožem u glavi, no kada se priđe bliže vidimo kako se radi o gumenoj instalaciji, autohtonom dijelu performansa, gotovo identičnom stvarnom sječivu. Poslije koncerta ona se žustro spori s konobaricom, navaljuje na lijepu crnu djevojku s Komorskih otočja, koja uzmiče sve do kuhinje, ali ne posustaje, hrabro se odbija podčiniti mušicama jedne svjetske dive, kakve su vjerojatno bile i Eleonora Duse, Sarah Bernardt, Isadora Duncan ili Milka Trnina, samo nismo, na sreću, poznavali i tu stranu njihovih karaktera.

Crna pantera iza ugla zgrade

Na moje iznenađenje, intervju s bivšim članom Crnih pantera iz New Yorka, nakon što je lijepo ispričao sam nastanak pokreta u kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim, rasizam i imperijalizam, progone FBI-a, vjerodostojno objasnio razloge za otpor, a nasilničke incidente objasnio kao ustavom zajamčenu samoobranu, prerastao je u njegovu odu dijalektičkom materijalizmu. Nizao je jednu parolu za drugom, Lenjin i Mao, Marksizam, nudio Kubu i Venecuelu kao primjere društva uređenih po njegovoj mjeri. I tu sam izgubio nit izlaganja.

Hyperteam internetske televizije, tri neumorne japanske studentice jurile su bez odmora i snimale razgovore s autorima, gledateljima i slučajnim prolaznicima, što je zatim emitirano uživo na videoekranima festivala, a snimile su i prezentaciju našeg časopisa Poezija, za koji je u punoj dvorani pokazano veliko zanimanje, jer je bogato ilustrirani književni časopis posvećen isključivo poeziji endem i u svjetskim relacijama.

Bio sam sretan u rezidenciji gdje smo stanovali tih sedam dana festivala, jer je stan u gotovo svemu bio derutan kao kod nas doma, a nitko se zbog toga očito nije uzrujavao. Otkrhnuti podovi, slabi bojler, rupe u zidu, sve to mogu naći kod sebe kući, pa se ovdje nisam osjećao gubitnikom. Izvrstan je bio i multimedijalni nastup francuske pjesnikinje Astrid Giraud, gdje je prezentirala svoju videopoemu Mi, zaposleni življenjem. Od publike je s velikim zanimanjem prihvaćen audiorad Pavlice Bajsić i Ljubice Letinić Fabrika Akumulatora o Srebrenici. Bilo je još niz zanimljivih nastupa i prezentacija, ali ovdje sam ograničen prostorom, pa detaljniji prikaz ostavljam za neku drugu priliku, a tekst završavam jednim spektakularnim pjesničkim istupom, koji možemo prihvatiti i kao klin pomutnje u poznatoj nam percepciji poezije.

Majstor i Margarita

Čuveni francuski akcijski pjesnik Serge Pey, u svojem je agonističkom performansu u roku trideset minuta prešao put od donekle razumljivog šefa sobe u ludnici do onoga najluđeg od svih u sobi. Približno pedeset listova papira s njegovom poemom o strahoti svijeta bilo je poredano u dvije linije od desetak metara svaka. U lijevom redu papiri su bili poklopljeni staklenim okvirima, a desni red imao je na svakoj stranici po jednu poveću rajčicu. Uza zid na početku lijevog reda stajala je nepomična kao svijeća, Peyeva družica, talijanska videoartistica Chiara Mulas, dobrih trideset godina mlađa od sijedog barda. Njezin se video o ženi na samrtnoj postelji S ‘accabbadora prikazivao na zidu iznad i između dva reda poeme. Video tematizira “svetu eutanaziju”, ma što to značilo. Dok je mlada Chiara stajala odsutno kao da čeka autobus koji neće doći, Pey se omotao oko nogu kastanjetama nalik na školjke, uhvatio se plesa Dakota indijanaca i navalio deklamirati vlastiti rukopis po konceptu jedan na jedan. Kako bi pročitao jedan list, smrskao bi rajčicu nad papirom, izdijelio je u komadiće i razbacao. Čitao je eruptivno i dramatično i meni nerazumljivo jer sam stajao predaleko. Tu i tamo uhvatio sam riječi: Hegel! Pier Paolo Passolini! Kant!, i još neke formule koje je teško povezati uz plesove sjevernoameričkih indijanaca. Nakon dvadeset ili trideset etapa te poetske Golgote, smrvio je isto toliko rajčica i razmočio papira na kojima je bio napisan njegov rukopis: “Strateške poeme, dijalektika Tornja od Pise i lososa.”

Performans je zatim nastavljen u drugom redu. Nakon što je krenuo njezin video Pentuma, Chiara je odnekud izvukla čekić i na svaku instancu maestrove poeme razbila jedno od dvadesetak stakala koja su stajala kao okvir stranicama. Ovdje je oslobađanje svijeta postalo opasno, jer svima nam je poznato kako se komadići razbijenog stakla mogu bez nekog reda raspršiti na daleko.

Uzeo je onda portabl bacač plamena, neku vrstu let-lampe, samo nije bila priključena na struju nego na baterije ili mali tank petroleja, i nasumice palio papira dok je čitao tako da su mnoge riječi nestale u dimu. Je li lijevi red, na kojem se papiri nisu musali rajčicama i palili let-lampom, nego su se oslobađali mrvljenjem staklenih okvira, nagoviještao ponovo probuđenu riječ naroda, nasuprot desnom redu, reakcionarnom i dekadentnom, s kojim se treba rigidno obračunati i demaskirati te sluge buržoazije crvenim pomidorom, umjesto katranom i perjem. Nisam mogao znati, zato pogađam naslijepo. Je li to novovjeka dada? Kada se lomilo i palilo u sitne noćne sate uz šampanjac u Švicarskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata, Cendrars se razdužio od dade zbog manifesta o tome kako umjetnik nema zemlju, pa ga ne treba biti briga za patnje svojih bližnjih. A Cendrarsa, Chara i Camusa držim kao svjetionike u plovidbi francuskim morem literature i umjetnosti.

Kao nekada Majstor i Margarita, Serge Gainsbourg i Jane Birkin, Vadim i Bardot, Tito i Sophia Lauren ili danas Sarkozy i Carla Bruni – tako su Serge Pey i Chiara Mulas svojim nastupom podigli veliku prašinu o kojoj će se dugo pričati. Usput su napravili toliko nereda svojim performansom da su organizatorica festivala, njezina sestra i prijateljice, još dugo u noć čistile halu Kartonerije.

Oprostili smo se, jer sutra je bio dan odlaska.