Lako je zajebavat nekoga ko te ne vidi

Obraćam vam se ovom prilikom kao utemeljitelj i počasni predsjednik Udruge neozbiljnih pisaca domovinskog pakla, nevladine, ali nadati se profitabilne organizacije čiji je cilj zaštiti autore koji žive u uvjerenju da samo ono što se može ispričati, vrijedi i napisati. Vama, pretpostavljam, nije dovoljno poznato s kakvim se sve teškoćama suočavamo u našem radu. Naši, neću reći protivnici, ali hoću oponenti, takozvani i samozvani ozbiljni pisci, sa osmijehom na licu i dugom kosom svezanom u rep, reći će za nas da ćemo, recimo, pjevati na sav glas iako nam je sluh takav da ton ne možemo pogoditi ni iz milijardu pokušaja. Ismijavat će naše tvrdnje da mi onim što pričamo, na jedan od dva načina koja znamo, ne šaljemo nikakve poruke, jer čvrsto vjerujemo da nam za to služe elektronska pošta, mobilni telefoni ili, u nedostatku boljeg, poštari. Za njih su naši budalasti junaci nekakvi primjerci nečega u tranziciji, a svaki puta kada upotrijebimo humor i nekoga zabavimo, doživljavaju nas kao da smo, sve i jedan, i Dijana i Čuljak i Šelebaj i Hašim i Kučuk i Hoki i Hloverka i Novak i Srzić i Robert i Kovač i njegov brat također. Jer dok oni, kao što je dobro poznato i svima znano, pišu s namjerom da netko shvati kako nakon njihova romana ili zbirke priča treba ukinuti književnost, jer se više nema šta reći, mi to radimo – onako. Iz ćeifa. I za honorar, podrazumijeva se.

No, pustimo sada ekonomski program naše Udruge i vratimo se suštini. Kako sam već naveo – naravno gore, jer da sam naveo dolje, ne bih vas imao na što podsjetiti obzirom da, za razliku od gore, dolje još niste stigli – mi živimo u uvjerenju da samo ono što se može ispričati, vrijedi i napisati. Nitko, ja ponajmanje, ne namjerava sporiti vrijednost bilo koje knjige, žanra ili pravca. No, molim vas lijepo, zamislite kako u nekoj birtiji, nekada iza ponoći, dok se na tanjirima s mezom koči masnoća, a onaj Kruno iz Zagreba štuca vama u lijevo uho ili onaj Predrag iz Splita iz petnih žila pjeva – vidite, on je ozbiljan pisac pa se kaže pjeva i kada se dere – o vjernim ljubama kojima je suđeno da plate glavom do prvog refrena; zamislite, dakle, kako vi pričate priču koja će, kada je napišete, biti roman toka svijesti. Vjerujem da maštovitiji među vama mogu čuti kako pjesma prestaje i štucanje za njom, a oni što imaju dara za vizualiziranje vide kako je na derneku ostao samo onaj kojem je svijest otekla. Mislim na tok, ne otok.

S druge strane, recimo da ste u Splitu, večeras počinje Pričigin, a vi sjedite na štekatu, gledate kako se sunčeva svjetlost lomi probijajući se kroz staklo pivske boce i, sve u svemu, živo vam se jebe i za festival na kojem netko nešto priča i za još 126.345.355.000.000 (slovima: za sve) stvari. Kad ide, evo neka se zove Jole. I kaže: “Jeba te, neki student iscipa babu sikiron!” Vi, naravno, pitate kako i zašto i šta je bilo s njim. Jole ispriča sve što zna, zamisli se, naruči još dva piva, pa ispuštajući dim ronhilla light, kaže: “Jeba te, valja živit s tin da si ubija nekog a nije rat...” Ne zvuči li vam sve ovo kao priča koju je u jednom od najznačajnijih romana svjetske književnosti ispričao izvjesni Fjodor Mihajlovič Dostojevski? Imali ste, vjerujem, lektiru pa ste na odmoru, baš pred čas hrvatskog, od nekoga prepisali kratak sadržaj: “Mladi student prava Rodion Raskoljnikov, razmišljajući o pravdi i nepravdi među ljudima, dolazi do zaključka da bi smrt nekih ljudi bila korisna za cjelokupno društvo te da se njihovom smrću može spasiti više drugih života. Konkretni predmet njegovih razmišljanja je stara lihvarica Aljona Ivanovna(...) Potaknut siromaštvom i nesrećom koju vidi oko sebe, Raskoljnikov odlučuje ubiti staru lihvaricu...” Jole, hoću reći, nije imao sreće: čuo je da je “neki student iscipa babu sikiron”, možda je čak i odlučio napisati tri, četiri stotine kartica i svoj rad nasloviti sa Zločin i kazna, al’ se neko sjetio prvi. A sve je dobro ispričao na štekatu...

Vratimo se, pred sami kraj, nama i njima, takozvanim i samozvanim ozbiljnim piscima. Reći će vam oni, dok pričaju kako njihov najnoviji, prirodno debeli roman govori o otuđenju i povijesnim nepravdama čije centrifugalne sile izazivaju emotivni lanac unutarnjih reakcija, pišu za samo jednog, zamišljenog, svog idealnog čitatelja. “Neš ti... Lako je zajebavat nekoga ko te ne vidi”, rekli bi naši slušatelji, ovaj čitatelji. Zato mi, bez obzira na to što, ako smo već u Splitu i možemo sjediti u Vinka, ne smijemo odustati od Pričigina. Tamo, bez mogućnosti backspacea, deleta, copyija i pastea, vidimo i tko smo i što smo i koliko ih ima. Onih što od pisaca, čak i kada su ozbiljni, a posebno od nas, neozbiljnih, očekuju da im ispričamo priču.

Ponavljam, ispričamo!