2.6.2005.

Jerko Bakotin  

Kutija cigareta

Kiša. 29. veljače, Zagreb , Glavni kolodvor, 23 sata i 37 minuta. Na tlu siva bljuzga, mješavina snijega koji se topi, smrada metropolisa i kisele kiše koja uporno pada, bez promjene u tempu. Ispred kolodvora se nalazi silueta. Riječ je o muškarcu, kasnih 30-ih ili ranih 40-ih. Neobrijan, kiselog lica, u sivom kaputu. U jednoj ruci drži crnu torbu bez detalja, s neupadljivim kopčama. U drugoj cigaretu, uvlači dim nervoznim pokretima. Slika se na trenutak zamrzne dok se u kadru nalazi cigareta – Dunhill. Približava se automobil – taksi. Zaustavlja se ispred kolodvora. Muškarac ulazi, sjeda na stražnje sjedalo, kratko razgovara s taksistom. Pali novu cigaretu dok taksi kreće.

Pisac (i novinar, kategorija u koju ga je trpala domaća kritika) je mrzovoljan. Upravo ga je ostavila žena, nije više htjela trpjeti njegove prevare. Nije to smatrao katastrofom, neko će vrijeme boljeti, toliko dok se ne potroši navika... Već će neka nova naći ljubav svog života, to jest njega. A da se zbog sadašnje žene odrekne svih pičkica koje su mu se pružale u njegovom pozivu...? Nije mu padalo napamet – svaka pičkica poseban... i novi užitak, s jedne točke gledišta. S druge, svaka je ista, ali često je to uspijevao zanemariti... Ono što ga je zapravo nerviralo je činjenica da u krevetu neće biti nikoga da mi popuši, pomisli. No već u subotu se možda pruži nova prilika, literarna večer. Mnogo curica… ipak sam ja zvijezda… i to bez previše truda, no to sam i zaslužio... prokleta kiša... – Da, tu lijevo (taksistu)… Naravno, ovaj idiot ima krunicu oko retrovizora i sluša narodnjake, klasika…Vjerojatno ne liže ženu, bože moj gadi mu se¹... kući – kolekcija pornića, krizmana djeca, bah… Debili, odavno nisam po njima srao... U idućem intervjuu… da me ne zaborave!… Žena na cesti… možda je kurva… dobre noge… da, predgovor za onu knjigu o kurvama, deadline kada? Ah ... za desetak dana… Neće biti teško, prolistat ću svoju biblioteku… nešto o patnji i preziru human trasha... drukčiji svijet, itd...

Pripali novu cigaretu. Duboko uvlači prvi dim. Zakašlje. U pičku materinu!, pomisli. Starim... Nekidan mi se nije digao, a i cigarete... što ih dulje pušim, sve mi brže gore... Možda postoji veza između njih i potencije... serem pizdarije, umoran sam.

Taksi se kretao sporo, iako na cesti nije bilo nikog. Zbog kiše, gospon, reče taksist.

Puši kurac, pomisli Pisac. Raširi svoj kaput po zadnjem sjedalu, iz džepa ispadne pljoska. Pisac je pokupi kiselo se smiješeći, nekada sam nosio olovku i blok u tom džepu. Davno je to bilo, onda me išlo... nekoliko dobrih romana, stotinjak kolumni... Zapravo... ne znam jesu li bili dobri, znam da su se prodavali... Imidž “buntovnog pisca”... ha ha... jebote kakve smo tulume imali... a mislio sam da radim nešto veliko... (potegne iz pljoske)... i Jack Daniel’s je šugav, tješim se da je nekad bio bolji... istina je da sam ja za kurac...

Nije sve tako crno; u ponedjeljak imam sastanak s klincima... novi časopis za književnost... nemam pojma odakle im lova, ali žele mene za člana uredništva... Nije loše, ako uspiju – ja njima moj ugled (ha, ha²), oni meni priliku za nastavak... čega? Karijere? Jebanja? Bah...

Nova cigareta, plavičast dim ispunjava taksi. Ljudski život je tako bijedan, govno na pišaki, cijeli stane u dvije rečenice. Ako se trudiš, jednog dana netko izda tvoja sabrana djela (dva toma, otprilike!)... spomenu te u zborniku Pobuna pisaca. Na pogrebu – majka (koja nikad nije shvaćala svoje čedo), par ofucanih jebačica oplakuju odlazak Onog Posebnog... U biti, uvjeravaju Majku da je kopile koje imaju Njegovo... kolega (ako će imati udjela u prihodima od poklanjanja tvojih djela) i grobar. Pristojno društvo, ipak igram buntovnika...

Taksist se okrene.

“Žena stoji uz cestu, pokazuje da stanem. Imate li što protiv da je pokupim? Možda je usput...”

Super... vjerojatno se baba vraća sa proslave krštenja svog pranećaka, ili kurvica koja je prevarila muža... Dragi, znaš da mi je u uredu ludnica ovih dana.... A kasnije sam svratila do mame, nije joj lako u domu…

“U redu, što se mene tiče’’.

Zašto ne? Što kasnije dođem kući, to bolje.

Novi Dunhill.

Predzadnji.

* * *

Predsoblje stana u Zagrebu. Na ormariću – zbirka Klikova, uglavnom medicinske knjige, jedna zbirka Preverta. Plakati s rock koncerata na zidovima. Nekoliko razglednica i crno bijelih fotografija prikazuju jednog te istog tipa u cool trenucima. Handmade lampa u šarenim bojama u kutu. Poluotvorena vrata sobe u kojoj se nalazi stolica s nabacanom odjećom: ženske čarape (crne boje), hlače (crne), košulja (crna), kaput (crni). Razbacana posteljina na krevetu. Na njemu sjedi žena, tridesetak godina, crne kose, vezane u punđu. Nezainteresirano se oblači. Iza nje leži mladić, ranih dvadesetih. Žena upravo izlazi iz stana, mladić dohvati pribor za slikanje³. Također 29. veljače, oko 23 sata i 45 minuta.

Žena se strese silazeći niza stepenice, još se nije riješila nekih osjećaja kojih se željela riješiti⁴. Silazi pažljivo, pridržavajući se ograde. Njezina koža je boležljivo blijeda pod mutnim žućkastim svjetlom koje daje žarulja. Izvadi cigaršpic i zapali dugu bijelu cigaretu. Izašavši iz zgrade stavi crveni šal i crne plastične naočale za sunce. Pogled na njene oči prije nego što stavi naočale – jedno oko je umjetno, bijelo – crno i izbuljeno.

Uputi se prema križanju.

Pozvati taksi, pomisli. Da, taksi… definitivno se ne želim voziti tramvajem…sa svim idiotima… i studentima… studenti… ovaj nije bio loš… ni baš nešto… na audiciji mi se činio bolji… trebaju mi novi modeli… Obožavam, da, obožavam prelaziti prstima po njihovom mesu, namještati ih u poze… hladetinaste, sluzave, lascivne… poze!... da… kiša, nekada sam mnogo stajala na njoj, noću, s drugim curama… nastojala zaraditi… ne osjećati… (prelazi prstima preko lica)… onda sam bila mlađa… sranja, koliko sam sranja vidjela… koliko se kuraca zabijalo u mene – a ja? Ja sam imitirala dahtanje… smeće, otpad, dvije limenke piva, potrošeni kondom i prazna kutija tableta, to sam bila! … ne misli, ne misli, ne sjećaj se…

Fotografija, da…(lice se lagano razvedri)... moram kupit nove filmove... par praznih CD-ova... Sranje, a sve je nekako i išlo, do one budale koja me prebila… jebote, zagrizla sam mu kurac… a onda moje oko, izvan lubanje, curi… tako obično, tako viđeno… poput netom razbijenog jaja… Puna tableta, smijala sam se s izbijenim okom… Ne nerviraj se, ne nerviraj se… Cigareta, da, treba mi… (pali cigaretu).

No sad imam svoj život. Fotografije, zaleđene skulpture mesa, dijelove nepostojanja, mrtvace bez krvi... Prelazim po njima objektivom poput kurca, ne vidim dobro pa pipam meso... Često ti Drugi, koje promatram jednim Okom sa strahom i bijesom, me i ispunjavaju... ne tako dobro kao prije, doduše... od pustih Kupaca na meni pička se opustila... Ipak, uživam, još uživam, pizda vam materina...

Izađe na glavnu ulicu. U daljini taksi. Podigne ruku... stani, stani… stani… Taksi staje uz rub ceste. Žena ulazi. Čovjek, nešto između dandyja i nekoga tko se ne brine za svoj izgled se već nalazi unutra. Smješta se do njega, vadi i pripali novu (dugu, bijelu) cigaretu prezirno odmjerivši kicoša.

* * *

Soba, oko 12 metara kvadratnih. Još smo u istom prostoru, dakle Zagrebu i otprilike istom vremenu. Kosi krov. Krevet, pokriven indijskim pokrivačem, uobičajeni gadgeti modernog mladog čovjeka: linija, kompjutor (ali ne televizija), zbirka CD-ova avangardne glazbe. Ono što upada u oči je golemi poster Friedricha Nietzschea posred zida. Ispod njega upaljene svijeće i mnogo, mnogo voska. Oko postera manje sličice: Kurt Cobain, Ian Curtis, Syd Vicious⁵. Također, znak Anarchy, precrtan velikim upitnikom. Hrpe teških knjiga razbacane su po sobi. Na podu – mnoštvo prljavih sivih (nekad bijelih?) fleka, možda bi znanstvena analiza ustvrdila da se radi o spermi, posebno ako se uzme u obzir kut i položaj kreveta. Izvjesno je da stanovnik dugo nije imao spolni odnos. Pepeljara na stoliću kraj kreveta, u njoj ostaci brojnih jointa. Kraj pepeljare bilježnica.

Naslov: Priče

Ispod toga: Odbijeno (velikim, velikim slovima)

Ispod toga: Depresivno?!

Sve prekriženo, išarano nervoznim pokretima.

Žitelj – mučenik⁶, u ranim dvadesetim, se nalazi na podu. Sjedi ispred Nietzscheovog postera duboko⁷ razmišljajući, zatim malo lupa šakama o pod.

Trese se.

Pušta glazbu – bez sumnje, riječ je o tamnim tonovima, bacaka se po tlu, to traje neko vrijeme... Konačno ruši hrpu knjiga od kojih ga jedna udara po glavi.

Smiruje se.

Pali prvu cigaretu, ne popuši je do kraja, nervozno je gasi. Pali drugu – Lucky Strike. Ponovi se događaj kao s prvom cigaretom: polupopušena bezobzirno odleti u pepeljaru.

Šeće gore-dolje po sobi. Napokon oblačenje: siva odjeća, crni kaput. Neko vrijeme se gleda pred ogledalom, za to vrijeme uspijeva popušiti treću cigaretu. Cijelu.

Izlazi iz zgrade, očito se nalazimo u predgrađu, negdje u zapadnom dijelu grada. Antijunak prilazi telefonskoj govornici, otipka jedan broj. Nitko se ne javlja, polagano spušta slušalicu s praznim izrazom na licu. Prilazi autobusnoj stanici, troje od ljudi na njoj puši. Marke – Ronhill i dva bijela Waltera. Čeka autobus nešto dalje od njih⁸. Nakon nekoliko minuta dolazi ZET-ov plavi bus i zaustavlja se na stanici. Junak oklijevajući posljednji ulazi u autobus. Zoom na prednja vrata: unatoč činjenici da je vozač već pokrenuo stroj (a vremenski uvjeti nisu najpovoljniji za vožnju) zahtijeva od Mladića da mu pokaže kartu. Mladić šuti... spuštene glave, pognuta pogleda zuri u pod. Na momente podiže glavu i pokušava uspostaviti kontakt očima. Vozač je u smjeni od ranog popodneva i nema razumijevanja za svjetske boli. Od nekoga s petnaest godina služenja u ZET-u bi se očekivalo suptilnije rješavanje situacija i veći oprez – upravo odmjeravajući Mladića propušta uočiti da je na dotičnom semaforu upaljeno svjetlo crveno…

* * *

Back to taxi, and our rich creatures in it.

Pisac bezobrazno bulji u Ženu, svako malo gucne iz pljoske. Žena drži glavu usmjerenu ravno naprijed, a gdje gleda – ne znamo, jer nosi naočale. Taksist gleda u cestu i razmišlja o kladioničarskom ticketu.

Dobra večer kaže Pisac.

Muk.

– Dobra večer – oktavu više i nekoliko decibela više ponovi Pisac.

– Čula sam i prvi put – odvrati Žena.

– Aha, mrzovoljno stvorenje... Ne mislite li da je malo pretamno za sunčane naočale?

– Ne misliš li da si malo preveliki... / pauza⁹/ … premali da pričaš s

 odraslima?

Što smo opaki, pomisli Pisac.

– Sigurno ne gledaš malo previše Jarmusha?

– Sigurno nisi pobjegao od kuće? Kasno je…

Ovih dana je sve puno sjebanih stvorenja. Čak i kada su veseli, znači da su dovoljno glupi da budu veseli. Kada su tužni, znači da su preglupi da shvate svoju tugu i odjebu je… a kada su čangrizavi… zapravo, sve je svejedno i što predstavlja uopće ovaj taksi u svemiru, i ja i ovaj jadnik i ova patetičarka? Apsolutno ništa… sve se kreće, ulazi, izlazi, okreće, tri zrnca prašine na cesti za desni jajovod Smrti! To je otprilike to… bar su nam mogli dati malo vitalniji spermij, mercedes iz osamdesetih je davno outdated… ironično Pisac završi svoj unutarnji monolog.

Nesigurnim rukama vadi posljednju cigaretu. Ispadne mu na pod i prelomi se.

Kvragu, opsuje. Sad ću morati žicati od Mrs. Dark. A ona puši neki finjak, uostalom...

– Oprostite, gospođo, mogu li dobiti jednu cigaretu?

– Roditelji ti daju da pušiš? – odvrati Žena

Taksist se okrene:

– Molim vas, gospodo, još minuta dvije i na gospodinovom smo odredištu, a onda je i gospođa blizu… nema potrebe za svađom! Evo, izvolite moje cigarete…

Dobaci kutiju Marlbora Piscu.

– Nema potrebe – reče Žena te nonšalantno ponudi svoju kutiju Piscu.

– Samo izvolite.

– Hvala najljepša – odgovori Pisac.

– Nema na čemu.

– Oh, pa nemojte biti tako skromni! Zaista cijenim vašu velikodušnost – isteatralizira Pisac.

– Jesi li gotov s cendranjem?

Taksist se okrene, drugi put.

– Gospodo, ovo je moj taksi, jebemu mate! I ili ćete se ponašati pristojno…

Pokušava u isto vrijeme gledati cestu, Pisca i Ženu.

– … ili ćete izaći ovog momenta! Jasno?

Gornji rakurs: pogled na taksistove noge. Nervozno stišće gas, očito mu je stalo da se što prije riješi ovih klijenata. Nije vidio autobus s desne strane, uostalom kiša je, i noć je, i 29. veljače, točno sekunda prije ponoći.

Točno u ponoć Pisac uoči bus metar od prozora. Jebemu, odlazak u pravo vrijeme, pomisli pregrizajući cigaretu. U trenutku udara vrijeme se načas zamrzne i on promatra svoje zdrobljeno desno jaje, uspoređujući ga s onim koje je prvi put ispekao u tavi prije tridesetak godina; zapravo je imalo sličnosti i s očima njegove sestre, davno preminule. U sljedećem trenutku više nije uspoređivao, iako je imao dva zdrobljena jaja.

Žena nije uočila autobus prije udara, ali on krajičkom oka ulazi u njezinu podsvijest u kojoj se pojavi slika autobusa kako ulazi u njezinu golemu pičku, krasna fotografija… Šteta da je nadrealizam passe, ali s retro-trendovima nikad se ne zna… Ako preživi, Žena možda postane doajen ponovo pronađene hrvatske radikalne umjetnosti.

Mladić je kočenjem, pa udarcem odbačen kroz prednje staklo autobusa probivši ga svojom glavom. Posljednja misao prije potonuća u nesvijest mu je bila kako svijet neće doznati ništa o njegovoj veličini... unatoč tome možda je sladak kraj... dilema ostaje neriješena.

Taksist neposredno prije smrti razmišlja o utakmici Bayern – Manchester United. Bayern će pobijediti i njegov će ticket dobiti pola milijuna kuna. Tim novcem predsjednik udruge hrvatskih taksista će otići na Havaje, a taksistova obitelj na ulicu. U kartonskoj kutiji će baciti porniće u kontejner, jer ih neće moći prodati.

* * *

Sudar! Ništa naročito – jedan do dva smrtna slučaja, duplerica Večernjeg (ali ne obje strane posvećene ovoj nesreći). Pa razgovor s direktorom ZET-a, načelnikom MUP-a, nagađanja o sposobnosti taksista. S obzirom na relativnu veličinu taksija i autobusa, vozač autobusa će vjerojatno preživjeti. Izvjesno je da će dati izjavu. To obično potiče medijske rasprave o ulasku u autobuse samo na prva vrata. Ako se građani previše uzbune možda intervenira gradonačelnik, ili gradonačelnica. Možda i dogradonačelnik, možda je u ovom gradu on zadužen za promet…

 

Pisac je sjedio na desnoj strani. Gotovo sigurno je poginuo. Sutra će Društvo hrvatskih književnika dati objaviti osrednju osmrtnicu, a dnevni listovi na nekoliko kartica dati pregled njegova života i djela. Desno od tog članka će se nalaziti kraći telefonski intervju s njegovom majkom. Ona neće prisustvovati jer će njezin avion oteti islamski teroristi i time će Hrvatska biti postavljena pred dilemu o povlačenju svojih brojnih vojnika iz sastava antiterorističke koalicije. Predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova će čvrsto stajati uz američke prijatelje. Avion će se srušiti na Hrvatski sabor, koji će sretnim slučajem biti prazan tom prilikom. Jedine dvije žrtve će biti dva tipa koji broje dignute ruke, slučajno zaostali u zgradi.

To znači da na pogrebu piščeve jebačice uzalud za ruku stišću svoju dječicu, neprijateljski odmjeravajući jedna drugu. Kolega iz toga dobiva ideju što da napiše u brošuri prigodom reizdanja njegovih djela. Naslov će biti Tragedija života pobunjenog barda. Reizdanja se neće prodati i nakon nekoliko godina završavaju kao reciklirani papir, zajedno s brošurom. Na papiru dobivenom od reciklaže svoje brošure tiska Hrvatski populacijski pokret.

* * *

Dva dana kasnije... Bolnica, možda Rebro, možda neka druga. Velika soba, sa šest kreveta. Iznenađujuće, samo su dva popunjena. Pogled u sobu odozgo, iz svojevrsnog live tlocrta... uočljivo je da su popunjeni kreveti dijametralno nasuprot – prvi u jednom redu i zadnji u drugom. Na pozadinskoj teksturi loših bijelih podnih pločica oko samo traži vezu između ta dva kreveta – nekako su povezani... oni ostali, čini se da postoje samo da bi naglasili postojanje ova dva. U jednom od njih leži Žena, raširenih nogu, pogled u stranu. S vremena na vrijeme procijedi kroz usta riječi autobus i pička. Pritom se njezina slina cijedi na jastuk... s jastuka u njezinu lijevu vrlo visoku crnu čizmu koja se nalazi na podu. Mladić se upravo diže iz drugog kreveta... uzima flomaster te piše po zidu. Iz tlocrta je, naravno, nemoguće vidjeti što piše. Kraj poluotvorenih vrata se naziru još dvije glave. Spodobe u bijelom!

Bočni kadar spodobi – dva liječnika, obojica puše. Marka nepoznata, vjerojatno uvozna. Poviše njihovih glava znak ... zabranjeno pušenje. Dijalog.

– Dakle? – svakodnevnim tonom reče kirurg.

– Dakle, što? S njima? Slušaj… fizički su više manje u redu… koja ogrebotina… mladić ima deset šavova na glavi, žena će neko vrijeme hramati na desnu nogu… izreferira liječnik opće prakse.

– Ali što je rekao psihijatar?

– Što misliš, što je rekao… žena ne priča ni s kim, naručila je nove crne naočale. No nekako odgovara na pitanja. Dijagnoza – depresivna, otuđena, brojni problemi sa seksualnošću, iracionalna mržnja prema svijetu, neprirodna hladnoća…

– ...definitivno želiš da tvoja djeca budu modeli nekome takvom… tko zna koliko je takvih bolesnika vani… A tip…?

– Tip je prilično lud. Autističan, ne reagira skoro ni na kakve podražaje. S realnim svijetom skoro uopće ne komunicira. Uzroci su možda traume iz djetinjstva, droge, tko će znati… Potencijal da postane opasan za sebe i druge, ali psihić ne misli da je to vjerojatno… Pogledaj – ispisuje flomasterom riječ ljubav po zidu… iza toga križa pa ispisuje mržnja, pa sve iskriža pa ponovo… Uopće nije svjestan svijeta oko sebe…

Zoom na Mladića. Zaista, sigurnom rukom i crnom bojom ispisuje ljubav preko zida.

Povratak na liječnike.

– Naravno, zadržat će ga na promatranju…?

– Nema šanse, sve je puno na psihijatriji… Uručit će mu poziv za obvezne razgovore svaki tjedan, dvadeset miligrama Semtexa dnevno, i to je to… jedino ako sam zatraži...

Prolazi sestra, u bijeloj minici. Razgovor zamukne na trenutak dok liječnici stručnim očima anatomski odmjeravaju njezine noge.

– Dobra je, zar ne?

– Dobra? Odlična!

– ‘Amo na kavu… i ona mala s gornjeg kata je tu…

Odlaze, prethodno obavijestivši Ženu i Mladića da su otpušteni iz bolnice, da se jave na šalter broj 3 po dokumente... da u toku toga dana otiđu iz bolnice. Potrebni su kreveti.

Na čuđenje liječnika, čini se da oboje pacijenata jasno razumije što im je rečeno. Mladić je pokupio svoju kutiju cigareta s ormarića. Žena oblači čizme. Obukavši lijevu pomisli da se suviše znoji… bez sumnje, previše se nervira. Treba biti povučenija.

* * *

Zalazak sunca, sivo dvorište bolnice obasjano rumeno narančastom svjetlošću. Vjetar nosi papiriće uokolo, pomiješane s plinovima auspuha... scena vrlo prozaična i banalna! Tada na nju stupaju Mladić i Žena, polaganim koracima, jedno nedaleko drugog, izlaze iz bolnice. Žena šepa. Mladić pripali cigaretu. Upitnim pokretom ruke pruža kutiju Ženi.

Otprilike u isto vrijeme kirurg i liječnik opće prakse uživaju u seksu sa sestrom u minici – mala slatka je čedna, i nakon kave je otišla na gornji kat¹⁰.

Žena izvadi jednu cigaretu, pripali je i duboko udahne dim. Vrati kutiju Mladiću, no on ne povuče ruku, nego je ostavi ispruženu. Žena nekoliko trenutaka zuri u ruku, a zatim gleda ispred sebe, misli o tome kako je ono ljubav bilo upućeno njoj, i kako joj Mladić sada pruža ruku. Potresena je tom činjenicom.

Mladić drži ispruženu ruku jer je zaboravio na nju (ruku), trudi se ne razmišljati ni o čemu... upravo u trenutku kada ju je htio povući Žena ga hvata za tu ruku.

Bez riječi, ne gledajući se, držeći se za ruke izlaze iz kruga bolnice... Grad spušta zastor nad pozornicom, a princ Harlekin i Snjeguljica Puncinella kreću u Nepoznato, ali lijepo...

Sretno su živjeli do kraja vremena.

Bilješke

¹ Pisac je majstor seksa, ili je barem na takvu glasu, opaska autora.

² Pisac posjeduje dar za autoironiju – to ga svrstava u ljude s duhom

³ Osjećajna duša.

⁴ Još jedna osjećajna duša.

⁵ Romantični pobunjenici za mase.

⁶ Budimo iskreni - riječ je o još jednom jadnom sjebanom patetiku iz predgrađa. Samim govnom sreće zaslužuje da bude u ovoj priči. Vjerojatno se povremeno drogira, ne nalazi zadovoljstvo u tome, noću plače i okreće se na drugu stranu u krevetu u uvjerenju da će se probuditi kao Schwarzeneger, što ga nekad zabrine jer nije republikanac.

⁷ Vrlo duboko.

⁸ Pakao, to su drugi.

⁹ Žena često zaboravlja što je htjela reći tokom razgovora, cijena koja se plaća za zaborav Xanaxa.

¹⁰ Slučajno se vratila po šećer, odškrinuvši vrata otrčala je duboko potresena prizorom.