Hrvatska je kultura desetljećima prostor zbog kojega su ljudi u stanju pregristi jezik i držati figu u džepu
Hrvatska kultura već desetljećima živi svoju tegobnu dvojnost, točnije - svoje čudno protuslovlje. S jedne je strane, zahvaljujući krhotinama tisućljetnoga mita i temeljnoj nacionalnoj metanaraciji, zauzela povlašteno mjesto čuvarice domaćega ognjišta i zaposjela u glavama ljudi od duha isključivo pravo raspolaganja legitimacijskim procesima skupnoga identiteta. Dugo je zapravo funkcionirala kao prostor drugosti u odnosu na, primjerice, mit o srpskom junaštvu. Ta je uloga, s druge pak strane, načinila od većine ljudi koji su u kulturi djelovali svojevrstan premreženi organizam, neku vrstu obitelji (i lijevih, i desnih, i ninista), ali obitelji koja je, zbog povezanosti ideološki načelno nekompatibilnih tipova diskurza, često funkcionirala kao promiskuitetna, štoviše pomalo incestuozna zajednica. U toj obiteljskoj premreženosti nikada nije bilo dostatno prosuđivati pojave prema njihovoj specifičnoj težini, već se ključno pitanje oduvijek vezivalo uz neki oblik latentne muške homoseksualnosti: tko stoji iza koga, tko koga gura? Hrvatska je kultura desetljećima prostor zbog kojega su ljudi u stanju pregristi jezik i držati figu u džepu, uz obvezan dodatak o tome kako svi imamo putra na glavi.
I sada dolazimo do proturječja. Takvom višestruko stigmatiziranom dogovornom kulturom dominiraju beskrajno ideologizirani tipovi diskurza. Ideologizirani u smislu da u obiteljskoj komunikaciji, u kojoj nitko nije unaprijed nevin, traže čistoću za sebe i polažu isključivo pravo na istinu. U prostoru u kojemu stvari neprestano dogovorno izmiču, svi osjećaju intenzivnu potrebu za denotacijom, za istinom, za zadnjom rečenicom koja će ih naposljetku, uz male obiteljske svađe, proizvesti u Prvoga, načiniti od njih neku vrstu policajca smisla. Drugim riječima, ideologizirani diskurzi u kulturi žele biti dovršeni, žele funkcionirati kao zatvoren sustav koji dobro zna svoje prijatelje i neprestance uspostavlja neprijatelje. Točka je zapravo sintaktički znak takve kulture.
Potreba za načelnom nedovršenošću, koliko god izazivala tjeskobu, uspostavlja se kao izmicanje takvim oblicima djelovanja u kulturi. Njezin je semantički prostor, ne tek logikom jednostavne opreke, nužno konotacija. Možda je, budući da se ne želi dovršiti, posrijedi nesretna svijest. Međutim, teško je odoljeti zovu otvorenosti, subverzivnoj slasti konotacijskih procesa. Zato zapravo Zarez, kao načelna nedovršivost, kao nemiran prostor trećosti koji uvijek može bez straha okrenuti leđa. Jer iza njega ne stoji nitko.