Pregled zajedničkih motiva u romanima Mučnina (1938.) i Povratak Filipa Latinovicza (1932.)
Poveznice između Krležina Filipa Latinovicza i Sartreova Antoinea Roquentina tematizirane su kroz različite kontekste. Članak Gábora Vajde “Povratak Filipa Latinovicza” u evropskom književnom kontekstu (1979.) iznosi pojedine podudarnosti i razlike između Filipova i Roquentinova odnosa prema svijetu i prema sebi samima. Ono što bitno određuje oba lika možemo generalno nazvati egzistencijalnom mučninom.
Motiv kvake Ovaj tekst prikazuje identične motive na koje nailazimo u romanima Povratak Filipa Latinovicza (1932.) i Mučnina (1938.). Zamjetno je da se motiv kvake pojavljuje na samom početku oba romana. Jedno od prvih iskustava Filipa Latinovicza i Antoinea Roquentina, koje za njih predstavlja nešto više od pukog predmeta u ruci, jest dojam koji osjećaj hladne kvake na dlanu ostavlja na svakog od njih individualno. Roquentinovo osvješćivanje hladne kvake u ruci jedno je od prvih iskustava koje će potencirati nastanak mučnine. “Naglo sam se zaustavio, jer sam u ruci osjećao neki hladni predmet koji je zadržavao moju pozornost svojevrsnom posebnošću” (Mučnina, Zagreb, 2001., str. 13). Na prvim stranicama romana Povratak Filipa Latinovicza jednako je tako prvi upečatljiv i vrlo značajan motiv koji uočavamo motiv kvake. Filipov osjećaj fizički je identičan kao i Roquentinov osjećaj – osjećaj hladne kvake u ruci. Kod Roquentina to je jedan od početnih nagovještaja mučnine, dok kod Filipa navedeno možemo tumačiti s obzirom na širi kontekst, kontekst njegove prošlosti koji i jest ključan za cjelokupnu interpretaciju romana i Filipove osobnosti. Hladna kvaka u Filipovoj ruci označava hladnoću njegova odnosa s majkom, hladnoću s kojom je bio primljen uoči njegova povratka u majčinu kuću te osjećaj hladnoće i nelagodnosti cjelokupne situacije koja je bila razlog Filipova odlaska iz rodnog kraja u njegovoj mladosti.
Ženski bijeli trbuh Još jedan zajednički, a vrlo specifičan motiv jest motiv ženskih trbuha koji se vrlo značajno odražava na likove, posebice na Filipa. Njegov posjet javnoj kući, vođen znatiželjom za spoznavanjem intimnosti, seksualnosti, obilježen je njegovim percipiranjem velikog, golog, bijelog te izrazito naturalistički opisanog ženskog trbuha. Taj motiv ostavio je trajno trag u Filipovoj svijesti kao pokazatelj nečeg negativnog, nemoralnog i pokvarenog. No Filipov doživljaj trbuha variran je u različitim kontekstima: kao motiv za likovni izričaj i kao oznaka ljudske grotesknosti, trulosti, nevaljalosti i nemoralnosti. Simbol trbuha, također naturalistički prikazanog, javlja se i u Sartreovu romanu, u trenucima Roquentinove pomalo halucinantne epizode nastupa mučnine. Osvješćivanje postojanja tapecirane klupe bilo je okidač. Njegovo doživljavanje tapecirane klupe vodi k tome da sve zamišlja kao golemi, krvavi, naduti trbuh: “ovaj golemi trbuh okrenut uvis, krvav, napuhnut – nadut, sa svim svojim mrtvim nožicama, trbuh koji lebdi u ovoj kutiji, pod tim svim nebom, to nije tapecirana klupa” (Mučnina, Zagreb, 2001., str. 161).
Motiv meduze Nadalje, motiv Meduze prisutan je isto tako u književnim svjetovima oba lika, i zanimljivo je da se u svakom od romana spominje samo jednom. U Povratku Filipa Latinovicza motiv Meduze javlja se na samom početku romana, kada Filip dolazi do vrata majčine kuće, i uz sve uspomene koje mu naviru i koje se ponovno oživljavaju, Filip osvješćuje hladnu i masivnu Meduzinu glavu koja simbolizira hladnoću toga, nekadašnjeg doma. “Meduzina glava nad ulaznim vratima zgrčila se sva kao da umire, a usne su joj bile natečene, zmije riđovke na glavi tuste, uznemirene, a vrata ulazna ogromna, okovana kao tvrđava” (Povratak Filipa Latinovicza, Zagreb, 2000., str. 9). Navedeni upečatljiv prikaz toga simbola može se interpretirati kao metaforički opis hladnoće i nedostupnosti Filipove majke, i općenito, hladnoće i oštrine njihova odnosa. Ta Meduza stajala je kao upozorenje nad masivnim vratima, te simbolizirala nedostupnost, nemilosrdnost onoga što se iza tih vrata krije, a to je bila Filipova majka. U Sartreovu romanu simbol Meduze javlja se u trenucima Roquentinova i Annynog susreta, i odnosi se na Anny, odnosno na Roquentinovo viđenje njenog lika. “Iznenada ona istakne ono svoje veličanstveno Meduzino lice, koje sam toliko volio, posve nabreklo od mržnje, posve iskrivljeno, otrovno” (Mučnina, Zagreb, 2001., str. 184). I u ovom slučaju to je simbol koji na određeni način daje opis ženskog lika, Anny, koja je prezentirana kao snažna, oštra osoba.
Dakle, naglasak je stavljen na Roquentinovo i Filipovo pronalaženje načina kako izdržati osjećaj apsurda nad vlastitom egzistencijom kojoj ne mogu umaći. Senzibilni intelektualci, osuđeni na svijest o vlastitom egzistiranju, i egzistiranju svijeta u kojem bivaju, primjer su individualaca u krizi. Gnušanje i očaj koji ih ispunjava, potaknut besciljnim i neopravdanim postojanjem u središtu je njihove unutrašnje krize. Filipova i Roquentinova tjeskoba koju osjećaju nad besmislenim i neopravdanim postojanjem prerasta u metafizičku tjeskobu, osjetljivu na gotovo iste probleme i zagonetke ljudskoga postojanja.
Sartreov posjet Zagrebu 1960. Godine 1960. Jean-Paul Sartre doputovao je u Zagreb kao počasni gost Saveza književnika Jugoslavije na čijem je čelu bio Miroslav Krleža, koji je ujedno bio i glavni domaćin francuskog književnika (Pozdravni govor Jean-Paulu Sartreu objavljen je 20. studenoga 1960. u Vjesniku). Zabilješke o tom događaju izrazito su šture, no novinski članak Željka Ivanjeka, novinara Jutarnjeg lista, intrigantnog naslova Zašto Krleža nije podnosio Sartrea (JL, 1.7.2006.) retrospektivno razotkriva neke momente navedenoga susreta. Ima li konkretnog opravdanja za takav pogled na odnos dvaju književnika – ostaje spekulacija. Nakon vijesti o smrti Jean-Paula Sartrea, 1980. godine Krleža je prokomentirao: “Za moj kriterij, on nije bio tako interesantan pisac” (Čengić, Enes, S Krležom iz dana u dan, 1978-1981, Zagreb, 2013.). Ono što je relevantno za ovaj esej su zapisi o Sartreovu komentaru koji se odnose na njegovu neupućenost u književni rad Miroslava Krleže, konkretno, njegovo navodno neznanje o romanu Povratak Filipa Latinovicza. Sartre navodi kako nije čitao nijedno Krležino djelo do njihova susreta u Zagrebu. Čini se kako je Krleža bio upućeniji u rad francuskog književnika, te njegovo doživljavanje Sartrea kao neinteresantnog možemo tumačiti s obzirom na njihovu književnu i društveno-političku djelatnost. U Razgovorima s Krležom Predraga Matvejevića možemo primijetiti Krležinu distanciranost i ravnodušnost prema Sartreu; naime, na pitanja koja su mu postavljena, a vezana su uz Jean-Paula Sartrea, Krleža odgovara ne osvrćući se na francuskog književnika. Nije govorio ni s kakvim oduševljenjem o Sartreu, pa se čini da je njegovo gostovanje u Zagrebu proteklo u ozbiljnom, poslovnom raspoloženju.
Postoje, dakle, zapisi o Krležinu govoru održanom na francuskom jeziku, što je bio govor dobrodošlice za Sartrea. Možemo zaključiti da ta lijepa gesta nije bila toliko usmjerena na samog francuskog književnika, nego na prezentiranje Miroslava Krleže i ostalih članova ondašnjeg književno-kulturnog kruga kao doraslih europskim kulturnim standardima.
Završno možemo nadovezati anegdotu da je, pišući posvetu na jednom primjerku svoje knjige koju je poklonio Krleži, Sartre napisao “da mu je poklanja s velikom tugom jer je Krleža sve napisao dvadeset godina prije njega” (Čengić, Enes. 1990. Krleža. Post mortem 1. Sarajevo, Zagreb: Svjetlost, Mladost, str. 133.).