Kulturna dimenzija europskih vanjskih politika

Prošlo je deset godina od potpisivanja Amsterdamskog ugovora (1997.) i petnaest od Ugovora iz Maastrichta (1992.) u kojima su države članice Europske unije prvi put zajednički naglasile ulogu kulture u suradnji s trećim zemljama: “Unija treba jačati kulturnu suradnju između zemalja članica i trećih zemalja… i voditi brigu o kulturnim aspektima u aktivnostima u okviru drugih odredbi Ugovora, osobito u cilju poštivanja i promicanja raznolikosti kultura” (članak 151.3). Bio je to početak, premda skroman, uvođenja kulturne komponente u unutarnju i vanjsku politiku Europske unije koji je pokazao da Unija, uz ekonomsku i političku dimenziju, predstavlja i sociokulturni projekt, zasnovan na poštivanju kultura na svjetskoj razini. Dok se na unutarnjem planu Unije postavilo pitanje kulturne politike za Europu koja bi ojačala opću koheziju Europske unije, na vanjskom planu posljednjih nekoliko godina sve se više raspravlja o kulturnoj dimenziji njene vanjske politike.

Rezultati dosadašnjih istraživanja

Dosadašnja istraživanja upozoravaju da su u vanjskim politikama Europske Unije kulturne aktivnosti bile sporadične, ograničene i ad hoc provedene, te da postoji interes zemalja članica za razvoj koherentne kulturne dimenzije vanjske politike Unije. Dva istraživanja objavljena krajem prošle i početkom ove godine, A Cultural Component as an Integral Part of the EU’s Foreign Policy?, voditeljice projekta Diane Dodd i Melle Lyklema (Boekmanstudies, 2006.), te A Cultural Dimension to the EU’s External Policies, voditelj Rod Fisher (Boekmanstudies, 2007.), analiziraju stavove zemalja članica o ideji da Unija posjeduje kulturnu komponentu u svojim odnosima sa svijetom, te mogućnosti realizacije takvog projekta. Od šest zemalja obuhvaćenih u Fisherovoj knjizi (Velika Britanija, Latvija, Poljska, Francuska, Portugal i Danska), nijedna nije bila protiv i uglavnom su sve dale potporu, osim u slučajevima kada se, za neke ispitanike, radilo o novosti s nesigurnim predznakom. Samo je jedna zemlja (Francuska) specijalno navela dva kulturna sektora – radioteleviziju i jezik – koji bi trebali ostati na razini nacionalnih prerogativa.

Među najvažnijima istaknut je princip prema kojem djelovanje Europske Unije treba biti komplementarno, a nikako natjecateljsko aktivnostima zemalja članica. Prezentirajući jedinstvo Unije, aktivnosti moraju istodobno izraziti bogatu kulturnu raznolikost Europe. To je već poznati slogan Europske unije: jedinstvo u (kulturnoj) raznolikosti. Zagovara se nehijerarhijski pristup u realizaciji aktivnosti Unije, a njezina uloga je prije svega kao inicijatora ili pomagača, a ne organizatora kulturne akcije. U istraživanju se iznosi još niz principa, kao i područja u kojima bi od velike važnosti bila opća prisutnost Europske unije, na primjer jačanje razumijevanja putem interkulturnog dijaloga, razvoj održive kulturne suradnje sa zemljama izvan Unije, promicanje vidljivosti Unije i zemalja članica, promicanje europske stručnosti u kulturnom nasljeđu itd.

Zemlje obuhvaćene istraživanjem naglasile su teškoće s kojima se susreću u kreiranju vlastitih politika vanjskih kulturnih odnosa. Tako su Portugal i Latvija istakli odsutnost jasno formuliranih politika, ali i smanjivanje financijskih izvora, što pogađa i Francusku. Sve su zemlje navele nedovoljnu koordinaciju između vladinih odjela, te vlade i kulturnog sektora, a na pitanje ispunjavaju li politike ciljeve i potrebe u praksi, odgovor je da implementacija međunarodne kulturne politike, usprkos ambicijama, pa čak i kad postoje financijski izvori, ne zadovoljava. Stajalište je Europske komisije da u sadašnjoj fazi nisu dovoljno razvijeni instrumenti za međunarodnu kulturnu suradnju kao integralnog dijela vanjskih odnosa Europske unije (Amsterdamski ugovor postaje preuski), stoga na zahtjeve i prijedloge, na primjer Kine, Indije i Brazila, za većim kulturnim angažmanom s Europskom unijom, Komisija ne može odgovoriti. Međutim, jasno je da uspješna vanjska politika zahtijeva snažnu, koherentnu unutarnju politiku, odnosno, da parafraziram francuski stav, “vanjska Europa nema značenja ni podloge bez unutarnje Europe”.

Sastanak stručnjaka Compendiuma u Zagrebu

Dvije navedene studije otvaraju potrebu daljnjih istraživanja u području kulturne dimenzije vanjske politike Europske unije. Početkom ožujka održana je u Hagu međunarodna konferencija na temu europske vanjske politike i kulture, te su prihvaćene Haške preporuke koje promiču kulturu kao moćnu komponentu vanjske politike Europske unije. Mogući doprinos kulture trgovini, sigurnosti, globalnim odnosima i razvojnim interesima također su teme u okviru istraživanja kulture kao strategijskog faktora u europskom razvoju. Postavljaju se nove zadaće i pred Compendium, kontinuirani projekt Vijeća Europe, koji predstavlja informacijski sustav za praćenje mjera i instrumenata kulturnih politika i kojim je dosad obuhvaćeno 39 europskih zemalja. Stručnjaci iz europskih zemalja koji rade na Compendiumu održat će ovogodišnji sastanak sredinom svibnja u Zagrebu. Sastanak ima i simboličko značenje: bit će to prigoda prisjetiti se da su prve sheme europskih (i drugih) kulturnih politika na kojima je izrastao Compendium nastale upravo u Zagrebu prije petnaest godina, u “radionici” mreže Culturelink i Instituta za međunarodne odnose.