Tihana Rubić  

Labirinti formalne taksonomije

Etnologija i kulturna antropologija: stanje i tendencije naslov je okrugloga stola prije tri tjedna održanoga na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u suorganizaciji triju najznačajnijih etnoloških i kulturnoantropoloških domaćih institucija: jedne znanstveno-nastavne (Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu) i jedne znanstvene institucije (Institut za etnologiju i folkloristiku) te krovnoga domaćeg strukovnog udruženja (Hrvatsko etnološko društvo). Pozvanih je trinaest izlagača/ica  u okviru dvaju tematskih blokova javno trebalo raspraviti položaj znanstvene discipline – etnologije i kulturne antropologije – u važećoj nacionalnoj klasifikaciji znanstvenih polja i grana te o suvremenoj strukovnoj terminologiji discipline, kao i o postojećim etnološkim i kulturnoantropološkim studijskim programima i kolegijima u Hrvatskoj.

ZAKAŠNJELA REAKCIJA? Takvo je događanje unutar struke trebalo biti organizirano davno prije, komentirao je jedan od sudionika rasprave, izrekavši ga neformalno u pauzi oko ponuđenih mekih kiflica, između dviju tematskih sesija, pritom se ne osvrćući, pojasnio je u nastavku, na atraktivnost zalogajčića u pauzi, izabranoga termina događanja (petak, 16 sati, datum Noći muzeja!), na formu ili pak sadržaj događanja u prvome bloku, već time ocijenivši sadašnji politički trenutak domaće etnologije i kulturne antropologije kao nešto na što je domaća etnologija i kulturna antropologija trebala reagirati ranije. Je li trebala ili nije, da li je ili nije, svatko će reći drukčije. U svakom slučaju, kroz najutjecajniju znanstveno-institucionalnu infrastrukturu, osim fundamentalnih i primijenjenih istraživanja, nerijetko se vode i određene znanstvene politike. Kazivanje je ustvari bojazan za održivost suvremene etnologije i kulturne antropologije, konsolidirane i artikulirane unutar sebe same, ali izložene izazovima znanstvene politike. Iz ovih je potreba organiziran okrugli stol – da se suvremena  etnologija i kulturna antropologija (i unutar sebe i na van) konsolidira, artikulira i prezentira, mahom u odnosu spram elemenata dominantne znanstvene politike koji se tiču nje same, njezina položaja, razvoja, afirmacije i prepoznatljivosti na domaćoj znanstvenoj sceni.

ETNOLOGIJA I KULTURNA ANTROPOLOGIJA Etnologija i kulturna antropologija, kao samostalna disciplina unutar humanistike, svoj razvoj i sustav baštini iz srednjoeuropskih obrazaca, premrežujući ga postupno s vlastitim razvojem i unutarnjom dinamikom koji nemaju bliskih veza s konceptom angloameričke četverodijelne antropologije. Oslanja se na tradiciju kulturno-historijske etnologije u sprezi s kulturnoantropološkim korpusom znanja, pristupa, spoznaja i metoda. Unazad gledajući, suvremeni se trenutak domaće etnologije i kulturne antropologije počeo oblikovati okvirno od sedamdesetih godina 20. stoljeća, mahom posrednim utjecajem koncepata i pristupa iz srednjoeuropskih etnologija (prisjetimo se samo, na primjer, inauguriranja francuske strukturalističke misli u hrvatsku etnologiju, što je donijela Dunja Rihtman-Auguštin), a koji su do danas posredno i dugoročno iznjedrili važne impulse, među mnogim drugima, za inventivne i relevantne daljnje razvoje domaće etnologije, sve do utjecajnih nov(ji)ih domaćih koncepata poput etnologije naše svakodnevice (Dunja Rihtman-Auguštin, 1988.) i etnologije bliskoga (Jasna Čapo Žmegač, Valentina Gulin Zrnić, Goran Pavel Šantek, 2006.). Nakon višedesetljetne unutardisciplinarne nedodirljivosti, paralelnosti i dualnosti znanstvenih tradicija (“stare” i “nove” etnologije), etnologija i kulturna antropologija se postupno sažimlju u jednu te istu znanstvenu disciplinu unutar korpusa znanosti humanističke provenijencije, slijedeći smjer koji sami etnolozi i kulturni antropolozi danas također u najvećoj mjeri projiciraju kao svoj konstruktivan daljnji razvoj i orijentaciju, no pritom ne zatvarajući vrata niti pred interdisciplinarnošću niti pred bilo kojim aktivnim transferom spoznaja i znanja među raznim znanstvenim disciplinama.

“STARA” I “NOVA” ETNOLOGIJA (KULTURNA ANTROPOLOGIJA) Nedugo nakon što se osamdesetih godina 20. stoljeća hrvatska etnologija počela susretati sa spektrom vlastitih unutarnjih paradigmatsko-teorijsko-epistemoloških previranja, prijepora i izazova između, u tom trenutku tako percipirane “stare” i “nove” etnologije (kulturne antropologije), stvoreno je i znanstvenopolitičko okruženje u kojem je politički i (unutar)institucijski valjalo instantno pozicionirati struku, i to pronalaženjem kompromisa između političkog i teorijskog. Nositelji discipline tada su domaćoj etnologiji nadodali nastavak – kulturna antropologija – koji je od 2004. godine u nazivu Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu (a potom i od prije nekoliko godina osnovanog Odjela za etnologiju i kulturnu antropologiju Sveučilišta u Zadru), a koji je bio konstruktivno rješenje. Zašto? Takva promjena naziva zagrebačkog odsjeka i studija nije bila stihijska te je dobro odražavala tadašnji unutarnji samostalni razvoj i dinamiku discipline. To je preimenovanje također bilo i strateški čin, jer je bilo potaknuto ustanovljavanjem nove samostalne znanstveno-nastavne jedinice pri Filozofskom fakultetu – Katedre za antropologiju, sadržajno i ustrojstvom nevezane s Odsjekom za etnologiju i kulturnu antropologiju. Tim je dodatkom u nazivu tada jasno apostrofirana postojeća razlikovnost spram, na istom fakultetu, nove antropologije koja usmjerenost svojega znanstveno-nastavnoga djelovanja vidi, za razliku od etnologije i kulturne antropologije, u sprezi biomedicine i humanistike.

SPORNA INTERDISCIPLINARNOST Četverodijelni koncept antropologije u Hrvatskoj minorizira i isključuje po raznim ključevima bliske i srodne, ali i drugačije akademske tradicije i postojeće ustrojbene jedinice. Za domaću etnologiju i kulturnu antropologiju ova su nastojanja i prakse problematične teorijski i konceptualno, prije svega jer nemaju uporišta u akademskoj tradiciji hrvatske znanstvene discipline etnologije i kulturne antropologije.

Domaća antropologija, ona koja antropologiju poima i prakticira isključivo prema američkom studiju/modelu antropologije, podijeljenom u četiri polja (biologija, kulturna antropologija, lingvistika i arheologija), holistički okrenuta biomedicini i humanistici, taj antropološki holizam njeguje na barem tri razine: 1. kao znanstveni i metodološki pristup; 2. kao interes za znanstvenu suradnju i 3. kao vodilju u restrukturiranju postojećih institucionalnih okvira (fuzija postojećih, ili pak osnivanje novih – Sveučilišnih i Akademijinih jedinica). Da je interdiciplinarnost, barem u odnosu na domaće etnologe i kulturne antropologe, načelna i nepostojeća u praksi, podupire činjenica nedostatka impulsa za ravnopravnu komunikaciju putem istraživačkih projekata i programa, znanstvenih i stručnih skupova i rasprava, radionica ili seminara, znanstvenog izdavaštva, za transfer spoznaja, pristupa i znanja te za komunikaciju u domeni znanstvene politike.

POLITIKOM RJEŠAVATI TEORIJU ILI TEORIJU OBLIKOVATI PREMA POLITICI Uvijek je teško reći u kojoj je mjeri suvremena pozicija neke discipline rezultat izvanjskih utjecaja i zbivanja, a koliko strukturnoga stanja iznutra. No, kako god bilo, pokazatelji kadrovske i institucijske (znatno veće nego li neke epistemološko-teorijske) krize su konkretni: još je samo dva mjeseca za jednoga znanstvenoga novaka/ doktora znanosti,  zaposlenoga na Odsjeku za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), do isteka njegova radnog ugovora, bez naznake da će mu se ugovor produžiti ili da će se njegovim odlaskom otvoriti novo radno mjesto za etnologa i kulturnog antropologa. To će proizvesti znatno osiromašenje Akademijina etnološkog odsjeka. Odjel za etnologiju i kulturnu antropologiju Sveučilišta u Zadru bori se također s ogromnim nedostatkom radnoga kadra u nastavi, istovremeno bez naznake otvaranja novih radnih mjesta u skorije vrijeme. U Institutu za etnologiju i folkloristiku te na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu znanstveni novaci s obranjenim doktoratom strepe hoće li se, bez obzira na njihovu izvrsnost, otvoriti docentsko radno mjesto bez kojeg im je ostanak bez posla neizbježan.

Uza sve ove istaknute i dotaknute probleme, na kojoj se razini ovim okruglim stolom, dakle, naumilo raspravljati ili se raspravljalo? Na teorijskoj i/ili političkoj? Je li okrugli stol odražavao, unutar same etnologije i kulturne antropologije, interes i potencijal za aktivnim promišljanjem vlastite i teorijske i političke pozicije, kako bi se postigao “minimalni konsenzus koji je istovremeno politički efikasan i koji nema reperkusije na teorijsko stanje struke” (Tomislav Pletenac).

U pripremu se okrugloga stola krenulo afirmativno i s vjerom u taj unutarnji analitički potencijal te s namjerom da se konkretno razmotre obje razine – i teorijska i politička. Jedna s drugom može biti u razmimoilaženju ili pak manjem i većem preklapanju, ali jedna na drugu neminovno snažno utječu. Na osnovu etnografije nazivlja i longitudinalnog položaja unutar Nacionalne klasifikacije znanosti pokušalo se najprije, u prvoj sesiji, spoznati vlastiti položaj discipline. To su u dvama izlaganjima učinile organizatorice događanja (Marijana Belaj, Jasna Čapo, Sanja Potkonjak i Nevena Škrbić Alempijević), prethodno obavljenim studijskim istraživanjima položaja discipline u službenim klasifikacijama te analizom strukovnoga nazivlja. Analizirane su različite razine: na koji način sami sebe interpretativno i definicijski upisujemo, kako nas drugi vide (tumačenja i definicije iz socioloških pregleda i leksikona) te koje je stanje znanstvenih polja i grana u službenoj klasifikaciji znanosti.

ETNOLOGIJA I KULTURNA ANTROPOLOGIJA TE FOLKLORISTIKA Premda je u humanistici teško iznjedriti “čiste” esencijalne pojmove i tumačenja, jer su kultura i društvo kao temeljni predmet istraživanja, kompleksni, fluidni i dinamični koncepti, a pojmovni, teorijski i paradigmatski “nered” i višestrukost, epistemološka poželjnost, vođeni znanstvenopolitičkim aktualnim trenutkom i izazovima, sudionici raspravi su se ipak “morali” suočiti sa situacijom “lomljenja” oko prijedloga naziva polja i grana, i to su činili u rasponu od ozbiljnih do zabavnih prijedloga. Sugerirati naziv grane ili polja iz znanstvenopolitičkih potreba (za potrebe formalne taksonomije te kao prijedlog tijelima nadležnima za nacionalnu klasifikaciju znanosti) nije lak zadatak. Istovremeno razmišljati i teorijski i politički vrlo je zahtjevno. To je ipak bila neizostavna zadaća ovog okruglog stola ne bi li se nadležnim tijelima jasno posredovala činjenica da kulturna antropologija čini neodvojiv dio etnologije i kulturne antropologije kao jedne znanstvene discipline te se istaknula potreba da se to učini vidljivim u budućoj razradi strukovnoga nazivlja te  u nazivu polja i grana. Naime, od 2009. godine ovo posljednje nije slučaj: bez javne rasprave, kulturna je antropologija nestala iz grana znanosti i (p)ostala samo – etnologija. Etnolozi i kulturni antropolozi uputili su iste godine, nakon uočene neočekivane promjene u podjeli znanstvenih grana, koja je donijela okrnjenje naziva jedne grane, pisanu reakciju koju je podržalo i Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Sada se to isto pitanje adresira prema Nacionalnom vijeću za znanost, sa zahtjevom da se znanstvenu disciplinu etnologiju i kulturnu antropologiju reuspostavi kao samostalno polje. Dodatno, raspravljajući o položaju folkloristike unutar postojećih polja i grana, kao i onih koji se predlažu, na okruglom je stolu zaključeno kako je folkloristika distinktivan element unutar znanstvenoga polja i discipline te bi trebala biti uključena kao samostalna grana. S obzirom na njezinu čvrstu poziciju unutar discipline same trebala bi također biti uključena i u, na okruglom stolu predložen i zagovaran, naziv znanstvenoga polja – etnologija i kulturna antropologija te folkloristika.

ANALITIČKI POTENCIJAL DOGAĐANJA Pozicija “iznutra” u raspravama katkad donosi, a katkad odnosi. Kada promišljanje o sebi samima kao disciplini vrše (isključivo) sami nosioci te discipline, s pravom se možemo zapitati o analitičkom potencijalu događanja. To tako nije zamišljeno te su pozvani i domaći antropolozi da se, mnogi kao pozvani izlagači, aktivno uključe u raspravu, ali je na kraju tako ishodilo – neki se nisu odazvali, neki su opravdano morali izaći prije nego su izlagali, neki su bez riječi izašli usred tematske sesije, dok se drugi nisu ni pojavili na ovom događanju.

Jednom je prilikom umjetnik Vlado Martek napisao kako sam mora “biti izvan umjetnosti da bih mogao o njoj odlučivati. Jer dok sam u njoj, samo se mijenja kut gledanja” pa “(o)bavljena pomoću sebidostatnog (...) sadržaja, sloboda ostaje samo ideal”. S druge pak strane, sudionička pozicija i insajderstvo, što samim etnolozima i kulturnim antropolozima  snažno potvrđuje vlastito istraživačko i metodološko iskustvo, nerijetko vrlo efikasno iznjedre (re)definiranja i vlastitih i tuđih pozicija. Na tren se na okruglom stolu činilo kako upravo nedostaje polemičkih tonova i suprotstavljenih mišljenja, a začuđujuća je bila i nevoljkost mnogih prisutnih na artikuliranje i promišljanje stanja struke i aktualnih znanstvenopolitičkih izazova. No čini mi se kako je upravo okvir i povod za raspravu u sebi bio pomalo kontradiktoran između htijenja i mogućnosti jer sâm neizvjestan suvremeni znanstvenopolitički trenutak etnologije i kulturne antropologije, u odnosu na četverodijelni model angloameričke antropologije, nije u cjelini omogućavao direktniju i odvažniju samokritiku te otklon od mahom pozitivne samoprezentacije, u strahu da se time ne stvori neki nedokučivi potencijal rezanja grane na kojoj se sjedi. Prilično je nezahvalno kritički raspravljati o sebi samima u jednom forumskom kontekstu u trenutku aktualnih izazova znanstvene politike, premda bi to, u nekoj drugoj prilici, bilo konstruktivno. Etnolozi i kulturni antropolozi sporadičnom mlitavošću raspravi ipak ne održavaju nedostatak vlastitog analitičkog potencijala i samopromišljanja niti neki tradicionalistički, anakroni i petrificirani odnos prema vlastitoj disciplini, prema kojemu bi status quo bio najpoželjnija varijanta, a svaka naznaka promjene osporavana i odbacivana, već upravo to – strah od znanstvenopolitičkih odnosa moći. Sama činjenica (su)organizacije ovakvog događanja ukazuje na angažiranost i samosvijest etnologa i kulturnih antropologa te težnju da se bude subjektom, a ne objektom, aktualnih procesa.

ZAKLJUČCI OKRUGLOGA STOLA Okrugli je stol iznjedrio konkretne zaključke koji se nadležnim tijelima upućuju u vidu prijedloga. Vezani su uz: 1. potrebu promjene položaja etnologije i kulturne antropologije unutar Nacionalne klasifikacije znanosti i u važećem Pravilniku o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama, unutar područja humanističkih znanosti; 2. potrebu razrade temeljnih termina i koncepata struke te usustavljenja strukovnoga nazivlja u vidu etnološkog i kulturnoantropološkoga leksikona; 3. potrebu da se promptno i upozoravajuće reagira na alarmantnu kadrovsku situaciju na Odsjeku za etnologiju pri HAZU.

Hrvatska je suvremena etnologija i kulturna antropologija nerazdvojiva jedna od druge  te svoj razvojni put vidi u prožimanju ovih dviju odrednica, unutar humanistike. Otvorenim ostaje pitanje kojim će znanstvenim i znanstvenopolitičkim strategijama domaća etnologija i kulturna antropologija isprocesuirati i nadvladati spektar dinamičnih procesa, odnosa i problema na strukturnoj, kadrovskoj, financijskoj, institucijskoj i organizacijskoj razini, od kojih su mnogi spomenuti u ovom radu. Ali i kako će paralelno, kao i mnogi drugi, isprocesuirati izazove na široj razini, poput marginalizacija humanistike, kao i izazove na razini profesionalne savjesti, koji se pojavljuju u znatno širim razmjerima od hrvatskih i europskih.