U povodu stote obljetnice rođenja finske spisateljice, redateljice i jedne od najpoznatijih finskih umjetnica
Moja strast možda nije ništa posebno, ali barem je moja.
– Tove Jansson
Jedna od najpoznatijih finskih umjetnica u svijetu, Tove Jansson bila je podjednako uspješna i u vizualnom i u književnom izričaju. Iako najpoznatija po stripovima, romanima i pričama o simpatičnim Mumintrolovima, pisala je i romane i priče za djecu i odrasle, putopisnu i memoarsku prozu te izradila brojne portrete, ilustracije, freske, murale, karikature... (cf. McLoughlin i Lidström Brock 2007: 1)
Unuka "divlje pastorove kćeri" Tove Marika Jansson rođena je 9. kolovoza 1914. godine u Helsinkiju, u umjetničkoj obitelji pripadnika švedske manjine u Finskoj. Otac Viktor (zvan Faffan) bavio se kiparstvom, dok je majka Signe Hammarsten (zvana Ham) bila uspješna grafička umjetnica. Ham je po mnogočemu bila neobična žena za svoje vrijeme, što se uvelike dade pripisati njezinom nekonvencionalnom odgoju. Njezina majka Elin Emanuelsson bila je poznata kao “divlja pastorova kći”; iako je pobunjeničke impulse zatomila nakon udaje za pastora i propovjednika Fredrika Hammarstena, vlastite liberalne nazore prenosi na kćer, koja odrastajući uči jahati (ali ne, kao što je bio običaj za žene, postrance) i pucati, te provodi mnogo vremena u prirodi, jedreći, skijajući, uspinjući se na brda i planine. Sudjelovala je i u osnivanju prve izviđačke udruge za djevojčice. Majka Tove Jansson bila je jedna od najpoznatijih ilustratorica i karikaturistkinja svoga vremena. S obzirom na to da očeve narudžbe nisu uvijek bile niti redovite niti pouzdane, upravo su Hamine ilustracije (naročito one za poštanske marke) bile jedini stalni izvor prihoda u obitelji Jansson.
Odrastanje u domu umjetnika zacijelo je zarana predodredilo Janssonin životni put: uz majku ilustratoricu brzo je počela pokazivati zanimanje, ali i talent za vizualno izražavanje. Kada je djevojčici bilo svega četiri godine, otac, u to vrijeme vojnik u Finskom građanskom ratu, u pismu supruzi primjećuje: “Kad odraste, naša će Tove možda postati velikom umjetnicom. Doista velikom umjetnicom!” (citirano u: “Tove”). Osim što je svakodnevno svjedočila roditeljskim umjetničkim naporima, nerijetko je u njima na ovaj ili onaj način i sudjelovala. Ocu je redovito pozirala za njegove skulpture, a često premorenoj i preopterećenoj majci pomagala je s ilustracijama. Nije samo Tove pošla roditeljskim stopama: i njezina braća odabrala su umjetnička zvanja. Per Olov (r. 1920.) postao je fotograf, a Lars (1926. – 2000.) pisac i crtač stripova (surađivao je s Tove na stripovima o Muminima). Uz razne oblike vizualnog izražavanja, istaknutu ulogu u obitelji Jansson imalo je i pripovijedanje. Važan formativni utjecaj na Janssoninu kasniju literarnu karijeru imali su ujaci Torsten, Olov, Einar i Harald, koji su je često zabavljali pričama o duhovima.
Dom Janssonovih često je bio poprište zabava i drugih društvenih okupljanja. Uz članove/ice obitelji Jansson i njihove goste/gošće, u tim je događanjima uživao i neobičan obiteljski ljubimac – majmun Poppolino. Kako je to već običaj u Finskoj, i Janssonovi su svakoga ljeta napuštali Helsinki i godišnji odmor provodili daleko od gradske vreve: svoju ljetnu kolibu (fin. kesämökki), smještenu na otočiću Pelinki u Finskom zaljevu, unajmljivali su od obitelji Gustafsson. Ta su ljetovanja izvršila snažan utjecaj na Jansson: morski pejzaži i život na otocima postat će stalnim mjestima u njezinoj umjetnosti (McLoughlin i Lidström Brock 2007: 2).
"Rođena da bude umjetnica" Tove Jansson, piše njezin biograf Boel Westin, “rođena je da bude umjetnica” (2007: 6). Prve radove objavila je kada joj je bilo svega 14 godina, a u 15. godini postaje stalnom suradnicom satiričnog lista Garm. 1933. održala je svoju prvu izložbu i objavila prvu slikovnicu. U Garmu, gdje u razdoblju od 1939. do 1953. objavljuje više od 600 radova (Westin 2007: 7), Jansson (odnosno “Tove”, kako potpisuje svoje radove) vrlo brzo stječe ugled vrsne političke karikaturistkinje koja ne zazire niti od provokativnih i osjetljivih društveno-političkih tema (npr. karikature Hitlera i drugi crteži na temu Drugog svjetskog rata). Upravo na marginama Janssoninih crteža za Garm po prvi puta susrećemo neobično stvorenje koje će joj kasnije donijeti svjetsku slavu – Mumintrola.
Za vrijeme školovanja na Umjetničkoj školi u Stockholmu (1930.–1933.), Grafičkoj školi Finske umjetničke akademije (1933.–1937.) u Helsinkiju te u inozemstvu (studijska godina u Parizu), Jansson razvija osobit vizualni izričaj, istovremeno originalan i “svjestan tradicije vizualne umjetnosti” (Niskanen 2014: 8). Uz nebrojene slike izradila je i niz freski i murala, primjerice u dječjem vrtiću u gradu Poriju (1984.) i gradskoj vijećnici u Hamini (1952.), a bavila se i ilustriranjem. Najpoznatije su joj, dakako, ilustracije za vlastite romane i priče o Muminima, no ilustrirala je i djela drugih švedskih autor(ic)a, kao i prijevode stranih djela na švedski, primjerice Lov na Snarka (1956.) i Alicu u Zemlji čudesa (1966.) Lewisa Carrolla, te Hobita (1962.) J. R. R. Tolkiena.
Tridesetih godina Jansson se otiskuje na prvo od brojnih putovanja na kojima će obići čitavu Europu (Francuska, Njemačka, Italija, Grčka, itd.). Nakon što su joj Mumini donijeli međunarodnu slavu i financijsku dobit, 1970-ih kreće i na osmomjesečni put oko svijeta, na kojem ju je pratila životna partnerica, grafička umjetnica i profesorica Tuulikki “Tooti” Petilä (1917.–2009.).
Godine 1944. Jansson useljava u umjetnički studio u Helsinkiju, na adresi Ullanlinnankatu 1. Iako se tokom godina susretala s raznim problemima (u nekoliko joj je navrata čak prijetila i deložacija), Jansson je odbijala napustiti radni i životni prostor; štoviše, on joj je toliko prirastao srcu da je 1972. odbila mjesto u Pjesničkom domu u gradiću Porvou, jednu od najvećih časti koje se dodjeljuju finskim književnicima švedskog jezičnog izričaja.
Poput svojih ženskih predaka, i Jansson je vodila (i opet, za ono vrijeme) ponešto nekonvencionalan život. U pismu fotografkinji i prijateljici Evi Konrikoff koja je pred nacističkim progonima prebjegla u Sjedinjenje Američke Države, otkriva da se ne želi udavati jer smatra da ne bi mogla uskladiti umjetničke obaveze s onima supruge i majke pa bi na koncu zacijelo postala ili loša majka ili loša umjetnica. Bila je u kratkotrajnoj vezi s glumicom i kazališnom redateljicom Vivicom Bandler, koja se prekida u trenutku kada Vivicu posao odvodi u inozemstvo. Na jednoj od zabava na koje je rado odlazila kasnije upoznaje Tuulikki Petilu, s kojom će ostati u vezi do kraja života. Četrdesetih godina Tooti i Tove zajednički tragaju za otokom na kojem bi mogle provoditi ljetne mjesece, daleko od prijatelja, poznanika i Tovinih obožavatelja. Utočište pronalaze na otočiću Klovharu, gdje, prema nacrtima Tootine šurjakinje Raili Pietile, grade ljetnu kolibu (iako bi Tove, prema vlastitom priznanju, najradije živjela u svjetioniku!). Na tom “vlastit[om] pust[om] otoku” (Niskanen 2014: 15), Tove i Tooti provode gotovo 30 ljeta.
Književno stvaralaštvo Četrdesete godine 20. stoljeća prekretnica su u životu Tove Jansson jer bilježe “rođenje” i uspjeh njezine najpoznatije književne kreacije, Mumintrolova. Prva dva romana o Muminima, Mali trol i velika poplava (Småtrollen och den stora översvämningen, 1945.) i Lov na komet (Kometjakten, 1946.; 1968. prerađeno u Kometen kommer) prolaze uglavnom nezapaženo, što mnogi pripisuju drugačijem, manje zaobljenom dizajnu tih “ranih” Mumina, kao i činjenici da spomenuti romani ne sadrže popularne likove prijatelja i poznanika obitelji Mumin (Hart 2003: 183). Uspjeh postiže tek treća knjiga u seriji, Čarobnjakov šešir, ujedno i prva knjiga o Muminima prevedena na engleski jezik (objavljena pod nazivom Finn Family Moomintroll, Finska obitelj Mumintrolova, odnosno The Happy Moomins, Sretni Mumini, kako glasi prijevod za sjevernoameričko tržište; Westin 2007: 7, bilj. 3)1. Kasnije je uslijedilo još pet romana: Pothvati Mumintate (Muminpappas bravader, 1950.; 1968. prerađeno u Muminpappas memoarer), Opasna Ivanjska noć (Farlig midsommar, 1954.), Zima jednog trola (Trollvinter, 1957.), Mumintata i more (Pappan och havet, 1965.) i Kasno u studenom (Sent i november, 1970.) te zbirka kratkih priča Priče iz Mumindolca ili Nevidljivo dijete i druge priče (Det osynliga barnet och andra berättelser, 1962.).
Uspjeh koji na anglo-američkom tržištu postiže Čarobnjakov šešir, početkom pedesetih godina Janssonovoj donosi suradnju s uglednim dnevnim listom, londonskim novinama Evening News, za koji umjetnica pristaje pisati i risati stripove o Muminima. Zahvaljujući intenzivnoj i dobro osmišljenoj kampanji, Mumini i njihovi prijatelji naišli su na entuzijastičan prijem: na vrhuncu popularnosti, stripovi o Muminima izlaze u 120 listova objavljivanih u 40 zemalja (Westin 2007: 7). Priče o Muminima kasnije su uspješno prenesene i u druge medije: popularnošću se osobito ističe japanska animirana serija snimljena 90-ih godina, a valja spomenuti i operu (1974.) te niz filmskih i kazališnih adaptacija. Popularnim likovima posvećen je i tematski park “Svijet Mumina” na otočiću Kailo na jugozapadu Finske te “Mumindolac”, Muzej Mumina u Tampereu (također u Finskoj).
Iako su joj upravo Mumini donijeli golemu popularnost i financijsku stabilnost, Jansson nije željela da je se određuje isključivo kao autoricu Mumina, insistirajući na vlastitom identitetu vizualne umjetnice (Westin 2007: 7). No silnim naporima usprkos, većina njezinih ostalih radova ostaje u sjeni Mumintrola i njegove družine; osim toga, brojne obaveze koje sa sobom donosi slava ne ostavljaju joj mnogo vremena za slikanje i druge oblike umjetničkog izražavanja. “Mogla bih se ispovraćati po Muminima”, u bijesu piše Jansson. “Više nikada neću moći pisati o tim sretnim budalama koje opraštaju jedne drugima, ne shvaćajući da su nasamarene” (citirano u: Guida 2014). 1960. godine Jansson odbija obnoviti ugovor za stripove o Muminima koje u potpunosti prepušta bratu Larsu; on će ih nastaviti pisati/crtati sve do 1975., kada strip prestaje izlaziti.
Dovršivši posljednju knjigu u seriji o Muminima, Kasno u studenom (1970.), Jansson se odlučuje okušati i u književnosti za odrasle. Pisala je kratke priče (zbirke Slušatelj (Lyssnerskan), 1971.; Kuća lutaka i druge priče (Dockskåpet och andra berättelser, 1978.) i romane (Knjiga o ljetu (Sommarboken), 1972.; Pravi varalica (Den ärliga bedragaren, 1982.), Fair play (Rent spel, 1989.)), putopisnu (Grad sunca (Solstaden, 1974.)) i memoarsku prozu (Kiparova kći (Bildhuggarens dotter, 1968.)), itd. Naročito uspješnim smatra se roman Knjiga o ljetu, atmosferično i kontemplativno djelo koje prikazuje ljetne mjesece na otočiću u Finskom zaljevu, gdje djevojčica Sophija boravi s bakom i ocem.
Obitelj Mumin iz Mumindolca
Nisam željela filozofirati niti ikoga bilo čemu poučavati: svojim sam pričama prvenstveno željela zabaviti samu sebe.
– Tove Jansson (citirano u: Tarkka i Marten 2014)
O postanku Mumina postoje brojne priče: jedna od onih koje sama Jansson često navodi vezana je uz običaj da autorica i njezin brat Per Olov za vrijeme ljetovanja ispisuju vlastite misli na zid poljskog WC-a. Dok je Per Olov jednom prilikom ispisivao citate glasovitih filozofa, Tove je odlučila nacrtati “najružniji lik koji [je] mogla zamisliti” (Tarkka i Marten 2014): Mumintrol je rođen! O porijeklu riječi “Mumin”, Anka Katušić Balen (2006: 7) navodi sljedeće: “Riječ MUMIN proganjala je Tove tijekom djetinjstva, jer kad god bi boravila kod majčine obitelji u Švedskoj, njezin ju je ujak plašio da se u kuhinjskome ormaru skriva neki opasni Mumin koji svojim hladnim dahom puše djeci u vrat i zato djeca moraju biti dobra – da se ne zamjere strašnomu Muminu!”
No tko ili što su uopće Mumini? Mumini, odnosno Mumintrolovi, malena su “bijela stvorenja nalik na vodenkonje” (McLoughlin i Lidström Brock 2007: 1). Iako riječ “trol” vjerojatno izaziva negativne konotacije, članovi obitelji Mumin – Mumintrol i njegovi roditelji, Muminmama i Mumintata – dobroćudni su i prijazni: vrata njihova doma otvorena su svima, a za njihovim stolom uvijek ima mjesta za prijatelje i pridošlice (“Mumintrolov tata i mama srdačno su primali sve njihove znance. U kuću bi donijeli nov krevet i proširili stol za jelo. Mumindom se tako pretvorio u kuću punu gužve gdje je svatko radio što mu se prohtjelo, a rijetko se tko brinuo za sutrašnji dan”, Jansson 2006: 20)). Glavni junak, znatiželjni i srdačni Mumintrol, “toplog [je] i širokoga srca” (Katušić Balen 2006: 7) te lako sklapa prijateljstva. Njegov otac bivši je mornar i pustolov koji slobodno vrijeme provodi pišući memoare. Utjelovljenje ideala majčinstva, Muminmama predstavlja “simbol sigurnosti koji djeci olakšava bezbrižno odrastanje i ulijeva im hrabrost da srljaju u pustolovine, jer znaju da ih čeka netko s kime i u najtežim vremenima uvijek mogu računati” (ibid.: 8). Mumintrolova mama vječno je zabavljena pripremom ukusnih jela (primjerice, palačinki s džemom od malina) i kuhanjem kave (koja se u Mumindolcu, kao uostalom i u čitavoj Finskoj, ispija često i u velikim količinama), a posjeduje i čudesnu torbicu u koju stane sve i svašta: “Suhe čarapice, bomboni, žica, soda bikarbona za slučaj trbuhobolje i slično” (Jansson 2006: 122).
Osim obitelji Mumin, idilični Mumindolac dom je i brojnim drugim, osebujnim i naglašeno individualiziranim likovima, među kojima se ističu “materijalist i zlatoljubac” Njuškalo Snif (Katušić Balen 2006: 8), Hemul, koji najviše uživa u skupljanju raznih predmeta, tajanstveni Hatifnati koji “niti govore, niti čuju, niti vide” (ibid.: 9) i Šmrkavi Snus koji ne mari za materijalno i uživa u samoći. Sve što posjeduje stara je odjeća koju ima na sebi i usna harmonika. Sama Jansson o Snusu piše sljedeće: “On je slobodan, može dolaziti i odlaziti kad god želi i sjediti u tišini, a da se zbog toga ne osjeća loše” (citirano u: Huse 1991: 152). Tu su i Snork i pomalo tašta Seka Snorka, nestašna i nerijetko agresivna Mala My, te zastrašujuća, “strahovito zla” Mora (Jansson 2006: 108) koja smrzava tlo po kojem hoda. No tolerantni Mumini imaju razumijevanja čak i za tako opake stvorove: “Pomislite samo kako je Mora usamljena upravo zato što je nitko ne voli, a ona svakoga mrzi” (ibid.: 111). U likovima Mumina i njihovih prijatelj(ic)a mnogi/e kritičari/ke prepoznali/e su elemente iz života Tove Jansson. Prema tim tumačenjima obitelj Mumin i njihov svijet uvelike su odraz Janssoninog djetinjstva i obitelji (Sundmark 2014: 48)2: brižnoj Muminmami pridane su brojne karakteristike Janssonine majke, dok Mumintata s njezinim ocem Viktorom dijeli ljubav prema moru i olujama. Biografske poveznice potvrđuje i sama autorica: “Sve je započelo s mojom željom da prikažem neobično sretnu obitelj: svi se oni međusobno vole i jedni drugima daju slobodu; to je harmonična obitelj. Pretpostavljam da sam vjerojatno razmišljala o vlastitom djetinjstvu, koje je bilo vrlo sretno” (citirano u: Hart 2003: 183).
Za likove Mirkoslana i Živkoslana, malenih stvorenja koji u romanu Čarobnjakov šešir u Mumindolac stižu noseći kovčeg tajanstvenog sadržaja i govoreći jezik koji samo oni razumiju, mnogi drže da predstavljaju samu Jansson i njezinu ljubavnicu Vivicu Bandler (u tom kontekstu, crveni rubin skriven u kovčegu simbolizira ljubav između dviju žena koju su bile prisiljene skrivati; Happonen 2014: 183). I Janssonina partnerica Tuulikki dobiva vlastiti “pandan” u svijetu Mumina: optimističnu, djelatnu i mudru djevojčicu Tuutikki.
Teme koje u romanima i pričama o Muminima obrađuje Jansson uključuju individualizam i samoću (Happonen 2014: 185), toleranciju i prihvaćanje tuđih različitosti, važnost obitelji i prijateljstva (Jaques 2014: 212), prihvaćanje i pozitivnih i negativnih aspekata života te važnost izražavanja i postupanja u skladu s vlastitim impulsima i emocijama pa bili oni i “negativni” poput ljutnje ili želje za osamljivanjem (u tom je smislu osobito relevantan lik Male My). Kao važni i učestali motivi ističu se i pustolovan duh i želja za putovanjem (Jaques 2014: 203)3, društvena okupljanja i proslave, a osobito važno mjesto zauzima i priroda sa svim ljepotama, tajnama, mijenama, ali i opasnostima. Svijet koji nastanjuju Mumini na prvi se pogled možda i doima idiličnim, no njegov prirodni okoliš često otkriva svoje naličje, pokazujući se kao neprijazan, surov, čak i prijeteći, što je u jasnoj opreci s uobičajenim tretmanom prirode u dječjoj književnosti kao idiličnog utočišta (cf. Jaques 2014). Likovi se tako suočavaju s olujama, poplavama, čak i prijetnjom kometa. Usprkos tome što često djeluje kao izvor opasnosti, priroda se ipak profilira kao superiorna svemu što je artificijelno i sintetičko. Zagovaranjem umjerene ljudske intervencije u prirodu i odbacivanjem ideje njezinog pripitomljavanja, romani promiču i važnu ekološku poruku (Jaques 2014: 205, 206, 213).
Romani i priče o Muminima obilno koriste motive iz klasične mitologije (Jaques 2014: 204), bajki i priča (čarobnjaci, skriveno blago, čudesne preobrazbe), obrađujući ih na nove, nerijetko i humoristične načine (Druker 2008: 512). Humor proizlazi i iz povremenih izleta u parodijske vode, primjerice u Pothvatima Mumintate, djelu koje se poigrava konvencijama memoarske proze i žanra pustolovnog romana (ibid.: 512). Kroz čitavu seriju, pripovijedanje je premreženo filozofskim mislima koje pridonose specifičnoj kontemplativnoj atmosferi (Matti Niskanen će čak ustvrditi da romani svojoj publici nude “čitav[u] životn[u] filozofij[u]” zaodjenutu u ruho “jednostavnih” priča za djecu; 2014: 4)), dok je tekst popraćen ilustracijama same autorice.
"Radi i voli" Marljivo radeći čitav život, Tove Jansson iza sebe je ostavila impresivan slikarski i književni opus koji obuhvaća: “figurativno i apstraktno slikarstvo, (...), ilustracije i karikature, slikovnice, romane, kratke priče, drame, libreto za operu, pjesme i lirsku poeziju, kazališne predstave, reklame, naslovnice knjiga, razglednice, film, televizijske projekte i različite predmete s motivima Mumina”. (Westin 2007: 7).
Na koncu, kako bilježi Westin, njezin repertoar “razvio se onkraj zamislivog, kao i njezina produktivnost” (Westin 2007: 7). Velik uzor bio joj je renesansni slikar Cennino Cennini, čija su promišljanja o emocijama i kreativnosti na nju izvršila snažan utjecaj, osobito ideja da valja stvarati prema vlastitim zamislima i emocijama te da svaki rad osim znanja iziskuje i radost i užitak (Westin 2007: 8). U životu i radu stoga je naročito cijenila otvorenost i slobodu, i zalagala se za jednostavnost, o čemu svjedoči i njezin osobni moto: Labore et amare, radi i voli.
Osim brojnih obožavatelj(ic)a širom svijeta koji/e joj neumorno pišu pisma (na vrhuncu Janssonine popularnosti njihov godišnji broj dosezao je 2000) na koja ona osobno odgovara (Huse 1991: 149, 152), Jansson je stvaralaštvo donijelo i brojne nagrade. 1966. dodijeljena joj je medalja Hansa Christiana Andersena, 1978. nagrada Topelius, a 1994. nagrada za izvrsnost Švedske kraljevske akademije. Višestruka je dobitnica Finske nacionalne književne nagrade (1963., 1971. i 1982.), a dodijeljene su joj i brojne počasne titule.
Tove Jansson preminula je 27. lipnja 2001. godine.
Izvori:
Bosworth, Mark. “Tove Jansson: Love, war and the Moomins”.
< http://www.bbc.com/news/magazine-26529309 >
Druker, Elina. “Tove Jansson”. U The Greenwood Encyclopedia of Folktales and Fairy Tales, ur. Donald Haase. Westport, Connecticut i London: Greenwood Press, str. 512.
Guida, James. “The Hands That Made the Moomins”, Newyorker, 05.03.2014.
< http://www.newyorker.com/books/page-turner/the-hands-that-made-the-moomins >
Happonen, Sirke. 2014. “Parties as Heterotopias in Tove Jansson’s Moomin Illustrations and Texts”. The Lion and the Unicorn, 38 (2), str. 182–199.
Hart, Kingsley. 2003. “Tove Jansson and the Moomins”. U Tove Jansson. Moominvalley in November. New York: Square Fish, str. 182–183.
Huse, Nancy. 1991. “Tove Jansson and Her Readers: No One Excluded”. Children’s Literature 19, str. 149–161.
Jansson, Tove. 2003. Moominvalley in November. Sa švedskoga preveo Kingsley Hart. New York: Square Fish.
Jansson, Tove. 2006. Čarobnjakov šešir. Prevela Anka Katušić Balen. Zagreb: Mozaik knjiga.
Jansson, Tove. 2010. Knjiga o ljetu. Sa švedskoga prevela Željka Černok. Zagreb: GZH.
Jaques, Zoe. 2014. “‘Tiny dots of cold green’: Pastoral Nostalgia and the State of Nature in Tove Jansson’s The Moomins and the Great Flood”. The Lion and the Unicorn 38 (2), str. 200–216.
Katušić Balen, Anka. 2006. “Predgovor”. U: Tove Jansson. Čarobnjakov šešir. Zagreb: Mozaik knjiga, str. 5–11.
McLoughlin, Kate i Malin Lidström Brock. 2007. “Introduction”. U Tove Jansson Rediscovered, Kate McLoughlin i Malin Lidström Brock, ur. Newcastle: Cambridge Scholars Publishing, str. 1–3.
Moominland Tales. The Life of Tove Jansson. Red. Eleanor Yule, BBC Scotland, 2012.
Niskanen, Matti. 2014. Labora et Amare: The Life of Tove Jansson. Press kit. Moomin Characters Oy Ltd.
< http://www.tove100.com/presskit/pdf/PKeng.HI-RES%2015.3.pdf >
Sundmark, Björn. 2014. “‘A Serious Game’: Mapping Moominland”. The Lion and the Unicorn 38 (2), str. 162–181.
Tarkka, Pekka i Peter Marten. 2014. “Tove Jansson and the Moomin story”.
< http://finland.fi/public/default.aspx?contentid=160071 >
“Tove” (Tove Jansson – virtual museum and life story)., http://www.tovejansson.com/eng/perhe.html >
Westin, Boel. 2007. “A Painter’s Reflection: The Self-Representational Art of Tove Jansson”. U: Tove Jansson Rediscovered, Kate McLoughlin i Malin Lidström Brock, ur. Newcastle: Cambridge Scholars Publishing, str. 5–14.
Bilješke:
1 Iz Janssoninog opusa na hrvatski su jezik zasada prevedena dva djela: Čarobnjakov šešir, treći roman u seriji o Muminima (2006., prijevod Anke Katušić Balen) i Knjiga o ljetu (2010., prijevod Željke Černok).
2 Sam Mumindolac, tvrdi Katušić Balen, “neodoljivo podsjeća na rajski otok gdje je Tove, u obiteljskome krugu svojih najmilijih, provodila bezbrižne dane djetinjstva i mladosti” (2006: 6).
3 Iako je određena doza avanturizma prisutna u cijeloj seriji o Muminima, Happonen razlikuje ranije, otvoreno pustolovne romane i one kasnije u kojima se pustolovine premještaju iz vanjskog u unutarnji svijet, odnosno u kojima unutarnja previranja i promjene funkcioniraju kao “pustolovine” (2014: 184).