Povijesni roman koji se dogodio
Ako je povijest roman koji se dogodio, a roman povijest koja se mogla dogoditi (ova definicija se često olako pripisuje braći Goncourt iako u izvornom obliku potječe iz Aristotelove Poetike), onda je Čišćenje globusa roman koji se dogodio. Naime, autorica romana, naša vrsna pjesnikinja, esejistica, likovna kritičarka, prevoditeljica... odlučivši se za kupnju i restauraciju starog zapuštenog dvorca (Barnagor) u Čepelovcu, nije vjerojatno ni slutila da će uz “glavni proizvod” na poklon dobiti i materijal za još jedan dvorac, obiteljski roman-kroniku o nestaloj, izumrloj plemićkoj obitelji von Trezić.
Ostaci ostataka “Radnja” romana počinje autobiografskim uvodom koji ujedno pojašnjava, rasvjetljava, nadvješčuje o čemu autorica i, tek povremeno, protagonistica kani pisati. Prilikom čišćenja ostataka ostataka, malo pomalo, materijalna prošlost (predmeti, pokućstvo) počela je kazivati, iznositi podatke, nagovještaje o svom nekadašnjem postojanju. I tu se kod autorice rađa ideja, misao o uzbudljivom, empatijskom putovanju kroz povijest jedne tragične obiteljske drame. Riječ je o obitelji Trezić koja je plemstvo dobila po zaslugama nona Petera u bitci kod Solferina. Njegovih dvoje djece, Maximilian i Marija, baštinit će očevu stečevinu i još više je uvećavati, da bi sljedeću generaciju zadesila kob tihog nestajanja i umiranja. Ladanjski život uvijek jednoj generaciji odgovara, dok ga druga gotovo prezire, uglavnom s pravom budući da ne donosi ništa do učmalosti, asocijalnog života i žudnje za bjelosvjetskim sjajem i novotarijama. Roman počinje zapravo od kraja, s posljednjim nasljednikom i uništiteljem kako materijalne tako i duhovne povijesti jedne obitelji nesretne na svoj način. Naime, Lothar, Maximilianov sin, koji se stjecajem ratnih prilika kao jugoslavenski “đandar” našao u partizanskom zarobljeništvu u Crnoj Gori, izvukao se tako što se spetljao s domicilnom gorštakinjom (Jovanka) ili pak ona s njim, a što je po završetku rata rezultiralo građanskim brakom. I upravo je taj odnos, to apsurdno bivstvovanje ovo dvoje antipoda najuvjerljivije i najartificijelnije prikazano u romanu. Iako su tu likovi koji bi po svojoj vokaciji i habitusu za tili čas autoru trebali odvući pažnju i empatiju, pogotovo vječito odsutna i u daljine zagledana “bista”, Mary, tragični brat Carl kojega je “ubio” kruti i bešćutni otac svojom aristokratskom arogantnošću te napose hladna i proračunata iron lady Lizzy.
Apsurdnost življenja najbolje se očituje u Marynoj sudbini koja u doba sreće i blagostanja zapravo ne osjeća ništa od toga dvoje da bi se čamotinja i potištenost još više produbile obiteljskim materijalnim slomom nakon II. svjetskog rata. Namještena u državnoj ustanovi, morala je brisati ono “von” iz prezimena što je dodatno pritišće i zadržava da bi u starosti, slomljena i poražena životom između fantazije i zbilje, sama i bolesna zatvorila oči.
Povijest koja ne prestaje Njezina sestra Alexandra/Lizzy sanja o obiteljskom životu, ljubavi s časnikom Wermachta koji zauvijek nestaje u nepreglednoj ruskoj zemlji, da bi ostala usidjelicom i vjerenicom alkohola.
Sve njih nadživjet će i postati jedinim nasljednikom prvospomenuta Jovanka, Crne Gore list, lik koji se u cijeloj toj obiteljskoj sagi našao ničim zasluženo, poput Pilata u Credu. Imanje je ipak spašeno tako što je dospjelo u najbolje moguće ruke, autorice jedne povijesti koja ne prestaje. Stvar je tim plemenitija što je posljednji nasljednik/ca u svojoj surovoj i primitivnoj psihi mislila samo na to kako će sve to prodati i tako učiniti da nestane i sama uspomena na tu “jebenu” porodicu koja je nikada nije prihvatila kao jednu od svojih. A i kako bi kad se i sama obitelj kroz tri generacije “degenerirala” čudnim i neočekivanim devijacijama i “dodijeljenim”, umjesto ostvarenim, životnim putovima.
Roman završava monologom mjesnog poštara (pisanim kajkavštinom, prvim materinskim jezikom Božice Jelušić) koji je cijelo vrijeme bio potajno zaljubljen u nedostižnu Mary nikada se ne usudivši učiniti nešto više od puste sanjarije. Zajedljiv je to i istodobno vrckav coupe de grâce zdravog seljačkog nazora o pripadanju i dospijevanju svakoga tamo gdje mu je mjesto.
Kombinirajući fikciju i faktografiju, poziciju svevidećeg pripovjedača, iskaze živih svjedoka, stanovnika okolice, psihološki uvid u moguće stanje svijesti likova, autorica gradi jedan drugi, novi dvorac, od papira, čiji stanovnici često djeluju poput sjena kao što i priliči duhovima (avetima) prošlosti. Rezultat toga je u cijelosti završena “skica” romana rađena sfumato tehnikom jer, unatoč zaokruženosti i tehničkoj (spisateljskoj) perfekciji ostaje dojam da je to, s obzirom na “obilje” materijala i izobilje mašte i talenta, mogao (da li i trebao) biti znatno opsežniji obiteljski roman samim tim što je riječ o vrlo rijetkoj biljci u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Ipak, dogodi(l)o se; i roman i povijest. Na radost čitateljima željnim nadasve empatije.