Kulturna i umjetnička kronika i kritika u novinama

Prije tri godine pojavio se u našoj sredini opsegom skromni, ali sadržajem vrijedan časopis namijenjen povijesti umjetnosti koji, najvećim dijelom, donosi umjetničku kritiku: Kronika povijesti umjetnosti u Hrvatskoj - Kvartal. Premda njegovu pojavu nisu popratili mediji, bio je to važan događaj, jer se posljednjih godina suočavamo sa suprotnim pravcem – nestajanjem stalne kulturne i umjetničke kritike u novinama i časopisima. Štoviše, mogli bismo se upitati postoji li još uopće danas mjesto u dnevnim novinama za kritičke komentare i kroniku o kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu? Bacimo li pogled na velike europske dnevne novine i tjednike, uvjerit ćemo se da su mnogi odabrali “sanktuarizaciju”, to jest, kultura i umjetnost smješteni su u posebne dodatke na kraju tjedna, ponekad i s drugom namjenom, kao što je “umjetnost življenja”. Slično je i s našim novinama – nestajanje kulturnih dodataka, zamjena kritičkih komentara šarenilom informacija koje bi trebale privući čitatelje, postaje njihovo sve češće obilježje.

Refleksivna distanca kulturne kritike

Francuski sociolog Henri-Pierre Jeudy kaže u šali da bi nas ta masa kulturnih informacija mogla ostaviti u uvjerenju da je s kulturama sve u redu, da su “još žive”. Biti u tijeku onoga što se događa, znači slijediti beskonačni defile spektakla, izložbi i drugih kulturnih akcija koji nije moguće prekinuti uslijed neobuzdanog ritma svega onoga što čini događaj. Tako se pisanje o kulturi podčinjava propagandi. Kulturna kronika kao regulacijski princip mase kulturnih informacija i kulturna kritika kao otpor konvencionalizmu izražavaju, ističe Jeudy, refleksivnu distancu u odnosu na predmet kojim se bave, distancu koja otklanja podilaženje. Međutim, postavlja se pitanje ima li danas još mjesta u novinama za kritiku koja će otvoriti stvarne mogućnosti rasprave. Nije li sama kulturna i umjetnička kritika danas izgubila dio svojeg kredibiliteta proizvodnjom ponekad zbrkanog diskursa koji ju je odvojio od publike i čitateljstva? To me podsjeća na poznatu rečenicu Ruperta Murdocha iz New Corporation, kako novine gube kontakt s čitateljima, te je potrebno mijenjati tradicionalne medijske modele.

Pritom mnogi smatraju blogove medijima budućnosti, a promjene u novinarskoj profesiji neizbježnima. Elektroničke novine i časopisi mijenjaju odnos prema kulturi i tradicionalnim medijima. Dovoljno je navesti elektronički časopis za kulturu Sens public koji objavljuje kulturne i umjetničke kritike i organizira međunarodne skupove na različite teme iz područja umjetnosti. Umjesto bipolarnosti na relaciji urednik – publika, časopis zastupa uzajamnost, na primjer, sudjelovanje čitatelja na način da mogu diskutirati o tekstovima koji su tijekom izlaska ili adaptirati ih drukčijem kulturnom kontekstu. Elektroničke novine u kulturi predstavljaju novu novinsku praksu koja uključuje i takve stvaralačke procese koji nadilaze tradicionalno novinarstvo.

O ovim temama raspravljat će se na seminaru posvećenom kulturnoj i umjetničkoj kritici u novinama i časopisima, koji će se održati u Francuskoj od 17. do 22. travnja 2006. Skup je namijenjen mladim Europljanima koji pišu ili žele pisati o kulturi (kulturne kronike i umjetničke kritike) u novinama. Rasprava će se voditi u rasponu od teorijskih pitanja do primjera konkretne prakse, prvenstveno u europskom okruženju, ali i na svjetskoj razini.

Slobodna kultura

Takvo jedno, svjetsko pitanje je i “slobodna kultura”. Za nju se zalaže Lawrence Lessig, profesor prava na Sveučilištu Stanford, u zahtjevima za reformom zakonodavstva o intelektualnom vlasništvu. Lessig je i voditelj projekta Creative Commons o novim propisima u području autorskih prava, a njegov je credo: “Bez zajedničke diobe, nema stvaralaštva”. Vraćajući se dvadesetak godina unatrag, kada je Richard Stallman s čuvenog MIT-a osnovao Free Software Foundation i dao definiciju “slobodnog softwarea”, Lessig u članku objavljenom u Cambridgeovoj Technology Review povlači paralelu između slobodnog softwarea i slobodne kulture, naravno, s određenim distinkcijama, jer je kultura, različito od softwarea, uvijek sadržavala element zaštite vlasništva. Riječ “slobodni” ne znači odbacivanje osnovnih principa ekonomije, ne znači da će, kako neki ocjenjuju “slobodnu kulturu”, umjetnici ostati bez naknada. Riječ je o slobodi stvaranja izvan okvira vlasništva, odnosno kako Lessig ističe, “vlasnička kultura nije nikada i nigdje upravljala bilo kojom ekonomijom stvaralaštva”. Novi načini odnosa između umjetnika i publike donose i promjene u pitanjima vlasništva i copyrighta shvaćenih kao kočnice stvaralaštva i difuzije stvaralačkih djela. O tim odnosima se raspravlja i u okviru prihvaćene Unescove Konvencije o poštivanju i promicanju raznolikosti kulturnih izraza, a važno mjesto moraju imati u kulturnoj politici svake zemlje.