Kupanja

Elvisi Saltić Sultanić

Zimi kupanje je za mene sinonim za kadu punu vode u koju je ubačeno lavandino ulje ili morska sol. Sinonim za tišinu koja traje dvadesetak minuta. Tijelo uronjeno u vodu, glava iznad, promatranje ruku, nogu koje se presavijaju i mijenjaju oblik ispod vodene površine. U kadi ležim kad, kako se to danas kaže, imam vremena “za sebe”. Spužvom prelazim po vratu, udišem miris lavande, gledam u strop, pa u tijelo… Voda postaje sve hladnija, pa kad više ne mogu izdržati promjenu, izlazim iz kade. Neko vrijeme ostavljam je ispunjenu, onda vadim čep, voda polako otječe, lavandin miris polako hlapi, nestaje. Izlazim iz kupaonice, umišljam da sam relaksirana. Ali to nije točno. Mišići su mi i dalje napeti, stisnuti, voda ih ne može sama od sebe opustiti. Kao ni neka zapovijest mog duha mome tijelu. Za razliku od kupanja tuširanje već samim svojim zvučanjem signira brzinu, oštar mlaz vode, efikasnost, neimanje vremena… Ljeti pak kupanje je sinonim za bivanje u moru. Kad sam kao djevojčica odlazila s roditeljima na more, nisu tad, osamdesetih, postojala tako česta upozorenja o štetnosti sunčevih zraka. Tako smo mogli gotovo čitav dan boraviti na suncu, bez straha. Za tih desetak dana trebalo je dobiti tamnu boju, dokaz da smo bili na ljetovanju. Kasnije, početkom rujna, kožu smo mazali uljima kako bi se tamna boja što duže zadržala na našem tijelu. Kad smo se vraćali s tih dugih ljetnih praznika, u školskim klupama sa sjetom smo gledali ispucalu kožu koja nas je, pritisnute obavezama, koje su nam se tada činile strašnim, podsjećala na more, na neki raj iz kojeg smo izbačeni… Ali, srećom, samo do idućeg ljeta. Sve je to potrajalo do upisa na fakultet. Tada, nakon upisa, slijedilo je najduže ljeto, trebalo je potrajati, kao neka duga uspješna turistička sezona, do kraja rujna. Ali tad se dogodio rat… Mnogi su se vraćali kućama putovima na kojima su već bili balvani, osjećala se slutnja nekog sukoba koji se nazirao u ljetnoj omari. Kasnije, godinama će putovi do mora biti zaobilazni, kupanja više nikad neće biti identična onim bezbrižnim boravcima na plaži. I to zbog nekog novog životnog ritma koji dolazi “s godinama”, ali i zato što nakon rata više ništa nije bilo isto… Na putu do mora, do kupanja, treba proći kroz razrušena mjesta, pusta, neobnovljena ili kroz ona na kojima se tek počinje ponovno graditi. Nakon upijanja tih prizora, dolazak na obalu više nije onako sretan, nevin i neopterećen. Rat je ostavio tragove. Ali i godine koje donose neka nova iskustva, umnažaju životne probleme zbog kojih je više gotovo nemoguće jasno razdijeliti vrijeme rada i vrijeme odmaranja… Neriješeni problemi, obaveze provuku se u svaki dan, kao neke fatamorgane pojave se čak i dok smo na plaži kako bi nas podsjetile da više nismo djeca. Kupanje je iz još jednog razloga izgubilo čar. Odasvud nam, naime, stižu savjeti – kupati se u moru možete samo rano ujutro ili predvečer, nipošto oko podneva. Ozonske rupe su oslabile, možete dobiti rak kože… Zato svaki dan pažljivo pregledavamo kožu, mrlje, promjere madeža, ekceme, tražimo znakove bolesti… Kupanje, zbog zaštite našeg zdravlja, biva potisnuto u određeni dio dana. Sunce više nije kao nekada, bezopasno, ili nam tada to nisu govorili… Pitamo se što bi se dogodilo kad bismo čitav dan proveli na plaži. Ili barem jedno popodne… Ipak ja sam, na prvom boravku na moru ove godine, pošla  rano ujutro na plažu, s namjerom da ostanem iza podneva… I sad, u pretoploj sobi evociram taj dan… Na festivalu poezije sam, noć prije čitali smo pjesme u jednom atriju. Već je rano ujutro bila takva vrućina da sam odmah pojurila u more. Ali umjesto svježine more mi je ponudilo toplinu, pa mi se činilo da se nalazim u nekoj kupki punoj soli, u kadi. Izlazim brzo iz vode, gledam kako se na središnjem dijelu polako puni plaža, dolaze obitelji. Do “mog mjesta” na plaži, pomalo izdvojenog, prošeće tek pokoji stariji kupač, pa se vrati. I sve se čini mirnim, predvidljivim... Tko bi rekao da će za samo dva dana na toj istoj plaži udariti grom i da će ljudi letjeti u zrak odbačeni njegovom silinom. Djeca su u plićacima, mlataraju ručicama, kupaju se… Kupanje je pasivno stanje, kupati se zapravo je infantilizam – izraz koji implicira to da nas netko kupa, ili da se igramo… Plivanje naprotiv zahtijeva akciju, kretanje, otpor… Nisam neki osobit plivač – i to jutro sam plivala lagano i površno, onako kako to inače činim. Više sam  zastajala, hodala u vodi, žmirkala zbog toga što mi je sol nagrizala oči… Sinoć se čitala poezija uz svijeće, pjesnici iz različitih zemalja, kantautori su pjevali, i ja sam pjevala. Tonski tehničar, koji je snimao čitav događaj, bio je kao prelijepi dječak iz romana Smrt u Veneciji. Prelijep, kaže Asja, trebalo bi ga gledati. Zato ga i poziva na balkon da bude s nama, a on zbunjen, u želji da se uklopi, pokušava čitati stihove, a pritom se muči, kao da mu je to prva zbirka poezije u rukama. Netko je tad predložio noćno kupanje. Neki su pošli, većina nas ne. Kupanje noću u meni izaziva strah da će doći netko iz vode i odnijeti me… Ne znam tko, možda neko crno biće… Neki se pjesnici, saznajem, kupaju sa strahom od morskog psa, a ja teško mogu povjerovati u taj strah. Tuđi su nam strahovi nerazumljivi. Te iste večeri ubijen je mladić – ubio ga je mladić s mnoštvom kaznenih prijava. Nikica je kasnije pisao tekst za novine o ratovima, granicama, o ubijenom Marinu. Novine, u nedostatku vijesti, pune su slika kupača koji su ili izbjegli smrt ili su stradali od nasrtaja te strašne psine, ali na nekim dalekim tropskim morima… Sve te slike prizivam dok ležim mokra na plaži. Kupati se ujutro dok gotovo nikog nema stvara dojam da je more privatan prostor, da se podaje samo tom ranojutarnjem osvajaču obale… Dok prilazim moru, nema puno ljudi koje moram zaobići, ali za sat ili dva ležat će kao nasukani kitovi i tuljani… Mažem tijelo mlijekom za sunčanje. Ne znam koji je zaštitni faktor. Da me netko upitao, ukorio bi me. Paziš li ti na zdravlje? Neki su došli okupati se na samo sat-dva, pa odlaze kućama. Tko zna, možda će me sunce spržiti u podne dok budem gledala zvonik nestvarno bijele crkve. Pored mene leže sad dvije žene srednjih godina. Odmah počinju pričati o pripremanju ručka, o rajčicama i mesu. Po govoru one su purgerice. Pretpostavljam – otići će prije podneva kuhati ručak mnogobrojnoj rodbini koja se stisnula u maloj vikendici. Gospođa kaže – da se još samo jednom bućnem, pa ulazi u more. Njezin se ručni sat raširio pored ručnika, kao da otkucava vrijeme koje njegova vlasnica smije provesti na plaži. Pored mene jedna gospođa spominje festival poezije, onako usput – očito je da neće poći danas, zaključujem gledajući njeno nezainteresirano lice. Dok po ne znam koji put ulazim u more da pronađem bar malo svježine, vidim da je netko ostavio na stijeni morsku zvijezdu koja, još živa, pruža svoje krakove... Zvijezda, sat rastežu se – vrijeme koje otkucava, borba za život. Bacam zvijezdu u more. Gospođa će ubrzo izaći iz vode. Gledam bijeli zvonik, prisjećam se kako sam na plaži nekad, u pauzi između kupanja, čitala debele knjige. To više ne činim, čak i ne mislim o poeziji – umjesto pjesama izranjaju samo problemi; oni imaju oblik zvijezde koja je ležala pored mene – krakovi tih problema se šire, stežu tijelo. Ali uz to pojave se i okrhnuta sjećanja na neku ljubav ili misao na lijepe trenutke koji će jednom izroniti veseli, kao dijete koje gledam dok pokušava plivati uz šarenu loptu. Dok gledam obitelj na plaži, pitam samu sebe zašto ja još uvijek nemam svoje dijete i nije li pomalo patetično u svojim ranim tridesetim godinama sjediti na plaži i gledati u neki beskraj. S nama, na festivalu bili su Nikičin sin Tin i usvojeni sin mojih prijatelja Jurićevih; gledala sam ih kako se radosno kupaju, ali i slušaju poeziju, na trgu, na rukama svojih majki. Smijem li sebi dopustiti takav luksuz da budem čitavo jutro na plaži, bezinteresno? Okupati se u moru radi osvježenja, nije pokriće. Jer more je pretoplo, nema nekog važnog razloga da se kupam. Trebala bih sad naći neki internet café, napisati nekoliko poruka, biti u vremenu rada. Kupanje je vremenski luksuz, ponavljam. Jesam li bila dovoljno marljiva ove godine? I onda gledam svoje tijelo, sad sam zadovoljna njime, uživam u njegovu nesavršenstvu. Dokaz tome je da se više ne saginjem dok se spuštam do mora. Ponosno hodam, uspravljena, snažnija i sigurnija no ikad.  Primjećujem da mi tijelo brzo crni, nema na njemu crvenila, nekih opeklina koje sam znala nekad dobivati nakon prvog dana boravka na plaži. Ali ima li smisla pisati o tijelu? Žene trebaju šutjeti o erotici, inače će ih proglasiti bludnicama. Jer treba biti bestjelesna monada bez okusa i mirisa. No to nije važno, ionako psi laju, a karavane prolaze… Važnije je postići to kupanje u  onom nestvarnom “sada”, u prezentu, bez sjećanja. Igra djece, sladoled, vika ipak ne odvlače pažnju od zamorne autorefleksije. A vremena kad sam čitav dan mogla biti na plaži, čitati Tolstoja i sunčati se do iznemoglosti već su prošlost. Pa i nespavanja noću, jer olako sam zaboravljala to da i dok smo u vodi sunce prelazi po našem tijelu i ostavlja tragove. Zato sam probdjela mnoge noći s osjećajem da po meni plazi tisuće meduza. A sad tijelo s lakoćom tamni, podne se približava, jedna sam od rijetkih na plaži. Koje bih se pjesme mogla sad prisjetiti? Možda one starog američkog pjesnika Stanleyja Kunitza – Kralj rijeke o putovanjima lososa do mrijestilišta – losos koji klizi vodom, stremi uzvodno, pljuska, udara – “Dođi. Okupaj se u ovim vodama./Umnoži se i umri.” To je kupanje koje ima svrhu – rađanje, obnavljanje. Vrijedi li se kupati? Sjetila sam se pjesme sjajnog Borisa Marune – Kiše na plažama. Muškarac na plaži oceana, sam, kao neki zaostatak ljeta, na kraju ljetne svečanosti. Već se sluti vrijeme kiša – “znao sam da se više ne vrijedi kupati”... Ne vrijedi se više kupati, ponavljam. Oko pola jedan, iza podneva, spremila sam ručnik pod ruku, obukla sam se, kosu sam ostavila čupavu, učvršćenu morskom solju, neka strši. Na plaži je malo ljudi. Većina čuva zdravlje... Ja ionako ne pušim, ne pijem, ne koristim ništa, samo glupe slatke sokove i slatkiše. Kad dođem do atrija, pitat će me – jesi li se kupala i kako je bilo. Ja ću reći da sam pronašla zvijezdu. Netko će predložiti da je stavim u vrt u kojem će njeno meso pojesti mravi, pa će se osušiti. A ja ću tad reći da sam zvijezdu vratila u more. Prije okruglog stola tuširat ću se, pokušati razbistriti misli… Srećom, organizacija festivala ide po planu, zadovoljni smo. Okrugli stol počet će na vrijeme. I razgovarat ćemo o granicama, ratu i prije svega o poeziji. Ipak ljeto nije za mišljenje, ljeto je za sjećanje i za kupanje u moru, u rijeci, u vodi… Ili više nije ni to… Ljeto “nije predah u sumanutom gibanju života”, kako je lijepo zamijetio jedan mlađi pjesnik. Ljeto prestaje biti “naporna igra u “biti in” znači  biti ulovljen/a/”. Riječ je o tome da vremenom, odrastanjem, ljeta postaju rasplamsaji unutarnje dinamike, a kupanja suvišna… Kasnije, u kolovozu na jednoj planini u Bosni, okružena tako ljudima iz raznih zemalja, dok se pričalo o etnicitetima, kupala sam se, ovog puta, u moru, vlastitih predrasuda i neznanja. Kao da su tih dana na planini iz neke bile puštene priče koje ispisuju paralelne svjetove, različite vremenitosti, multiperspektivnosti. Odlazila sam tražiti pogled s planine da pronađem ravnotežu, zbunjena ne toliko iskazima, već emocijama koje su, okupane skrivenim strahovima i tjeskobama, isplivale u nekom sigurnom prostoru podrške i topline. Pokrivena vjernica Elvisa plakala je pored mladića koji živi u drugom dijelu Bosne, pod drugom “vlašću”. Elvisu sam provocirala, bez neke zlobe, da je njeno pokrivanje “ideologija”. Kasnije smo pričale o ljubavi, ratu i vjeri i o neznanju. Ona mi je na kraju poklonila čokoladu na kojoj je pisalo moje ime i rekla je nekoliko lijepih riječi. S planine, nakon više dana, svi smo se spustili u Sarajevo. Ozebli od nenadane hladnoće koja se proširila i na moru, a na planini je bila još izraženija, gutali smo halapljivo sunčevu toplinu. A ja sam pošla ususret sarajevskim prijateljima, Ivani, Vedranu, Vildanu, Emiru, Tamari i Sanji, da se okupam još jednom u njihovoj ljudskoj toplini, i da se onda, umorna, ali sretna, vratim kući.