Suzana Marjanić  

Kurvine,političke lutke

Kronotop: Istra. Dva mikrodetalja. Prvi: Pula, Ulica Sergijevaca do križanja s Maksimijanovom ulicom i De Villeovim usponom, 26. siječnja ove godine. Akcija-instalacija Lutke od krvi bez trunke ideje Dr. INAT-a. Naime, Dr. INAT u povodu objave konačnoga rezultata, nedavne obznane izbora, gdje građane drugoga, trećega… reda dakako nitko nije pitao žele li takvoga i takvoga premijera, žele li takvu ili onakvu Vladu, u konačnicu želimo li takav i ‘vakav Sabor, ovjesili su lutke-marionete na električne kablove duž spomenute ulice (iz koje je uprava Dr. INAT-a i PUF prošle godine izbačena), i to s posvetom Azri i njihovoj pjesmi Kurvini sinovi, s provodnim vrlo jakim stihom "Lutke od krvi bez trunke ideje". Odnosno kako je to zabilježeno na portalu Cropix: "U Ulici Sergijevaca na električnim kablovima nepoznati autor izradio je zanimljiv performans. Naime, netko je u noćnim satima špagom za električne kablove ovjesio desetak lutaka. Na početku i kraju ‘izložbe’ visi natpis Lutke od krvi bez trunke ideje."

Istina, zasigurno bi sada Siniša Labrović poučio kako nije riječ o performansu već o instalaciji, o svojevrsnoj akciji-instalaciji jer svaka instalacija mora u konačnici biti objavljena, obavljena, učinjena izvedbom – akcijom (činom), u ovom slučaju – nevidljivom za javnost, gerilskom, noćnom. Na Trgu Portarata, pak, bili su istaknuti plakati s aktivističkim sloganom "Kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost". I s obzirom da su lutke bile ovješene o električne kablove, u konačnici HEP je skinuo te lutke od slame, političke marionete koje misle pluralističko MI (pa tko saborski i dižu ruke na svim viđenjima), rekao bi Krležin Doktor u romanu Na rubu pameti. Poruka (protiv koje se borila Z/zagrebačka stilistička škola) i više je nego jasna.

KABARETSKA SCENA I UMJETNOST PERFORMANSA

Drugi kronotop. Savičenta, 6. veljače u oštariji Ferlin u programu Grill Peace United multimedijalne skupine Šikuti Machine održana je gastro-posveta (uz bukovače i sir) stotoj obljetnici osnivanja Cabareta Voltaire. Tako su u tom savičentskom dnevnom boravku-kuhinji (kao u snovitom rebusu – ni dnevni boravak ni kuhinja, odnosni i dnevni boravak i kuhinja) Marijana Ferlina odali kronotopsku posvetu 5. veljači 1916. godine kada je Hugo Ball sa svojom voljenom Emmy Hennings, profesionalnom kabaretskom izvođačicom (inače, ljubav je začeta u minhenskom Caféu Simplicissimus gdje je Wedekind izvodio angažirane performanse) otvorio u Zürichu (Spigelegasse 1) noćni klub Cabaret Voltaire. Naime, tada su čitanja uživo i performansi postali ključ ponovnoga otkrivanja užitka u umjetnosti, a to je ono što u svome programu ostvaruju Šikuti Machine, sada već tradicionalno, gotovo nastavljajući dada-kabaretsku tradiciju Huga Balla i Emmy Hennings. No, za razliku od Cabareta Voltaire koji je nakon samo pet mjeseci djelovanja zatvorio dada-vrata, srećom Šikuti Machine i dalje djeluju gastro- večernjama Grill Peace United. I rekli bismo da je situacija slična: baš kao što je slikar Marcel Janco na svome ulju na platnu (riječ je o fotografiji izgubljene slike) vizualno zabilježio da izvođači i publika gotovo da nisu odvojeni; zadimljena prostorija… Upravo na tom zajedništvu, brisanju rampe između umjetnosti i života, djeluje i multimedijalna skupina Šikuti Machine.

I navedena je obljetnica osnivanja Cabareta Voltaire, kada je začet dadaizam, otvoren pozdravom izaslanice Katje Illes počasne konzulice Draženke Moll Švicarske konfederacije, koja je tom prigodom istaknula kako je ponosna što je baš u Savičenti obilježena stota dada-obljetnica. Naime, kao što je istaknuo novinar Mario Benčić, vjeran pratitelj svih događanja vezanih uz Šikuti Machine, spojili su sretnu okolnost što je nedavno Švicarska konfederacija na području općine Svetvinčenat, točnije u Smoljancima, otvorila počasni konzulat. Katja Illes u ime počasne konzulice pritom je istaknula je kako je 2004. godine Cabaret Voltaire ponovo otvorio svoja dada-vrata kulturnim radnicima različitih profila te kako je upravo te godine otvorena i oštarija Ferlin, a pronalazi i sličnosti između ciriškoga dada-kabareta i izuzetno maštovitoga, angažiranoga programa Grill Peace United. U tom je uvodno-prigodničarskom prisjećanju Mario Benčić naglasio iznimnu životnu izvedbenu gestu nepoznatoga muškarca koji je 5. veljače ujutro (oko 9.30 h) u zagrebačkom pothodniku Importanne centra pokušao, pred brojnim prolaznicima, obiti bankomat. Životna gesta, životna nedaća, usred bijela dana, u prepunom Importanneu, ponajbolja slika RH; životno moćan performans.

U nastavku te izvedbene dada-posvete Noel Šuran na tragu je svoje kreativne potrage za novim zvukom, izveo performans DalmaIstra na eksperimentalnim guslama koje je izradio na umjetničkoj koloniji u Sinju 2015. godine u povodu 300. godišnjice Sinjske alke. Odnosno, umjetnikovim riječima, kako je to pojasnio i u novom broju časopisa Kazalište: "Naime u Sinju sam od hrasta izradio gusle koje nalikuju na ćićsku tamburicu-cindru; zapravo sam napravio novo glazbalo. Na tim guslama koje su tipično dalmatinsko glazbalo sviram istarske melodije u stilu dvoglasja tijesnih intervala. Spajanjem dvaju prepoznatljiva glazbena fenomena dobivam treći potpuno novi." I u tom etnoglazbenom performansu pridružio mu se multimedijalni umjetnik Petar Brajnović s pjevanim recitiranjem latinskih stihova, čime se oblikovala atmosfera mističnih zanosnih recitacija, glasovnih/fonetskih pjesama (izmišljene riječi poigravaju se elementarnim jezičnim odlomcima) Huga Balla, jer poznato je da su njegovi kabaretski nastupi i njegovo pisanje, u kasnijoj fazi utemeljenoj na religijskim i mističnim vizijama, postali navodno kontradiktorni. Bila je to i više nego sjajna posveta dada-energiji Cabareta Voltairea.

I završno zaustavimo se na Ballovu opisu kostima koji je dizajnirao za prvo čitanje fonetske pjesme Karawane (pjesma koja oponaša trubljenje i geganje, moćno prolaženje karavane slonova, a počinje "zaumnim riječima" Jolifanto bambla ô falli bamla) 23. lipnja 1916., kako je zabilježio u svome dnevniku, a kako je to prenijela i prva teoretičarka i povjesničarka umjetnosti performansa RoseLee Goldberg: na glavi je nosio "visoki čarobnjački šešir išaran plavo-bijelim prugama"; noge je ugurao u plave kartonske tube (Papprollen) "koje su mu sezale do bokova tako da je izgledao poput obeliska"; navukao je i ogromni kartonski ovratnik, iznutra crven – izvana zlatan, kojim je mahao gore-dolje kao krilima. Morali su ga donijeti na pozornicu u mraku i tada je, čitajući sa stalaka za note raspoređenih na tri strane pozornice, počeo "polako i svečano". Upravo je RoseLee Goldberg istaknula značajnu ulogu kabareta (Zürich, Berlin, München, Pariz, Barcelona, Krakow, Beč, Sankt Peterburg, Moskva) kao kreativnoga rashodišta umjetnosti performansa, a Geraldine Harris u svojoj knjizi Staging Femininities: Performance and Performativity pridodaje slučaj Fride Strindberg kojoj takav pokušaj u Londonu 1912. nije uspio.

ALEKSA GOLIJANIN, ANARHIJA/ BLOK 45 Odnosno, kako je Aleksa Golijanin zanosno dokumentirao u svom "žurnalu" anarhija/ blok 45 (http://anarhija-blok45.net1zen.com/) u znak sjećanja na stotu obljetnicu osnivanja Cabareta Volatire:

"Cirih, februar 1916:

Hugo Bal i Emi Henings, bez prebijene pare, iznajmljuju krčmu Holandska mlekara, u ulici Špigelgase br. 1, tako što su ubedili vlasnika da će njihov umetnički program povećati prodaju piva i kobasica. Možda su znali kome se obraćaju, možda ih je vodio prst sudbine: ko zna kako bi njihov predlog prošao kod nekog starosedeoca, ali vlasnik Mlekare bio je Jan Efrem, dođoš i bivši pomorac, koji se, pod stare dane, nasukao u Cirihu, gde je sigurno našao mir, ali u dozi koja je za jednog sina mora i vetra morala biti prevelika. Možda je u predlogu to dvoje izgladnelih umetnika (pisac, pozorišni reditelj i pijanista Bal; i kabaretska pevačica, pesnikinja, povremena prostitutka i falsifikatorka putnih isprava, Emi), koji ni sami sebi nisu zvučali naročito ubedljivo, osetio dašak avanture. Verovatno ima nečeg i u činjenici da je tokom 1915. na istom mestu radio i prvi ciriški književni bar, Pantagruel. Pored toga, g. Efrem je plovio Južnim morima i odatle doneo mnogo ‘crnačkih’ stvari – koje su, kao što znamo, budućim dadaistima bile tako drage; jednom prilikom je čak korigovao neke Hilzenbekove ‘crnačke’ stihove, da bi sve bilo ‘vernije’, što je on smatrao za važan kvalitet.

Zašto samo ‘umba, umba’ (što je u početku bio Hilzenbekov krajnji domet)? Pazi ovo: ‘Trabadja La Modjere – Magamore Magagere – Trabadja Bono.’ (Odatle, do ‘blago bung – blago bung – bosso fataka’, samo je jedan korak.) U svakom slučaju, pristao je, bez mnogo ubeđivanja. Hugo Bal je 2. februara, u lokalnim novinama, najavio otvaranje ‘Umetničkog bara Volter’ (Künstlerkneipe Voltaire) i pozvao mlade umetnike da donesu svoje radove i ideje. Sa nekima su već bili u kontaktu, a 5. II, na dan otvaranja, pojavilo ih se još nekoliko. Sve je moglo da počne." Aleksa Golijanin (ulomak iz veće cjeline e-mail posvete 100. obljetnice osnivanja Cabareta Voltaire, http://anarhija-blok45.net1zen.com/)