Andrea Dragojević  

Kulturna aromaterapija

kolumna

Kultura je u nas u proteklom desetljeću nerijetko bila sektaška i isključiva – i elita i puk uglavnom su je shvaćali i prakticirali kao puki nastavak rata drugim sredstvima. Danas takve militantne vizije kulture uglavnom nema, osim u ponekom desničarskom džepu otpora. Čini se da se danas kultura više tretira kao neka vrsta spasa pred najezdom tzv. niskih, antikulturnih vrijednosti. Za našu temu koja slijedi ova promjena smjera s kulturnjačkog populizma u pravcu kulturnjačkog elitizma zapravo malo toga mijenja na stvari. U onom prvom tipu kulture takmičarska atmosfera sa suparničkim kulturama, prije svih pravoslavnom i muslimanskom, znala je izroditi različite bizarnosti i poredbe tipa: Dok su se u nas pisali soneti, preko Drine nisu stigli dalje od guslara i sl. Ne posebno inventivna interpretacija dosega tog tipa kulture lako nas dovodi do zaključka da je ona ili navješćivala ili post festum opravdavala jednu drugu kulturu – kulturu etničkog čišćenja. Jer, onaj tko je do soneta stigao tako kasno – bio je rezon – ne zaslužuje ništa drugo doli kulturni i svaki drugi prijezir, odnosno, u političkom smislu, nestanak. Ono što ovu etniciziranu, nadgornjavalačku kulturu veže s onom današnjom, obranaškom, dakle onom koja želi zaštiti tzv. prave, univerzalne vrijednosti, jest to da su obje u svom prakticiranju na neki način diktatski nastrojene. Hoćemo reći, sama je kultura u obje faze bila ubikvitetna, sveprisutna, medijska tema numero uno. Odnosno, u nas su se u tu jadnu kulturu uvijek polagale velike nade, uvijek su joj se doznačavali veliki zadaci. Najprije nas je trebala spasiti od jugoslavenstva, odnosno od u jugoslavenstvo prerušenog srpstva, a danas se od nje traži da nas zaštiti od amerikanizma, mekdonaldizacije, globalizacije ili čega sve ne. Istina, danas je taj kulturnjački diktat malo popustio, ali stisak je još prilično čvrst.

Moljci na perzijskom tepihu

Možda sve ovo i ne bismo pisali da nas već više tjedana, možda i mjeseci, svakodnevno s HTV-a ne šikaniraju nekakvom kolažnom deseto- ili petnaestominutnom emisijom pod nazivom Vijesti iz kulture. Taman kad se nakon napornog dana spremimo sjesti ispred TV-ekrana i pogledati kasnonoćni film omiljenog nam autora, zaskoče nas spomenute Vijesti kao svojevrsni kulturni foršpan. Pa onda negdje u ponoćnom terminu doznajemo, što je doista, je li, nužno, sve o značajnom nastupu nekog komornog ansambla, vrlo uspješnom gostovanju pisaca u Londonu ili masovno posjećenoj izložbi akvarela. Baš kao u onom prastarom vicu o mami moljac i njezinoj gladnoj djeci. Moljci juniori htjeli bi navaliti na vrhunsku klopu, ali ih mama moljac blago ukori: “Djeco, dok ne pojedete ovu smrdljivu čarapu, nema ništa od finog perzijskog tepiha”. Jer, kakva smisla ima u gluho doba noći nuditi servisne kulturne informacije, s kojima se u to vrijeme nema što učiniti? Naime, oko ponoći više se nema kuda ići i stići, sve su kulturne butige zatvorene. Dakle, ta šuplja čarapa nije vodič za zainteresirane kulturne konzumente, stvar je u nečem drugom, u svojevrsnoj kulturnoj aromaterapiji, sve u nekom somnabulnom uvjerenju da će već puka izloženost kulturi ili informacijama o njoj dovesti do kultiviranja i produhovljavanja prosječnog domaćeg konzumenta.

Kuda s tolikim knjigama?

To naivno uvjerenje, naime, da će puko izlaganje čovjekova duha kulturi dovesti do njegova produhovljenja, pa onda u konačnici i moralnog napretka, takvim se, izgleda, čini tek rijetkima. Barem ako je suditi po prošlogodišnjoj višemjesečnoj medijskoj kampanji u kojoj je gro komentatora smatralo da će široka pristupačnost klasičnih književnih ostvarenja na kioscima i njihova niska cijena dovesti do buma književne upućenosti u Hrvata, pa onda i do njihovog posljedičnog humaniziranja. Zastupnici teze da će Eco, Mann ili Cervantes oplemeniti puk, išli su čak toliko daleko da su zaključivali kako je blagotvorna već i sama činjenica što će se kućne biblioteke napuniti jeftinim klasicima, čak i ako njihovi vlasnici nikada ne posegnu za knjigama; sama prisutnost kompleta, naširoko su tumačili kiosk-pregaoci, katapultirat će ih u sferu Kulture. Kao da će se nepročitani estetski sadržaji nekakvom transsupstancijacijom preliti u naše barbarske duše i tako ih napuniti eteričnim elementima. Baš kao u onim starim učeničko-profesorskim maštarijama o čudesnom lijevku kojim znanje bez po’ muke ulazi u prazne glave.

Inače, spomenutom uvjerenju da kultura i znanje čuvaju od moralnoga pada, svjedočili smo nedavno i u jednom bombastično najavljenom novinskom tekstu. Naime, kruženje videozapisa po televizijama u regiji sa snimkom u kojoj su šestoricu Srebreničana likvidirali Škorpioni, srpska paravojna policijska jedinica, a sve uz blagoslov jednoga popa, dovelo je i do toga da je jedan osječki pisac urbi et orbi obznanio kako je s jednim od srebreničkih egzekutora derao klupe. Ne ulazeći u motive zašto bi nekome bilo stalo do toga da svi doznaju kako mu je šulkolega akter jedne takve videosnimke, ovom nam se prilikom zanimljivije čini nešto drugo – jedan vulgarni oblik psihologiziranja kojim je proštepan spomenuti tekst. Naime, iz članka se jasno vidi kako je kasniji Škorpion u stvari bio loš učenik, bježao kroz prozor i, uopće, otpočetka bio krajnje problematičan momak. Tako da su njegova sudbina i pripadnost srpskoj paravojnoj policijskoj jedinici, tom svojevrsnom eskadronu smrti, bili zapisani još u klupama osječke škole. Bit će da nije bio dovoljno izložen utjecaju kulturnih sadržaja: nije bio u mogućnosti gledati sve te televizijske kulturnjačke emisije tipa Vijesti iz kulture, Pola ure kulture i slično.

Dirigiranje & miniranje

Ali, takvim ili njima sličnima emisijama posve je sigurno bio izložen jedan drugi akter nedavnih ratova – direktor Zagrebačke filharmonije ili tako nešto, nije ni važno. Važno je to da je čovjek od kulture u postrojbama ZNG-a mirno i bez previše razmišljanja u zrak digao zgradu ZAVNOH-a u Topuskom, važno arhitektonsko i još važnije povijesno zdanje. U kojem se, među ostalim, kovala i ta tako dugo priželjkivana hrvatska državnost.

Ono banalno psihologiziranje o školskim danima jednog kasnijeg Škorpiona samo je jedan oblik apsolutiziranja kulture, onaj prema kojemu njezin izostanak u čovjekovu razvoju ovoga sigurno vodi u barbarsko ponašanje. Pogotovo u našim krajevima postoji sklonost slijepom vjerovanju da će nas čitanje osloboditi, a muziciranje zaštititi od Pada. U svemu tome mnogo je više kontingentnosti nego što bi se to htjelo priznati, biti kulturan malo toga znači. Odnosno, kultura ništa ne garantira i krajnji je rezultat prilično neizvjestan, ma koliko se kulturalisti s time ne slagali.