O budućnosti prostora Gredelja odgovara niz stručnjaka i osoba profesionalno bliskih temama prostora i grada: povjesničar i kustos Goran Arčabić, povjesničari umjetnosti Biserka Dumbović Bilušić, Krešimir Galović, Silva Kalčić i Marko Špikić, sociolog Ognjen Čaldarović, arhitekti Borislav Doklestić, Tihomir Jukić, Iva Marčetić i Dinka Pavelić (Zagrebački holding), antropologinja Sonja Leboš, ekonomistica i urbanistica Vera Petrinjak Šimek i kustos i aktivist Vladimir Tatomir.
Prostor Gredelja kupljen je novcem građana i građanki Zagreba te bi njegova budućnost svakako trebala biti definirana u njihovom interesu, odnosno interesu grada. U tome smislu valjalo bi pokrenuti široku javnu raspravu kako stručne, tako i druge zainteresirane kulturne javnosti. Zašto takve rasprave nema i tko ju je dužan pokrenuti?
ARČABIĆ: Zaštićene povijesne industrijske cjeline u vlasništvu Grada Zagreba, odnosno trgovačkog društva Zagrebački holding, GUP-om su definirane kao gradski projekti. Sadržajnoj prenamjeni treba prethoditi javna rasprava, što je, uz ostalo, predviđeno procedurom za provedbu gradskih projekata. Rasprava se pokreće u trenutku kada su poznati rezultati prethodno raspisanih anketnih ili drugih stručnih natječaja za urbanističko-arhitektonska rješenja i kada su definirana urbana pravila. Da bi to bilo moguće potrebno je imati program za konkretni gradski projekt, u čijoj izradi ključnu ulogu imaju nadležni gradski uredi i ostala tijela lokalne uprave. Od tih institucija, koje ujedno predstavljaju vlasnika zemljišta i objekata, trebala bi biti pokrenuta javna rasprava o budućnosti bivšeg Gredelja. Rasprava je izostala, vjerojatno stoga što dosad nije bilo konkretnih projekata ni inicijativa ili oni nisu dostigli stupanj na kojemu je potrebna provedba javne rasprave. Pritom treba imati na umu da je Grad Zagreb kupio Gredelj 2006. godine (vlasnička prava potom su prenešena na Holding), a proces iseljenja TŽV-a Gredelj iz Trnja završio je potkraj 2010. godine.
DUMBOVIĆ BILUŠIĆ: U RH još nije zaživjela praksa participacije i aktivnog sudjelovanja stanovnika/javnosti u donošenju odluka od javnog interesa. Većina građana uglavnom nije dovoljno zainteresirana. Raspravu o strateškim interesima i budućem razvoju trebaju pokretati i voditi stručne službe Grada Zagreba, ali važnu ulogu imaju i nevladine organizacije.
ČALDAROVIĆ: Mislim da takve rasprave nema jer se odluke o urbanističkom razvoju grada donose u uskim krugovima političara (i stručnjaka) pa je javnost praktički isključena iz rasprave. Gradska skupština bi na svojoj agendi trebala imati i navedenu situaciju i inicirati javnu raspravu s pripremljenim prijedlozima o kojima bi se mogla povesti rasprava te doći do najboljeg rješenja.
DOKLESTIĆ: Javna rasprava o planu je zakonska obveza – organizira je lokalna samouprava, a u ovom slučaju Grad Zagreb, odnosno izrađivač plana.
Posebna je tema što to znači javna rasprava u našem sustavu planiranja. Najčešće je formalna i ne utječe na sam plan, a organizira se postfestum, kada je program „negdje“ već definiran.
GALOVIĆ: Grad Zagreb ima bogatu i dugu tradiciju raspisivanja arhitektonskih natječaja, a tako i održavanja javnih rasprava. Za svaku značajnu gradsku lokaciju raspisivani su natječaji i vođene su javne rasprave u koje je bio uključen i širok krug stručnjaka. Naglasak je bio na suglasju između javnog interesa i potreba razvoja grada. Ovaj je pristup rezultirao kvalitetnim arhitektonskim ostvarenjima i urbanističkim zahvatima, ali i zaštiti spomeničke baštine. Upravo zahvaljujući jednoj dugoj javnoj raspravi, 1937. godine prostor zagrebačkog Kaptola prepoznat je i zaštićen kao vrijedna gradska povijesna cjelina u okviru tadašnje Regulatorne osnove grada. Početkom 21. stoljeća odnos prema planiranju grada dijametralno je suprotan onome s početka 20. stoljeća. Postao je njegova sušta negacija. Ukinuto je urbanistčko planiranje, izostali su kvalitetni arhitektonski natječaji, a javni je interes u potpunosti potisnut pred privatnim. U tom kontekstu danas u Zagrebu nemamo niti vrhunskih arhitektonskih realizacija niti kvalitetnih urbanističkih razvojnih rješenja, dok je zaštita spomenika sa znanstvene metode svedena tek na puko fasadiranje. Dakako, uzroci ovom stanju mnogo su dublji i zadiru u sam karakter hrvatskog društva, čiji sustav možemo nazvati interesno-koruptivnim. Riječju, bez dubokih strukturnih promjena u društvu, ne možemo očekivati niti kvalitetne pomake u promišljanju grada, a kamoli zaštiti javnog interesa, osim ako on ne bude bio prepoznat kao interes pojedinca, određene grupacije ili pak političke partije.
JUKIĆ: Veliki prostor u središtu grada predstavlja mogući poligon ispitivanja zrelosti građana, gradske uprave i investitora. Grad odnosno Holding do sada su se ponašali kao isključivi vlasnici prostora, a mišljenje građana im je, kao što smo do sada imali prilike vidjeti, bilo bitno samo kao obvezni dio procedure oko donošenja urbanističkih planova, a i to bi da mogu vjerojatno izbjegli. No vremena se mijenjaju i participacija građana postaje sve važniji čimbenik u postupku demokratizacije društva. Naravno da je tu i druga strana – građani koji moraju biti educirani da postanu ravnopravni partneri u postupku odlučivanja o prostoru u kojem žive.
KALČIĆ: Smatram da sudbinom Gredelja treba upravljati njegov vlasnik, a to su svi građani Zagreba. Putem javnog, po mogućnosti pozivnog, natječaja trebao bi biti izabran projekt prenamjene, koji uključuje prijedlog nove funkcije-namjene, troškovnik obnove i projekciju budućih troškova i načina financiranja (poželjan model javno-privatnog partnerstva zbog nejasnih regulativa teško može zaživjeti u praksi, primjer je bivše tvornice duhana koja se konvertira u muzej, Rikarda Benčića, u Rijeci) te skicu izgleda budućeg kompleksa. Takav projekt ne mora biti načinjen od ovlaštenog arhitekta, već bi pozivni natječaj bio upućen i teoretičarima, kustosima i umjetnicima iz različitih područja vizualne kulture, kao i društvenih i humanističkih znanosti. Interdisciplinarni žiri izabrao bi tri najbolja rješenja i ponudio ih na javni uvid i raspravu, te bi konačno društvenim i stručnim koncenzusom bio izabrano rješenje koje će biti realizirano. Tada nastupa inženjerijska struka. To nije nikakva umotvorina, javna rasprava i sinergijsko autorstvo (prisjetimo se samo EXAT-a 51) je praksa koja je postojala ranije, ali koja je napuštena.
Problem kompleksa Gredelj je da je oskvrnut, naime premali dio strojeva i pogona je zaštićen, a i taj mali postotak zaštićenih artefakata iz raznih povijesnih razdoblja tvornice je nestao, ti strojevi više nisu in situ. Širi problem, društva, jest onaj negativne selekcije i nepotizma koji zamagljuje granice istinske i patovrene stručnosti, kao i robovski moral njegovih građana.
LEBOŠ: Raspravu je prije svega dužan pokrenuti vlasnik, a to je u ovom slučaju Holding. Ako vlasnik ne pokrene takvu raspravu, istu je dužna pokrenuti gradska upravo te zainteresirana kulturna javnost, dakle svi pojedinci, organizacije i udruge koje se bave javnim interesima. Javni interes nije jednostavno artikulirati - radi se o procesu u koje prije svega treba biti uključena, po mom mišljenju, stručna javnost (kulturni i urbani antropolozi, arhitekti, povjesničari umjetnosti, sociolozi itd.), građani koji žive u neposrednoj blizini kao i svi građani zainteresirani za budućnost objekata od značaja tj. prostora grada.
MARČETIĆ: Pretpostavljam da se ne bi smjelo raditi samo o tzv. kulturnoj javnosti, već o raspravi kako prostor koji je nekada bio proizvodni danas može proizvoditi poslove i mjesta od dobrobiti za grad i one koji su taj prostor i stvorili. Možda bih premjestila pitanje - šta je to što prostor tog mjerila i takve istorije može donijeti gradu i onima koji u njemu žive ili se u njemu nađu, a da to ne bude ništa manje vrijedno po razvoj grada od proizvodnje koja se prethodno na tom mjestu odvijala? Ne znam tko bi bio dužan pokrenuti tu priču, na posljetku mislim da se ne radi o dužnosti, ali ako se radi o domeni prostornog planiranja tog dijela grada te je svakako potrebno uposliti dinamične mehanizme planiranja koji bi uključivali široki spektar progresivnih grupacija u gradu koje imaju za cilj podruštvljenje prostora i izbjegavanje špekulativnog potencijala prostornih resursa. Za to postoje i pravni i planski mehanizmi, pitanje je samo koliko smo u mogućnosti ih uposliti.
PAVELIĆ: Javna rasprava obično se dešava s nekim povodom – da li je to raspis natječaja ili neke druge aktivnosti na samoj lokaciji. Nije sasvim točno da javne rasprave nema – ona se dešavala svaki put kada sam imala priliku prezentirati projektne ideje za lokaciju, npr. jednu je prije nekoliko godina organizirala Helena Bunjevac, ravnateljica Željezničkog muzeja povodom ispitivanja nove lokacije za muzej, pa do recentne u Muzeju Grada Zagreba na temu prenamjene starih industrijskih kompleksa u Zagrebu, s primjerima iz Europe. O lokaciji se već godinama raspravlja s raznim povodima, i mnogi kolege su o njoj dali mišljenje, izradili studije u prošlosti (Hiledagard Auf Franić, Snješka Knežević, vođene su mnoge konzervatorske rasprave...) Nitko ju nije “dužan” pokrenuti, ali bilo bi dobro da ona bude provedena kroz strukovna udruženja, prvenstveno arhitekata i urbanista kao dio pripreme programa za natječaj. Ovaj puta Zagrebački holding kao vlasnik kroz Dan D promovira razgovore u javnosti o samoj lokaciji.
PETRINJAK ŠIMEK: Nadam se da se pod ovim nazivom prostora podrazumijeva uz prostor Gredelja i prostor Paromlina, jer prostor Paromlina u cijelom kompleksu ima prioritet. Zaista, to je prostor od prvorazrednog značaja za građane Zagreba. Ne samo zbog toga što je kupljen njihovim novcem, nego naročito zato što se radi o zadnjoj lokaciji većih dimenzija u samom centru grada, na kojoj je moguće uređenjem i novom izgradnjom bitno obogatiti grad u sadržajnom i oblikovnom smislu. Ne treba ponovno isticati da je to kontaktni prostor između građevinski dovršenog Donjeg grada i prostora Trnja koji je još uvijek u procesu transformacije, te da je integriran s dva velika javno-prometna terminala, autobusnim i željezničkim kolodvorom. Što i kako će se događati na tom prostor od povijesne je važnosti za urbanistički razvoj Zagreba. No, takvo je shvaćanje nemoguće u političkoj atmosferi četverogodišnjih mandata i stalnih političkih sukoba i intriga. Sve to zagađuje umove trivijalnim temama, a trajne vrijednosti ostaju po strani. Možda će se pojaviti neke nove i drugačije političke strukture, koje će, uostalom, morati naći rješenja i za najšire dileme daljnjeg razvoja društva.
ŠPIKIĆ: Pitanje je važno jer otvara problem poimanja vrijednosti kod dva od tri važna aktera u zaštiti kulturne baštine: političara i građana. Ako se složimo da otkrivanje i konstituiranje vrijednosti nisu samo poslovi struke nego i dio interesa javnosti, onda dolazimo do složenijeg problema stvaranja društvenih ugovora. Jedna je stvar sposobnost zajednica da se dogovore oko pitanja razvoja, što, kako mi se čini, u našoj zemlji predstavlja manji problem. Potpuno je drugačije stanje kod poimanja društvenih vrijednosti i pamćenja. Ako postoji dužnost, onda se ona tiče svih triju aktera u poimanju i tretiranju baštine, a naročito stručnjaka koji bi trebali služiti kao posrednici između upravitelja i građana. U Hrvatskoj je slučaj da dvije tradicionalno združene skupine – političari i stručnjaci – u velikoj mjeri zakazuju: ili pokazuju mišiće ili se plaše. Zato ne čudi da se princip dužnosti, o kojem je prije stotinu godina pisao Max Dvořák, u suvremenoj Hrvatskoj odnosi uglavnom na građanske udruge. Mislim da nije riječ samo o dužnosti: riječ je o savjesti. Tko drži da valja otvoriti raspravu ili činiti pritisak, to u svom okružju treba slobodno komunicirati.
TATOMIR: Prije svega to je obveza Zagrebačkog holdinga i Grada Zagreba, premda oba subjekta već godinama ne znaju ili ne žele otvoreno komunicirati o ozbiljnijim pitanjima grada.
Naš je izbor želimo li pomoći i oblikovati grad, a na institucijama je da odluče žele li našu pomoć.
Sukladno važećem GUP-u, za reurbanizaciju prostora Gredelja postoji zakonska obaveza provođenja javnog natječaja. Međutim, u praksi u Hrvatskoj problem postoji i kod samih natječaja, od definiranja programa do toga da se često svode na anonima imena u žiriju ili samo jednu, a u boljem slučaju zastupljenost eventualno dvije struke. Na koji način prići problemu Gredelja i treba li za taj prostor inzistirati na interdisciplinosti te na koji način to učiniti?
ARČABIĆ: Iz više razloga smatram da je pri promišljanju prenamjene paleoindustrijskih kompleksa u Trnju potrebno sagledati Gredelj i Paromlin kao prostornu cjelinu. Pri transformaciji dviju povijesnih industrijskih cjelina i osmišljavanju projekta njihove prenamjene nužna je suradnja stručnjaka različitih profila. Od koristi bi bila i primjena inozemnih iskustava te angažman eksperata s iskustvom u revitalizaciji sličnih prostora. U inozemnoj praksi nerijetko se pribjegava osnivanju tvrtke (poduzeća, zaklade i sl.) koja izrađuje i provodi projekte prenamjene povijesnih industrijskih cjelina sa spomeničkim obilježjima, a po dovršetku procesa transformacije preuzima održavanje i upravljanje poslovanjem.
DUMBOVIĆ BILUŠIĆ: Prije raspisivanja urbanističko arhitektonskog natječaja potrebno je provesti neovisnu, stručnu re/valorizaciju kompleksa Gredelja kao urbanističke, arhitektonske i industrijske baštine. Utvrditi njegovu konzervatorsku i društvenu vrijednost - a ne samo ekonomsku. Današnji stupanj zaštite Gredelja je “dogovorni”, stoga je potrebna revalorizacija u skladu sa stručnim načelima. Navedena revalorizacija mora biti podloga za izradu Programa natječaja.
ČALDAROVIĆ: S obzirom na izgradnju civilnog društva u Hrvatskoj, sasvim je logično da se treba inzistirati na javnom sudjelovanju i natječaju te poštivanju principa interdisciplinarnosti. Možda bi najbolji način bio formiranje odbora za prostor Gredelja sastavljenog od stručnjaka različitih profila – počev od arhitekata i urbanista, preko društvenih i humanističkih stručnjaka (sociologa, filozofa, antropologa, psihologa) geografa, krajobraznih stručnjaka, dizajnera, javnih osoba, civilnih udruga, stanovnika koji obitavaju na području, itsl. Takav „odbor“ bi mogao imati savjetodavni karakter i svoja stajališta upućivati Gradskoj skupštini, Odboru za program Gredelj.
DOKLESTIĆ: Od samog natječaja u ovom slučaju je važnija rasprava, bolje rečeno, stručna elaboracija programa. Arhitektonski natječaj treba biti organiziran nakon (interdisciplinarno) elaboriranog i javno usvojenog programa.
GALOVIĆ: Ključ kvalitete svakog natječaja leži u kvaliteti njegova programa. Riječju, bez kvalitetnog programa nema niti kvalitetnih urbanističko-arhitektonskih rješenja. Kvaliteta natječajnog programa isključivo ovisi o timu stručnjaka kojim ga sastavlja, a on nužno mora biti interdisciplinaran, kao što bi trebao biti i sastav ocjenjivačkog suda natječaja.
JUKIĆ: Naravno ovakav značajni gradski prostor zaslužuje interdisciplinarni žiri na javnom arhitektonsko-urbanističkom natječaju, a garanciju kvalitete provedbe treba pružiti Udruženje hrvatskih arhitekata koji bi se trebao javiti kao provoditelj istog. No, mislim da pitanjem niste pogodili bit postupka. Bitna je kategorija natječaja – anketni ili projektni, tko radi program za natječaj i kakav se program usvaja u Gradskom poglavarstvu kao osnova budućeg natječaja. Druga važna činjenica koja govori o namjerama vlasnika prostora je ta da je obveza izrade Urbanističkog plana uređenja skinuta iz GUP-a 2007. godine iako je to jedan od najvažnijih prostora u gradu, a znamo da je postupak sudjelovanja građana u odlučivanju o prostoru moguć jedino kroz proceduru izrade urbanističkog plana. No nadam se da će se kroz izmjene GUP-a taj propust ispraviti.
KALČIĆ: Strukture koje rade proceduralnu pogrešku teško da će same sebe korigirati, no strukovne udruge, poput Udruženja hrvatskih arhitekata, kontervatorski i restauratorski zavodi, gradske i državne institucije, ukinule su urbanizam i prostorno zoniranje i podredile javni interes diktatu privatnog kapitala. Projekti (re)urbanizacije nisu nadležnost jedne struke i nemaju vrhovni autoritet jedne institucije, postoji naime tendencija monopoliziranja prava na odluku, već je potreban sinergijski pristup - interdisciplinarnost je preduvjet svakog dobrog rješenja. Zanimljivo je pratiti zbivanja u Istanbulu, gdje se građanski prosvjed protiv sječe parka na Taksimu i plana na njegovom mjestu obnove bivše kasarne kao još jedan trgovinski centar, izrodio u antivladinu revoluciju u cijeloj zemlji.
LEBOŠ: U svim projektima od javnog interesa interdisciplinarna dimenzija artikulacije javnog interesa je bitan faktor.
MARČETIĆ: Instituciju natječaja treba propitati kao mehanizam na više razina. Od činjenice da se radi o neplaćenom radu arhitekata, do toga da arhitekti svojim idejnim projektima ulaze u proces čija su pravila već utvrđena i nepromjenjiva. No, sama ličnost žiranta, anonimna ili ne, nije toliko bitna koliko proces koji se mora promotriti i promisliti. Planove za ovako velike gradske prostore treba graditi u stalnoj komunikaciji planova višeg i nižeg reda, idejne i operativne razine i općenito smatram da je uloga arhitekta ili planera u ovom slučaju, ona medijatora između plana, gradskih vlasti, korisnika, želja, potreba i proizvodnih mogućnosti krajolika, kao i stalno preispitivanje načina na koji se ulazi u prava nad prostorom. Mi danas imamo planove koji podrazumjevaju da se u pravo nad prostorom ulazi putem vlasništva, a ne putem rada. Ovu osnovnu paradigmu treba preispitati i iznaći mehanizme kojima planovi mogu adresirati ove odnosa u gradu – rada i prava na korištenje naspram vlasništva.
PAVELIĆ: Interdisciplinarnost je ne samo dobro došla nego je nužna za tako kompleksne lokacije kao što je Gredelj. Općenito, interdisciplinarnost se negdje po putu izgubila u našem urbanističkom planiranju, i svela se uglavnom na nužnu formu, tamo gdje je zakonski nužna. Smatram da se tu može došta učiniti, npr. Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj Grada upravo provodi zanimljivu metodu izrade programa u suradnji s kolegama iz Platforme 9.81 tzv. Metodu akcijskog istraživanja za područje Malog placa u Dubravi, kojom bi se kroz analitiku i razgovor sa svim potencijalnim “stakeholderima” (akterima) došlo do programa koji je izraz stvarnih potreba za lokaciju. Svaka lokacija pri toj metodi ima svoje polje aktera koje treba definirati, od striktno lokalnog, pa ponekad i globalnog, ovisno o značaju.
PETRINJAK ŠIMEK: Pitanje javnih (urbanističkih? arhitektonskih?) natječaja jedno je od velikih nerješenih i zloupotrebljenih momenata u procesu urbanističkog razvoja grada. Mnogo više nego pitanje kvalitete žirija krucijalni je problem definiranje odgovarajućeg, uz sudjelovanje javnosti definiranog programa, za kojeg postoje, također, izgledna financijska sredstva za realizaciju. Utvrđivanje programa je odgovoran društveni čin koji prethodi natječaju, a sudionici natječaja pozvani su da takav program funkcionalno i estetski uobliče. Gotovo je nevjerojatno da se katkada čulo da će se međunarodnim natječajem rješavati što će se negdje graditi ili kako će se Zagreb prostorno razvijati! Odgovor na pitanje što će se graditi nije kreativni umjetnički čin nego akt društvene i političke volje određene zajednice, a natječajem, po mogućnosti međunarodnim, treba doći do optimalnih prostornih rješenja.
ŠPIKIĆ: U slučaju Gredelja treba ustrajati na interdisciplinarnosti koja nije načelna nego autentična. Gredelj posjeduje niz vrijednosti koje ga čine sklopom o kojem bi trebali raspravljati svi relevantni i kompetentni sudionici. Sklop je u posljednjim godinama izgubio mnoge elemente povijesne vrijednosti (svjedočanstva rasta industrije u Zagrebu, neizravno i simbolike političkih i društvenih prilika u Hrvatskoj nakon 1900.), no ima fascinantnu ambijentalnu vrijednost koja ne treba nadahnjivati samo poštovatelje baštine nego i projektante. Mislim da je u Gredelju zbog dosadašnjih iskustava zapuštanja industrijske baštine potreban stalni nadzor javnosti, a zbog osjetljivog položaja i nedvojbenih arhitektonsko-urbanističkih vrijednosti treba okupiti najbolje stručnjake, uključujući i strane. Nedavni skup s francuskim kolegama pokazuje mogućnost djelovanja: kada se stručnjaci okupe, lakše je zaustaviti neobazrivost odgovornih i pragmatičnost potencijalnih investitora.
TATOMIR: Prostoru Gredelja treba pristupiti na gradskoj razini. Sagledati buduće korisnike, susjedne zajednice, susjednu infrastrukturu i naravno formirati platformu koja će održavati javnu raspravu u onoj formi koja neće ograničavati nikoga. Platforma, kao interesna zajednica, u svojoj fizičkoj i viralnoj formi narednih mjeseci morala bi definirati ciljeve pozivajući najširu publiku na riječ, osnažujući one manje dominantne skupine, a sve s naglaskom na jedinstvenim rješenjima.
Dijalog naravno treba postojati u harmoniji sa srodnim gradskim i kulturnim tijelima, svjesni da želimo izbjeći dugoročne negativne posljedice samovolje poput degradaciju gradskog prostora ili eskalacije sukoba poput onih u Skoplju ili Istanbulu.
Otvoreniji pristup javnoj raspravi o novom gradskom centru, a ne onoj preko mikrofona i medija, osnažit će raspravu i dati joj veći legitimitet.
Pri budućoj reurbanizaciji prostora Gredelja valjalo bi osigurati ostvarivanje javnog interesa, između ostalog i kroz optimalnu količinu kvalitetnih javnih prostora na kojima treba inzistirati već u pripremi budućih natječaja. Takav pristup gradogradnji nije u opreci s budućom izgradnjom, on samo treba biti usklađen, vođen vizijom i brigom za grad i javni interes. Što vidite kao najveću prepreku takvom pristupu?
ARČABIĆ: Problem je nedovoljna osvještenost decisionmakera o mogućnostima korištenja potencijala industrijske baštine u ekonomskom razvoju te percepcija kulture na tradicionalan način. Prevelik je utjecaj tijela lokalne vlasti i vlasnika u odlučivanju o načinu gospodarenja i prenamjeni vrijednih objekata, a javnost nije dovoljno zastupljena u procesu odlučivanja o javnim dobrima. Takvoj situaciji pridonosi nepostojanje planova cjelovite prenamjene prostora.
U konačnici, postojeći model upravljanja industrijskim naslijeđem u Zagrebu, ako ga tako uopće možemo zvati, dovodi do situacije u kojoj je ugrožena sama održivost baštinskih obiljažja zaštićenih objekata. Na primjeru Gredelja to dolazi do izražaja u vidnim oštećenjima i devastaciji prostora pri iseljenju proizvodnje TŽV-a, provedenom očigledno bez kvalitetnog nadzora. Treba biti svjestan činjenice da se pojedinci unutar sustava lokalne administracije, koji nastoje učiniti pozitivne pomake za prenamjenu Gredelja, svakodnevno susreću s većinom navedenih problema.
DUMBOVIĆ BILUŠIĆ: Postojeći sustav donošenja odluka.
ČALDAROVIĆ: Najveća prepreka ispoljavanju i uvažavanju javnog interesa u urbanizmu je institucionalni deficit koji postoji u vezi s tom “kategorijom” koja praktički više ne postoji u urbanističkom planiranju i projektiranju. U poplavi projektnog, lokacijskog, “katastarskog”, “točkastog” i korporativnog planiranja (projektiranja), javnost u posljednjih 15-tak godina nema svoje mjesto. Postojeći oblici učešća javnosti u urbanističkom razvoju grada putem “javnog uvida” i “javne rasprave” su samo simboličko zadovoljavanje forme demokratičnosti odlučivanja.
DOKLESTIĆ: Odgovor je dijelom već ponuđen.
GALOVIĆ: Prije raspisivanja mogućeg natječaja nužno je odgovoriti na nekoliko pitanja. Na prvom mjestu, važno je odgovoriti na pitanje, što se želi postići revitalizacijom jednog napuštenog industrijskog kompleksa? Drugo važno pitanje je, da li uopće postoji u široj javnosti interes za takvim zahvatom, te koje su potrebe zajednice za određenim programima. Dakako, ne smijemo zanemariti niti ekonomsku održivost projekta. Kvalitetni odgovori na ova pitanja mogući su jedino kroz stručnu analizu i javnu raspravu. Osobno mislim da ovaj prostor treba imati mješovitu namjenu. Dakle, nešto što će s jedne strane zadovoljiti javne potrebe građana, te s druge strane omogućiti korištenje prostora u svrhu stjecanja dobiti. Dakako, ključno je postizanje ravnoteže između javnog i ekonomskog interesa, a on se može postići primjenom kvalitetnih i isprobanih modela, poput primjerice američkih Percent-for-art programa i The Seattle Municipial Code programa (SMC). Primjera radi, zahvaljujući SMC programu grad Seattle uspješno je revitalizirao zapušteno staro gradsko središte Pioneer Square’s Nord Aley pretvorivši ga u atraktivno umjetničko središte s brojnim galerijama, umjetničkim atelijerima, trgovinama i restoranima, te mnoštvom javnih događanja, a što je u konačnici privuklo ne samo konzumente umjetnosti i lokalnu zajednicu, već i mnogobrojne turiste.
JUKIĆ: Prostor bivšeg kompleksa Gredelj treba postati dio središnjeg gradskog prostora različitih namjena s bogatim i raznovrsnim javnim prostorom. Ne bi se smjelo dogoditi da ovaj “projekt Gredelj” doživi istu sudbinu kao i dosadašnji gradski projekti, ako ih uopće možemo tim imenom nazvati, koji nisu pokazali brigu za javni prostor.
Uz to sve se ne rješava samo planiranjem prostora nego i postupkom upravljanja i gospodarenja prostorom. Iz toga možemo zaključiti da rješenja ovog prostora i postupka urbane transformacije nema bez sudjelovanja svih struka koje se bave razvojem prostora (urbanisti, ekonomisti, povjesničari umjetnosti, stručnjaci za promet, ekolozi, stručnjaci za energetsku učinkovitost, pejsažno oblikovanje i sl.)
KALČIĆ: Treba odlučiti i o tomu je li moguće međunarodni tranzitni željeznički promet izmjestiti na lokaciju bliže aerodromu ili uz njega, a na postojećem mjestu zadržati samo gradski, prigradski i eventualno međugradski promet – rješenje slično kao u Lionu. U tom smislu bi trebalo koncipirati i temeljitu rekonstrukciju Glavnog kolodvora kao mjesta susreta tuzemnog prometa sa svim pratećim objektima i spriječiti gradnju uzduž postojećih koridora koja bi mogla ugroziti takvo rješenje, budući da se već “špekulira” zemljištem Gredelja, razmišlja se o prostoru bivšeg Paromlina i slično. Ne bi smjelo biti prihvaćeno nijedno rješenje koje ne bi bilo u skladu s koncepcijom budućeg prometnog čvorišta. Stajališta željeznice bi morala imati odgovarajuće kapacitete za promet u mirovanju kako bi se ohrabrio model prometnog ponašanja park and ride. Ovakva rekonstrukcija kolodvora bila bi prava prilika za kreativni dijalog tradicijskog nasljeđa i tekovina suvremene arhitekture budući da se radi o zahvatu u srcu grada.
LEBOŠ: Nažalost, pripreme natječaja često ne zadovoljavaju standarde interdisciplinarnog pristupa kakav je nekad u planiranju grada Zagreba bio uobičajena praksa. Da bi pripremne podloge za natječaj bile potpune, one trebaju uključivati ocjene stanja objekta u odnosu na njegovu povijesno-kulturološku vrijednost, morfološka obilježja, ali i prakse uporabe u recentnom svjetlu. U odnosu na Gredelj, takve prakse ni ne postoje, što ne znači da ne treba voditi računa o tome da se u projekcijama na određeni gradski teritorij ne treba voditi računa o poliperspektivnim pogledima.
MARČETIĆ: Mislim da bi trebali razgovarati o činjenici da se uopće ne radi o “re-urbanizaciji”. Gredelj je mjesto nekadašnje intenzivne (urbane) proizvodnje koja je bila itekako bitna za metabolizam i razvoj grada. Dakle, danas pričamo o tome na koji način – nakon što je ta proizvodnja uništena, a radnici razvlašteni – možemo taj prostor ponovo učiniti proizvodnim i društvenim – ne nužno industrijski, nego naprosto prostora na kojem se stvaraju radna mjesta, na kojem se proizvodi ili znanje ili podruštvljena privilegija. Dakle, mjesto koje treba ponovo proizvoditi grad za one koji u njemu žive. Prepreka tome su, između ostalog, rigidni planovi namjena i dogovori o smjeru u kojem će se grad razvijati, a koji imaju malo ili nikakve veze s potrebama onih koji u njemu žive, već prvenstveno služe kao mehanizam uspostavljanja razmjenskih vrijednosti prostora. Dakle, planovi koji samo farbaju gradove u predodređene namjene, bez izrečene idejne podloge, služe kao polje za mešetarenje i ništa više. Smatram da ih treba od početka drugačije promišljati. “Vizija” za grad kao takva nije dovoljna i ne govori mnogo, zapravo često je sumirana u personama određenih vlastodršaca ili u mokrim snovima neobavještenih arhitekata koji misle da su izaslanici Marije Terezije. Treba se u političkom smislu postaviti prema pitanjima strategije i idejnih osnova po kojima raspolažemo prostornim resursima i gradimo metabolizam grada, na kraju, to svakako nije pitanje legislative (u koje spadaju i zvanični planovi) već politike.
PAVELIĆ: Ne vidim prepreka takvom pristupu, jer tko god došao tamo graditi mora biti svjestan da radi jedan cijeli novi dio grada, a da ne “izgrađuje parcelu” te da će prostori od javnog značaja i interesa biti samo plus u tom pothvatu. Lokacija Gredelj ne može i ne smije biti samo jedna u nizu anonimnih lokacija za postizanje maksimalne bruto razvijene površine, ali isto tako mora zadovoljiti neke osnove ekonomičnosti buduće izgradnje/obnove.
PETRINJAK ŠIMEK: Osiguranje javnog interesa moguće je postići osiguranjem izvora financijskih sredstava za javne i društvene sadržaje. Ovog časa, kad je cilj smanjiti javnu potrošnju, teško je zamisliti da bi se našla takva sredstva. To vidim kao najveću prepreku. Međutim, ne mislim da je poteškoća nepremostiva i da se ne bi moglo čvrstom odlukom o nužnosti izgradnje nekog javnog sadržaja osigurati u programu prostor, lokaciju, koja će se realizirati kasnije. No, to potencira odgovornost sudionika javnog odlučivanja o programu.
ŠPIKIĆ: Jednu od glavnih prepreka već sam spomenuo: neobazrivost upravitelja koji prostorne i baštinske vrijednosti vide gotovo isključivo kao resurse neke kolonizirane strane zemlje, a ne kao mogućnost za prihvatljive društvene eksperimente u srcu vlastita društva. Transformacija urbanih krajolika, međutim, nije karakteristika samo tranzicijskih zemalja u koje spada i Hrvatska. Istočno- i srednjoeuropski gradovi su nakon demokratskih promjena 1989. doživjeli preobrazbe koje podjednako izražavaju smjenu političkih i ekonomskih paradigmi, no te smjene (koje netko može nazvati prevratom) imale su značajne posljedice i na kolektivno pamćenje. U Hrvatskoj se tek pripremaju prave konfrontacije, odnosno stvaraju se temelji za dijalog o javnom prostoru, perspektivama i održavanju pamćenja. Upravitelji su se približili ulagačima (koji se zazivaju s najviših položaja kao spasitelji nacionalne ekonomije), a stručnjaci svojim udruživanjem s građanima tek trebaju u pozitivnom smislu “zastrašiti” svojim znanjima i senzibilitetom.
TATOMIR: Opet se vraćamo na samovolju upravljačke garniture koja je dosadašnjim feudalnim ustrojem opetovano dokazivala svima poznate manjkavosti. Formiranjem paralelne interesne zajednice (sličnu onom SIZ-a, no zanemarujući ideološku razinu) i zauzimanjem pozicije odlučitelja preuzimamo kontrolu i odgovornosti koje su nam čitavo vrijeme na raspolaganju.
Što mislite o prijedlogu da se u sklopu Gredelja pronađe odgovarajući prostor za smještaj Hrvatskog željezničkog muzeja čiji vrijedni fundus sada propada na otvorenom? Smještajem HŽM-a u dio zaštićenih hala, najveći dio tih objekata ostao bi otvoren i drugim namjenama.
ARČABIĆ: Idejni prijedlog o smještaju Hrvatskog željezničkog muzeja u radionice nekadašnje Strojarnice Ugarskih Državnih željeznica (koje čine povijesnu jezgru Gredelja) bio je vizionarski 1990-ih godina. Muzej čuva vrijednu, u okviru Hrvatske jedinstvenu građu i zaslužuje primjereni prostor. Međutim, radionice i prostor uz njih, koji čini povijesnu industrijsku cjelinu, u procesu iseljenja TŽV-a Gredelj s Trnja znatno su oštećeni, a dijelom i nepovratno devastirani. Njihova sanacija, prilagodba i prenamjena bit će skupa. Smatram da je za realizaciju ideje o smještaju Muzeja u radionice Strojarnice tj. Gredelja, nažalost, prekasno. Siguran sam da državna administracija može pronaći model za kvalitetno udomljavanje Hrvatskog željezničkog muzeja.
DUMBOVIĆ BILUŠIĆ: Usporediti s prethodnim pitanjem.
ČALDAROVIĆ: Apsolutno podržavam navedenu ideju – željeznica je naša prošlost, a i sadašnjica, a u velikoj mjeri i budućnost. Postojeće hale treba rekonstruirati i revitalizirati te ih osposobiti za stalni postav. Neki izlošci iz Tehničkog muzeja mogli bi također naći svoje mjesto u budućem „Željezničkom muzeju“.
DOKLESTIĆ: Osim željeznice i njenog inventara, vrijedan dio pogona Gredelja je, ili je bila, “industrijska arheologija” tj. strojevi iz vremena organizacije željezničkih radionica.
GALOVIĆ: Željezničkom muzeju jedino mjesto i je u sklopu Gredelja. Drugog odgovarajućeg prostora u gradu niti nema za smještaj njegova postava. No, rješavanje tog pitanja treba prepustiti muzealcima.
JUKIĆ: Tema Hrvatskog željezničkog muzeja je također, kao i neka prethodna pitanja, dio koncepta tog prostora i budućih predloženih rješenja na arhitektonsko urbanističkom natječaju. Sigurno je da tradicija željeznice mora ostati prisutna u budućim rješenjima kao dio povijesti, kontinuiteta i memorije prostora. Natječaj za idejno rješenje će dati odgovor da li je to HŽM ili neki drugi koncept prikaza tradicije željeznice na ovim prostorima. Muzej je samo jedan od načina prezentacije te bogate povijesti. Postoji više mogućih lokacija za MHŽ kao što su kompleks Gredelj, Istočni teretni kolodvor, a jedno vrijeme se govorilo i o lokaciji budućeg sveučilišnog kampusa Borongaj na prostoru Hrvatske željeznice uz Prometni fakultet i Institut prometa.
KALČIĆ: Smatram da su izlošci HŽM-a premalo atraktivni da postanu jedini sadržaj Gredelja, prije bih rekla da bi taj muzej trebao biti pridružen Tehničkom muzeju. Za Gredelj bih imala “viziju” dobrog spoja kulturnih i komercijalnih sadržaja kakav se može naći u Zürichu, u tzv. Zürich Westu, koji je deindustrijalizirani dio Industriequartiera gde je dobro provedena muzealizacija i istodobno komercijalizacija.
LEBOŠ: Muzej željeznica bi bio jedan izvrstan sadržaj za prostor Gredelja, naravno, opet nakon što prođe test artikulirane javne rasprave i uz dobro osmišljen koncept.
MARČETIĆ: Zašto da ne.
PAVELIĆ: Osobno nisam za to da se hale iskoriste isključivo za muzejsku svrhu. Hale bi prema mom mišljenju trebale dobiti neku novu, javniju funkciju. O tome gdje vidim glavninu fundusa muzeja, rekla sam kroz urbanističko idejno rješenje lokacije iz 2006. Dio fiksnih instalacija i strojeva in situ svakako mogu biti dio muzeja, a ostatak mislim da je bolje prezentirati na neki atraktivniji i otvoreniji način npr. u dijelu kolosjeka prema Branimirovoj koji sada služe parkiranju spavaćih kola i kola za prijevoz automobila i to tako da se sruši zid prema Branimirovoj, a vrijedne izložbene kompozicije smjeste u neku vrstu staklenog paviljona koji bi bio uvijek prisutan u Gradu, a ne skriven kao u slučaju hala.
PETRINJAK-ŠIMEK: Smještaj željezničkog muzeja u hale čini se logično rješenje, možda kao privremeno, ali i trajno. Govorim o privremenom rješenju koje može trajati decenijama, koje će proteći do definitivnog formiranja prostora. Onda će se vidjeti da li je takav muzej ovdje podoban ili ga treba izmjestiti.
ŠPIKIĆ: Mislim da je to dobra ideja. Nikako ne bismo smjeli dopustiti da se izgubi pamćenje na izvornu namjenu. S druge strane, kada pogledate Barenboimovu izvedbu Beethovenovih koncerata u Jahrhunderthalle u Bochumu postane vam jasno kakve sve potencijale ima barem jedna od prekrasnih hala Gredelja. Dakako, oni ne bi trebali biti rezervirani samo za takozvanu visoku kulturu. Ti prostori nikako ne smiju ostati pod izravnim nadzorom upravitelja koji ne komuniciraju s javnošću. Puste dvorane meni su iznimno inspirativne: u njima vrlo neskromno i idealistički vidim ispit zrelosti za naše građansko društvo.
TATOMIR: Takvo rješenje bilo bi i jedino logično. Pogon koji je proizvodio i održavao jedan sustav logičan je dom za objekte iz tog perioda. „Workshops Rail Museum“ u Queenslandu trebao bi nam sužiti kao primjer. Treba znati da je Hrvatski željeznički muzej nije slobodan muzej, već odgovara direktno upravi Hrvatskih željeznica. HŽM zapošljava samo dvije(!) osobe bez mogućnosti novih zapošljavanja pa čak ni nakon odlaska Helene Bunijevac. Zimus su ostali bez struje, grijanja pa i čuvara (jer eto, čitavu godinu nije bilo veće krađe), što za jedan muzej s tako vrijednom zbirkom predstavlja katastrofu, a njihovog vlasika, HŽ, posvemašnju sramotu.
Gradska uprava u halama Gredelja vidi kreativni klaster. Što mislite o tom rješenju, odnosno kakav sadržaj vidite u zaštićenim halama i općenito na prostoru Gredelja?
ARČABIĆ: Za razliku od aktualnog projekta klastera kreativnih industrija u manjem dijelu Gredelja, skloniji sam pristupu koji bi cca 150 000 m² Gredelja i Paromlina pri prenamjeni sagledao kao prostornu cjelinu. Smatram da isključivo dugoročno i sustavno planiran, svobuhvatan, javno prihvaćen projekt transformacije dvaju paleoindustrijskih sklopova u Trnju može ponuditi kvalitetno rješenje za proširenje centra Zagreba. Unatoč osobnim preferencijama, podržavam aktualni projekt, jer on znači pomak s mrtve točke. Uspješna, financijski održiva i društveno prihvaćena revitalizacija barem dijela industrijske povijesne cjeline može trasirati put njezinoj sveobuhvatnoj obnovi.
DUMBOVIĆ BILUŠIĆ: Ideja kreativnog klastera se nadovezuje na memoriju ovog prostora, generiranje produktivnih sadržaja, stvaranje i produkcija... S obzirom na veličinu industrijskog kompleksa Gredelja, kreativni klaster se može prošiti raznim sadržajima, kao što je Muzej željeznice, rada...i sl. Muzej željeznice koristio bi se autentičnim prostorima i eksponatima - bio bi in situ što mu daje dodatnu vrijednost.
ČALDAROVIĆ: Mislim da je važno sačuvati elemente starije, industrijske arhitekture. Ona je manje – više uništena u Zagrebu, pa se sada pruža prilika da se u postojećem prostoru revitalizira kako strukturno, kao i da dobije adekvatnu namjenu kreativnog karaktera. “Kreativni klaster” može uključivati umjetničke sadržaje, kreativne radionice, može biti likovni i koncertni prostor segmentirane upotrebe i upravljanja.
DOKLESTIĆ: Otvorena forma kreativnog klastera koja uključuje i objedinjuje razne kreativne djelatnosti može biti ponuda tog prostora – posebno građevina stare industrije. To je model koji se pokazao kao efikasan inkubator promjena starih industrijskih kvartova. Mišljenja sam da treba izbjegavati klasične muzejske modele. Program – sadržaje radionice treba definirati stručnom (interdisciplinarnom) elaboracijom.
GALOVIĆ: Kreativni klaster!? Osim isprazne fraze ne vidim ništa. Bez ozbiljne analize i propitivanja javnog interesa i ekonomske održivosti stručno je neodgovorno predlagati i raspravljati bianco bilo kakav program revitalizacije. O tome nas uči upravo primjer Paromlina. Dugo se vremena isprazno i bez ikakva pokrića raspravljalo o njegovoj revitalizaciji i prenamjeni- od Muzeja revolucije do Muzeja suvremene umjetnosti, uključujući čitav niz loše pripremljenih i propalih natječaja, a koji su na kraju i usprkos dobrim namjerama zbog neučinkovitosti ovom kompleksu nanijeli veliku štetu.
JUKIĆ: Kreativni klaster je sigurno dobra ideja za prelazno razdoblje i kao pokretač aktivnosti u prostoru, a strategiju razvoja cjelokupnog prostora treba cjelovito osmisliti. Kroz raspravu stručnjaka i građana, i provedbu urbanističko-arhitektonskog natječaja i demokratsku proceduru urbanističkog plana donijeti će se odluka o tome koliko će se od postojećeg postrojenja “kompleksa Gredelj” zadržati, transformirati i uklopiti u novi život s novom namjenom. Stručne ekspertize i valorizacija prostora će pokazati vrijednost postojećeg građevnog fonda i adaptibilnost novim sadržajima. Tu će biti posla za povjesničare umjetnosti, arhitekte,zaštitare, statičare i ostale struke i prije raspisivanja samog natječaja za ideju.
Svako gradsko središte pa tako i prostor “kompleksa Gredelj” u budućnosti trebali bi karakterizirati polifunkcionalnost sadržaja (poslovni, uslužni, trgovački, kultura, stanovanje, javni prostori) no potrebno je pronaći njihov pravi omjer. Ne treba zaboraviti i da je stanovanje bitna namjena za dio grada koji treba živjeti 24 sata. Prostor bivšeg “kompleksa Gredelj” je u stvari prirodna i funkcionalna ekstenzija Donjeg grada. Upravo se u njemu rješavaju problemi Donjeg grada i budućeg gradskog središta kao što su povezivanje pojedinih dijelova grada na način da željeznička pruga nije više barijera, dobar i cjelovit prometni sustav, sustav javnog prijevoza, prostor za parkiranje i garažiranje za cjelokupno gradsko središte, lokacija onih sadržaja koje zbog fizičkog ograničenja nije moguće smjestiti u postojeću izgrađenu strukturu gradskog središta iz 19.st. Izrazito su bitni interdisciplinarnost prostora, njegov identitet, cjelovito osmišljavanje, dobra povezanost s ostalim dijelovima grada i novi javni gradski prostor.
KALČIĆ: Ne bi smjelo biti prihvaćeno nijedno rješenje koje ne bi bilo u skladu sa spomenutom koncepcijom prometa. Kultura je svakako dobar atraktor za publiku i “okidač” revitalizacije ovog dijela grada. Ono što Zagrebu nedostaje od kulturnih sadržaja je muzej arhitekture (postojeći funkcionir kao arhiv) i dizajna, s pripadajućim prostorima za edukaciju (radionice i rezdencije) i organizaciju javnih rasprava, tribina kao i predavanja. Ipak, kod takve strategije prenamjene bitno je imati financijski kao i plan (samo)održivosti takvog kreativnog klastera. Vidjela sam mnoge sjajne primjere resemantizacije industrijskih i komunalnih objekata i cijelih zona koje su odlična aritektonska rješenja ali danas nemaju adekvatan sadržaj ni posjetitelje, poput Muzeja suvremene umjetnosti Santralistanbul Emre Arolat arhitekata iz 2006. ili bivše klaonice i tržnice žive stoke uz rijeku u predgrađu Madrida, ogroman i pažljivo prenamijenjen kompleks Matadero, osmišljen kao “laboratorij” suvremene umjetnosti, upravo kao kreativni klaster, ali je nedovoljno iskorišten i zapravo napušten i prazan.
LEBOŠ: Ideja o kulturnom klasteru na mjestu današnjeg Gredelja nemušta je ideja jer nije posvema jasno tko su budući korisnici takvog prostora. Ako se takva ideja provede u odnosu na neke imaginarne korisnike, njeno zaživljavanje u gradskom društvenom tkivu biti će onemogućeno.
MARČETIĆ: Tzv. kreativni klasteri su već jako poznat primjer iz vremena kada su se utvrđivala sada postojeća polja moći nakon sedamdesetih u zapadnoj Europi i Americi. Kreativni klasteri postali su eufemizam za primjenu gentrifikacije. Ne želim vidjeti ili predviđati šta će biti u halama Gredelja, jer nikome pojedinačno, pa tako naravno ni meni, nije sasvim jasno kako graditi kvalitetan društveni tj. javni prostor. To je pitanje procesa, pregovora, šireg čitanja prostora itd.
PAVELIĆ: Grad Zagreb i Zagrebački holding pokrenuli su projekt kreativnog klastera na lokaciji temeljem ZagrebPlana –Strategije do 2013. U ime Holdinga vodim taj projekt i smatram ga poticajnim rješenjem za lokalnu kreativnu industriju/scenu i ujedno priliku za obnovu dijela industrijske baštine. Isto tako smatram ga primjerenom namjenom za taj dio grada, koja samo može povećati ukupnu atraktivnost života u neposrednom okolišu i gradu.
PETRINJAK-ŠIMEK: Ne znam što to znači “kreativni klaster”, niti želim naučiti, u nadi da će taj grozan termin uskoro izaći iz mode. Sadržaj cijelog prostora vidim kao kompleksnu strukturu koja će uključivati sve od javnih do poslovnih sadržaja i stanovanja. Bitno mi se čini uspostavljanje što više veza Trnja i Donjeg grada, naprimjer ponovnom izgradnjom pješačkog mosta na koridoru Trnjanske ulice. Takav bi pješački most mogao biti nova atrakcija, ali bi bio i vrlo funkcionalna veza za pješake i bicikliste (naprimjer za mene kad s tramvajske stanice na Tomislavovom trgu idem na koncert u Lisinski).
ŠPIKIĆ: Mislim da je teško donijeti neki konačni sud na temelju onoga što se dade pročitati na web-stranicama Grada. Nisam kritičan, no manifestu Ureda za strategijsko planiranje nedostaju dodatni podaci. K tome, riječ je o velikom sklopu koji je, usprkos uvedenoj zaštiti, doslovno opustošen i tako je izgubio mogućnost prezentacije izvorne namjene, s kojom bi budući sadržaji trebali stvoriti dijaloški odnos. Gredelj je jedan od fascinantnijih dijelova urbanih krajolika u Europi, pa i nakon brutalnog pustošenja i uklanjanja strojeva. Javnost bi se trebala upoznati s tim vrijednostima. Veliko zanimanje mlađih ljudi za obilazak sklopa to pokazuje, a vjerujem da bi se isto dogodilo i da se građanima dopusti redoviti pristup. Percepcija industrijske baštine uznapredovala je iako još uvijek ne ostvarujemo konkretni dijalog svih strana. Zato mislim da trebamo proučiti iskustvo gradova koji su industrijsku baštinu otkrili prije gotovo pola stoljeća. Oni nam mogu dati i pozitivne i negativne primjere. Problemu se treba posvetiti studiozno, ozbiljno i bez podcjenjivanja.
TATOMIR: Saomobjašnjiv u nazivu, kao i projekt Tehnološkog parka koji nije polučio garantirani uspjeh, možemo pretpostaviti da je opet riječ o spinu. Iskreno se nadam da sam u krivu, no dok program sam po sebi nema definirane daljnje korake, ne postoji adekvatna zaštita spram prostora i objekata za koje bi se taj prostor trebao boriti.
Vjerujem da u ovom trenu treba biti proaktviniji i koristiti preostale prostore za rad na promociji baštinskih vrijednosti pogona samog.
S nezavisne scene dovoljno je pozitivnih primjera koji svjedoče da je takav pristup moguć i održiv.
Kako ocjenjujete prijedlog da se na prostoru Gredelja, između ostaloga, realizira i najmanje jedan suvremeni veliki javni park, npr. najmanje veličine Zrinjevca?
ARČABIĆ: Smatram da bi prenamjenu prostora zaštićenih povijesnih cjelina Gredelja i Paromlina trebalo promišljati sustavno, proceduralno ispravno te hladne glave. Nisam sklon iznošenju osobne liste želja, premda ideju javnog parka načelno podržavam iz više razloga.
DUMBOVIĆ BILUŠIĆ: Kompleks Gredelja i Paromlina trebalo bi sagledavati integralno i u širem kontekstu – kao industrijski krajolik željeznice koji omogućava uvođenje parkova, zelenih površina te povezivanje novih javnih sadržaja u starim industrijskim sklopovima... Linearni prostorni sustav, industrijski krajolik željeznice važno je obilježje urbane matrice Zagreba koji bi umjesto negativne konotacije mogao postati nositelj prepoznatljivosti.
ČALDAROVIĆ: Podržao bih taj prijedlog – zelenih površina nikad dovoljno u visokourbaniziranim sredinama. Slažem se s tom idejom, veličinom i javnim funkcijama parka, s naglašenim elementima prirodnog “kao takvog” i pristupačnim elementima opreme za sve kategorije korisnika.
DOKLESTIĆ: Kvalitetni javni prostori, pa tako i zeleni, nužna su pretpostavka svakog kvalitetnog gradskog okoliša.
GALOVIĆ: Na prvom mjestu smatram da prostor kompleksa Gredelja ne smijemo rješavati odvojeno od rješavanja prostora kompleksa Paromlina, a tako i rješavanja problema željezničke pruge i Glavnog kolodvora. U tom smislu držim da se planiranje nove parkovne zone idejno treba nadovezivati na već utvrđenu liniju u osi sjever-jug, koju su zacrtali Milan Lenuci i drugi gradski planeri pri planiranju istočnog perivoja. Nažalost, ova je mogućnost planskog proširivanja parkovne zone južno od kolodvora ozbiljno narušena tzv. “Bandićevim fontanama”. U tom kontekstu pozivanje nekih panegiričara u obrani fontana na Lenucijevu potkovu nije ništa drugo no prizemna manipulacija i suštinsko nerazumijevanje izvorne ideje. Osobito zanimljiv prostor, koji zahtjeva temeljitu reurbanizaciju je plato između kompleksa Paromlina i Gradske skupštine. Od osamdesetih godina na ovamo nekoliko je natječaja pokušavalo definirati ovaj prostor. Mišljenja sam da je upravo to prostor koji treba redefinirati kao novi gradski trg s čitavim nizom javnih gradskih sadržaja, a na koji se logički nadovezuju i prostori industrijskih kompleksa Paromlina i Gredelja.
JUKIĆ: Sigurno je da je u postupku urbane rekonstrukcije “kompleksa Gredelj” najvažnija komponenta novi javni gradski prostor i to kao dio sustava kvalitetnog javnog gradskog prostora. To je ono što daje kvalitetu življenja u gradu, a ujedno je i dio identiteta nekog prostora. No treba shvatiti da novi javni prostor početkom ili sredinom 21.stoljeća sigurno neće i ne smije biti poput Zrinjevca koji je odraz planiranja grada 19.stoljeća. Taj prostor veličinom, oblikovanjem i aktivnostima i atrakcijama u njemu mora biti odraz sadašnjeg i budućeg života u gradu.
KALČIĆ: Ključni zahvati u urbano tkivo Zagreba su ne-zahvati, poput onih Lenucijevih – očuvanje nezauzetih, zelenih površina u Zagrebu, koje svakodnevno nestaju uslijed diktata kapitala, umjesto mudre strategije razvoja. Rimski arhitektonski kolektiv IAN+ predložio je projekt omeđivanja praznih, nezauzetih površina Rima (tzv. Agro Romano) koji uslijed goleme površine prostiranja i povijesnih i arheoloških slojeva te brežuljkaste konfiguracije ima dosta neizgrađenih polja. Podizanjem visokih zidova oko tih parcela praznina bi se sačuvala za budućnost, kao poklon sljedećim generacijama. Taj sam projekt izložila na Zagrebačkom salonu 2009. godine kao svojevrstan prijedlog za Zagreb i Hrvatsku.
LEBOŠ: S obzirom na blizinu parka na Krešimirovom trgu, koji je devastiran i zapušten, moram reći da sam pomalo skeptična. Grad Zagreb trenutno ne vodi brigu o svojoj baštini i to ne treba previše argumentirati, dovoljno je pogledati Paromlin, Krešimirov trg ili npr. Strossmayerovo šetalište. Utrošiti ogromna sredstva na novi gradski park, a onda ga ne održavati ili ga napraviti po kriterijima, bolje rečeno po nedostatku istih, koji čak ni ne uvažavaju predstavnike struke koja tu ime najviše za pridonijeti, a to su krajobrazni arhitekti, potpuno je nebulozno. Naravno da su dobro projektirani i održavani parkovi nasušna potreba urbane civilizacije, ali od takve smo se prakse tijekom zadnjih dvadeset godina uvelike udaljili.
MARČETIĆ: Ovisi kojim mehanizmima se bude upravljalo i odlučivalo o tom parku. Zasigurno nam ne treba još jedan devetnaestostoljetni Zrinjevac. Ako ćemo graditi moderne parkove, onda nam trebaju i moderni mehanizmi kontrole i stvaranja drugačijih institucija upravljanja i posljedično oblikovanja.
PAVELIĆ: Park je svakako potreban u jednom dijelu lokacije, po mom mišljenu ne baš veličine Zrinjevca ali svakako proporcinalno veličini obuhvata i količini nove buduće izgradnje. Nastavak samog Zrinjevca u mjerilu Grada je Zagrebačka centralna os, koja tangira samu lokaciju iza Paromlina, pa preko prostora ispred NSB-a, što je površina veća od samog Zrinjevca.
PETRINJAK ŠIMEK: Ne mogu uopće zamisliti da bi se moglo kvalitetno oblikovati prostor takvih dimenzija i specifične lokacije te pretpostavljenih sadržaja bez javnog parka.
ŠPIKIĆ: Pitanje je da li takva zamisao podrazumijeva princip supstituiranja zaštićenoga sklopa ili osmišljavanje parka koji bi se pomirio s postojećom arhitekturom. Ako je Gredelj baština, onda ga trebamo sagledavati kao da je riječ o Dioklecijanovoj palači ili staroj dubrovačkoj jezgri. Malo kome će pasti napamet da te stare ambijente zamijeni vrtnim gradom ili parkom. To su izazovi novih prepoznavanja: ako ćete nešto nazvati baštinom i to novo vjerovanje propovijedati urbi et orbi (naglašavam drugu riječ jer se do jučer “neprikladni” spomenici i cjeline već nalaze na UNESCO-vom Popisu svjetske baštine), onda trebate biti spremni povući konzekvence, kako kao baštinici, tako i kao upravitelji i korisnici.
TATOMIR: Ako smatramo park kao demokratični i samoodrživi prostor koji teži fluidnosti i angažiranosti njegovih korisnika onda svakako, no pri tome treba poštivati kulturne okvire prethodnika.
U drugu ruku, djeluje mi pomalo promašena tema “velikog parka” kao takvog. Ono ima smisla ako služi svrsi fizičkog povezivanja više različitih kreativnih subjekata u buduću novu zajednicu koja bi se formirala oko povijesnog kulturnog okvira kao što je Gredelj. Očuvanje Gredeljevog naslijeđa je gdje borba počinje, a nekakav park edukativnog karaktera tu može služiti kao sredstvo.
Što mislite o prijedlogu da vodotoranj, na sadašnjoj ili nekoj drugoj lokaciji unutar Gredelja, postane poligon za suvremenu umjetnost?
ARČABIĆ: Podržavam prijedlog kao privremenu namjenu prostora. Kao trajno rješenje podržavam poligon za suvremenu umjetnost jedino kao dio promišljenog projekta transformacije cjeline Gredelja i Paromlina. Na taj način moguće je osigurati održivost toj ideji.
DUMBOVIĆ BILUŠIĆ: Šteta što je stari, zidani vodotoranj srušen prije tridesetak godina. Vodotoranj iz 30-tih godina prošlog stoljeća je važan prostorni akcent, landmark industrijskog sklopa horizontalnog urbanog uzorka i svakako ima potencijala za kreativno korištenje.
ČALDAROVIĆ: Podržao bih i taj prijedlog.
DOKLESTIĆ: Konverzija industrijskih građevina je tema stručne elaboracije i ona treba dati odgovore koje sadržaje je moguće organizirati u tipološki specifičnim građevinama.
GALOVIĆ: Vodotoranj na istočnom obodu Gredelja, već je odavno jedna od vizualnih prepoznatljivosti grada, na jednak način kao što su to tvornički dimnjak Paromlina ili tornjevi zagrebačke katedrale. I u tom smislu, kao znak u prostoru on ima svoju jasnu spomeničku vrijednost kojoj nije potrebno ništa ni dodavati ni oduzimati.
JUKIĆ: Interesantna ideja ali prepustimo to arhitektonsko-urbanističkom natječaju. Svatko ima pravo da iznosi svoje ideje i s njima sudjeluje u postupku natječaja.
KALČIĆ: Smatram da je to odlično mjesto, lokacija i forma suvremene umjetnosti kao umjetnosti u javnom prostoru koja se obraća negalerijskoj publici, odnosno svim građanima, te na taj način ima i edukacijsko-empatijsku komponentu.
LEBOŠ: To je izvrsna ideja, iako smatram da upravo takve ideje treba testirati u artikuliranim javnim raspravama.
MARČETIĆ: Često se u nedostatku smislenijih odgovora na potrebe grada umjetnost koristi kao štaka za kreativno ili još gore, urbano. Zanima me kako ćemo kontrolirati razvoj tog vodotornja, šta će točno u njemu biti trenutno je sporedna stvar.
PAVELIĆ: Mislim da je to zanimljiva ideja koja samo može pridonijeti atraktivnosti lokacije. No potrebno je imati na umu da on momentalno nije statički stabilan usred dotrajalost, te ga je u ovom trenu moguće koristiti eventualno jedino kao podlogu za projekcije. Za neko ozbiljnije korištenje bilo bi ga potrebno rekonstruirati.
PETRINJAK ŠIMEK: Mislim da je to dobra ideja, jer će njegovo prisustvo unaprijediti novoformirani prostor svojim zanimljivom formom i tragom memorije.
ŠPIKIĆ: To su dva problema. Jedan se tiče uvođenja ili spajanja nove vrijednosti s prepoznatim i tek uspostavljenim spomenikom. Vodotoranj je atraktivan sadržaj koji čitavom krajoliku Gredelja daje poseban naglasak. Mislim da se u sagledavanju čitavog krajolika holistički i interdisciplinarno može doći do kvalitetnih rješenja, no oni se mogu svesti na rješavanje temeljne dvojbe: konzervirati ili razvijati? Ukoliko se budući upravitelji i baštinici budu odlučili za konzervatorski princip (koji uopće ne isključuje princip uvođenja promjena i novih sadržaja), trebat će sagledati čitav sklop poštujući vrijednost prvotne uporabe, odnosno komemorirajući industrijsku baštinu. Drugim riječima, ako ćete koristiti konzervatorske argumente i izjednačiti svoje divljenje Gredelju s divljenjem splitskoj Palači, onda ćete se naći pred etičkim principima međunarodne konzervatorske zajednice, koja dislokaciju dopušta isključivo u slučaju izravne ugroženosti spomenika. Mislim da su novi sadržaji nevjerojatan izazov za projektante, no oni koji će se baviti problemom mise-en-valeur morat će uzeti u obzir da će tako hodati po rubu jer je jedan od povoda otkrivanja tih novih krajolika bio pijetet prema napuštenom, ruševnom i zaboravljenom. U europskim središtima – izuzev Rima i donedavno Dresdena – nije bilo lako prihvatiti da se usred grada nalazi ruševni sklop, pa tako neće biti ni u Zagrebu. No novi sadržaji morali bi uzeti u obzir semantiku stvorenu prepoznavanjem važnosti napuštenog ambijenta.
TATOMIR: Smatram da bi svaki takav sličan pokušaj bio vrijedan truda. Istovremeno ne bih izolirao borbu samo na vodotornju, mnogo je adekvatnijih prostora (poput ljevaonice, radionica dijelova, skladišta i sl.) koji se bez mnogo troška mogu prenamijeniti, a da se pritom očuva njihov karakter, ali i funkcija.
Homogenizacija svih objekata pod zaštitom treba biti prioritet, što je i garancija održivosti prostora.
Kako ocjenjujete prijedlog da sve buduće javne površine na prostoru Gredelja budu nazvane u čast osoba koje su zadužile Zagreb i hrvatsku kulturu, konkretno u čast Lelje Dobronić, Antoanete Pasinović, Radovana Ivančevića, Olge Maruševski i Fedora Kritovca?
ARČABIĆ: Podržavam prijedlog.
DUMBOVIĆ BILUŠIĆ: To je dobra ideja kojom bi se ostvarila povezanost toponima (imenima značajnih osoba) s kreativnim sadržajima u prostoru.
ČALDAROVIĆ: Mislim da je to odlična ideja s nadom da se navedena imena neće mijenjati s promjenama političkih “raspoloženja”, kako se to obično događa u nas s imenima ulica i trgova. Navedeni stručnjaci i kao javni djelatnici su zadužili Zagreb svojim aktivnim javnim djelovanjem a ono svakako treba obilježiti na adekvatan način da bi i sadašnje i buduće generacije bile upoznate s njihovim aktivnostima i doprinosima razvioju grada.
DOKLESTIĆ: Ovisi o programu koji na tome prostoru bude realiziran.
GALOVIĆ: Pomalo patetična gesta! S žaljenjem mogu ustvrditi da su riječi Radovana Ivančevića i Antoanete Pasinović danas u potpunosti zaboravljene. Umjesto lažnog pijeteta bilo bi daleko učinkovitije neke od antologijskih Radovanovih i Antoanetinih tekstova uvrstiti u obaveznu školsku lektiru. Njihovi tekstovi ne samo što bi djecu naučili gledanju grada, već bi ih također ponešto naučili o građanskoj hrabrosti i odgovornosti prema javnom interesu.
JUKIĆ: Iako se ne volim time služiti ali postoji prikladna izreka “prvo reci hop pa onda skoči”.
KALČIĆ: Smatram da se radi o doajenima hrvatske povijesti umjetnosti i arhitekture koji su zaslužili da po njima budu nazvane upravo tako okupljene ulice, na simboličnom mjestu zagrebačke tranzicijske gradogradnje. Svi su se oni u svom radu intenzivno bavili Zagrebom, dijagnosticirajući njegove kvalitete ali i arhitektonsko-urbanističke pogreške, te predlagali načine njihova rješavanja. Nažalost, iako je