Labinske me(n)talne aberacije

Očito je da je već na eurokazovskoj press-konferenciji – na kojoj je, između ostaloga, Xena L. Županić pročitala iz goleme bilježnice, u kojoj bilježi vlastite refleksije-reakcije, Prolog prologa, a koji je i jedan od naturščika pokušao, ali bez uspjeha, razgovijetno pročitati u dokumentarno-fiktivnom performansu U-BITI Labin Art Expressa – neke prisutne etički je uznemirio iskaz “ubiti je u biti ostvarenje ljudske biti” (usp. odličan prikaz 19. Eurokaza u Feral Tribuneu, 1. srpnja 2005.). Možda bi bio red da prenesemo navedeni Prolog prologa autorice Xene L. Županić koji eksplicira naslovnu poveznicu U-BITI igrom riječi: u biti i ubiti. Dakle: “Cijenjeno građanstvo, vi ste zapravo ovdje da spoznate zašto nas naš bližnji može i mora u-biti. On je taj koji preko nas u biti kao žrtve zadobiva prošireno viđenje vlastite svijesti postojanja. Ubojica je onaj koji bije, a ubojstvo udarac koji obara biće u noći svijeta. Čin ubojstva je nasilni ulazak u zatvoreno, u strukturu, ustroj bića, a posljedica je ‘otjelotvorenje’ ubojice. Ubojica ubojstvom zadobiva ili se vraća vlastitome i socijalnome tijelu sredine. Ubojstvom iz stanja utvare ‘ostvaruje’ nadnaravnu funkciju svoga tijela, transcendirajući svoje međe. Razmeđiti se njegov je vrhunski zadatak da bi obgrlio cjelinu društva i svijeta. Preko proširene svijesti promatra žrtvu kao dio socijalnog žrvnja. Onoga koji ga je u-ništio, sablaznio, svodeći ga na puku sablast koja vidi dio a ne i cjelinu. Ubojstvo vodi k dubljem viđenju cjeline svijeta. Ubiti jest biti u biti.”

Raskoljnikovljeva i Zahtilina sjekira

Željela bih započeti opisom ulaska u prostor izvedbe dokumentarno-fiktivnoga performansa U-BITI u tvornici Jedinstvo gdje je bio postavljen stol na kojemu se nalazila rakija (vjerojatno biska), natočena u brojnim plastičnim čašama i smokve u zdjeli. Navedeni opijeno-erotički gastronomski simboli upravo su nas trebali uvesti u svijet noćne more labinskoga mundus subterraneusa. Naime, Dean Zahtila, koji je stajao na ulazu prostora izvedbe, izričito je i zahtijevao od publike da ispiju rakiju, što su, naravno, neki objeručke i dvostrukim čašama prihvatili, a neki, dakako, ljubazno odbili.

Mračan, trpak kostur performansa/predstave U-BITI Labin Art Expressa, točnije, u autorsko-redateljskoj viziji Deana Zahtile, suosnivača Labin Art Expressa i multimedijalne grupe Metal Guru, te Xene L. Županić, fotomodela, glumice i multimedijalne umjetnice, iniciran je stravičnim ubojstvom koji se dogodio 12. veljače ove godine kada su Massimo Kršulja i Dragan Jung sjekirom (zanimljivo i stravično, odabrano je Raskoljnikovljevo oružje) teško ozlijedili najboljega prijatelja Antu Vukelića, koji u želji i agonijskoj nadi da prekine okrutno mučenje skače s petoga kata i pogiba. Dakle, nije slučajno što Dean Zahtila poput zombija u crnom ili kao što bi rekao Raskoljnikov za samoga sebe – estetičke gnjide besciljno luta scenom sa sjekirom u ruci i u jednom trenutku polaže je na vrat jednoga od naturščika. I kao što ističu Xena i Dean: “Dragan Jung je sablast, utvara koji se otjelotvorio tek u trenutku ubojstva, nakon razotkrivanja ubojstva. To je dečko koji je živio u Labinu, i svi ga znaju, ali kad ih pitaš kad ste ga zadnji put vidjeli, svi će blijedo gledati. Primjerice, nitko ga nije vidio da je došao u Labin kad je ubio staricu Mariju Knapić, susjedu svoje bake 2001. godine. Nevjerojatno, došao je autobusom u Labin, počinio ubojstvo, sve očistio, nakon čega se mirno vratio autobusom u Pulu. Dakle, otprilike 250 ljudi je ispitano i zanimljivo je da ga nitko nije vidio. Nevjerojatno.” Upravo je navedeno “otjelotvorenje” ubojice Xena problematizirala u (ovdje citiranom) Prologu prologa.

Spomenuti multimedijalni dvojac Zahtila-Županić uspio je, vjerojatno teškom mukom, okupiti jedanaestero Labinjana, mahom naturščika, koji su pokušali, a što su za neke i uspjeli, dramaturgijom kaosa uprizoriti labinske probleme, ili kako navode u programskoj knjižici Eurokaza da je riječ o “gradu bezizlazne sadašnjosti, karbonizirane prošlosti”, “gradu anomalija – nekad najbogatiji, a danas najsiromašniji grad u Istri, grad Matije Vlačića i grad umjetnosti, grad s abnormalnim postotkom mentalnih bolesti, narkomana, samoubojstava, grad nespojive mješavine kultura”. Ili kao što je Xena apostrofirala u Globusu (1. srpnja 2005.) da je “Labin taj koji je U-bio”.

Glas iz publike: “Pičku mu uvali!”

Situacionistička izvedbena noćna mora o ubojstvu u viziji Labin Art Expressa, ili njihovom autointerpretacijom – Labin (izvorište) Art (sredstvo) Express (način), blizak je, hoćemo-nećemo, i unatoč nekim medijskim natpisima koji su navedeni performans sveli samo na fellatio, neo/avangardnom konceptu o sintezi života i umjetnosti pod geslom umjetnost kao život, gdje se ostvarilo potpuno brisanje, a prema nekima i niveliranje, navedenih kategorija, gdje se doslovno životna svakodnevica ulijepila, translatirala na scenu. Podsjećam kako je u jednom trenutku jedan od labinskih naturščika izrekao autointerpretacijski iskaz o poništavanju granica između umjetnosti i života: “Ovo nije predstava, ovo smo mi!”; i nadalje: “Nije kraj – ima još!”, koji je izazvao salve dobrohotnoga (ne, dakle, ciničnoga) smijeha. Ukratko, dokumentarno-fiktivni performans kretao se od propitivanja Raskoljnikovljeve (= Jungove) potrage za navodnim opravdanjem ubojstva (Raskoljnikov: “Nisam ubio čovjeka, već sam ubio princip!”) koja se u jednom trenutku rastvorila u opsceno razotkrivanje, kako na sceni tako i u akcijama pojedinoga muškoga dijela publike: od (novinski eksploatiranoga) fellatija do jednoga izbezumljenoga (muškoga) glasa iz publike koji je retorikom krčme sugerirao Xeni: “Pičku mu uvali!”. Moram pridodati da iako sam sjedila u drugom redu, od općeg stanja mraka i potiljaka publike iz prvih redova, u tom trenutku nisam uspjela vidjeti ništa osim dobrovoljnoga saginjanja Xene L. Županić prema Zahtilinom središtu tijela, i osobno nisam ostala zgrožena navedenom, navodno, kako su je neki usmeno opisivali hard core sex scenom (fellatio). Zapravo, apsolutno me zgrozio, uznemirio muški glas “nepoznatog nekog” iz publike (za koji ipak vjerujem da ne predstavlja metonimiju neke navodne apstraktne eurokazovske publike) kada je opčinjen, doista, prekrasnim tijelom Xene L. Županić uzviknuo: “Pičku mu uvali!”. Nadalje, u trenutku kada je Xena pokazivala konture svoga (je li potrebno naglasiti) odjevenoga tijela, jedan od fotografa iz prvoga reda svojim skopofilijskim okom-kamerom nastojao je zabilježiti sve njezine zamamne pokrete, a spomenuta glumica i performerica pritom je samo dobrohotno dobacila: “A sad bi svi gledali?!” Ipak, zbog scene fellatija, na žalost, a ne zbog navedenoga iskaza o činu ubojstva čija je posljedica “otjelotvorenje” ubojice ili, primjerice, Xenina iskaza “Bog je visoko, car je daleko”, što ga je više puta apostrofirala na početku izvedbe, U-BITI se našao na naslovnicama nekih naših dnevnih novina. Ili rekapitulacijom Deana Zahtile, otprilike dva tjedna nakon eurokazovske izvedbe: “Naime, novinar u Jutarnjem opalio je da je bio fellatio i gotovo svi su to prenijeli, a mi ne želimo navedeno opovrgavati jer doista nije važno je li bio stvaran ili nije bio stvaran fellatio, i apsolutno ne mijenja u toj predstavi ništa.”

Androgin i deus otiosus

I, ukratko, o scenografiji. Naime, pozadina scene binomno je komponirana: na lijevoj strani projiciran je video snimak s mladim ubojicom Draganom Jungom koji snimljen negdje u sterilnom prostoru (vjerojatno u istražnom zatvoru Remetinec) sjedi na stolici. Kamerom su praćene kretnje njegovih očiju, treptanje kapcima, zjenice, kuckanje prstima o naslone stolice; u jednom trenutku gledamo i njegovo poprsje u snimci eksperimentalne vizure njegovih bradavica koje polako nestaju, stvarajući, oblikujući zastrašujući torzo bez bradavica. Navedenom videozapisu mladoga ubojice kontrapunktirana je s druge, desne strane živa skulptura mladića obojanoga u crveno i smještenoga ispod “oltara” crvenih, krvavih ruža, koji, prema Xeninoj interpretaciji, simbolizira androgino biće, biće savršene, dakle, božanske ljepote, a netko tko posjeduje takvu ljepotu, Xeninim riječima, spreman je na SVE. Od brojnih interakcija s publikom u različitim modusima, izdvojila bih pitanje jednoga muškoga glasa iz publike, koji ponesen Xeninim pitanjima o Bogu koji možda figurira kao deus otiosus, odašilje spomenutoj glumici i performerici upit o tome što simbolizirala navedeni crveni, krvavi anđeo. Xena replicira vrlo kratko: ZLO. Uz repetativnu videosnimku (na kojoj je prikazan Dragan Jung) te glazbu Metal Gurua, naturščici – koje je sjajno opisao Hrvoje Ivanković kao “neku vrstu hard core verzije Malnarove ‘Noćne more’” (Jutarnji list, 27. lipnja 2005.) – uprizoruju, doslovno prenose krčmarsku atmosferu Labina, ali, naravno, ne samo Labina, nego svih krčmarskih stolova na kojima su se, eto, činila i politička krojenja granica na salvetama, ili kao što je eksplicirao Tomislav Krasnec da su stvorili atmosferu ludila u kojoj se vjerojatno i dogodio spomenuti zločin (Jutarnji list, 27. lipnja 2005.). Naturalistički i realno uspjeli su prenijeti scene lokalnoga i lokajućega života krčme u čiju se retoriku psovke, političkoga buncanja o lokalnim moćnicima i batina s vremena na vrijeme ubacivao i raspjevani Šajeta, naravno, u bijelom odijelu, s megafonom, a kao metonimija promidžbenoga, revijalnoga programa. Svakako bih željela izdvojiti i dio kada je jedan od aktera-naturščika naredio publici minutu šutnje za preminule legende L.A.E. (primjerice, kipara i pomorca Krešimira Farkaša koji je preminuo 1999.). Naime, prvo je naredio, a zatim na Xeninu molbu i zamolio publiku za minutu šutnje za preminule legende nezavisne podzemne (smještene u bivšem rudniku) kulturno-umjetničke udruge L.A.E.

Sve navedeno pod okriljem zanimanja za ekstremne situacije potvrđuje ono što je detektirao Berislav Valušek za suvremenu likovnu umjetnost i umjetnost općenito koja se pretopila sa životom, što pokazuje da je umjetnost postala “socijalna antropologija s usmjerenjima kao što su socijalna patologija, psihologija svakodnevice, psihopatologija, ideološko-politička patologija itd.” (Val, broj 8, 2005.).