Kvartetom u ime vremena

Nasušne (kompozitorske) godišnjice, kao ciklični spomenici vremena, obično su povod za svojeglavu umjetničku naraciju i svitke duha a katkada i za promenade intelektualne pripovijesti. No, kada slavljenički pokusi se svedu na rezolutne i simbolične činove otpora, onda je to sugestivni pokazatelj vrijednosne i svakojake profilacije manjinske poetike u presi jednoobraznog društvenog miljea.

Minuloga desetoga decembra, navršilo se je stotinu godina od rođenja kompozitora Oliviera Messiaena. Ličnosti, koja je u sebi supstituirala posvećena katolika i klasika muzičke moderne, pasionirana ornitologa, te pedagoga Pierreu Boulezu, Karlheinzu Stockhausenu, Iannisu Xenakisu, Gerardu Griseyu, Tristanu Murailu i drugima. Ukratko, kompozitorima koji će skriviti najznačajnije stilske tendencije u umjetničkoj muzici sa početaka druge polovice dvadesetoga vijeka.

O tom povodu, sarajevski SONEMUS ansambl, izvođenjem Kvarteta za kraj vremena, sedamnaestoga decembra u sarajevskom Bošnjačkom institutu, obilježio je ovaj jubilej, rijedak po dometu u historiji muzike dvadesetoga vijeka. Time se je Sonemus, sljedstveno svojoj marginalnoj estetici, koja počiva ponajprije na umjetnički relevantnoj etici, upisao u globalnu mapu prošlogodišnjeg praznovanja Messiaena.

Kvazi-nadri-psiho-modo-pop

Podsjećanja radi, još onomad se vaskoliki svijet utrkivao ko će kome dobaciti više čokoladnih Mozart kuglica i ko će uspjelije žonglirati sa dvjesto pedeset Mozartovih godina. Slično tome, u 2007.-oj, UNICEF je klicao i u ašk zapadao za velikim mističnim pjesnikom Rumijem, čiji muzički kanon seže do danas, cijelih osam stoljeća.

Ali, kada je riječ, o spomenutom Messiaenu, stvari stoje nešto drukčije, poglavito u regionu evropskog jugoistoka. Iako je Messiaen, već decenijama, dio prosvećenog koncertnog repertoara, u našoj kvazi-nadri-psiho-modo-pop sredini to je i nadalje ime koje biva dokučivo jedino u stamenoj intelektualnoj opoziciji, odnosno teoriji. Sunovratno je da za Oliviera Messiaena na ex-jugoslavenskim prostorima (sa)znaju tek povlašteni ili oni koji su tome učinili dostatan trud. Time, Sonemus ansambl postaje neizostavna karika što ovaj naš prikrajak svijeta drži tankom niti u svezi sa ostatkom civilizovanoga čovječanstva.

Spomenuti koncert desio se je nakon višemjesečne koncertne pauze ansambla. I, tim prije, vidno obradovao svoje fanove, kojih je na izvođenju Messiaena bilo skoro pa dvjestotinjak. U skromnoj ali ugodnoj sali Bošnjačkoga Instituta te je večeri vladala koncentrirana tišina, da li zbog Messiaena ili Sonemusa, sasvim će biti svejedno.

U takvoj idiličnoj atmosferi, Kvartetom verzirane uši dale su, djelimično zahvaljujući i Messiaenu, prečuti na trenutke ne baš sinhrono izvođenje ansambla koje je sasvim sigurno uvjetovano brojem i manjkavošću proba koje su prethodile koncertu. Za takvo što, uz malo volje, razlog bismo vjerovatno mogli tražiti u onoj ofucanoj krilatici Kol’ko para, tol’ko i muzike a odgovornost u lokalnim ministarstvima za razne folklorne i pseudonacionalne namjene. Međutim, bez obzira što to neće biti jedan od vrsnih SONEMUS-ovih koncerata, koje svakako pamtimo, do izražaja će doći neke osobenosti SONEMUS muzičara, koje odlikuje nesvakidanja spretnost i umjetnička perpetuiranost. Sa takvim atributima, neće biti problematično to što, primjerice, violinistkinja Violeta Smilović-Huart pojedine fragmente partiture utvrđuje na samome koncertu, kao ni to da pijanistica Julija Gubaidulina u interpretativno nategnutim momentima demonstrira svoju ruskofilsku samouvjerenost. Tome u prilog, violončelista, prof. Jevgeni Ksaverjev je svoja mjestimična intonativna klizanja uspio utopiti u dubinu fraze vlastite invencije. S druge strane, ipak, biće da je klarinetista Vedran Tuce jedini koji je svoj instrument sasvim preparirao za ovo izvođenje Sonemusa. On je muzičar, koji već izvjesno vrijeme, svojim sigurnim tonom, plijeni pažnju auditorija i važi za izvođača koji se nameće svojim konzistentnim nastupima.

Utješan Messiaenov totalitet vremena

No, kako Sonemus, rekosmo, nema naročite preporuke za potporu od sarajevskih institucija kulture, to ga možda čini i utoliko programski slobodnijim. Dok, na primjer, hrvatsku inačicu iste priče, Cantus ansambl, ne zaobilaze brojna imena hrvatske kompozitorske prakse čija estetika najčešće vonja na današnje opatijsko potkusurivanje, dotle se Sonemus ima kititi svojim mondijalističkim tendencijama. U godinama za nama, Sonemusov repertoar će zorno ukazivati na imena i djela koja doslovno obilježavaju muzičku modernu ali i ona koja su simptom recentnih tokova.

Kao potvrda svemu prethodnome, u Sarajevu 2008., ničim do Kvartetom za kraj vremena nije bilo primjerenije slaviti Messiaena. Remek-djelom, koje će kompozitor napisati kao zatočenik u njemačkom nacističkom logoru. U toj egzistencijalističkoj ravni, generisanoj sigurnim trijumfom volje, s pride mističnim obratima broja sedam, da se kontekstualizirati ovaj rad i u prirodu skoroga sarajevskog pakla. Nažalost, Messiaenova posveta anđelu apokalipse koji upozorava da “više neće biti vremena” do danas se, paradoksalno, zagubila, pa je u sarajevskom mirnodopskom logoru sa živim i kružećim Godarovskim tramvajem iz Francuskih kolaža, još uvijek teško mislivo ovakvo djelo. No, kane li ljudi u Bosni, a i šire, slaviti uopšte neku novu godišnjicu Messiaena, i dostojno polagati na vlastitu prošlost, zavisiće to ponajprije od toga hoće li sami za sobom ostaviti neku svoju Guernicu, svoj Vrisak ili napokon svoj statement o kraju vremena. Jer, reklo bi se, da savremeno lucifersko doba antičke kulture i tradicije monoteističkih vjera je u dubokom žljebu sudbinske i ovozemaljske ploče. One prve, koja je apsolutni tekst i druge koja je kotao apsurda i na kojoj je sav profani bilans svetosti. U utješnom Messianovu totalitetu vremena, budući se čovjek da misliti kao vremenit stvor, u Sarajevu je prethodna godina bio broj koji bi se jedino dao sabirati sa nulom.

U epohalnoj Kavafijevoj pjesmi, dvorska svita, prethodnica neoliberalne i evropske, mudro čekajuć’ barbare, a razočarana njihovim izostankom, konstatuje: “Šteta, ti ljudi su i bili neko rješenje.” Možda, ovim stihom postaje jasnim, šta je zapravo društveno postmoderni Baudrillard poručio u svom eseju Zašto za Sarajevom ne treba plakati. Time, za naše neprilike, postaje statusnim Kvartet za kraj vremena, poglavito Liturgija kristala, mada ništa manje znakoviti nisu ni ostali stavovi, teološki utemeljeni na Apokalipsi po Svetom Ivanu.

Forenzičari u McDonald’su

U postapokaliptičnoj Bosni i Hercegovini, 2008., na djelu je humanizacija zločina i kultivacija zemljišta u koje će kiša, snijeg i magla što talasa među planinama Olimpa još dugo u dubinu potiskivati zapekle sedimente krvi. Za početak, poput forenzičara u američkim filmovima koji nikada nisu omanuli, ne preostaje ništa doli da zagrizemo McDonald’s sendvič.

U međuvremenu, po poetici zadnjega koncerta i Sonemusova mesijanska angažmana, dade se prepoznati i da je Messiaen vjerovatno zadnja ličnost univerzalističkog, humanističkog tipa. U svom stvaralačkom radu on će se suvislo baviti starogrčkim tropama, hindu ragama i atipičnim indijskim instrumentarijem. Naravno, kao kompozitor, koji će tim primjesama i postulatima suvereno strukturirati tok vlastita bića, kao redovna orguljaša više od šezdeset godina u pariškoj katedrali Svetoga Trojstva. Messiaen će biti još jedan u nizu značajnih stvaralaca, skoro jedini u oblasti muzike, koji će pored raznih literata, pjesnika, tragičara i mistika, biti strastveni istraživač ptičijega poja. U tom smislu će ostaviti čak sedam tomova transkribiranog samozatajnog ptičijega pjeva. S druge strane, poput ptica, njegovi učenici će raslojiti i učiniti rizomatičnim mnoge statusne elemente, iste one kolorističke tradicije iz koje je iznikao i Messiaen. Možda se najaktuelnijim čine napori, sada već pokojnog Griseya koji je svoj rad konstituisao držeći za dogmatičnu rezonanciju tembra, i Tristana Muraia koji i danas duboko grebe zanimajući se za teksturu samoga zvučanja.

Kad se podvuče crta, Schopenhauer je sasvim sigurno mašio nadajući se dvadesetom stoljeću, kao stoljeću poslanstva hindu kulture vrlim zapadnjacima, ali je ipak pogodio da je muzika preslika same volje a dodajmo i da je Messiaen volja same muzike.