Lagani prijestupi

Bettina Melker nevoljko je ustala. Sophie je bučala u susjednoj sobi, a Bettina je po vrsti zvukova mogla prepoznati kćerinu nestrpljivost. Johannes je ležao leđima okrenut prema njoj, ispod oba pokrivača, glave zabijene između dvaju jastuka. Bez samilosti pogledala je ćelu na njegovu zatiljku, osluhnula mu disanje i osjetila njegovu odlučnost da ostane u krevetu. Naposljetku, jedino se nedjeljom mogao naspavati. Ona nikad. Ali htjela je Sophie.

Zagrijala je mlijeko i uključila radio. Huligani na istoku nanijeli su nekom Vijetnamcu ozljede opasne po život, Africi je prijetila katastrofalna suša, a Bundestag je raspravljao o porezu na dodanu vrijednost. Sad je Ignaz König čitao sljedeće poglavlje iz Josipa i njegove braće. Bila je pretroma da isključi radio.

Sophie je bosonoga ušla u kuhinju, sa slikovnicom pod miškom. Sanjala je žabu koja joj je sjedila na prsima i pripovijedala, o stablu jabuke i o crvu.

“Kao kod bake lani, sjećaš li se? Brali smo jabuke i većina ih je bila crvljiva.”

“Onda smo pekli kolače.”

“Tako je.”

“Odakle dolaze crvi?”

“Progrizu si prolaz – u jabuku na primjer – i ondje polažu jajašca. I onda iz njih nastanu novi crvi.”

Nije znala je li to točno. Polažu li crvi jajašca ili se razmnožavaju diobom?

“Zašto postoje crvi?”

Nije li zbog takvih pitanja htjela imati djecu?

“Crvi jednostavno postoje, Sophie. Kao oblaci i duga, kao ti i ja.”

“A tata?”

“Da, i tata. Nema sve neku svrhu. Jednostavno postoji. Ljudi postoje, psi postoje, crvi postoje. Ne znamo zašto nešto postoji. Ali kad postoji, onda jede i množi se i onda se za to treba brinuti. Kao što i ti sad moraš oprati zube da te ne počnu bubati.”

Sophie je otapkala u kupaonicu. Bettina je pristavila vodu boreći se s osjećajem krivnje. Put od razgovora do upute očigledno se sve više skraćivao. Kad se odlučila za dijete, htjela je nešto sasvim drugo: uza svoju bebu shvatiti kako vrijeme može jednostavno prolaziti, kako je moranje nepotrebno. Viđala je majke koje su sjedile na dječjim igralištima i brbljale, s pet kilograma viška ispod širokih pamučnih pulovera i s blaženim izrazom lica. Imale su u sebi nešto biljno, neko samozadovoljstvo koje je budilo njezinu najdublju zavist. Htjela je biti troma i nositi trudničku odjeću, skloniti seminarske radove ustranu i peći kolače od šljiva. Ne mozgati više o Goetheovu vremenu, nego o vlastitu djetetu; biti kompetentna u pitanjima kolika i čaja od komorača, vrtića i straha od oluje. Htjela je voljeti svoj opseg i svoju sporost, elemente i jednostavnost.

Sad je stajala ispred čajnika i žudjela za prvom cigaretom. Nedjelja je bila najdulji dan: bez vrtića, a za Johannesa bez fakulteta, bez strukture za koju su se svi mogli držati. Posljednji izlet u Brandenburg bio je fijasko, u vrućem automobilu i sa Sophie koja je cmizdrila u dječjoj sjedalici: “Kad ćemo stići?” Nije znala da ne postoji drugi cilj osim toga veoma dalekog, te se tako u cilj pretvorila neka livada uz rijeku, s komarcima i mlakim jabučnim sokom. Kroasani u papirnatoj vrećici bili su zgnječeni i gnjecavi, čokolada je iscurila, a Hannesa je boljela glava. To je bio Sophiein prvi obiteljski piknik.

Bettina je otvorila prozor i otpuhnula dim u dvorište. U taj je sat bilo još svježe; bilo je to najbolje doba dana. Jučerašnje novine ležale su na klupi nepročitane, Ignaz König je govorio. Oduvijek nesposobna za religijska pitanja, nikad nije imala volje čitati romane o Josipu. S druge strane, svaki razgovor o crvima mogao je u njoj prouzročiti metafizičku krizu. Gurnula je opušak pod slavinu i izvadila maslac iz hladnjaka. (…)

Kamo li se samo djenula ta cedulja? Trebala je odmah prepisati njegov telefonski broj u adresar, ali nije to učinila jer joj je njegov status još bio nejasan i jer ga je možda još neko vrijeme htjela ostaviti u magli – nešto između poslovnog kontakta i slučajnog poznanstva, možda i nešto više. Često joj se takvo što događalo, a onda bi staru omotnicu, račun s benzinske crpke, iščrčkanu posjetnicu pronašla tek kad bi bilo već odavno prekasno. No nije bila stvar samo u njoj, stvar je bila ponajprije u samome gradu, u njegovoj prostranosti, u tom seljakanju upravo onih čiji je kapital bila jedino vlastita glava: dobivali su stipendije i naloge za znanstvenoistraživački rad, pozive na tri mjeseca koji bi se onda opet produljili, muvali su se između Berkleya, Pariza i Züricha, čas bi gostovali u Goetheovu institutu u Hanoiu, čas bi došli na godinu dana u Institut za napredne studije. I tek što bi čovjek zapisao broj i obavezno se dogovorio za večeru, već bi došla pozivnica za oproštajni party ili čak više ni to. Možda joj se to događalo iznimno često zato što je tako rijetko izlazila, možda je zbog toga zračila snažnijom društvenom potrebitošću koja je upravo ljubazne osobe poticala da budu mrvicu srdačnije nego što su namjeravale. No vjerojatnije su uzrok tomu bile kulturne razlike, valjda nijedno društvo nije bilo tako rezervirano kao ovo te se stoga gotovo entuzijastično prihvaćao svaki višak ljubaznosti i zainteresiranih primjedbi, a ljudi koji su zapravo samo bili pristojni odmah bi se smatrali dobrim prijateljima ili čak udvaračima. Pogotovo joj se s Amerikancima to stalno događalo – s njihovim ženama pak nikada. One su bile ili toliko verzirane blebetuše da se uopće nije moglo prijeći preko njihove suverene površnosti ili su pak bile na gotovo europski način uvrnute, malčice tetkaste, mirne i veoma suzdržane. No s muškarcima... Jednom je cijelu večer provela s nekim piscem iz New Yorka koji je ondje slovio kao avangardist, a u Njemačkoj su bile objavljene tek dvije njegove knjige, raskošna izdanja u tvrdome platnenom uvezu svjetlozelene boje, delikatna i gotovo nerazumljiva djela, ali iz pera najboljih prevoditelja. Sjedili su zajedno na kauču na nekakvu primanju; angažirala se oko njega jer se doimao pomalo usamljenim, a usto je i dobro izgledao, na muževan, iznimno njegovan način, malčice pretenciozno, s ukrasnim svilenim rupčićem i pečatnjakom, a posjetnica, koju joj je dao na samome početku (uz napomenu da se njegovo ime piše na neuobičajen način) bila je kartonska, presvučena najfinijim tamnocrvenim platnom. Na njoj je pisalo Michail Ganin te neka njujorška adresa. Bila je sretna što je nekamo izišla; nije ni u kojem slučaju htjela rano poći kući kad već Hannes jednom čuva malu. Dugo su razgovarali o njegovim kolegama, Brodkeyu i Pynchonu, o Ellisu također, kojima je posvetio blagonaklon smiješak uz nekoliko razvučenih, neodređenih ljubaznih riječi, a naposljetku je tomu dodao sitnu primjedbu o tehnici sofizma ili o trivijalnosti iznenađenja, koja bi okrutnije nego sve dotad odavala da ih smatra precijenjenima, pomodnim autorima, inteligentnijima od većine, svakako vrijednima i vještima, ali ipak samo u rangu više serijske proizvodnje. Jedanput je spomenuo svoju ženu, koja je ostala u New Yorku; znači, neće ga u nekom trenutku gospođa njegovih godina s frizurom ? la Margaret Thatcher i torbicom od tvrde, lakirane kože otrgnuti s kauča te ga odvući u hotel; iako nije imala ništa određeno u planu, uživala je u laganu uzbuđenju koje je proizlazilo iz otvorenosti situacije, iz neodređenosti njihova poznanstva, iz intelektualne intimnosti njihova razgovora – gotovo ništa tako brzo ne povezuje ljude kao zajedničko omalovažavanje – kao i iz činjenice da se to primanje otegnulo u nedogled jer je bilo previše istaknutih umjetnika da bi se lokal mogao jednostavno zatvoriti. Tako su ispijali čašu za čašom bijeloga vina te u nekom trenutku prožvakali temu o književnicima; sad ga je zanimalo jesu li dva teniska igrališta koja je zamijetio iza kazališta privatna, na što mu nije mogla odgovoriti; popušio je dva tanka cigarilosa te si je sad pripaljivao sljedeći; prignuo je glavu bliže njoj i konspirativnim je tonom upitao smije li joj postaviti jedno pitanje, jamačno neuobičajeno, ali, eto, ne poznaje baš nikoga tko bi mu mogao pomoći. Samo je mirno kimnula, osjećajući se uzvišeno i počašćeno te veoma radoznalo; ako je uopće nešto očekivala, onda je to bila nekakva erotska pikanterija, neki otmjen hir ili nešto što bi ih na djetinji način povezalo, poput odlaska u cirkus, planinarenja na Brocken, zajedničke noći u spavaćim kolima; sve se činilo mogućim i nije htjela ništa nagađati, nego se htjela prepustiti iznenađenju, kao što se nakon pet čaša vina ništa nije činilo normalnijim od izjave poput “Moraš promijeniti svoj život” ili “Stvorite si sjećanja”.

Još se više prignuo prema njoj, a ona mu je primaknula lice tako da su joj njegova usta gotovo dodirivala obraz; oboje je promatralo uzbibanu gomilu ispred svoga stola, bezbrojne stražnjice u tamnim tkaninama, torbice koje se klate i nešto malo bedara veoma mladih djevojaka.

“Ostat ću ovdje nekoliko mjeseci kao writer in residence”, tiho je rekao, svojim tako izrazito elegantnim engleskim da joj se svaka njegova primjedba odmah činila suptilnom i opravdanom, “i past ću u očaj ne uspijem li riješiti taj problem s kojim se dosad još nigdje nisam susreo, ni u Veneciji ni u Londonu ni u Parizu ni, naravno, u New Yorku.”

Sklopila je oči i pratila njegovo melodiozno rumorenje; kroz vjeđe joj je treperila svijeća koja je stajala ispred njih, a trepavice su joj se lagano pomicale s odsjajima; vidjela je samu sebe kao sliku u kinu, plavušu visokih jagodica i usana lagano rastvorenih u osmijeh koja sjaji gotovo neosobnom nježnošću.

“Vi ste žena”, nastavio je, “kod koje osjećam da je mogu takvo što upitati. Vi me nećete pogrešno razumjeti i nećete me smatrati, recimo, nesnosnim, vi ste kultivirana osoba...”

Nije se micala.

“Radi se o mome rublju”, rekao je. “Imam te Charvetove rukom rađene, po mjeri šivane svilene košulje, a ovdje jednostavno ne mogu pronaći nikoga tko bi ih mogao na odgovarajući način održavati. Shvaćate, kemijsko čišćenje bi mi ih uništilo, dakako, ali inače sam svagdje gdje sam boravio bez problema pronašao nekoga tko je to mogao obaviti, neki poseban servis... Nisam s time računao, ali čini se da u njemačkome glavnom gradu doista ne postoji praonica za takve stvari, što znači da moram osobno nekoga pronaći, pa sam pomislio, vi sigurno imate neku adresu?”

Ponovno je otvorila oči te mu je sad netremice promatrala lice tražeći u njegovoj mimici neku zabavljenost, bilo kakvu naznaku koja bi odavala da samo zbija šalu s njom, ili pak s glavnim gradom, uza svoj lagani prezir prema Nijemcima, koji je prije toga zdušno s njime dijelila, prezir prema njihovoj nesposobnosti da u konverzaciji održe određenu razinu, a da ne postanu nametljivi ili polemični, ili da uopće organiziraju ovakav domjenak te se neprimjetno pobrinu za to da se svi ugodno osjećaju, da se nitko prijevremeno ne napije, da sve završi na civiliziran način... “Za to su ovdje nekoć bili zaduženi Židovi”, bio je rekao, uz teško protumačiv osmijeh, kao da brutalnošću svoje formulacije želi dati do znanja da svaku suptilnost u tom kontekstu odbija kao izraz iznimna neukusa, posebno njemačkog neukusa, svaku tragično podignutu obrvu, svaki tužan smiješak pun razumijevanja i sve te uobičajene geste mlaka, uljudna osjećaja krivnje. Prema njegovu imenu nije se moglo naslutiti da je Židov – po godinama, na brzinu je procijenila, ni u kojem se slučaju nije mogao još tada ovdje roditi, no naravno da je mogao imati rodbinu koja je izgubila život negdje u Poljskoj ili u nekome njemačkome radnom logoru, pa bi tada bilo shvatljivo da berlinske domjenke promatra kroz prizmu onoga što nedostaje te da u svakoj slučajno okupljenoj grupi traži obrise upravo onih kojih nema, a koji bi nesumnjivo znatno podigli opći nivo.

Ali iz njegova se lica nije mogla iščitati šala; sive oči obrubljene izraženim kolobarima tek su ozlojeđeno i pomalo začuđeno uzvratile njezin ukočen pogled; eto, pomislila je, ovdje je također “pogriješio etažu”, kako se prije bio izrazio; nabasao je na ženu koja ne samo da ne zna gdje se čiste po mjeri šivane svilene košulje iz Pariza nego takvo pitanje smatra i pomalo neukusnim zato što je odrasla sa sviješću da se mora progutati svaka žlica podgrijanog variva jer siromašna djeca u Africi gladuju...

“Ne mogu vam u tome pomoći”, odvratila je pomalo strogo; a kako bi ublažila svoju strogost, upustila se s njim u razvučenu i podrobnu raspravu o tkaninama, brokat nasuprot šifonu, sirova svila nasuprot taftu, protkane tkanine nasuprot tiskanima; nije ni bila svjesna da toliko o tome zna i očito je, mislila je govoreći, ipak željela ostaviti posebno kultiviran dojam, nije ni po koju cijenu htjela potpasti pod onaj tihi prijezir u kojemu mu je još maloprije povlađivala, i upravo ju je to malograđansko častohleplje tištalo te se zbog njega prezirala. U svome alkoholom raspaljenom mozgu vagala je između tih dviju vrsta prezira, prezira prema drugome nasuprot samopreziru i, koliko god to opet ponižavajućim smatrala, ovaj prvi isprva je bio žešći, iako ju je potom obuzeo i drugi, na putu kući, dok je, u taksiju koji je bazdio na hladan dim, zaglušena turskim hip-hopom u čijem je ritmu vozač rukama lupkao po volanu, oštro osuđivala sebe i svoje častohleplje, tu bijednu potrebu srednje klase da pripada društvenoj kremi. Uvijek se, ispunjena mržnjom, sramila svoje majke kad bi ova pokazivala onu lagano afektiranu društvenu revnost koja ju je navodno odvukla iz Regensburga, a koja nije bila ništa drugo do sam Regensburg, a sad je bila raskrinkana kao ista sitna duša, neutješno prožeta osjećajem manje vrijednosti, malograđanka koja crveneći se pada ničice pred snobizmom i svilenim košuljama, ako samo smije povjerovati da nije riječ o skorojevićkinu prenemaganju, nego o povlasticama stare, moguće židovske obitelji.

Evo gdje je zapisala broj, na poleđini popisa za kupnju koji se one večeri našao u njezinoj torbi, zgužvan i poderanih rubova: svježi sir, maslac, bio-jaja, salata, 2 avokada, miješ. mljev. meso ili pileći bataci, 40-vatne žarulje!!! Ali još je oklijevala da mu se javi. Nije od njega htjela ništa drugo doli potvrdu da njegova ponuda nije proizašla tek iz trenutačnoga hira, htjela je mogućnost da i dalje o tome razmišlja, pogotovo zato što joj je šansa za taj angažman već ponešto promijenila u životu. Htjela je usput skrenuti razgovor na tu temu prethodne nedjelje, poslije predavanja, ali on se nakon telefonskog razgovora više nije vratio. Od Claudie je doznala samo to da su prvi termini proba već ugovoreni, prostori unajmljeni, već gotovo sve uloge podijeljene. U njezinoj joj neodlučnosti čak ni Selma nije mogla pomoći. Činilo se da nedokučiva Waalova smirenost, koja se kosila s njegovom nestalnošću – putovanjima u raznorazne svrhe, postavljanjima predstava ovdje i ondje – te njegova intelektualna i društvena likvidnost – njegova mnogojezičnost, dalekosežni i zagonetni kontakti – i nju također paraliziraju ili očaravaju, u svakom slučaju lišavaju je njezine spontane sposobnosti prosuđivanja.

Vrtjela je cedulju među prstima. Svakako je uskoro trebala odlučiti jer je za pola sata morala pokupiti Sophie iz vrtića, a onda više neće imati nijedne slobodne minute sve do kasno uvečer. Možda bi bilo dobro da to odmah učini; kako dani budu odmicali, njezina će napetost biti veća i sve će preče biti bojažljivo pitanje je li on kojim slučajem čak već i zaboravio ono što joj je trijeznim riječima bio ponudio, doduše u poodmakli sat, dok su sjedili rame uz rame na drvenoj klupi, u polutami kazališnog šatora.

Sjela je za svoj pisaći stol. Tamnosiva masa Leitzovih registratora iza njezinih leđa sezala je sve do štukatura na stropu; pogled joj je izmilio van i zapeo na stanu preko puta, na čijemu se balkonu na ležaljci sunčala žena njezinih godina u kričavo žutom bikiniju, koja, po svemu sudeći, nije imala ustaljeno radno vrijeme; spustila je naramenice grudnjaka i razotkrila grudi sve do bradavica.

Prvo je otipkala pogrešan telefonski broj. Zatim se odmah nakon drugoga zvona začuo Waalov odmjeren, dubok glas: “Dobili ste broj nula tri nula, osam sedam četiri, šest tri četiri. Molim vas da nakon zvučnog signala ostavite poruku.”

Pritisnula je tipku za prekid razgovora. Osjećala je nelagodu, kao da je u nečemu uhvaćena, a zatim potpunu prazninu. Uzela je ključ iz komode u hodniku i izišla.

S njemačkoga prevela Latica Bilopavlović.

Objavljeno u: Elke Schmitter, Leichte Verfehlungen, Berlin Verlag, Berlin, 2002.