Kulturni portali: novo doba suradnje

Prije deset godina malo je kulturnih radnika moglo zamisliti brzinu kojom će se razvijati i širiti kulturni portali. Danas su kulturni portali postali neophodni dio djelovanja vlada, nevladinih organizacija, velikog broja kulturnih i znanstvenih institucija, u afirmaciji kulturnog identiteta i promicanju kulturne komunikacije. Nagli razvoj kulturnih portala pokazuje kako se digitalni tokovi sve snažnije prožimaju s kulturnom i umjetničkom praksom. Nastaju novi kulturni i umjetnički sadržaji i izrazi, novi “linkovi”. U 2005. bilo je više od 600 kulturnih portala u svijetu, a njihov broj se povećava nevjerojatnim ritmom, dosežući globalni auditorij od više milijuna ljudi. Kulturne portale naziva se mostovima prema globalnoj zajednici, ali pri tome i dalje perzistira pitanje digitalnog jaza koji nosi sa sobom opasnost stalne marginalizacije široke populacije bez pristupa sve novijim tehnološkim dostignućima. Možda će rješavanju tog jaza pridonijeti digitalna solidarnost, pa stoga, na primjer, novoosnovani Fond digitalne solidarnosti (DSF) predviđa namjenu 90 posto prikupljenih sredstava za zemlje u razvoju i 10 posto za zemlje u tranziciji. Kao što naglašava Jérôme Bindé, koordinator Unescova izvješća Prema društvima znanja, “smanjiti digitalni jaz treba postati prioritetni cilj želimo li doista razvoj društava znanja”.

Osobitosti i razlike kulturnih mreža i kulturnih portala

Kulturni portali razlikuju se po svojoj prirodi, opsegu, strukturi upravljanja, sadržajima, ali je ovim virtualnim prostorima zajednička dinamičnost, zahvaljujući kojoj potiču ljude na sudjelovanje i privlače njihovu pozornost na bogatstvo i raznolikost kultura. Razvoj portala postaje izazov na tržištu koje je informacijski zasićeno, konkurentno i komercijalno. Kulturni portali javljaju se kao novi javni prostori kulture što nude puteve drukčije od uobičajenih, a to znači da odgovaraju izazovima povezivanja s drugim virtualnim izvorima, izazovima interaktivnog povezivanja i otvorenog dijaloga, u konačnici percipiranja kulture kao osnovnog razvojnog resursa.

Premda ih povezuju neka zajednička obilježja, prije svega napor i težnja za širenjem komunikacije između kultura, te fleksibilnost i otvorenost, postoji razlika između kulturnih mreža i kulturnih portala. Kulturne mreže u toj se komunikaciji usredotočuju ponajprije na zajedničke pothvate, od istraživanja do mobilnosti umjetnika. Kulturnim portalima u prvom je planu informiranje (“biti najbolji i najpotpuniji izvor informacija kako za široku publiku tako i za donositelje odluka, povećati broj posjetilaca, stvoriti efikasne sustave interaktivnosti”). Čini se da su danas najdjelotvorniji kulturni portali nastali iz inicijative muzeja (na primjer, Virtualni muzej Kanade – www.virtualmuseum.ca – koji koristi Internet u prenošenju bogatstva i raznolikosti kanadske baštine u sve sredine, od škole do radnih prostora, ili Muzej 24 sata – www.24hourmuseum.org.uk – koji predstavlja virtualni nacionalni muzej Velike Britanije i dnevno objavljuje novosti iz mnogih muzeja i svijeta umjetnosti). Tako su, prema nedavno provedenom istraživanju kanadske Decima, na popisu najpopularnijih kulturnih portala muzeji (74%), baština (73%), glazba (68%), multimediji (60%), knjižnice (60%), plastične umjetnosti (60%) i kazalište (60%). Najmanje popularni su portali s temama koje upravo kulturnim mrežama znače osnovicu djelovanja: kulturne politike (9%), kulturno planiranje (4%) i kulturni razvoj (3%).

Međunarodni skup o kulturnim portalima u Dubrovniku

Prvu međunarodnu konferenciju o kulturnim portalima održao je Culture.mondo koji objedinjuje niz kulturnih portala u svijetu, a sjedište mu je u Kanadi. Bilo je to pošle godine u Japanu. Druga konferencija, u organizaciji i Culture.mondo, svjetske mreže za istraživanje kulturnog razvoja i suradnje Culturelink sa sjedištem u Hrvatskoj, održana je krajem listopada ove godine u Dubrovniku, a na njoj su sudjelovali predstavnici više od četrdeset kulturnih portala sa svih kontinenata. U središtu rasprava bile su nove Web 2.0 tehnologije, međunarodna suradnja, te određivanje uspješnosti rada kulturnih portala putem različitih načina mjerenja. Nova generacija web tehnologije donosi neke nove mogućnosti za kulturne portale, osobito u otvorenijoj komunikaciji i daleko većoj interakciji, odnosno u razmjeni, stvaranju i korištenju sadržaja. Tu se odmah postavlja pitanje uloge kulturnih institucija u promijenjenom kontekstu, na koji način potrebu za institucionalnim očuvanjem autentičnosti sadržaja uskladiti s novonastalim kulturnim promjenama. Premda nova generacija web tehnologije nije još prisutna u širokoj primjeni (izvrsno je bilo izlaganje australskog stručnjaka Kevina Sumptona s University of Technology u Sydneyju o novim mogućnostima koje primjena Web 2.0 tehnologije donosi u Australiji), sve snažnija postaje svijest o razlikama u tehnološkoj infrastrukturi koja je na raspolaganju postojećim kulturnim portalima i njihovim sadržajima. Nove mogućnosti koje donosi Web 2.0 odrazit će se i na načine suradnje u virtualnom prostoru, bilo da je riječ o korisnicima ili o partnerima na međunarodnoj razini, u međunarodnoj suradnji. Određivanje uspješnosti kulturnih portala i evaluacija njihova rada ovise prije svega o mjerenju tri faktora: uredničkom, marketinškom i financijskom. Broj posjeta i broj pregledanih stranica, te partnerstvo s drugim kulturnim portalima/organizacijama zasad je najrašireniji kriterij procjene uspješnosti portala.

Uspijevaju li portali u ostvarenju zadanih ciljeva ostalo je otvoreno pitanje, jer se mnogi, unatoč sadržajne relevantnosti, suočavaju s ozbiljnim financijskim teškoćama koje onemogućuju njihov daljnji razvoj. Da se vratim na Unescovo izvješće o društvima znanja, treba naglasiti da razvoj društava znanja i promicanje kulturne raznolikosti ovise u velikoj mjeri o kulturnim mrežama i portalima koji će poticati interkulturni dijalog, komunikaciju i suradnju.