Suzana Marjanić  

Laki okidači političke velesile

Kao dobitnik nagrade Radoslav Putar za 2011. godinu zaslužno si nagrađen šestotjednim boravkom na studijskom programu u New Yorku, kao i samostalnom izložbom u Zagrebu, po prvi puta u Galeriji Academia Moderna koju Institut za suvremenu umjetnost odnedavno dijeli zajedno s organizacijama Academia Moderna i Institutom za suvremenu arhitekturu. Reci, kako si proveo navedeni studijski program; što te posebno fasciniralo u okviru upoznavanja s njujorškom umjetničkom scenom, a posebno me zanima koje si umjetnike/ice performansa upoznao?

 Najprije bih se htio zahvaliti Institutu za suvremenu umjetnosti s Jankom Vukmir na čelu i stručnom žiriju – Olgi Majcen Linn, Marku Golubu i Davoru Sanvincentiju na prepoznavanju moga rada i finalnoj odluci za nagradu Radoslav Putar koja mi je uvelike pomogla na ovome putu. Pri finalnoj večeri bio sam u društvu izvrsnih umjetnica – Nine Kurtele, Dore Budor, Maje Čule i Ane Hušman čiji trud i rad uvelike cijenim. Kao i prethodnim dobitnicima, velika mi je čast dobiti priznanje za zaista mukotrpan rad i angažman koji sam stvarao proteklih godina. Gledajući iz sadašnje perspektive i pozicije gdje se nalazim, doista se isplatilo. Rezidencijalni program u International Studio and Curatorial Program (ISCP) u New Yorku, u suradnji s Foundation for Civil Society, Institutom za suvremenu umjetnost iz Zagreba i Young Visual Arts Award, dobra je prilika za mlade umjetnike koji dolaze s ambicijom razvijanja svoga rada te širenja mreže postojećih struktura. Rekao bih da je ovakva prilika jedna vrsta odskočne daske na kojoj ovisi samo o vama hoćete li odskočiti ili ne. Umjetnici iz Jugoistočne Europe dobivaju rezidencijalne programe na mjesec i pol dana dok umjetnici iz drugih krajeva svijeta svoj boravak osiguravaju na godinu dana.

Filmski vs. spontani performansi

To je između ostalog čisti pokazatelj koliko naša država mari o izvozu mladih mozgova i razvijanju struktura kulturno-umjetničkih taktika na inozemnim poljima. Zato između ostalog, mlada radna snaga i odlazi iz Hrvatske tražeći oazu za svoje znanje i sposobnosti negdje drugdje gdje od toga mogu živjeti. Jednim dijelom to se dogodilo i meni. Prilikom boravka na rezidenciji producirao sam novi rad o kojem ću pričati kasnije. Nakon prezentiranja koncepcije dobio sam ponude za nove suradnje i izložbe. Bilo je pitanje odluke doslovno u tri dana hoću li ostati ili se vratiti. Kustosi i galeristi su mi rekli da ukoliko odem od suradnje neće biti ništa. Ostao sam ovdje, tj. krenuo naprijed pošto sam znao ukoliko se vratim, opet se ništa neće mijenjati. Nakon završetka programa ostao sam i krenuo doslovno od nule. Radio sam sve i svašta, kolege su mi prilazile i pitale da kako to da se kao umjetnik sada bavim takvim nečim (što bi mi možda trebalo biti ispod časti). Nekada u životu treba pregristi i pretrpjeti ono što nam vrijeme nosi; to je jasno onima koji dolaze do nečega iz ničega, a oni koji su navikli imati sve na pladnju nikad to neće razumjeti niti okusiti slatkoću pobjede nad samim sobom. Nakon nekog vremena počeo sam surađivati u studiju Matthewa Barneya na snimanju njegova novog filma Rivers of Fundament. U Hrvatskoj nisam mogao naći niti zadržati posao za koji sam školovan i kvalificiran; sada sam dio umjetničkog produkcijskog tima Matthewa Barneya, jednog od vodećih lica umjetničkog svijeta današnjice. Snimanje filma doista je bilo fantastično, bajkovito i nadrealno baš kao i njegovi radovi. Rivers of Fundament interpretacija je novele Ancient Evenings Normana Mailera. U noveli se opisuje putovanje duše u pogrebnom svijetu u doba staroga Egipta. Na tom putovanju glavni protagonist susreće drugog protagonista kao svoga pretka koji ga vodi kroz putove podzemlja. Kao i u noveli, na filmu se pojavljuju scene grotesknih, mističnih i opskurnih likova, a jedan od glavnih protagonista koji glumi pokojnog Normana Mailera jest njegov sin John Buffalo Mailer. Interpretacija filma Matthewa Barneya postavlja stvar u suvremeno ruho koje radnju prikazuje kroz razna epohalna razdoblja pa sve do danas. Premijera filma se očekuje iduće godine. Bilo je fascinantno gledati što se također događa izvan seta kada se vrhunski umjetnici, glazbenici i glumci upuste u spontane performanse koji nastaju na licu mjesta. To su ljudi poput Lonniea Smitha – jazz legende i producenta koji stvara glazbene pravce više od 50 godina i ponosni je član dva američka glazbena Hall of Famea. James Carter također jazz virtuoz, koji je počeo osvajati američku scenu 80-ih godina još kao vrlo mlad glazbenik, David Amram – bijeli jazz, etno-folk glazbenik, kompozitor i pisac, a surađivao je sa sljedećim glazbenicima – Nina Simone, Bob Dylan, Alen Ginsberg. Fascinantna Aimee Mulins (Cremaster 3, Cheetah Woman i Žena sa staklenim nogama), glumica, manekenka i foto model, atletičarka koja obara rekorde, iako nosi proteze kao umjetne noge, žena za kojom bi svi prisutni na setu gubili dah. Nadalje, osobe koja su privukle moju pažnju svakako su Fran Lebowitz, spisateljica i kolumnistica koja je usko surađivala s Andyjem Warholom, novinarska ikona newyorškog urbanog života; konceptualni umjetnik Lawrence Weiner, jedna od centralnih ličnosti stvaranja konceptualne umjetnosti 60-ih; Barbara Gladstone –galeristica i producentica koja drži svjetsku scenu te visoko plasira vrhunska imena, umjetnike vrhunske klase kao što su Luciano Fontana, Mike Kelly, Keith Haring, Martin Kippenberg, Matthew Barney. Kad govorim o iskustvu u studiju, u prvom redu bih naveo ljude koji su tvorci magije iza kulisa – tim profesionalaca – Mike Belan, Matt Ryle, Kanoa Baysa, Jade Archuleta-Gans, Mike Koller, Chris Wawrinofsky, Stuart Wright, Tyler McPhee, Dave Smith i naravno osovina cijele priče je Matthew Barney. Ovo su ljudi koje sam upoznao i koji su ostavili dojam na mene, no tu su također i ljudi koje sam znao od prije.

Glas građana i promjene

Ne mogu ne spomenuti internacionalno priznatog umjetnika kojem sam se divio kao klinac i morao znati sve njegove radove na Akademiji. To je Zlatko Kopljar koji je svibnja 2012. snimao novi film iz serijske cjeline K16. Kopljar me zvao da surađujem s njim na snimanju njegova novog materijala u New Yorku što je bilo sjajno i nezaboravno iskustvo. Nadasve zanimljiva i veoma pozitivna ličnost, umjetnik za kojeg sam znao od prije i s kojim sam sudjelovao na skupnoj izložbi (Paso Doble – kurator Branko Franceschi). Nadalje tu je i Nebojša Šerić Šoba, umjetnik iz Sarajeva sa stalnom adresom u New Yorku, koji je surađivao s mnogim umjetnicima i kustosima pa tako i s Jovanom Stokić koja je vodila Location One – Marina Abramović Studio. Šoba trenutno radi na novom filmu čije snimanje kreće u ožujku ove godine. Bio sam vrlo počašćen kada me zvao i pitao bih li preuzeo glavnu ulogu u njegovu filmu.

Nagrada Radoslav Putar dodijeljena ti je na temelju rada Uzorno odijelo koji se sastoji od performansa temeljenoga na sudbini radnica Uzora i radnika Dalmacijavina, tipičnih slučajeva naše tranzicije. Naime, u okviru projekta dokumentirao si njihove demonstracije i komentare na poglavlje 23 predpristupnih pregovora s EU. Reci nam nešto više o samom projektu; kako si stekao povjerenje radnica/radnika u dokumentaciji njihovih komentara, kakav je bio njihov stav na tvoj umjetnički čin koji može “samo” svjedočiti o njihovu očajnom stanju, ali ne i učiniti neki bitan korak u promjeni na bolje njihove egzistencije u kojoj su osuđeni na strategije preživljavanja?

 Žalosna je realnost u kojoj se vrijedne i radišne ljude izrabljuje, krade, ostavlja bez posla te ih se još na kraju kazneno progoni zato što se bore za svoja prava i prava svojih obitelji. Govoreći o promjenama pojedinih socijalnih struktura glas građana je jako bitan. Ukoliko glas građana ne postoji, promjene neće ni biti. Promjene su dugotrajan i mukotrpan proces koji korača stepenicu po stepenicu. Svjesni smo da naš angažman ne može ništa promijeniti preko noći, no naša je dužnost ustrajati na tome; tada pomak dolazi. Ako je netko potlačen ili diskriminiran, mi moramo o tome obavještavati i osvještavati ljude kojima se isto to može dogoditi. Prenoseći poruku kojom aktiviramo druge, možemo stvoriti bolje ozračje za našu budućnost i egzistenciju. Upravo kroz taj princip prenošenja glasa počeo sam surađivati s radnicama Uzora i radnicima Dalmacijavina. Dogovarali smo taktike i razgovarali o tome kako bi bilo najbolje predstaviti tadašnju problematiku, javno razgovarati o tome što se događa s radnicima u Splitu. Zajedno s predstavnicom radnica Uzora Ljiljanom Šućur, predstavnikom radnika Dalmacijavina Lukom Bucatom i mladom aktivisticom Ninom Jurić dogovarali smo sastanke te naposljetku okupili radnike koji su izveli hepening predstavljen na DOPUST-u (Dani otvorenog performansa u Splitu 2011). Radnice Uzora su se predstavile čitanjem manifesta u kojem su govorile o svojim pozicijama i nepravilnostima unutar sistema radnog i društvenog odnosa. Pjesmom Kud plovi ovaj brod Radojke Šverko u interpretaciji radnika Dalmacijavina iskazali su svoje stavove o državnim i političkim strukturama. Za vrijeme performansa radnice Uzora mi uzimaju mjeru kako bi iskrojile i sašile Uzorno odijelo koje kasnije koristim kao odoru glasa naroda. Pojedinac postaje masa, a masa postaje pojedinac. Rad predstavljen na dodjeli nagrade Radoslav Putar kroz višemjesečno istraživanje nadalje zaokružuje koncepcija koju predstavljam na THT-MSU 2012. godine. Pod nazivom Rad spašava preslika je dokumentacija istraživanja u kojem pratim pozicije radničkog društva. Kronološki je prikazan razvoj događaja od svibnja 2011. kada radnici Dalmacijavina i radnice Uzora istupaju u javni ali i u kulturno-umjetnički prostor te progovaraju o svojim pozicijama i društvenim problemima. Stečajni postupak koji se dogodio modnoj kući Uzor izbacio je više od 800 radnica na ulicu. Sredstva državnog poticaja od 23 000 000 kuna nenamjenski su potrošena i pokradena. Jedna žena, radnica, majka i supruga Ljiljana Šućur javno progovara o tome i postavlja pitanja gdje su ti novci koji su bili predviđeni za radničke plaće. Kroz akcije i javne istupe nakon i za vrijeme stečajnog postupka te krajnjeg kolapsa navedene firme, pratim daljnji tijek. Transformacija priče se događa kada se nakon uništavanja pravne osobe, tj. firme prelazi na ugnjetavanje fizičke osobe, tj. predstavnice radnica koja je javno progovorila i borila se za svoja prava i prava svojih kolega. “Gazda” (kako ga se navodi u sudskom procesu) propale firme Bruno Zvonimir Orešar tuži Ljiljanu Šućur za javnu uvredu i povredu časti, njegove časti. Parničenja se odvijaju na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu gdje na Ljiljanin poziv prisustvujem kao nadzor javnosti. U tom vremenu izvještavam javnost o cjelokupnom procesu i slijedu događaja vezanim za slučaj. Svojim radom djelujem kao medij pošto niti jedna medijska kuća više ne prati slučaj od kada je Uzor propao te više nije vruća priča i od kada se radi samo o jednom malom čovjeku. Nakon dugotrajnog sudskog postupka, sud odbacuje sve optužbe podnesene protiv Ljiljane Šućur i priča dobiva svoj “happy end”?

Policijski rad po nalogu banaka

Američkoj publici predstavio si se prvo u studiju ISCP (International Studio & Curatorial Program) u New Yorku 10. travnja prošle godine, i to uz banjalučke umjetnike Sandru Dukić i Borisa Glamočanina. Naime, njujorška publika mogla je pogledati tvoj videorad American Spring kojim si dokumentirao izvedbe protesta Ocuppy Wall Steet, točnije dokumentirao si izvedbe protesta koji su se odvijali tijekom šestomjesečne obljetnice pokreta u parku Zuccotti i na Union Squareu. Kako je izgledala ta obljetnica te koji su ti segmenti izvedbe protesta kao umjetniku bili posebno intrigantni?

 Tijekom dana 17. na noć 18. ožujka 2012. odvijala se šestomjesečna obljetnica pokreta Ocuppy Wall Street. Danju je sve teklo mirno; ljudi su se skupljali u parku Zuccotti na tzv. Liberty Squareu (prozvanim od naroda), razgovarali, pjevali, svirali, nosili transparente i razna obilježja pokreta. Policija je osiguravala područje oko parka. Nakon GA (General Assembly), na kojem se razgovaralo što se događalo prije i što se trenutno događa, došla je grupa prosvjednika koji su kroz vježbe prikazali na koji način se ponašati i obraniti u slučaju napada policije. Bitno je držati se čvrsto grupe, pošto policija hvata ljude po sistemu grabežljivca koji napada stado. Izdvajajući jedinke iz grupe razbijaju konstrukciju mase. U slučaju naleta policije prosvjednici se postrojavaju u paralelne redove držeći jedni druge za ruke savijene u laktu te se u raskoraku oslanjaju na svoju jaču nogu savijenu u koljenu. Na taj način prednji red ljudi može sjesti na koljena stražnjeg reda te stvoriti oslonac kad policija nasrće. Nakon javnog treninga u večernjim satima park se već skroz napunio. Glas prosvjednika se orio ulicama financijske četvrti, energija je lomila zrak, naboj je bio ogroman. Sve više ljudi je dolazilo u grupama sa zastavama, trubama i bubnjevima. Također, broj policije se povećavao i počela se osjećati napeta situacija. Tenzije su rasle i sve je mirisalo na nevolju. Oko ponoći novi val prosvjednika dolazio je s Broadwaya, iz unutrašnjosti Manhattana gdje su se ljudi okupljali. Svjetina je bila ljuta! U stopu pokraj njih pratila ih je gomila drotova na motorima. Policajci su bili naoružani do zuba, masa građana se povećavala i činilo se da ćemo srušiti nebodere oko nas. Policija je opkolila park i dovela teško pojačanje. Odjednom, počeli su lomiti ljude na sve strane. Tukli su palicama, udarali šakama, muške, ženske sve odreda istom snagom. Ljude su vezali i trpali ih k’o stoku u autobuse kojima su ih odvodili u pritvor. Jedna žena je od šoka počela gubiti zrak i sve teže disati nakon čega je pala u nesvijest. Ljudi su vikali “Zovite hitnu pomoć”, na što policija nije reagirala. Ženu su ostavili da leži na asfaltu, nisu je ni pipnuli. Hitna pomoć je došla nakon sat vremena. Ukoliko su znali da će biti incidenata i zbog velikog broja ljudi, trebali su osigurati hitnu medicinsku pomoć koje nije bilo uopće u tom dijelu grada. Naknadno sam dobio informacije da je policija uzimala autobuse gradskog prijevoza i tjerala putnike van kako bi se mogli koristiti za odvoz prosvjednika. Sutradan se okupacija preselila na Time Square, lokaciju koja je bila više prostorno otvorena i bolja zbog oči javnosti. Dalo se primijetiti kako je bilo manje prosvjednika pošto je dosta njih završilo u pritvoru. Zanimljivo je kako dosta ljudi nije znalo za prosvjede i pokrete koji im se odvijaju u dvorištu. Mediji nisu prenosili o događajima vezanim za Occupy, informacije su se mogle dobivati putem alternativnih i nekomercijalnih izvora te putem društvenih mreža.

American Spring

Okupacija na Time Squareu dugo je trajala i svaki dan se događalo nešto novo. Ljudi su iz dana u dan izvodili, kako sam sâm to vidio i doživio, performanse. Sprijateljio sam se s dosta ljudi pa tako i s jednim slikarom koji sebe naziva Shryock. On bi satima stajao nepomično noseći američku zastavu zavezanu preko očiju i držeći ruku s dva prsta u zraku (Peace/Victory). Između mnogih izdvojit ću još jednog zanimljivog lika, bivšeg marinca koji je svaki dan policajcima na Time Squareu čitao američki ustav s amandmanima o slobodi govora i toleranciji na čijim je slovima utemeljena američka država. Na taj je način obrazovao policajce te im objašnjavao da su oni ti koji krše Ustav. Jedna od definitivno najzanimljivijih akcija bila je Peoples Gong koja se održavala na Wall Streetu jednom tjedno. Ljudi bi se skupili u parku Zuccotti na Proljetnom treningu gdje bi dogovorili taktiku kako ući na Wall Street, a da se ne primijeti da su prosvjednici. Kada bi ušli na Wall Street, rasporedili bi se u kružnu formaciju gdje bi se izgovarala poruka ljudskog gonga. Mi smo ljudski gong, mi prenosimo poruku ljudima svijeta, da ćemo se boriti za svoja prava i prava drugih...

Prateći akcije vezane za pokret, skupio sam materijale u obliku videa, izjava, tekstova, fotografija, izvedbi, crteža, slika, ready-made predmeta. Iz toga je nastala cjelina American Spring, tj. radovi nastali za vrijeme tog čuvenog Američkog proljeća. Video rad istog naziva bilježi upravo opisane događaje koji prate tijek događaja kroz tih nekoliko mjeseci. U njima se pojavljuju protagonisti koji se bore za prava na bolji život. Rad odiše revoltom i protestom te propituje trenutno stanje u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon izlaganja koncepcije i prezentacije u ISCP-u dobio sam ponude za daljnje suradnje i izložbe, što je i bio razlog moga ostanka. Video American Spring do sada je prikazan u Montrealu na grupnoj izložbi Videozones u Gallery Uquam kao dio programa Festival du Nouveau Cinéma. Sljedeća projekcija bila je 10. siječnja ove godine u prestižnoj instituciji za film na Manhattanu – Anthology Film Archives. Po riječima kustosa programa, ovaj video je vrlo bitan dokument američke povijesti koji prikazuje realnost današnjice. Zadnje informacije otkrivaju da je policija radila po nalogu banaka te da su na taj način korporacije preko državne vlasti gušile prosvjede.

Poruka koja dopire

Pritom si izveo i performans The 99’s / One. Reci nam nešto više o tom glazbenom performansu.

 Glazbeni performans izveo sam u Galeriji ISCP s dvoje vrsnih umjetnika. Kolja Gjoni vrhunski je bubnjar koji je svirao s najvećim facama u poznatim jazz klubovima u New Yorku. Multimedijalna umjetnica Željka Blaškić članica je bivšeg legendarnog punk benda Shizoid Wikler’s. Performans je baziran na tragičnoj priči koja se dogodila Trayvonu Martinu početkom prošle godine u Standfordu na Floridi kojega je ubio Georg Zimmerman koji je tada bio na dužnosti kvartovskog osiguranja. Prema navodima, afroamerički sedamnaestogodišnjak mu se učinio sumnjivim pošto je nosio kapuljaču te ga je ovaj pratio i upucao. U proljeće prošle godine na Time Squareu u sklopu Ocuppyja održan je prosvjed podrške za Trayvona Martina s porukom protiv nasilja. Skupio se nevjerojatan broj ljudi i bilo je naloženo da svi nose kapuljače kao simbol zajedništva. Tražila se pravda i poruke su upućivale na složnost u teškim trenutcima kada bijeli i crni ljudi stoje jedni uz druge. Ovdje je rasizam vrlo izražena stvar koja se jako dobro prikriva. Svi smo kao jedan, we are all like one, bio je slogan prosvjeda. Masa ljudi pod kapuljačama pjevala je pjesmu ponavljajući isti taj slogan, ljudi su dizali ruke u zrak s pruženim kažiprstom koji je simbolizirao jedinstvo. Takav glas naroda me inspirirao da interpretiram taj događaj u formi performansa. Željka Blaškić je svirala bas sa žestokim punk rifovima, a Kolja Gjoni je ubijao bubnjeve s nenormalno brzim ritmovima kao da puca iz pištolja. Ja sam pjevao isti taj stih, no na jeziku za gluhonijeme. Nosio sam kukuljicu na glavi kao unaprijed osuđen na smrt. Gluhonijemom gestikulacijom htio sam dočarati međuprostor gdje zvuk ne dopire, ali poruka prodire. Koliko nas god gušili i ušutkavali naša poruka će proći i doći na svoj cilj.

Noževi na Wall Streetu

Nadalje u Philadelphiji (SPACE 1206 Gallery) je bio predstavljen tvoj video screening s radovima Sharpening (Zaoštravanje) i The Beast (Zvijer), koji čine dio projekta American Spring. Radi se o akcijama koje si izveo u javnom prostoru. U kojoj si ulici izveo akciju Oštrenje i kako su reagirali prolaznici na tvoje oštrenje ogromnih kuhinjskih noževa?

 U Philadelphiji u SPACE 1206 Gallery sam predstavio video radove koji dokumentiraju performans Zaoštravanje i akciju Zvijer koje sam izveo u javnom prostoru. To su radovi nastali u sklopu Američkog proljeća, a bave se tematikom odnosa moći. Društvena hijerarhija i ustrojstvo sistema stvaraju klase bogatih i siromašnih. Ovdje je ta razlika jako vidljiva što se osjeća i po geografskom položaju naseljenosti stanovništva. Manhattan je kristalni dvorac gdje žive bogati ljudi, a kad odlazite u druge dijelove grada, kao što su Brooklyn, Queens i Bronx, razlika među klasama vidljiva je iz aviona. Cijene su drugačije, negdje je i kvaliteta namirnica drugačija, cijene stanova, profili ljudi i njihova zanimanja. Ovdje politika stvara toliku razliku među klasama da je gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg htio odcijepiti Manhattan od Brooklyna na način da bi naplaćivao cestarine prelaska preko mostova cijenom od 30 dolara. Na taj način bi doslovno stvorili klasnu geografsku diobu. Naravno taj prijedlog nije proveden. Oštrenja noževa sam izveo nasred Wall Streeta, kućni broj 48. Prolaznici su reagirali različito; neki su me zaobilazili u širokom krugu, drugi su prolazili kraj mene dok bi neki ostali šokirani i iznenađeni. Bilo mi je jako zabavno, uživao sam u tome! Obje akcije snimio je moj dobar kolega fotograf Domagoj Blažević, umjetnik iz Splita s adresom u New Yorku.

Naime, kako si u Zonu Wall Streeta donio/unio oružje (dva ogromna kuhinjska noža), jesi li naišao i na neku sigurnosnu provjeru?

 Performans Zaoštravanje održao se lipnja 2012. na 48 Wall Streetu na trećoj policijskoj barikadi Sigurnosne zone financijske četvrti u New Yorku. (Prijenos je bio live streaman na 11. Dane hrvatskog performansa u Varaždinu.) Scenarij koji se događao prije samog čina performansa je proces koji ulazi unutar pravnog sustava. Kako bih izveo zaoštravanje te nožem ušao u utrobu financijskog svijeta, trebao sam imati pravnu i zakonsku podlogu. Pronašao sam rupu te nakon dugotrajnog pregovaranja s gradskim vlastima dobio dozvolu za nošenje oružja na tom području. Obrazloženje: u svrhe umjetničkog čina prikazivanja svakodnevnih radnji i uobičajenog radnog zanimanja. Došavši na lokaciju do čuvenog mjesta obračuna vlasti i naroda, pokazao sam dokumente policijskoj patroli na barikadama. Počeli su dolaziti i ljudi u odijelima bez ikakvih obilježja, osiguranje iz visokih nebodera. Jedan se vidi na lijevoj strani snimke kako šeće i priča na mobitel no ustvari pazi na mene. Agenti su mi se obratili i rekli kako je nemoguće da napravim to što sam naumio. Policajci su nadalje obrazložili kako ipak po zakonu imam pravo na to te kako ustvari to smijem raditi. Prije početka performansa policajac mi je rekao: “I ja imam prave metke u pištolju, zato pazi što radiš, ja te gledam.” U performansu držim u šakama dva velika kuhinjska noža te oštrim jedan o drugi. Pokreti hladne oštrice vremenom se ubrzavaju i situacija se sve više zaoštrava. Oštrenje noževa upućuje na njihovu upotrebu; no upotrebu za što? Rezanje i probadanje ili, u drugom kontekstu – oružje što sada služi u svrhe umjetničkog akta. Tim činom se upućuje direktna, no ujedno i implicitna poruka onima kojima je ta poruka i namijenjena. Direktna – služeći se oružjem kao svrsishodnim predmetom što ima svoju namjenu, te implicitna kroz izvedbu koja nudi različita iščitavanja i interpretacije (prikazivanje svakodnevnih radnji nečijeg zanimanja, pripremanje za klanje/”dolazim po tebe”, svakodnevno zaoštravanje situacije, sukob naroda i vlasti, prosvjedi, uporaba sile nad građanima, stanje na burzi, terorizam itd.). U ovome sam performansu unio oružje u zabranjenu zonu Wall Streeta.

Dva mjeseca nakon izvedenog performansa, u kolovozu iste godine na Time Squareu u centru New Yorka, policija puca i ubija čovjeka s 12 metaka. Darius Kennedy je ubijen zato što je posjedovao oružje – nož. Da nisam imao dozvolu, što je isto bilo u opticaju, sigurno bi pucali u mene.