Kvartet simfonijskih razmjera

Gudački kvartet redovito je kamen kušnje svim sudionicima lanca produkcije, reprodukcije i percepcije ozbiljne glazbe. Sastav od dvije violine, viole i violončela zahtijeva, naime, skladatelja sigurne ruke, interpreta koji savršeno funkcioniraju i pojedinačno i zajednički, te publiku kadru prepoznati sve finese koju nudi glazba u ovoj asketskoj formi. Stoga ne čudi da je uistinu vrhunskih skladbi za taj sastav čak i u svjetskim razmjerima relativno malo (puno manje od, recimo, simfonija, koncerata ili sonata), a ansambala koji su ih kadri primjereno vrhunski izvesti još i manje. Srećom, Zagreb je u više navrata imao prilike čuti neke od njih, pri čemu se osobito rado pamti nekoliko gostovanja ruskog Kvarteta Borodin, sastava čuvenog, među ostalim, i po svojoj suradnji s Dmitrijem Šostakovičem. Naravno, bilo je u Zagrebu i razvikanih kvarteta koji nisu ispunili visoko postavljena očekivanja, pri čemu je najrecentniji primjer nedavno gostovanje američkog Kvarteta Juilliard.

Nevjerojatan dinamički raspon

U takvom kontekstu sa zanimanjem se, ali i strepnjom, očekivao nastup Gudačkog kvarteta Hagen. Jer, riječ je o jednom od najuglednijih sastava te vrste, no slijedom iskustva s Kvartetom Juilliard trebalo je biti svjestan da veliko ime ne znači nužno i visoku kvalitetu. Ambiciozno osmišljen program, s odreda iznimno zahtjevnim radovima Ludwiga van Beethovena, Dmitrija Šostakoviča i Franza Schuberta pritom je dodatno podgrijao i zanimanje i strepnju. Srećom, potonji se osjećaj pokazao nepotrebnim, a salcburški su glazbenici zagrebačkoj publici ponudili uistinu poseban glazbeni doživljaj.

Ono što u njihovom glazbovanju najviše fascinira jest nevjerojatan dinamički raspon. Mnogi glazbenici znaju kukati kao velika dvorana Lisinski akustički nije primjerena za koncerte komorne glazbe. No, članovi Kvarteta Hagen učinkovito su to demantirali. Jer, oni su u stanju sugestivno stvoriti jedva čujni, ali i dalje transparentni pianissimo, ali se i uzdignuti do dinamičkih raspona gotovo simfonijskih razmjera – ako ne u volumenu, onda svakako u razini ekspresivnosti. Pritom, međutim, nema pretjerivanja, jer čak su i ekstremi (dinamički, agogički i interpretacijski) uvijek doneseni s pravom mjerom.

Jednako je fascinantna i kontrola koju Kvartet Hagen ima nad složenim cikličkim formama. Njihove se interpretacije uvijek kreću u širokom i vrlo čvrstom luku, pri čemu svoje logično mjesto dobivaju čak i oni odsjeci koji bi kod manje vještih interpreta mogli ugroziti stabilnost cjeline.

Citatna struktura

A kao na planu cjeline, i u detaljima odabranih glazbenih djela Kvartet Hagen pokazuje sklonost simfonijskom oblikovanju. To je, doduše, posve logično s obzirom na pomno oblikovan program, koji je protekao u znaku sumornih, djelomično ili u potpunosti smrću zaokupljenih djela. Nizali su se tako redom Beethovenov Jedanaesti kvartet u f-molu, Šostakovičev Osmi kvartet u c-molu, te Schubertov Četrnaesti kvartet u d-molu, poznat i po podnaslovu Smrt i djevojka. U krajnjoj liniji, sva su trojica skladatelja bili (i) veliki simfoničari, a prema jednoj, nikad dokazanoj, premda ne posve neutemeljenoj tezi, Schubert je Kvartet u d-molu skladao kao skicu za (nikad napisanu) simfoniju.

I dok je simfonijska struktura u Beethovenovom kvartetu prilično transparentna, ono što otežava interpretaciju predstavljenih djela Šostakoviča i Schuberta jest velika količina više ili manje skrivenih citata i parafraza, ključnih za dramaturgiju djela, ali ujedno i, uvjetno rečeno, “problematičnih” za gradnju “apsolutne” cikličke forme. Ipak, u izvedbi Kvarteta Hagen svi su citati u Šostakovičevu Kvartetu u c-molu jasno prezentirani, i to na način koji ih čini ne samo prepoznatljivima nego i kod svakog od njih nedvosmisleno naznačuje i njegovu simboliku.

Majstorstvo je austrijskih glazbenika, međutim, najviše do izražaja došlo u izvedbi upravo monumentalnog Schubertova kvarteta. Jer, ne samo da je tema drugog stavka mogla biti jasno prepoznata kao citat iz solo-pjesme Smrt i djevojka nego su jednako prezentni bili i njezini odzvoni u ostalim stavcima. K tome, za razliku od većine gudačkih kvarteta, pa i onih vrhunskih, Kvartet Hagen istražuje referentnost pojedinih misli ne samo unatrag (podcrtavajući, primjerice, motiv iz Schubertove pjesme Vilenjak u posljednjem stavku), nego i unaprijed – u Scherzu se tako moglo prepoznati koliko je glazba svijeta Nibelunga u Wagnerovu Rajninom zlatu u svojoj ritamskoj okosnici nadahnuta upravo ovim Schubertovim kvartetom. Glazbovanje Kvarteta Hagen nije tako usredotočeno samo na pojedinačno glazbeno djelo, nego ga, naprotiv, smješta u širi kontekst povijesti zapadne glazbe. Jer ona, u krajnjoj liniji, ionako nije samo niz izoliranih događaja, nego jedinstvena cjelina, čije silnice prožimaju sva njezina vremena i prostore.