Kvantni akrobat

Gerilska ontologija patentirana je metoda Roberta Antona Wilsona za dekonstrukciju konsenzualne stvarnosti. Pisac SF-romana, kvantni filozof i “avant-bard”, Wilson ima ljubazno, okruglo lice, kozju bradicu i blistavo sijedu kosu, koja uzmiče s čela kako bi otkrila veličanstveno prostranstvo njegova čela; odaje dojam čarobnjaka u mirovini koji je tajni izaslanik Eride, grčke boginje kaosa, zbrke i stvari za koje nikad niste čuli.

Zapravo, Wilson doista obožava Eridu i član je “Udruge za nesklad” (Discordian Society), “ne-proročke, nereligiozne neorganizacije”, kako sami sebe nazivaju, a koja je prevarantska organizacija pod krinkom neo-poganskoga kulta ili pak neo-poganski kult pod krinkom prevarantske organizacije, ovisno o vašem gledištu. Tako i treba biti u vjeri čija boginja, prema poznavateljici okultnoga Margot Adler, “uvijek poprima oblik paradoksa”.

No najpoznatiji je kao pisac. Njegovo prvo objavljeno djelo, 1958., u podzemnom satiričnom časopisu Realist, koji je uređivao Paul Krassner, bila je podrugljivo ozbiljna spekulacija o tome kojega je spola Bog, ako uopće ima spol. (“Zaključio sam u korist neutralnog roda”, rekao je nekom novinaru.) Od 1966. do ’71. bio je honorarni urednik u Playboyu; to neočekivano radno mjesto dalo mu je mogućnost u Playboyevu izdanju objaviti knjigu Sex and Drugs (1973.). Do danas je napisao više od 2000 članaka i dvadesetak knjiga, među kojima je i kultni SF-klasik Schrödinger’s Cat (1979-81.), trilogija zasnovana na kvantnoj mehanici, postavljena u paralelne svemire (koji dakako imaju malo zajedničkoga s našim svemirom) u kojima su političari varalice, a teolozi luđaci; tu su i hvalospjevi ljudskom potencijalu, poput Prometeus Rising (1983.), priručnik samopomoći za New Age futuriste, pod utjecajem kvazi-kibernetičke Timothyja Learyja o neurobiološkom programiranju putem genetike, biheviorističke promjene ponašanja i “utiskivanja”; zatim, knjige Cosmic Trigger, nedovršene serija rugalica, brbljavih tirada i filozofskih domišljanja, te Reality Is What You Can Get Away With (1992.), dekonstrukcionistički filmski scenarij u kojemu dopisuje svoje dijaloge u prizore iz starih filmova, ističući svoju vječnu temu (dobro izraženu u naslovu) u klaunovskom pripovijedanju čiji je vrhunac neidentificirana leteća lazanja koja prijeti predgrađima, dok Orson Welles objašnjava kvantnu mehaniku Edwardu G. Robinsonu, a Humphrey Bogart dodaje svoje mišljenje: “Sve što vidimo u našim je glavama – slike satkane od kemijskih veza”.

Wilsonov ugled kod kiberpankera i New Age tehnofila koji su čitali Mondo 2000 počiva na trilogiji Illuminatus! (1975., u koautorstvu s Robertom Sheaom), klasičnom hakerskom djelu, barem prema Hacker’s Dictionary, koji ga opisuje kao “ludo nadrealistični tobogan… savršenu dopunu Hofstadterove knjige Gödel, Escher, Bach za desnu moždanu polutku.”

Omamljujuće zapleten labirint, Illuminatus! je splet čudovišnih urota (od Bavarskih Illuminata iz naslova do urote ubojstva Kennedyja), letećih tanjura, pada Atlantide, inteligentnih dupina, diskordijanizma i posljednjih riječi umirućega gangstera Dutcha Schultza, što sve ostavlja dojam mračne zabave.

U tisku i u predavanjima, Wilsonova intelektualna akrobatika, od teorija urote do Alesteira Crowleyja, od selidbe u svemir do kvantne mehanike, od Jamesa Joycea do ubojstva Kennedyja, spušta se na zemlju putem njegova brooklynskog naglaska, otpornoga na duge godine provedene u Kaliforniji i Irskoj. Njegov menkenovski prezir prema fundamentalističkim zadrtostima bilo koje vrste – desničarske ili radikalno feminističke, neokonzervativne ili neomarksističke – uravnotežuje se njegovom nepokolebljivom vjerom u potencijalnu dobrotu čovječanstva, kao da je učenik Arthura C. Clarkea.

Život bez sigurnosti je zanosan

Wilson sve svoje knjige – fiction i non-fiction – smatra “velikim eksperimentom gerilske ontologije”. U nekom intervjuu je rekao: “Svoje romane pišem kako bih prisilio čitatelja da vidi stvari u drukčijim okvirima stvarnosti, a ne samo u jednom okviru. Važno je ukinuti nesvjesni dogmatizam zbog kojega ljudi misle da je njihov način viđenja stvarnosti jedini mogući svjetonazor. Cilj mi je pokušati dovesti ljude u stanje općeg agnosticizma, ne samo što se tiče Boga, nego agnosticizma o svemu”.

Neki bi u bezdanoj stvarnosti podlegli ontološkoj vrtoglavici, ali Wilson uživa u filozofskoj kvantnoj neodređenosti, koju naziva “transcendentalnim agnosticizmom”. U izjavi napisanoj za priručnik Contemporary Authors on objavljuje: “Pokušavam dokazati da život bez sigurnosti može biti zanosan, oslobađajući, velika pustolovina. Želim stvoriti stvaran osjećaj strahopoštovanja, što je jedina vjera koja nam je potrebna i koju danas možemo zastupati”.

Pojmovni instrumentarij gerilske ontologije sadrži zamisli posuđene od Humeova bespoštednog skepticizma i, ali uz više zajedljivosti, od Nietzschea, kao i opću semantiku Alfreda Korzybskog, a posebice njegovu proto-poststrukturalističku tvrdnju da jezik neadekvatno modelira stvarnost koju bi trebao opisivati (što je sažeto izrazio devizom “zemljovid nije teritorij”). Na Wilsona je duboko utjecalo i Korzybskijevo odbacivanje aristotelovske logike “ili-ili”, upisane u logocentrični svjetonazor i njegovo prihvaćanje logike “oboje-i” o kojoj bi Wilson vjerojatno tvrdio da je prikladnija svjetonazoru koji strukturira moderna fizika.

Nije slučajno što Wilsona zadivljuje kvantna mehanika, posebice načelo neodređenosti Wernera Heisenberga, zatim slavni misaoni pokus Erwina Schrödingera o mački u kutiji, koji naznačuje da se stvarnost na subatomskoj razini najbolje razumije putem nečega nalik na Korzybskijevu nearistotelovsku logiku, te teorija komplementarnosti Nielsa Bohra, koja navodi da, kako kvantna neodređenost jamči da nikada ne možemo ni u kojem objektivnom smislu znati je li elektron čestica ili val, najbolje ga je shvatiti i kao česticu i kao val, unatoč činjenici da su ti pojmovi uzajamno isključivi. “Idući od jedne slike do druge i natrag, napokon dobivamo pravi dojam o čudnoj vrsti stvarnosti koja se krije iza naših atomskih eksperimenata”, piše Heisenberg u Kopenhaškoj interpretaciji kvantne teorije.

Ta antiaristotelovska pojmovna nit vodi od Korzybskog i kvantne mehanike do Wilsonova zanimanja za proto-dadaističku patafiziku Alfreda Jarryja, apsurdističku “znanost imaginarnih rješenja” koja prihvaća “višu” istinu proturječja i iznimaka.

Uvijek se vraćajući fizici

U Banquet Years, studiji o Jarryju i drugim francuskim avangardistima prije Prvog svjetskog rata, Roger Shattuck naznačuje da logika sobe s iskrivljenim ogledalima koja je na djelu u takvoj misli “traži da naš um usporedno i bez sinteze razmatra dvije ili više proturječnih pretpostavki… Budući da se konvencionalni misaoni procesi rastaču, nije li ta ‘logika’ išla smjerom usporednim s relativističkom fizikom, koja je morala opisivati svemir tako poetičnim metaforama kao što su ‘svjetlosne godine’, ‘savijeni prostor’, apsolutne negativne temperature i ‘čujne’ radio zvijezde?”. Tako se zaobilazno vraćamo u paradoksalni svijet fizike, gdje elektron može biti i val i čestica. Shattuck naziva tu, u biti 20-stoljetnu kolažnu estetiku, nastalu od relativističke znanosti i medijske kakofonije industrijske modernosti “simultanizmom”; on tvrdi da u takvim umjetničkim djelima “istina, logička istina… sastoji se od povezanog pojavljivanja proturječja – naime, od apsurda”. Jarryjeva Patafizika jedan je primjer toga; Shattuck citira i Joyceova Uliksa, koji tka naizgled beskrajan niz značenja od lanca slobodnih asocijacija.

Nije stoga slučajno što je Wilson predani džojsovac, između ostaloga i zato što je “Joyce bio zadivljen sinkronijom kao što sam to i ja”. U Finnegans Wake pronašao je svojevrsni polisemični centralni procesor u njegovim gustim slojevima značenja i dalekosežnim filozofskim, književnim i povijesnim hipervezama. Joyce dotiče jednu od stalnih Wilsonovih tema spominjući teoriju Giordana Bruna o komplementarnoj ali sukobljenoj naravi suprotnosti, utjelovljenih u blizancima Shemu Penmanu i Shaunu Postmanu. Wilsonov ogled “Ples podudarnosti” u tematskome broju časopisa Semiotext(e): USA, virtuozno razrješavanje gordijskog čvora intertekstualnosti romana jest ljubavni trud, tkanje veza između njegovih igara riječi i aluzija i Wilsonove privatne kozmologije.

No bez obzira na to koliko daleko Wilsona odvode njegove improvizacije, on se uvijek vraća fizici, kao što se džez-solist vraća početnoj noti na ljestvici. Kopenhaška interpretacija Bohra i Heisenberga, kamen temeljac moderne fizike, “temelj je razumijevanja i romana Finnegans Wake i kvantne mehanike”, tvrdi on. Značenje polivalentnih rečenica koje tvore beskonačan labirint tog romana mijenja se s promatračevim gledištem, poput čestica i valova u subatomskom svijetu.

Svi su ishodi postojeći

Wilsonova tema o zečevima u “Plesu podudarnosti” pruža dojam tih dalekosežnih ekstrapolacija i njegova diskurzivnog i rekurzivnog stila. Joyce ga navodi da misli o radioemisiji o pookahu, dva metra visokom zecu iz irskih legendi, koju je čuo došavši u Irsku na Joyceov praznik 1982. To ga na okolišan način podsjeća na to da je nadimak Leeja Harveyja Oswalda u marincima bio “Zec Ozzie”; to ga pak podsjeća na Harvey, film s Jimmyjem Stewartom o pookahu, te na zanimljivu činjenicu da se imena “James” i “Stewart” ili “Stuart” često spominju u Finnegans Wake, knjizi koja obiluje i simbolima plodnosti; to ga nadalje podsjeća na Zeca Marcha Lewisa Carrolla, “simbol plodnosti, kako bi rekli frojdovci, a zečja jama je vagina”; to prirodno navodi na sablažnjivu zanimljivost o tome kako “Carroll snima nekoliko fotografija male Alice Pleasance Liddell (koja je bila model za Alicu u zemlji čuda), potpuno gole” i na otkriće da je jedno od imena itifalusnog egipatskog boga plodnosti Ozirisa bilo “Veliki Zec”. Vraćajući se Oswaldu, nailazimo na pajtonovski susret predsjednika Cartera sa zecom “ubojicom” i na zloslutnu koincidenciju da “Harvey Oswald” i “Killer Rabbit” imaju po dvanaest slova”, da “zec ubojica” nikada nije dospio na sud”, da je Kennedy ubijen u Fordu, a Carter je pobijedio Geralda Forda – mislim da već shvaćate kako to sve izgleda.

Nemoguća urednost takvog razmišljanja, u kojemu je svaka slobodna asocijacija vješto utkana u širu sliku, ma kako se isprva doimala nesklapnom, stvara dojam da su Wilsonove grozničavo-snovite egzegeze slične teoriji urote. Njegova “ha-ha, kako sam ozbiljan” upotreba stila urote, u isti mah domišljata i ironična, u “Plesu podudarnosti”, romanu Illuminatus! i drugdje, podsjeća nas da su svi svjetonazori – on više voli izraz Timothyja Learyja “tuneli stvarnosti” – teorije urote u smislu da svijetu oko nas nameću vlastite pripovijesti, u ime (znanstvenih) zakona i (društvenog) poretka.

Umjesto ontoloških uzdi bilo kojeg svjetonazora, Wilson savjetuje zetetizam, meta-skepticizam koji sve dogme promatra agresivno skeptično, pa čak i sam skepticizam, o kojemu tvrdi da je pomućen svojim vezama s uskogrudnim hiper-racionalistima koje Wilson šiba u svojoj knjizi New Inquisition (1986.). Implicitna pretpostavka Wilsonovih spisa, kao i svake teorije urote, jest da on nije žrtva globalne urote, da stoji izvan svih tunela stvarnosti, poput sveznajućeg promatrača koji promatra infiniverzum jedne od bizarnijih interpretacija kvantne mehanike, koja sugerira da je stvarnost borhesovski “vrt račvajućih putova” u kojemu postoje svi mogući ishodi danoga promatranja, svaki u svom paralelnom svijetu. Dakako, sam pojam antitunela koji transcendira sve ostale zato što je načinjen od filozofskoga ekvivalenta antimaterije morao bi aktivirati zetetističku uzbunu: “istinitija” stvarnost koju nudi kvantni agnosticizam – naime, da ne postoji “istinska” stvarnost – i sama je tek jedna, vrlo vješto načinjena inačica “jedine prave vjere”.

New Age guru

Ako uzmemo Wilsona za riječ, anti-aristoleovska filozofija “oboje/i” dopušta, pa čak i potiče paradoksalnu mogućnost da sve stvarnosti nisu stvorene jednakima – da je jedna istinitija od drugih. Dakako, unutar Moebiusove logike tog scenarija, jedina istinska stvarnost mogla bi biti Wilsonova kvantno-agnostička, koja navodi da su sve stvarnosti puki tuneli, koji bi bili ontološki ekvivalent logičkog paradoksa da su sve izjave lažne, uključujući i ovu.

No ako postavimo Wilsonovu filozofiju u pojmovne koordinate koje spominje u svojim knjigama, intervjuima i predavanjima, počinjemo nazirati vilsonovski tunel stvarnosti iza kvantnog agnosticizma, i to iznenađujuće poznat tunel. To je tunel stvarnosti kiberdeličnoga gurua, New Agea, tehnofilski svjetonazor koji zastupa i Terence McKenna, a nedavno ga je napustio Timothy Leary.

“Cyberdelia” – grozd potkultura koje obuhvaćaju hipi-hakere, tehnopogane, ravere i New Age tehnofile – pomiruje transcendentalističke impulse kontrakulture šezdesetih s infomanijom devedesetih. U prolazu odaje poštovanje sedamdesetima, od kojih posuđuje neo-nietzscheovsko proroštvo pokreta ljudskog potencijala i milenaristički misticizam New Agea. Ishod toga je New Age futurizam utjelovljen u časopisu Mondo 2000 za njegova vrhunca, u “oruđima za širenje svijesti” koja su se prodavala poštom, primjerice Istraživačka oruđa, i u knjigama poput Mega Brain Power: Transform Your Life With Mind Machines and Brain Nutrients Michaela Hutchinsona.

Samoproglašeni “anarho-tehnokrat”, zanesenjak za krioniku i naseljavanje svemira, Wilson bi se vjerojatno ponosio da ga proglase tehnofilom. No optužbi da je posvećenik New Agea vjerojatno bi se suprotstavio, podsjećajući na to da je njegov prezir prema onome što smatra konzervativnim empirizmom Odbora za znanstveno istraživanje paranormalnih tvrdnji jednak njegovu preziru prema blaženo neznalačkom New Ageu, koji u knjizi Reality Is What You Can Get Away With osuđuje kao “najpretenciozniju hrpu gluposti koja se pojavila još otkad su dominikanci počeli spaljivati vještice”.

No Wilson bi istaknuo i da bi samo najuskogrudniji aristotelovac otpisao i revolucionarne spoznaje New Agea zajedno s njegovom ispraznošću. U navedenoj knjizi dalje piše: “Neke stvari s oznakom New Age su jake evolucijske mutacije. Druge su pak čisto smeće. Jedini način da razlikujete čisto zlato od krivotvorine je… učiti samostalno razmišljati”. Zvuči pošteno. Ali kako razmišljati kritički o objavljenim istinama New Agea – ili bilo kojim drugim dogmama – ako smo odbacili racionalizam, pa čak i same pojmove istine, sigurnosti i stvarnosti? Zbog čega je neka stvarnost poželjnija od druge ako su sve stvarnosti relativne?

Wilson je uvjeren da hipnagogičke “mind-machines” koje se veličaju u kiberzinima poput Magical Blend poboljšavaju mentalne funkcije i jačaju imunitet, a “realizam” Antera Allija – autora sustava “anđeoske tehnologije” za “povezivanje desne (anđeoske) i lijeve (tehničke) moždane polutke” – smatra “apsolutno osvježavajućim”. Čini se da on ozbiljno shvaća pseudoznanstvene zamisli Wilhelma Reicha, ekscentričnog freudovskog psihologa koji je vjerovao da je rak posljedica potiskivanja seksualnosti. Reich je izumio posebnu kutiju za prikupljanje kozmičke životne sile koju je nazvao “orgon”, kako bi se pojačala nečija spolna moć, a činjenicu da je zabilježio različitu temperaturu unutar svog “orgonskog akumulatora” i izvan njega tumačio je kao dokaz njegova tajanstvenog djelovanja. Einstein je zaključio da su te razlike u temperaturi bile posljedica uobičajene pojave konvekcije (prijenosa topline gibanjem zraka u kutiji i oko nje) i da je Reich, izravno rečeno, bio čudak.

Prijeporna primjena kvantne mehanike

Wilson gubi živce kad čuje za udrugu CSICOP (Committee for the Scientific Investigation of Claims of the Paranormal), neumornu noćnu moru New Agea, čiji je časopis The Skeptical Inquirer primijenio logičku oštricu na Wilsonu srodnog duha dr. Nicka Herberta, fizičara čija je neovitalistička vjera u “kvantni animizam” omiljena u krugovima New Agea.

U prikazu Herbertove knjige Elemental Mind: Human Consciousness and the New Physics novinar Inquirera Gerald Huber tvrdi da Herbert zastupa “uobičajeni niz pogrešaka koje subjektivisti čine kada interpretiraju kvantnu mehaniku”. Među tim pogreškama Huber navodi Herbertovo brkanje pojma “opservacija”, koji ima posve specifično značenje u kvantnoj mehanici, sa svakodnevnim pojmom “gledanja nečega” i njegovu tvrdnju da “kvantna teorija predviđa da mačke mogu biti istodobno mrtve i žive” (što je referenca na Schrödingerov pokus s mačkom u kutiji).

Ta kritika odnosi se i na Wilsona, čiji je filozofski kamen temeljac shvaćanje da je svakodnevna stvarnost opterećena kvantnom neodređenošću, shvaćanje izvedeno iz tumačenja pokusa s mačkom u kutiji koje je vrlo rašireno, ali je prijeporno. To razjašnjava fizičar Heinz Pagels. U knjizi The Cosmic Code on tvrdi da je “Schrödingerova nakana u tom pokusu bila kritizirati kopenhašku interpretaciju, ali to se najčešće krivo shvaćalo. Ljudi koji žele vidjeti čudnu kvantnu stvarnost u običnom svijetu služili su se Schrödingerovim pokusom kao dokazom da to mora biti istina. No oni griješe. Matematički fizičari pomno su analizirali pokus s mačkom u kutiji, posebice fizičku narav tog pokusa, i zaključili da, premda je makrosvijet neodređen, on nije stoga i neobjektivan poput mikrosvijeta… Kopenhaško gledište, premda je nužno za svijet atoma, ne mora se primjenjivati na svijet običnih predmeta. Oni koji ga primjenjuju na makrosvijet čine to proizvoljno”.

Nitko ne želi vidjeti kako se “čudnovata stvarnost kvanta manifestira u običnom svijetu”, kao što to žele hakeri stvarnosti poput Wilsona, McKenne i njima sličnih, koji vide tračak nade za alternativne kozmologije u vjeri da kvantna čudnovatost mikroskopskog svijeta vrijedi i za makroskopsku stvarnost. Jezik fizike i teorijska razmatranja fizičara hrana su za New Age još od klasičnih knjiga Tao fizike Fritjofa Capre i Dancing Wu Li Masters: An Overview of the New Physics Garyja Zukava, koje povezuju fiziku s istočnjačkom mistikom.

Wilsonov tunel stvarnosti New Agea očit je i u sljedećoj tvrdnji iz ogleda Ples podudarnosti da se “danas prihvaća da neko tajanstveno ‘kozmičko ljepilo’ (taj izraz skovao je Nick Herbert, autor knjige Quantum Reality: Beyond the New Physics, navodi hirovite čestice našega svijeta da se drže zajedno ili da se barem gibaju skladno”, što je dvojbeno shvaćanje, slično hipijevskoj vjeri da postoji “pulsirajuća mreža psihičke sluzi, a svi smo mi na neki način njezin dio”, kako se zaneseno izrazio P. J. O’Rourke u svom ogledu “Ponovno promišljanje šezdesetih”. Zapravo, teorija o takozvanoj “nelokalnoj povezanosti” prihvaćena je samo u krugovima New Agea; u znanosti glavne struje ona je predmet podsmijeha. Ta teorija objašnjava korelaciju međusobno udaljenih elektrona, pojavu koju je kvantna mehanika dobro objasnila – pretpostavkom o kozmičkoj mreži međupovezanosti.

Ontološki seppuku

U knjizi A New Science of Life britanski botaničar Rupert Sheldrake, uglednik New Agea i McKennin prijatelj, teoretizira o takozvanim “morfogenetskim poljima” – tajanstvenim poljima sila koja djeluju na sub-kvantnoj razini izvan normalnog prostora i vremena i određuju sve modele - od čestica, preko galaktika, do ljudskoga uma, u skladu sa svim sličnim modelima. Prema Sheldrakeu, “M-polja” omogućuju kristalima da “poučavaju” druge kristale o svojim modelima rasta, ili pak miševima u Parizu da od miševa u Moskvi “nauče” kako izaći iz labirinta. Nisu prikupljeni nikakvi uvjerljivi dokazi kao potpora tih tvrdnji i “gotovo svi znanstvenici koji su proučili Sheldrakeovu teoriju smatraju je besmislicom”, zaključuje Martin Gardner u Inquireru.

Prihvaćanje tih zamisli može se očekivati od istinskih vjernika New Agea, poput Douglasa Rushkoffa, čija Cyberia spominje Sheldrakeove ideje, uz beznadno zbrkanu fiziku, teoriju kaosa i fraktalnu geometriju, kako bi podržala tezu da “ono što se događa u nečijoj glavi odražava se, na nekoj razini, na sve druge razine stvarnosti. Stoga svako pojedinačno biće putem povratne sprege i ponavljanja može mijenjati stvarnost na globalnoj razini”.

No Wilsonovo nekritičko prihvaćanje Reicha i Herberta te njegove pogrešne interpretacije Schrödingera u neskladu su s njegovim transcendentalnim agnosticizmom. Kako može Wilson, tako jedak i zabavan u svom ruganju rimokatoličkoj vjeri – prema kojoj se, “nakon što svećenik izgovori prikladnu formulu, komad kruha pretvori u tijelo mrtvog Židova” – poštedjeti Herberta, koji svoje ideje o “unutarnjoj svijesti” uspoređuje s doktrinom pretvorbe? U svom prikazu Wilsonove knjige Cosmic Trigger II Jay Cornell uspoređuje spoznaju da čak i gerilski ontolozi imaju tunele stvarnosti sa susretom s “istraživačem divljine kojemu ste se odavno divili i potom ga zbunjeno gledali kako nestrpljivo otvara ormare pokušavajući pronaći toalet”.

Ako je glupa dosljednost sablast malenih umova, dobro bismo učinili kada bismo imali na umu da upravo odbijanje da razriješi svoje gledište binarnim pojmovima “ili-ili” čini Wilsona tako iritantnim misliocem. No ipak, suprotnost između Wilsonova transcendentalnog agnosticizma i New Age futurizma u njegovu implicitnom svjetonazoru jednostavno je prevelika da bismo je zanemarili. Ironično je to što je bit tunela stvarnosti New Agea koji je zajednički kiberdeličnim intelektualcima poput Wilsona i McKenne upravo obnova onog determinističkog, pa čak i teleološkog svjetonazora kojemu se Wilson ruga u katolicizmu i marksizmu. Njegovo uvažavanje Herbertova “kozmičkog ljepila”, kao i McKennina želja da shvaćanje kako poviješću vlada “fluktuacija bez usmjerenja” zamijeni teleologijom Teilharda de Chardina, nastaje u želji New Agea da “ponovno sakralizira” materijalistički kozmos znanosti. Nadalje, marginalizirane mase odavno ne vole svoju ovisnost o sveznajućoj znanstvenoj eliti čije sve nerazumljivije teorije strukturiraju našu službenu stvarnost; takva vjerovanja New Agea uvjeravaju ih da imaju mogućnost prilagoditi svoje tunele stvarnosti prema svojoj vlastitoj volji.

To mogu biti vesele priče uz vatru u globalnom selu koje ulazi u novo tisućljeće, ali to su očito i tuneli stvarnosti te stoga zahtijevaju sviftovsku autopsiju koju Wilson provodi za sve ostale svjetonazore. Dakako, ta bi bila teža od svih, jer bi predstavljala ontološki seppuku, i to izveden s osmijehom. No ako je itko sposoban za tu zadaću, to je Wilson, opremljen erudicijom, oštrom logikom i razornom duhovitošću.

S engleskoga preveo Goran Vujasinović

Robert Anton Wilson (1932. – 2007.)

Robert Anton Wilson toliko je uživao u prvoj smrti da je odlučio pokušati je ponoviti. Kako je sam Wilson napisao u knjizi Cosmic Trigger III: My Life After Death iz 1995. godine:

“Prema pouzdanim izvorima, umro sam 22. veljače 1994. godine – na rođendan Georgea Washingtona. Nisam osjećao ništa osobito ili šokantno u to vrijeme i vjerovao sam da još uvijek sjedim za svojim word processorom radeći na romanu naslovljenom Bride of Illuminatus. Međutim, u vrijeme ručka, kada sam provjerio svoju glasovnu poštu, shvatio sam da su Tim Leary i desetak ostalih prijatelja već nazvali da bi tražili da razgovaraju sa mnom, ili – ako su još uvijek vjerovali u Pouzdane Izvore – da ponude potporu i suosjećanje mojoj tugujućoj obitelji. Brzo sam shvatio da su se vijesti o mom tragičnom kraju pojavile na Internetu u obliku osmrtnice iz Los Angeles Timesa: ‘Poznati pisac znanstvene-fantastike Robert Anton Wilson pronađen je mrtav u svojoj kući jučer, očito žrtva srčanog udara. Wilsona, 63 godine starog, pronašla je njegova supruga, Arlen.

Gospodin Wilson bio je autor brojnih knjiga... Bio je poznat po svojim slobodoumnim stavovima, ljubavi prema tehnologiji i nepredvidivom, bizarnom humoru. Za sobom je ostavio suprugu i dvoje djece.’”

Ovoga se puta čini da je gospodin Wilson u stvari napustio smrtno tijelo, prikladno na 11. siječnja (u 4.50 sati – vi tvrdokorni freaovi za brojeve možete se baciti na posao pronalaženja značenja tog broja... Zaista vidim pet u njemu!).

Knjige kao što su The Illuminatus!Trilogy, Cosmic Trigger i Coincidence ubile su ono malo dogmatizma što ga je u meni ostalo, i otvorile me za svijet mogućnosti jednako golem kao što su svemirska putovanja i jednako malen kao što je kvantna fizika. Imao je također dosjetljivost oštru poput žileta koju je vješto usmjeravao na one koji zloupotrebljavaju moć i bogatstvo. I bio je izvanredan pripovjedač čija je ljubav prema jeziku bila potvrđena ne samo njegovim vlastitim romanima, nego i njegovom sposobnošću da citira doslovce sve što su James Joyce i Ezra Pound ikada napisali... unatrag, dok je objašnjavao koju evolucijsku razinu ponašanja primata autor razjašnjava.

Imao sam veliko zadovoljstvo poznavati Roberta Antona Wilsona a naši susreti bili su pomalo neobični – njegov honorar za Mondo 2000 još nije stigao ili sam ga zapanjio kleknuvši pred njega kao da je papa i poljubivši njegov prsten (mislio sam da je to smiješno). Sjećam se također da sam sjedio s njim dok je razjašnjavao u detalje sve od prava Iraca do genijalnosti Orsona Wellesa. Tijekom proteklih nekoliko godina, kad se njegova bolest vratila i kad je smrt počela kružiti u blizini, Wilson je slao zabavne e-mail poruke “još nije mrtav” nama na njegovoj mailing listi. Nikada nije bilo niti traga samosažaljenju u bilo kojoj od tih poruka.

Kao posljedica troškova liječenja i problema s poreznom upravom Wilson se našao u financijskoj stisci pri kraju svoga života. Proširila se vijest i Internet zajednica odgovorila je poslavši mu 68.000 dolara prvih nekoliko dana (a nesumnjivo i još nešto poslije toga). To je omogućilo Roberetu Antonu Wilsonu da premine ugodno, dostojanstveno i s poštovanjem koje je zaslužilo. Posebno poštovanje zaslužio je Douglas Rushkoff i ljudi u Boing Boingu (te svi pojedinci koji su dali prilog) jer su to omogućili.

Robert Anton Wilson sve nas je naučio da “svemir sadrži možda”. Dakle, možda postoji zagrobni život, i možda Bobova svijest kruži oko svih nas koji smo bili dirnuti njegovim riječima i njegovom prisutnošću sve te godine. A ako jest tako, siguran sam da bi on volio vidjeti da radite nešto neobično i nepovratno – a ipak prekrasno – u njegovu čast.

(R. U. Sirius)

S engleskoga prevela Lovorka Kozole