Neven Jovanović  

Noga filologa - Kutija

Zgrada miriše na mašinsko ulje. U dvorani koja zauzima cijeli kat stoji stroj do stroja. Po zidovima fotografije, na pladnjevima papiri, uokolo sitan alat. To je lajpciški Muzej tiskarstva – točnije, Muzej tiskarske umjetnosti (Museum für Druckkunst Leipzig).

Šareni kajaci Bili smo ovog ljeta, po skroz desetom poslu, u Leipzigu, i posjetili taj muzej. (Leipzig si tepa da je “grad knjige”, ne samo zbog sajma, na kojem se od 16. stoljeća trguje izdanjima iz čitave Evrope, nego i zbog tiskara, koje ondje djeluju od 1481 – oko 1900. bilo ih je u gradu najmanje 150; 1650. u Leipzigu su počele izlaziti prve dnevne novine na svijetu, 1682. ondje je nastao prvi učeni časopis, tamo su djelovali Breitkopf & Härtel, Teubner, Reclam, Brockhaus, Baedeker.) Tiskara koja nije tiskara (nego muzej) nalazi se u industrijskom kvartu koji nije industrijski kvart (nego stambeni); tiho je i po kanalu veslaju šareni kajaci. Ali jedak miris ulja i tiskarske boje, viljuškasti ključevi koji blistaju zataknuti za prešu, vijci i matice i zupčanici i remeni, sve je to posve autentično. Ti su strojevi nekoć radili sve u šesnaest.

Bilo ih je kao mrava Muzej demonstrira sve faze i sve forme tiskarskoga posla, od lijevanja slova do tiskanja, od litografije do ofseta i računalnog sloga. Za oko zapinju sitnice: fantastično rezbarene figure, orlovi i lavovi i sveci, kao ukrasi renesansnih preša; beskrajno pimplav način tiskanja, odnosno pripreme za tisak, nota; fotografija tiskare s početka dvadesetog stoljeća u punom pogonu – slika lijepo demonstrira zašto su grafičari bili važan faktor u radničkom pokretu: bilo ih je puno, jednako kao i rudara i željezničara, bilo ih je kao mrava. Ali najjači dojam ostavlja dvoje.

Prvo je – kutija olovnih slova. Ona poznata iz Krležinog citata (“kutija olovnih slova, a to nije mnogo... ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa”, Banket u Blitvi). “Kutija olovnih slova” jest slagarska kutija, Setzkasten ili Type case, ladica s pretincima različitih veličina (svaki je pretinac pun primjeraka jednog slova, veličina varira ovisno o učestalosti, svaka ladica sadrži sva slova abecede za jedan tip pisma). No kutija olovnih slova nije mala, kao što bi iz “nije mnogo” mogao zamisliti netko tko nikad nije bio u tiskari; ladica je veličine omanjeg stola. Slova su, s druge strane, zbilja mala, izgledaju krhko i nimalo olovno (dio je muzejske atrakcije lijevanje slova na licu mjesta, vratili smo se doma s punim džepovima).

Mehanički kompjuter Druga je atrakcija linotip. To je stroj koji je 1886. u Americi izumio njemački urar Ottmar Mergenthaler. Linotip je – ne mogu da to ne kažem – linotip je mehanički kompjuter. Demonstrirali su nam: krupni striček u kombinezonu (i sam muzejski izložak – on je radio u “analognoj” istočnonjemačkoj tiskari dok ga devedesetih nisu zamijenili kompjuteri) sjeda za tastaturu pred strojem s milijun preciznih dijelova, vijaka, zupčanika, poluga. Dok pritišće tipke tastature, po žlijebovima u redak jure metalna slova, zapravo, ne slova, nego kalupi za slova. Linotip, naime, iz složene matrice automatski lijeva čitav redak (zato se zove Linotype: line o’ type); nakon malo dima, olovni se redak može izvaditi, a na pritisak gumba kalupi se vraćaju na svoja mjesta u spremište – stroj “zna” koji je kalup za koje slovo, jer svako tijelo ima specifičan “zub” koji prolazi samo kroz svoj specifičan utor na jednoj vodoravnoj prečki.

Linotip je izazvao revoluciju u slagarstvu, osobito u pripremi novina – relativno malen broj radnika mogao je svakodnevno složiti velik broj stranica velikog formata (do izuma linotipa nijedne dnevne novine na svijetu nisu imale više od osam stranica); stroj je ostao standard novinskog tiskarstva do šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su ga zamijenili ofsetna litografija i računalni tisak.

Tvornica kao košnica Linotip u akciji prizor je od kojeg zastaje dah: preciznost i brzina kojom slova jure, najprije u redak, onda natrag na svoje mjesto, buka i dim, suverena sigurnost kojom striček tipka, pa malo popravi redak, pa tipka dalje. Za razliku od današnjih strojeva, kod kojih je sve sakriveno, linotip je napravljen tako da mu svi dijelovi budu lako dostupni, da bi ga mehaničar mogao lako i u letu popraviti (sjetite se onog ključa zataknutog za tiskarsku prešu): to nije stroj koji se baca, on je napravljen da traje. Podsjeća više na stare automobile nego na naše kompjutere.

Još nešto fascinira u muzeju tiskarstva: količina kreativnosti. Da, to je kreativnost mehaničara, inženjera – ali to je ujedno i podsjetnik koliko se ljudi tiskarstvom bavilo (eno ih na fotografiji: tvornica puna kao košnica), koliko ih je dane i dane provodilo u tim halama, koliko ih je bilo itekako motivirano da smisle nešto po čemu će njihov stroj biti brži, precizniji, jeftiniji, lakši za upotrebu. Tvornica puna kao košnica.

Res significans I sve je to danas nevažno. Filologa muzej tiskarstva ne privlači samo zato što se radi o slovima, o pedanteriji koja je potrebna za njihovo slaganje u retke i stranice. Filolog razumije o čemu se tu radi jer je muzej tiskarstva danas otok prošlosti: danas ništa od toga, nijedan od izloženih strojeva i prikazanih postupaka, to više nije potrebno. Čak i ondje izložena računala čuče tužno i zaboravljeno, pomalo smiješna sa svojim minijaturnim ekranima i golemim kućištima.

Netko povlači paralelu s kliperima, jedrenjacima s polovice devetnaestog stoljeća. “U času kad je tehnika jedrenja usavršena do neslućenih razmjera – pojavili su se parobrodi. I premda su kliperi bili brži od prvih parobroda, parobrodi su bili pouzdaniji, i praktičniji, i veće nosivosti.” Slično se dogodilo s tiskom: naprava savršena poput linotipa, čudo precizne mehanike koje je na istom mjestu, impresivnom brzinom, slagalo i lijevalo olovne retke, sve je to postalo nepotrebno. Jer su i olovni reci postali nepotrebni, jer se električna struja u silicijskom čipu pokazala neusporedivo bržom i efikasnijom. Onda je kutija olovnih slova prešla u metaforu, da bismo na kraju i zaboravili čime ta metafora označava, što je to bila njezina res significans. A to, zaista, nije mnogo.